Posjeta Tasmaniji

Proslogodisnje bozicne praznike smo proveli na Tasmaniji, jednoj od sest drzava australske federacije, odvojene od maticnog kontinenta Bassovim prolazom. Od njenog otkrica 1642 pa sve do 1856 zvala se Van Diemenova zemlja. 1856 je preimenovana u Tasmaniju a 1901 je postala clanicom australske federacije. Ima nesto manje od 500,000. Vise od 40% otoka – sume, parkovi, rijeke i jezera, biljni i zivotinjski svijet – je pod zastitom kao World Heritage podrucje. Juznim i jugoistocnim dijelom zemlje preovladavaju kisne sume jos iz prekambrijskog doba, svjedoci vremena kad je Australija bila dio Gondwane, prastarog kopna juzne hemisfere. Ostaci tih gondwanskih suma mogu se naci jos samo u Patagoniji i Novom Zelandu. Tasmanija je vjerovatno jedno od rijetkih mjesta na zamlji gdje doleritne stijene dominiraju pejzazom - takodje ostaci iz vremena kad je ovaj dio kopna bio spojen sa Antarktikom. Na otoku ima mnogo termickih izvora i preko 300 podzemnih spilja od kojih su najvece i najpoznatije Hastings Caves, King Solomon i Malakopa Caves. Voda iz planinskih rijeka i jezera je kristalno cista a za zrak kazu da je medju najciscima u svijetu. Izolacija Tasmanije od maticnog kontinenta napravila je ovaj otok prirodnim rajom na zemlji omogucivsi opstanak brojnih biljaka, zivotinja i ptica. Najpoznatije endemske vrste su Tasmanijski Djavo i Platypus a od biljaka Huon, Celery i King Bily Pines (o zadnjem sam pisala u prilogu „Majstori iz Monsalvata”).

Ostaci kolonijalzma nigdje nisu tako vidljivi kao ovdje, narocito u arhitecturi i mostogradnji. Prvenstveno osnovana kao kaznjenicka kolonija, u periodu od 1803 do 1853 na Tasmaniju je trasportovano 73500 kaznjenika raznih zanimanja i iz raznih slojeva britanskog drustva koji su potom koristeni kao radna snaga za izgradnju zemlje. Sve sto je ovdje stvoreno u 19. vijeku, stvoreno je radom robijasa. Brojni provincijski gradici koje smo posjetili na putu za Hobart (Richmond, Ross, Campbell) i na povratku izmedju Launceston-a i Devonporta (Deloraine, Westbury i Latrobe) pod zastitom su kao National Heritage; svi su sacuvali svoj originalni izgled i prvo sto vas snadje kad udjete u neki od njih je osjecaj da ste zakoracili u proslost i da je vrijeme stalo. Svaka kuca, zgrada, most, crkva, naslijedje je vremena kad je ova zemlja sluzila kao kaznjenicka kolonija. Najljepse ocuvani primjeri iz tog perioda su tri mosta: (1) kameni most u Richmodu koji je ujedno i najstariji most u Australiji; (2) kameni most u Ross-u za koji kazu da je vjerovatno najljepsi i najdekorativniji u svijetu; njegov zidar i kamenorezac, kaznjenik Daniel Herbert, je radom na mostu zaradio svoju slobodu i po zavrsetku gradnje postao slobodnjak, i (3) ciglani most (Red Bridge) u Campbell-u, najstariji ciglani most u Australiji, u kojeg je polozeno 1 milion cigli. Sva tri mosta su pod zastitom kao National Heritage.

Na Tasmaniju smo krenuli nocnim trajektom „Spirit of Tasmania” i nakon 11 sati plovidbe stigli ujutro u Devonport, luku na sjeveru. Odrediste nam je zapravo bio Hobart, nekih 3-4 sata voznje ka jugu kroz unutrasnjost. Hobart je glavni grad i drugi po starosti u Australiji (odmah iza Sydnyja), osnovan 1804 godine kao prvo uporiste robijasa iz Engleske, Irske i Walesa. Smjesten je na uscu rijeke Derwent, u samoj dolini Mount Wellingtona. Ima oko 200,000 stanovnika i sve ljepote i sarm maloga provincijskog grada. Dominira kolonijalna architectura – preko 90 zgrada je klasificirano kao National Trust - tu i tamo isprekidana novim, a sve skriveno iza prekrasnih drvoreda lipe koji su me na trenutak podsjetili na nekadasnju Bluku. Grad je okruzen parkovima i prepun je zelenila. Koristili smo „hop on-hop off” autobus pa tako obisli grad i okolinu a potom se popeli na Mount Wellington odakle je pucao prekrasan pogled na cijelu juznu Tasmaniju. Buduci je Tasmanija ispod 40-paralele, sa Mount Wellingtona se najbolje vidi Aurora Australis. I jos jedna zanimljivost za avanturiste: od prosle godine su iz Hobarta krenula turisticka putovanja brodom ili avionom za Antarktik.

