Zisko
Naše raje
se u gradu najviše može sresti tokom vikenda, kada se pred Palasom i Manjom može ugledati poneko poznato lice. Zbog
toga sam se jako iznenadio kada sam jednog ponedeljka, žureći se na
susret s Pavlovićima, na platou ispred Boske
sreo Ziska (Kapidžić Aziza) i njegovu suprugu, koje nisam vidio više od 25 godina. Sa Ziskom sam se
zadnjih par godina „čuo“ par puta preko facebook-a i to je bilo sve. Da je
u posjeti rodnom gradu, nisam imao pojma. Zbog toga sam se zbunio kada sam
primijetio da nam neko maše, sa širokim osmjehom na licu. U prvom
momentu ga nisam prepoznao jer me vid nešto
slabije služi (izgleda da ću morati početi nositi naočale za
daljinu jer sve teže primjećujem lica kada hodam gradom), a i
Zisko se malo popunio, što je
za mnoge u ovom dobu normalna pojava. Nisam ga očekivao
u Banja Luci pa je moje iznenađenje
bilo potpuno.
Zisko nas je pozdravio širokog
osmjeha, onog istog kojeg se sjećam iz
vremena kada smo se družili.
Ostao je onaj isti Zisko, lijepih manira i naravi, na koje sudbina koja nas je zadesila
očigledno nisu imali uticaja. Nakon
pozdrava, počela je priča i sjećanja na
nekadašnje dane. Zisko se sjeća mnogo toga a mene je posebno
obradovalo kada se prisjetio nekadašnjih
događaja vezanih za muziku jer od
ranih dana svira gitaru, koje se nije odrekao do današnjeg dana. Na spomen pjesme „Keti,
Keti“, beogradske grupe Siluete u
kojoj je pjevao Zoran Mišćević, jedan od prvih rokera Jugoslavije, vrati
me u dane kada smo išli u
serenade. Prisjetih se dočeka
jedne Nove godine u Tehničkoj školi, kada nas je školski kolega Pedi (Savka, Savić Mladen) odveo pod prozor njegove
tadašnje simpatije koja je
stanovala u jednoj kući u
blizini kuće moga kuma Mihe Fazlića u Kozarskoj ulici (obojica, nažalost, nisu među nama) gdje smo, u dva sata poslije ponoći, u hladno zimskoj jutro, pjevali
upravo tu pjesmu. Zašto je
Pedi insistirao da pjevamo ovu pjesmu nikada mi nije bilo jasno. A Zisko se sjetio
nje među stotinama pjesama koje smo
svirali i pjevali u to doba.
Kako smo kasnili na ranije dogovoren sastanak s Pavlovićima, brzo smo se rastali s Kapidžićima ali
smo se opet „sreli“ u bašti
restorana Manja u koju su i oni svratili. Opet smo započeli razgovor o prošlosti i
nekadašnjim lijepim, bezbrižnim danima. Opet se Zisko prisjeti
jednog događaja koji sam i ja gotovo
zaboravio. Naime, na prvoj gitarijadi KAB-a održanoj u
dvorani Doma kulture, smo pobijedili mi, VIS Usamljeni, ispred favoriziranih
Meteora, a u znak protesta zbog poraza
Dragan Georgijević (pokojni), solo gitarista
Meteora, se ošišao na nulu. Sjećam se
ko danas kako sam bio iznenađen kada
sam dan nakon gitarijade, ugledao njega i školskog
kolegu Sašu, bez dlake na glavi. Dragan
je posebnu pažnju posvećivao njegovanju dugačke kose jer je ona u to doba bila
popularna među muzičarima tadašnjih
vokalno instrumentalnih sastava, te među
banjalučkim mangupima. Nosio je dugu
kosu uprkos problemima koje je imao u školi a
sada je, odjednom, odlučio, ne
da je skrati, već da glavu obrije na nulu.
Bilo je to veliko iznenađenje za
sve nas u razredu jer je Dragan bio poznat po svojij dugoj kosi.
Tokom večeri je
bilo još priče o tim vremenima koja su mi se zauvijek urezala u sjećanja. Slijedeći dan su se i Kapidžići, kao i mi, zaputili put Požege, u posjeti nekim prijateljima. Čini mi se da je to sudbina sviju nas
koji navraćamo u stare krajeve i onda se
rastrčimo na sve strane da se
vidimo s dragim osobama. Tako nam se putevi ponekad ukrste a onda sjećanja naviru iz nekih skrivenih
dijelova mozga na koje smo odavno zaboravili.
Da li ću
ponovo sresti Ziska i suprugu, veliko je pitanje? Šanse su male jer živimo na dva kraja svijeta i mala je vjerojatnoća da će nam se putevi ponovo ukrstiti. Ali, i ovaj kratak slučajni susret je pokazao kako smo
nekada živjeli lijepo, i kako smo se
lijepo družili, sve dok idioti nisu izmilili
iz svojih jazbina i mnogima (rekao bih većini), uništili živote.
Nažalost, ti idioti i dalje drže sve konce u svojim rukama samo što na naše živote
više nemaju velikog uticaja.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home