Nije me bilo dugo
U Alibabi na kavi |
A materijala za pisanje sam imao jer je svaka posjeta
starom kraju, bar za mene, novo suočavanje
s ljudima i mjestima koje sam poznavao a koji su doživjeli velike promjene za ovih 25 i kusur godina
prognanstva. Znam da riječ
prognanstvo kod nekih izaziva negativne reakcije ali naš odlazak iz Banja Luke ne vidim nikako drugačije nego upravo to: prognantsvo iz
rodnog grada s kojim se u sebi nikada neću
pomiriti, ma koliko vremena proteklo. Zbog toga posjete Banja Luci zauzimaju
značajno mjesto u mojim putovanjima preko velike bare jer tokom njih uvijek pravim poređenja kako je bilo nekada i kako je sada.
Ove godine smo prvi put odsjeli u iznajmljenom stanu, kako
bi rodbinu koja je zagazila u starost poštedjeli
napora koji naš dolazak iz USA nosi. Godine
su učinile svoje, staračke bolesti su uzele maha pa je
njihova bilo kakva aktivnost spojena s mnogo napora i teškoća.
Odsjeli smo u garsonjeri u neposrednoj blizini kuće
rodbine kako bi ih svaki dan mogli posjetiti, ne dozvoljavajući im da se umaraju oko nas. Čini mi se da nam je to bio dobar
potez i da ćemo i ubuduće činiti
isto iako snaha nikako nije mogla prihvatiti činjenicu da nismo odsjeli kod njih. A i cijena noćenja je veoma prihvatljiva.
40KM na dan je mnogo jeftinije nego u mnogim drugim gradovima koje smo do sada
posjetili.
Grad Banja Luka se, to je vidljivo na svakom koraku, nezaustavljivo
širi. Čini mi
se da većina stanovnika manjeg (bl)entiteta hrli u grad koji je potpuno izgubio onaj nekadašnji šarm
koji nam je ostao u sjećanju.
Stara raja se izgubila u masi novodoseljenih i može se
samo slučajno sresti na njenim
ulicama. Za ono par dana koliko smo boravili u gradu ipak smo uspjeli vidjeti
nekoliko prijatelja i poznanika koji su u njemu ostali, te nekolicinu
prognanika kao što smo i sami. Bili su to
lijepi susreti s dragim licima i to je najveća
vrijednost posjete. Nove građevine i
trgovački centri me ne uzbuđuju jer ih viđam u svim gradovima koje posjećujem i slični su k'o
jaje jajetu. Možda na nekoga oni ostavljaju
veću impresiju ali na mene ne. Banjaluku
sigurno nikada ne bih posjetio samo zbog novih građevina. Da u njoj ne mogu sresti bar nekoga do koga mi je
stalo, vjerojatno bih svoje slobodno vrijeme potrošio negdje drugdje, negdje gdje se ne bih osjećao strancem kao što se osjećam na ulicama rodnog grada.
Vrbas oplićao |
Ove godine nisam bio ni posebno aktivan fotograf. U gradu
sam napravio samo par fotografija tako da nemam nešto novo pokazati. Zbog toga sam uz ovaj prilog odabrao
Alibabu, poznato mjesto okupljanja starih Banjalučana, u
kojoj, nažalost, nisam sreo nikog
poznatog. Na dan odlaska iz Grada, uz Vrbas smo popili kavu i kapućino i zaputili se u Požegu u posjeti rodbini. Grad je ostao
iza nas, ispraćajući nas mnogobrojnim novim građevinama,
nabacanim, čini mi se, neplanski, među nekada davno izgrađenim kućama, od
kojih mnoge nikada nisu potpuno završene.
Ogroman je to kontrast u odnosu, na primjer, Sloveniju, u kojoj je neko, to je
očigledno, oduvijek vodio računa da se zadrži nekakav sklad u razvoju gradova. U Banja Luci takav neko
ne postoji, jer je grad u potpunoj kontroli moćnika na
vlasti koji vode računa jedino o svojim
interesima, odnoseći se prema običnoj raji kao prema pripadnicima niže klase koja se ništa ne pita.
1 Comments:
"Grad Banjaluka se siri...itd...
zar se Banjaluka moze nazvati gradom kad u njoj vladaju seljaci i brdjani..koji su prognani preko 80.000 starosjedilaca
Nostalgicar
Post a Comment
<< Home