Drugi dan naseg boravka posjetili smo Port Arthur, jedno od vecih turistickih destinacija Australije. Port Arthur je luka na jugoistocnom dijelu otoka, oko dva sata voznje od Hobarta, osnovan kao zatvor 1830 pa sve do 1953. O njemu je dosta napisano; Mark Twain ga je nazvao mjestom gdje su se sastali Raj i Pakao. Posjetioci ostaju zgrozeni pricama o zivotu i velicini ljudske patnje, mjestu gdje je covjek stvarno dovodjen do ludila. Medjutim, malo je poznata stvarna uloga i mjesto Port Arthura u danasnjem pravosudnom sistemu jer model po kojem se zivjelo u Port Arthuru odrzao se do dana danasnjeg. Naime, u prvim godinama njegovog postojanja, Britanija je, prva u svijetu, pocela reformu svog zatvorskog systema i Port Arthur je posluzio kao model za taj experiment. Polazna osnova je bila da fizickim kaznjavanjem ljudi ne postaju nista bolji. Naprotiv, ono ih cini cvrscim i jos vise im podize duh i moral. Novi model primjenjen u Port Arthuru a koji se bazirao na pet osnovnih nacela: „discipline and punishment”, „religious and moral instruction”, „classification and separation” and „training and education”, oznacio je prvi put prelazak sa fizickog na psiholosko kaznjavanje a sve u svrhu da se covjek mentalno i duhovno slomi. Grade se „samice”, uvodi apsolutna sutnja, prostorije velicine mrtvackog sanduka u kojima je apsolutni mrak. Kad je transport zatvorenika na Tasmaniju prestao 1853, Port Arthur je postao neka vrsta socijalne ustanove, utociste za sve bivse robijase (duhovno i mentalno poremecene) i sve druge koji su bili fizicki ili mentalno nesposobni da se brinu o sebi. O njima je, prvi put u Britanskoj Imperiji, brigu preuzela drzava pa se ovo zapravo uzima prvim znakom stvaranja danasnjeg oblika „socijalne pomoci”.

Malo podalje od glavno zatvora, na malom ostrvcu Point Puer, nalazio se maloljetnicki zatvor za musku djecu od 9 – 18 godina. U periodu od 1834-49 kroz zatvor je proslo 3000 maloljetnika. Zatvor je bio poznat po disciplini i strogim kaznama i bio je u to vrijeme prvi maloljetnicki zatvor te vrste u Britanskoj imperiji, a vjerovatno i u svijetu.

Treceg dana naseg boravka na Tasmaniji napustili smo Hobart i krenuli istocnom obalom nazad prema sjeveru. Zaustavili smo se na najljepsoj tasmanijskoj plazi, Wineglass Bay, i usput obisli poznati nacionalni park Freycinet National Park cijim sredisnjim dijelom dominiraju crvene granitne stijene, okruzene plavetnilom mora i bijelim pjeskovitim plazama.

Kod mjesta St.Helens, posljednjeg priobalnog grada na sjeveru, smo okrenuli na zapad, opet kroz unutrasnjost prema Launcestonu, drugom po velicini gradu Tasmanije, i trecem po starosti gradu Australije, osnovanog 1805 godine. Put nas je vodio kroz sume, plodne livade i pasnjake i rodne vinograde. Za razliku od Hobarta, Launceston ima izrazito engleski karakter i sarm i vazi kao grad sa najvecom zbirkom zgrada iz 19 vijeka, kao nijedan grad u Australiji. Poznat je i po najduzoj visecoj zicari na svijetu, povucenoj preko kanjona rijeke Tamar. Okolina mu je bogata vocnjacima, pasnjacima i vinogradima rasutim u dolini Tamar Valley pa smo stoga odlucili naredni dan provesti u obilasku vinarija.

Petog dana naseg boravka na Tasmaniji smo krenuli nazad za Devonport. Na putu smo se zaustavili i obisli Westbury (za koji kazu da je najvise „engleski”), Deloraine i Latrobe. U deloraine-u smo obisli Ashgrove Cheese Factory, Anvers tvornicu cokolade (mislim da nikad dotad nisam pojela ukusniji sladoled od cokolade), prosetali predivnim parkovima i obalom rijeke Meander u nadi da cemo ugledati platipusa. Posljednji naputu je bio Latrobe gdje smo takidje prosetali mjestom i popili kavu. Oko 6 sati predvece stigi smo u Devonport i stali u kolonu za trajekt. To je bio kraj naseg puta po Tasmaniji.

Za sjeverozapadni i zapadni dio, nismo imali vise vremena. Ostavili smo to za neki drugi put, nadajuci se da cemo mozda opet jednog dana doci ovamo. Tasmanija je u nama ostavila dojam otoka prekrasne raznolike prirode i divljine, blage klime, pravi raj za avanturiste.

Karmen

Album slika

Here we go Steelers

Opet je to ono doba godine ovdje u Americi kada je americki fudbal glavna tema. Istina, ekonomska kriza i sve ono sto je vezano za nju je tu negdje na istoj razini, ali za nas, navijace Steelers-a superbowl je ipak tema broj jedan.

