|
Kume gledaju slike |
Kod kume Marine smo prespavali samo dvije no
ći. Bio je to kratko dru
ženje jer nam je vrijeme posjete
starom kraju ograni
čeno. Vi
še od pola vremena smo rezervirali za
more a u ostale dane treba obi
ći dosta
toga. Na
„programu
“ su Ljubljana, Rab, Li
žnjan, Banja Luka, Mostar, Po
žega i Zagreb. Tako je to kod nas koji
u stari kraj navra
ćamo jedom godi
šnje.
Želi se
obi
ći puno, a vremena je malo pa se odmor
vi
še pretvori u umor zbog
čestog putovanja od jednog grada do drugog.
|
Živjeli, do slijedećeg susreta |
Čim smo stigli na odredi
šte, kuma se potrudila da nas nahrani.
Na
šlo se tu specijaliteta, od pite maslenice,
do prave doma
će slanine kakvu kod nas u USA
ne mo
žemo kupiti. Nismo po
šteno jeli jo
š od
Pittsburgha jer je hrana u avionu bila o
čajna a na aerodromu u Frankfurtu nismo
stigli ni
šta jesti. Odmah po dolasku smo
u
šli na terminal s kojeg je polijetao
avion za Zagreb a u njemu nije bilo gotovo ni
čega
vrijednog za prezalogajiti. Nazad nismo mogli i nije nam preostalo ni
šta drugo nego da
čekamo da sletimo u Zagreb pa da onda
ne
što pojedemo. A tu nas je kuma strpala
u auto i odmah krenula za Ljubljanu, kako bi stigli prije mraka.
|
Lokalna crkva u pozadini |
Čekanje na granici nas je i
ovaj put nerviralo. Cijena raspada Jugoslavije se pla
ća na razne na
čine, pa
tako i
čekanjima na mnogobrojnim
granicama. Na
ša generacija,
čini mi se, nikako ne mo
že da zaboravi kako smo nekada mogli
putovati od Jesenica do
Đev
đelije, ne vade
ći paso
še i
putovnice svaki
čas i ne gube
ći vrijeme
čekaju
ći na
suncu na grani
čnim prelazima, mi
ču
ći se
naprijed korak po korak. Ali, granice su za sada tu, a dokle
će to tako biti znat
će oni koji do
čekaju promjene, ako ih bude.
Slijedeće jutro
smo proveli odmarajući se u
dvorištu domaćice. Nije nam se išlo u Ljubljanu iako nam je svaki
susret s glavnim gradom Slovenije ostao u lijepom sjećanju. Oko lijepog objekta kumova na dva sprata u kojoj su
se smjestile tri familije (kuma i familije njene djece), je mala baštica a
uz sam ulaz u kuću je smješten prostor za ručavanje. To nam se posebno svidjelo
jer mi ljeti ne ulazimo u kuću i svo
vrijeme provodimo na vani pa nas je vanjska garnitura za ručavanje obradovala. Kako sam u društvu prijatelja poznat kao veliki
ljubitelj pečenog krompira, za ručak smo imali pečenu teletinu s krumpirom, uz mješanu salatu, te još neke mirođije koje ja obično
preskačem. Kume su pile vino a ja,
zna se, pivo.
|
Lijepo uređeno groblje |
Predve
če smo odlu
čili da pro
šetamo do mjesta
šca Dob,
na kavu i kola
če. Usput smo u
živali u lijepo ure
đenom okoli
šu po kojem je Slovenija nadaleko poznata a kuma nam je
obja
šnjavala gdje se
šta nalazi. U jednom trenutku smo
vidjeli mjesto za odlaganje ve
ćeg
otpada koji se organizirano prikuplja i prera
đuje. Deponija
je zaklonjena
šumicom tako da s ulice ni
šta nije viljivo.
Čovjek bi prije pomislio da se radi o
stazi za
šetanje a ne o pristupu mjestu
gdje doma
ćinstva odla
žu stvari koje im vi
še ne trebaju. Uz put se ne mogu
vidjeti odba
čeni fri
žideri, gume,
šporeti... Vlasnici ih dovoze na mjesto za odlaganje a nakon
toga brigu preuzimaju mjesne slu
žbe. Nigdje
nisam primijetio niti jedan, jedini papiri
ć. Znam,
neki
će re
ći, jebe
š takvu
zemlju kada je sve upicanjeno. Moram priznati da se ja u takvim sredinama ljep
še osje
ćam pa
makar to nekome ne bilo pravo.
|
Pelargonije na svakom prozoru |
Dok smo polagano
šetali
prema Dobu, na okolnim livadama su pasle krave, odmarali se konji. Pri samom
ulasku u mjesto nalazi se katoli
čka
crkva uz koju se smjestilo lijepo odr
žavano
groblje. Prozori
župnog doma su ukra
šeni pelargonijama, kao i prozori i
balkoni ve
ćine ku
ća. Nigdje nisam primijetio niti jednu nedovr
šenu ku
ću. Ima
tu i starih ku
ća s
štalama ali i one su uredne kao i one nove, modernog
dizajna i kvalitetne izrade.
U glavnoj ulici mjesta se nalazi lijepi kafić, vlasništvo lokalnog biznismena, koji je biznis započeo uzgojem i prodajom gotovih
travnjaka, onih koji se kupuju na metar i samo postave na pripremljenu površinu. Rade to kod nas u USA, a vidim da
se od toga može dobro živjeti i u Sloveniji. Lijepo uređen kafić je
smješten u starijoj zgradi uz
glavnu ulicu mjesta. Unutrašnjost
lokala je bila gotovo prazna ali je zato bašta u
unutrašnjosti imanja bila puna.
Jedva smo našli stol ispod nastrešnice koja se proteže dužinom
cijelog objekta. Stolovi su razmješteni i
po travnjaku u čijem se lijevom dijela nalazi
igralište za djecu tako da je kafić omiljen kod roditelja s malom
djecom. Dok mame i tate pijuckaju espresso ili jedu ukusne kolače, djeca se zabavljaju na toboganima,
ljuljaškama i ostalim dječijim spravama za igru.
U zraku se osjećala opuštenost nedeljnog predvečerja pa smo se zadržali duže nego
smo planirali. Kada smo izlazili iz kafića nad
Dobom se već spuštao mrak. Na groblju, pokraj kojeg smo opet prošli na putu kući, primijetili smo mnogo svijeća. Bio je to lijep prizor iako se radi o mjestu gdje počivaju umrli i koje asocira na
misteriju a kod nekih izaziva strah. Nisam imao osjećaj da prolazim pored groblja i nisam osjećao nelagodu.
Nastavili smo dalje uz brdo prema kuminoj kući. Cesta je uska, vijugava, bez
trotoara pa smo morali biti pažljivi
da nas koji auto ne pokupi. Tu nam je pomogla tehnologija, tj iPhone, kojeg sam
iskoristio da osvijetlim put i upozorim vozače na naše prisustvo.
Kada smo stigli kući, malo
smo prezalogajili a nakon toga otišli na
spavanje. Čekao nas je još jedan naporan dan. Ujutro smo
trebali pokupiti auto na ljubljanskoj željezničkoj stanici, pa pravac more. A na
putu nas je ponovo čekalo čekanje na granici jer bez toga se danas po bivšoj nam domovini put više ne može
zamisliti.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home