Prije otprilike tri godine napravio sam jedan prilog o ovoj temi (Steelers-i su te godine postali prvaci Amerike, i svijeta, kako to ovdje vole reci) a evo u nedelju ocekujemo novu titulu. U godini kada su mnoge stvari posle kako ne treba (recesija, rastuca nezaposlenost, 'topljenje' penzija, hladno vrijeme, poledica i nezgode koje idu uz to), dolazak Obame i uspjesi Steelers-a su one svijetle tacke koje daju nadu da dolazi bolje sutra.

Ovdje u Pittsburgh-u je sve u znaku Steelers-a: na radiju se vrte mnogobrojne pjesme komponirane specijalno za ovu priliku, odrzavaju se skupovi podrske u gradu a u svim firmama i organizacijama se raja okuplja na partijima organiziranim u ovu cast. Nosenje Steellers-ovih dresova je, naravno, gotovo obaveza. A da su Steelers-i popularni i sire mozete vidjeti i na ovom video klipu snimljenom na svemirskoj stanici koja se vrti oko ove nase napacene planete:

http://anon.nasa-global.edgesuite.net/anon.nasa-global/ccvideos/steelers.asx

Evo malo prije smo i mi u Law Library imali party a ja sam po obicaju napravio par snimaka. Jednu skupnu evo kacim uz ovaj prilog nadajuci se da cu u nedelju moci izvijestiti o novom uspjehu 'Celika' iz Pittsburgh-a.

Obama, moj dean i ja

Kako se vec duze vremena niko od raje ne javlja (valjda nam se nista zanimljivo ne dogadja pa priloga nema!) a prateci dogadjanja ovih dana ovdje u Americi (a i kod mene na fakultetu), pade mi ideja da napisem par rijeci o necemu sto ima a i nema veze sa nama, vise onako da ovo nase druzenje naprasno ne prestane a i da ispricam nesto sto bih vjerojatno ispricao svojim prijateljima kada bih imao srece da se sa njima srecem kao sto je to bilo nekada.

Zivot nosi mnoga iznenadjenja i vjerujem da bi svako od nas mogao ispricati mnogo toga sto nam se desavalo ili nam se jos uvijek desava kada bi za to bilo prilike. Jer mi, koji smo izbaceni iz jednog relativno mirnog zivot, zadnjih godina smo dozivjeli mnogo toga interesantnog i neobicnog pa smo se pomalo vec navikli na to. Za ovih 15-tak godina od odlaska iz Banjaluke mnogo toga mi se dogodilo, sreo sam se s vise ljudi nego za 45 godina prije toga, proputovao dosta, vidio svasta. Sjecam se Zagreba i caskanja u kavani sa Silvijem Degenom (jednim od kandidata, u to vrijeme, za predsjednika Hrvatske), susreta sa Ivicom Serfezijem (‘susjeda’ na Salati, koji bi me pozdravljao kada bih ujutro isao na ‘radno mjesto’ u firmu koja se nalazila u kuci do njegove, a o cemu bih mogao napisati mali roman), prisustvovanju programu (godisnjoj party za bivse i sadasnje studente i zaposlene moje Law School) na kojem je sadasnji director CIA-e (nas bivsi student) nekoliko puta spomenuo Bosnu i Banjaluku (u doba rata je bio stacioniran u okolini Bihaca pa je tokom govora pravio viceve kako su se Amerikanci samo pretvarali da kotroliraju zabranu letenja srpskih aviona a stvarnost je bila drugacija), a ja se pravio vazan pred svojom rajom s posla jer od toliko toga sto je mogao izabrati za temu svoga govora prica o nama i nasim sudbinama, upoznao se sa Ivom Sanaderom prilikom njegove posjete mome univerzitetu, caskao s najvisim zakonodavnim predstavnicima iz Bosne i Makedonije (koji su bili u ‘studijskim’ posjetama Americi) itd.

Slika sa ovih susreta nemam (neke postoje ali ja se nisam potrudio da ih dobijem) a da sam znao da cu o ovim dogadjanjima pisati vjerojatno bih ih imao. Medjutim, danas, citajuci vijesti na CNN-u i gledajuci sliku predsjednika Obame kako potpisuje prve dokumente, pade mi na pamet ideja da napravim ovaj malim prilog kombinirajuci jednu sliku sa CNN-a i jednu koju sam jos poodavno objavio na blogu i da sve povezem jednom kratkom pricom. Naime, danas citam CNN kad tamo, odmah iza Obame, u istoj ravnini sa potpredsjednikom Biden-om, moj dean – (naski, dekan) s kojim sam caskao upravo dan ranije, izmedju ostalog i o dogadjajima koji se ovih dana desavaju na mojoj skoli (o putu za Washington D.C. mi nije nista rekao pa sam zbog toga bio iznenadjen kad sam ga vidio na CNN-u).

Moj dean, (u stvari to vise nije, jer ga je prije mjesec dana predsjednik univerziteta smijenio s te pozicije), je bio jedan od glavnih inicijatora da se zatvor u Guantanamo Bay-u zatvori i da se ljudima koji su tamo smjesteni omoguci sudjenje, kao sto je to omoguceno svakom ko je osumnjicen za bilo koji zlocin. Prije dolaska na Law School, moj bivsi dean je bio glavni pravnik u Pentagonu (‘pod njim’ je radilo vise od hiljadu vojnih pravnika) i tamo je cak dozivio i prezivio poznati teroristicki napad (avion koji se srusio na Pentagon je udario u dio zgrade u kojem je bila njegova kancelarija ali je on, na srecu, bio na nekom sastanku u drugom dijelu zgrade). I pored toga sto je bio sudionik tih uzasnih dogadjaja, moj dean se borio (i na kraju izborio), da se prema svima primjenjuju isti zakoni, bez obzira sto su neki koji su opravdano zatvoreni u Guantanamo-u direktno radili o njegovoj glavi (jos mi je u sjecanju konferencija o Guantanamo-u koju je organizirao na nasem univerzitetu i na kojem su ucestvovale mnoge poznate licnosti). Gledam ga na slici (i video klipovima) i ponosim se sto ga poznajem i sto imam sansu da s njim razgovaram kao sa najboljim prijateljem a u isto vrijeme razmisljam o nepravdi koja mu je ucinjena. Dok mu sadasnji predsjednik Amerike odaje priznanja za njegovo uporno angaziranje da pravda pobijedi i da se neke stvari u Americi vrate na svoje mjesto, dotle studenti moga univerziteta protestiraju ispred zgrade administracije univerziteta i traze ponistenje odluke o njegovoj smjeni i istovremeno smjenu predsjednika univerziteta koji je tu odluku donio. (Odluka o smjeni dean-a nas je sviju sokirala jer je potpuno nepravedna, i prema vecini poznatih cinjenica zasnovana na licnoj netrpeljivosti).

Ponovo se, kao i toliko puta do sada pokazuje da u zivotu pravda uvijek ne pobjedjuje. Vecina nas je to osjetila na vlastitoj kozi i zato ce mi biti izuzetno zao ako stvari ostanu onakve kakve su danas. Da se stvari ovdje kod mene na skoli poprave jos uvijek postoji nekakva nada jer ima onih koji dizu svoj glas protiv nepravde. A da se nepravda koja je nama ucinjena ispravi, nada ne postoji. Jer mi smo zapali u apatiju i nista nas iz nje ne moze pomjeriti a nema nikog drugog ko bi to za nas ucinio. Meni eto ostade, ako nista drugo, a ono zadovoljstvo sto imam privilegiju da radim i zivim sa ljudima koji na zivot gledaju nekakvim drugim ocima, tako drugacijim od onih kojim sam nekad biookruzen. I zbog kojih sam ovdje gdje sam.

Plavi vlak (voz) - nekad i sad

Dok je na vani upekao minus a u kuci toplo (grijanje radi, na srecu, jer za sad nismo ovisni o Rusiji), pratim dogadjaje vezane za inaoguraciju predsjednika USA i pravim paralele kao sto radim svih ovih godina od kada sam zakoracio na tlo Amerike. Barack Obama, prvi crnac predsjednik Amerike putuje vlakom (vozom) od Philadelphije do Washington D.C. Vlak, cini mi se plavi, kao neki koji je nekad davno krstario nasim krajevima, i naravno odmah se jave sjecanja.

Nekada se kretanje jednog plavog vlaka pratilo na TV ekranima (ako smo ih imali) i bila glavna vijest TV dnevnika, a njegov dolazak u neki od gradova bivse Juge izazivao bure odusevljenja medju obicnim svijetom, paniku medju lokalnim politicarima (trebalo se pokazati i dokazati), radost djaka jer su se skole zatvarale i islo se na kolektivni docek, uljepsavanja dijelova grada kojima je uvazeni gost prolazio (sjecam se kako je jednom dio ulice kod Titovog druma preko noci presvucen novim slojem asfalta) i mnogo sto-sta drugog. Bila su to lijepa vremena i sva ta pometnja se cinila nekako iskrenom, bar kod vecine aktera. Vjerojatno su i tada u glavama nekih bila neka druga razmisljanja ali se to nije dalo primjetiti. Svi su disali isti zrak (bar mi se tako tada cinilo) i svatko je htio dati svoj doprinos da se uvazeni gost osjeca kao kod svoje kuce, svako na svoj nacin.

I prije dan-dva sjedim pred TV ekranom i pratim kretanje ovog danasnjeg ‘plavog vlaka’. I ovih dana imam isti osjecaj kao nekada davno. Cini mi se da su svi oni koji su se okupili da docekaju novog predsjednika USA uradili to iskreno i da radost i osmijeh na njihovim licima nisu lazni kao sto je to ovdje u vecini slucajeva. Cini mi se da se u Americi osjeca atmosfera slicna onoj nekada u nasim krajevima, kada su mnogi isli da vide covjeka u kojeg su vjerovali i koji im je davao nadu u neki bolji zivot. USA je danas u stanju u kojem se osjeca potreba za promjenama, i to ne bilo kakvim, vec promjenama na bolje, nakon osam godina ‘vladavine’ covjeka koji je upropastio sve sto se upropastiti moglo. Sjedeci ovako zavaljen u dnevnoj sobi, gledajuci odusevljenje na licima onih koji su dosli da budu dio historije u stvaranju, ne mogu a da se ne sjetim Bosne i situacije u njoj, ma kako se nekima to cinilo cudnim. Dok ovdje u Americi ljudi konacno vide svjetlo na kraju tunela, narodi u Bosni nisu ni svjesni da su u tunelu. A politicari koje su sami birali se trude na sve nacine da ih drze u tom uvjerenju jer im je to garancija da mogu i dalje da uzivaju sve one blagodati koji su si prigrabili na racun bijede drugih.

Gledajuci ovaj danasnji plavi vlak pitam se da li nesto ovako moguce u toj nasoj Bosni. Mozda! Samo ko zna kada! Jer dok se ovdje u skolama, ma kako ih mnogi kritizirali, mladi uce da zive zajedno, da postuju jedni druge i da prihvacaju raznolikosti, dotle se u nasoj Bosni oni na vlasti trude da mlade generacije odgoje u mrznje prema drugima jer to je karta na kojoj se ovih dana, nazalost, u nasim krajevima ne moze izgubiti. Zbog toga ce se na promjene na bolje u Bosni cekati jos jako dugo jer dok god se osoblje vlakova mijenja na granicama koje nikada nisu postojale nema izgleda za bolju buducnost. A zivot bez vjere u bolju buducnosti je zalostan. A jos je zalosnije sto vecina toga nije ni svjesna.

Vedo iz St. Louis-a

Posljedice rata na nasim prostorima je gotovo nemoguce sagledati. Proci ce jos godine a da se zlo ucinjeno nevinima nece moci ispraviti (ako to iko pokusava da uradi) pa me zbog toga izuzetno raduje kada saznam da ima onih kojima se u svoj ovoj nesreci sreca na kraju osmjehnula.

St. Louis je znan kao grad u kojima su mnoge izbjeglice iz Bosne nasle svoj novi dom. Licno su mi poznati mnogi uspjesi nasih ljudi u ovom gradu koji vec godinama okuplja nase sugradjane na tradicionalnom 'tefericu' koje svake godine privlaci sve vise posjetilaca. Cuo sam i o drugim dogadjanjima u ovom gradu u kojem nasi ljudi njeguju tradicije i pokusavaju ocuvati onu Bosnu koju smo poznavali. Znao sam da je, izmedju ostalog, nogomet u ovom gradu sve popularniji ali me je ovaj prilog o jednom momku, koji istina nije iz naseg grada, i iznenadio i odusevio u isto vrijeme. Da ne bih prepricavao napisano, evo priloga koji je nedavno stigao od jednog od naseg sugradjanina, koji mi vise lici kao neka bajka koju sam slusao kao dijete.

Pocetkom svakog "novog" januara imamo priliku pratiti raznorazne ankete ili kojekakva proglasenja, cijela parada ljudi i dogadjaja koji su, na neki nacin, obiljezili godinu koja je iza nas.

Bosanci iz Saint Louis-a, kao i iz cijele USA, ovogodisnje ankete u BiH su pratili sa posebnom paznjom. U vecini izbora ili anketa za sportistu ili licnost godine bio je i momak iz ovog grada, nas Vedad Ibisevic, fudbaler Hofenhajma.

Za one koji ne prate fudbal mozemo reci da je Vedad rodjen u gradu Vlasenici. Rat je primorao njega i njegovu familiju da napuste svoj dom i da preko Tuzle, Svicarske stignu u St. Louis. Vedad je kao mlad momak i ovdje pokazao svoj talenat ali na ovim prostorima caruju neki drugi, popularniji, sportovi a fudbal je zanimljiv samo kroz srednju skole ili fakultete. Na toj stepenici mnogi talenti nestaju i traze neke nove zivotne puteve.

I da skratimo pricu.. U posjetu STL-u dolazio je jedan BH trener, pozvao Vedada ne neku revijalnu utakmicu, postigao je gol, dobro igrao i put ga je odveo u Francusku pa Njemacku, grad Hofenhajm i istoimeni klub. Za Hofenhajm je mozda ispravnije reci selo jer broji samo 3000 stanovnika. Veoma cesto se moze vidjeti na njihovim utakmica u publici simpatican transparent 'svi smo ovdje'. Poslije prvog dijela Bundes lige, Hofenhajm je na prvom mjestu, iza njega je slavni Bajern a Vedad je najbolji strijelac sa 18 golova iz 17 utakmica. Takav uspjeh je Vedada vinuo, preko noci, u sami vrh EU fudbala. Poceo je dobro igrati i za BH reprezentaciju i postizati golove. I tako redom... najbolji fudbaler Bundes lige, najbolji BH fudbaler u 2008-oj, BH 'licnost godine', golgeter...i ...dobar momak, posten, skroman, vaspitan... onakav kakav je bio i prije svega ovoga.

Nadamo se i vjerujemo da ce ovakvih sportista biti i bilo ih je ali sve ovo pisemo jer je Vedad poseban slucaj jer on dolazi iz USA. Nasa djeca ili omladina su u velikom broju ostali ljubitelji fudbala ili nogometa kao i njihovi ocevi. U samom STL-u postoji ili radi desetak fudbalskih sekcija sa velikim brojem nase djece a tako je i skoro svim gradovima sirom USA. Stotine ili hiljade djece vrijedno trenira u drzavi u kojoj za njihovu ljubav i nema bas mjesta... hiljade djece masta o dresu Zelje, Sarajeva slusajuci price i gledajuci slike svojih roditelja a ipak svjesni da smo daleko od matice, da smo daleko od EU ...i onda, preko noci , dolazi on, Vedad Ibisevic. On u jednom danu dokazuje djeci da ima sanse, da treba trenirati i vjerovati u uspjeh. Da je to o cemu oni mastaju moguce ...i da Ibisevic Vedad nije ni fudbaler, ni golgeter... on je 'pokret'.. 'pokret' u ocima nase djece. On nije uspjeh, on je 'ZIVOT', zato se zivi.

Vedo je novogodisnje praznike proveo u STL-u. Druzenje sa njim je trajalo danima, stizao je na sve manifestacije, uslikao se na stotine puta, ucestvovao u humanitarnim akcijama, potpisao na stotine autograma i pokazao da je velika zvijezda velikog srca. Slike sa Vedom su napravljene u skromnom ambijentu u prostorijama NK BiH Saint LOUIS, mjesto odakle je Vedad i krenuo pisati svoju veliku pricu.

studio STL

http://www.youtube.com/watch?v=k7lfRUPRzpA&feature=related

Šehitluci grada Pittsburgh-a

Šehitluci. Poznato brdo i izletiste iznad Banjaluke. Mi, stariji, znamo sve o Sehitlucima a siguran sam da su i oni mladji, cak i oni koji nisu rodjeni u nasem gradu, culi za njih. Ali ova danasnja ‘prica’ nije o Sehitlucima. Ovo je ‘prica’ o Mt. Washington-u, Sehitlucima grada Pittsburgh-a, grada u koji stigoh kao izbjeglica i evo vec vise od 14 godina zovem ga svojim.

Pittsburgh je grad na stotine brezuljaka. Kada su mi o tome pricali na ‘pripremama’ za put u Ameriku (oni koji su u Ameriku stigli iz Zagreba znaju o cemu pricam), stvorio sam neku svoju viziju grada. Tome sam dodao i predstavu o Pittsburhu koju sam stvorio jos iz skolskih dana, koji je u to doba bio svjetski centar celicne industrije, sa mnogobrojnim celicanama, dimom i smogom tokom cijelog dana (ovdje su nam pricali da se sunce jedva probijalo kroz guste oblake smoga koji su nadvijali grad). Dakle, uzimajuci sve ono sto sam vec znao i sto sam cuo, stvorio sam si predstavu o gradu koja, moram priznati, nije bila bas lijepa. Medjutim, vec pri prvom susretu sa gradom sam shvatio da ma koliko covjek misli da moze sebi stvoriti sliku o necemu citajuci ili slusajuci neciju pricu, uvijek je to drugacije od onoga sto se dozivi. Tako je bilo i sa nasim susretom sa Pittsburgh-om, koji nas je prijatno iznenadio, narocito svojom okolinom, punom zelenila i zanimljivih prigradskih naselja koja su cvrsto vezana za jezgro grada koje ovdje u Americi nazivaju downtown-om.

Mt. Washington, brdo iznad downtown-a je poznato turisticko odrediste onih koji stignu u Pittsburgh. Tesko bi se ovdje moglo govoriti o turistima u onom klasicnom smislu (Pittsburgh nije mjesto koje bi privlacilo turiste) ali je cinjenica da svako ko navrati u Pittsburgh gotovo po pravilu posjeti Mt Washington i sa nekoliko vidikovaca razgleda rijeke i grad ispod sebe i napravi nekoliko snimaka za uspomenu. Tako smo mi i uzivali u interesantnom pogledu na downtown samo nekoliko dana nakon naseg dolaska u grad tamo davne 94-te. Otac Alex (o kojem sam vec ranije pisao) nas je jednog krasnog avgustovskog predvecerja (mozda nedelju dana nakon naseg dolaska u Ameriku) odvezao na Mt Washington da nam pokaze grad koji ce zamijeniti onaj u kojem smo se rodili i zivjeli sve godine do tada. Tu smo prvi put vidjeli Point, mjesto gdje dvije rijeke, Allegheny i Monangehela, postaju mocni Ohio, divili se zgradi zvanoj PPG (s vana oblozenoj crnim staklom, koja je bila headquarter staklarske indurstrije USA), celicnoj konstrukciji USX Towers building, vitkom neboderu Mellon Bank, Three Rivers stadionu (srusenom prije par godina i zamijenjenom dvama novim stadionima) na kojem su igrali Steelers-i i Pirates-i, brojali mnogobrojne mostove preko rijeka izmedju kojih se downtown skupio, posmatrali Cathedral of Learning, zgradu University of Pittsburgh u Oaklandu koji sa downtown-om cini grad Pittsburgh, i mnogo toga drugog. Slika grada se tokom vremena mijenjala i svaki put se na fotografijama pojavi neka nova gradjevina.

Od tog prvog posjeta i mi vodimo nase goste na vidikovac da se pohvalimo nasim gradom koji s tog mjesta izgleda privlacno, cak mnogo privlacnije nego kada se proseta njegovim ulicama. Za ovih 14-tak godina smo imali nekoliko posjeta nase raje pa sam slike sa ovih susreta iskoristio da napravim ovaj danasnji prilog, kao nekakvu malu retrospektivu. Na slikama, nazalost, mozete vidjeti i neke nama drage osobe, nase sugradjane, koji vise nisu medju nama jer se u ovih 14 godina dogodilo mnogo toga, i lijepog i tuznog. A slike su tu da nas podsjete na ove lijepe susrete na Šehitlucima Pittsburgh-a.

Kod Venere i Dode u Ljubljani

Nasa posjeta starom kraju se zavrsila tamo gdje je pocela: u Ljubljani. A i u Ljubljani ima nase raje, kao uostalom u svakom veceg gradu planete koji se zemlja zove. Ako bi neko uradio istrazivanje koji je grad u svijetu ‘zastupljen’ u najvecem broju svjetskih gradova siguran sam da bi Banjaluka bila na prvom mjestu. Tako smo mi predzadnji dan posjetili jos jedu bivsu banjalucku familiju: ovaj put su to bili Venera i Slobodan (Doda) Dodig (pazite, ovo zadnje slovo je od izuzetne vaznosti) koji zive u centru Ljubljane.

Stan Dodiga se nalazi u zgradi koja je nedavno adaptirana tako da smo bili prijatno iznenadjeni promjenama na bolje u odnosu na zadnju posjetu. Doda, koji je od ranije medju svojom rajom bio poznat kao osoba koja se razumije u mnogo toga, adaptirao je stan u potkrovlju onako kako samo on to umije. A znate kakva su potkrovlja u starim zgradama: u slucaju Dodiga, to potkrovlje je toliko da je podijeljeno u dva nivoa, a uz Dodin smisao za dizajn, cijeli ambijent je dobio onu prepoznatljivu toplinu kao sto je to imao stan koji je Doda napravio u potkrovlju porodicne kuce u Banjaluci kojem smo se svi divili.

Uz odlicnu mezu (zabiljezeno kamerom) i pice (ja sam, kada je u pitanju meza uvijek za ‘pivkana’) i u starom drustvu, vece prije polaska za Ameriku je proslo brze nego sto smo to zeljeli. Iako svaki put planiramo da ostavimo dovoljno vremena da se vidimo sa starim prijateljima uvijek ispadne suprotno pa covjeku jedino ostaje da se nada da ce slijedeci put biti drugacije.

Sa druzenja je ostalo i ovih nekoliko slika da se covjek posjeti na lijepe trenutke druzenja sa rajom s kojom je druzenje uvijek bilo zadovoljstvo.

Mozda neko moze pomoci

Jos prije desetak dana sam primio jedan email ali kako su se u sve upetljali praznici evo tek sada ga objavljujem.

Postovanje,

U Banjaluku sam stigao godine 1970. da bi se upisao i zavrsio Tehnicku skolu, Elektro odsjek. Tako se i dogodilo i ja sam se 1974. vratio u svoj Doboj, gdje sam se zaposlio na zeljeznici. Poslije sam rijetko navracao u taj grad, a onda sam rijetko i kontaktirao raju iz svog E1 odjeljenja. Sada mi apsolutno ne uspijeva od tih mojih tridesetak jarana doci do bilo koga. Pretpostavljam da oni koji zive u Banjaluci nemaju Internet, a mali dio njih u svijetu ne "nalijece" na moju adresu. Mozda mi uspije preko vas konacno ostvarit zelju da se preko Interneta sretnem sa svojim drustvom iz Tehnicke skole 1970-1974.

Pozdrav iz Beca

Jakov Pranjic
Wien-Austrija

VIS Sjenke

VIS-ovi (vokalno-instrumentalne sastav) su se u Banjaluci pojavile pocetkom sezdesetih, onih godina kada su Beatles-i zavladali svjetskom muzickom scenom. Njihova muzika je bila poticaj mnogima da se otisnu u muzicke vode pa tako ni nas grad nije ostao po strani. Bilo je to doba kada se nije imalo puno ali je u isto vrijeme to bilo doba entuzijazma i odricanja, kada se od nicega pravilo nesto.

Kako sam i sam u to doba uplovio u muzicke vode (istina, nisam se zadrzao dugo, ali onih nekoliko godina je bilo dovoljno da osjetim sve drazi nastupanja na 'daskama koje zivot znace', sto bi rekli pravi umjetnici), evo pokusavam da animiram neke od 'radnih (muzickih) kolega' da se jave kratkim prilogom za ovaj nas blog. Nakon dugog cekanja, konacno docekah ovaj tekst, i par slika, poslatih od mog dragog prijatelja Mire Stefanca, s kojim sam proveo nekoliko lijepih godina svirajuci po Banjaluci i okolini. Rezultat je to naseg nedavnog susreta u Zagrebu. Iako znam da mu pisanje nije jaca strana (sam mi je rekao da se mnogo prijatnije osjeca za bubnjevima nego za tastaturom kompjutera) odvojio je vrijeme te me obradovao ovim tekstom, uz par slika koje sam 'spremio' u ovaj mali album.

1964 g. upisao sam se u Ekonomsku skolu gdje sam se upoznao s kolegom Jovom Tomicem s kojim sam i sjedio u istoj klupi. Pred praznik 29. Novembar iste godine kroz razgovor sa Jovom doznajem da on svira u jednom bendu i da ce imati probe preko praznika, obzirom da se cijelo ljeto nisu sastajali. Posto sam ja u VIII razredu imao priliku pribliziti se bendu SIBENCANI na skolskoj priredbi u Sibeniku gdje sam zavrsio osmogodisnju skolu, ja sam jednostavno morao postati bubnjar jer sam poludio za bubnjevima na prvi susret s njima. Bubnjar u Sibencanima je bio Nikica Sprljan koji me je odusevio, a vecina benda je bila i okosnica grupe MI. Zamolio sam kolegu (druga) Jovu da me povede na probu jer sam mu se predstavio kao da sam bubnjar a oni ga nisu imali.

Proba se odrzala kao i svaka naredna u Novoseliji kod ritam gitariste Osmana Karahusica (Hareta).

Napredovalo se dosta brzo. Instrumente nismo imali. Gitare su bile akusticne sa postavljenim magnetima a radio aparati su bila pojacala. Bubanj nam je napravio Hasan (Haretov brat) od sita za brasno presvučen junecim drobom (dobos). Prvu postavu smo sacinjavali: Mithat Kartal (Pican) solo gitara, Osman Karahusic (Hare) - ritam gitara i Miroslav Stefanac – bubnjar. Tako smo zapravo nas troica i bili osnivaci VIS-a SJENKE. Pomenuti Jovo – bas gitara je odustao od svirke. Volje nam nije nedostajalo tako da smo vec za docek 1965 bili spremni. Svirali smo docek u vatrogasnom domu u Kotor Varosu zajedno sa Los Muchachosima i harmonikasem Insanicem i njegovom zenom kao pjevacicom (narodnjaci).

Slijedile su stalne probe, 2-3 tjedno a samim tim i povremene svirke. Buduci da smo bili nepoznati trudili smo se svirati bilo gdje samo da se svira i bude vidjen. Medju prvim svirkama je bila igranka u motelu u Novoseliji. To nije dugo trajalo tako da se trazilo dalje. U gradu je bilo dosta mjesta gdje su se organizirale igranke (Uciteljska skola, Tvornica duhana, Tvornica obuce, Dom Gornji Seher, Ferijalni dom na Sehitlucima-BRIONI itd).

U to su vrijeme bendovi koji nisu bili poznati obilazili plesnjake i slusali svirke bendova koji su svirali i skidale su se finese, a sto je najbitnije, zicalo se od tih bendova da ti dopuste da odsviras sa svojim bendom nekoliko skladbi sto bi doticni bendovi rado i ucinili (ako se nisu osjecali ugrozenima). Tako smo se mi predstavljali publici koja nije ni znala da postojimo i izlazili iz anonimnosti.

Posto smo se nas trojica ustalili i uhodali morali smo rijesiti problem nedostatak jednog clana. Falio nam je stalni bas gitarista. Problem smo rijesili primanjem u bend Zeljka Kosanovica mog druga iz osnovne skole. Tad smo bili kompletni i upornim radom doveli bend u dobro stanje. Tada dobijamo priliku da sviramo u bifeu Narodnog Pozorista. Tu smo svirali nakon svake premijere, kao i na zabavama i svecanostima, te za doceke Nove godina. Prilozena slika je upravo sa jedne od tih svirki.

U bendu je tokom vremene dolazilo do personalnih promjena ali smo ja i Hare bili stalni. Vise se ne sijecam svih imena i vremena kad je tko bio u bendu. Kroz bend su prosli: Ido (ne znam prezime), Djemil iz Sehera, Osmancevic Suad – Sule, Hodzic Zlatko – Toni, Milan Komljenovic – Co. Zao mi je sto se ne sijecam i nekih drugih momaka koji su bili od pomoci u datom trenutku. Neka mi oproste zbog toga, godine cine svoje.

Drugi stalni angazman nam je bio u motelu BRIONI u Gornjem Seheru, ljetne svirke – igranke na terasi. Zaradjivalo se toliko da smo nakon svake svirke zavrsili kod Rahmana u slasticarnici Minjon gdje smo uredno istu i ostavili.

Istovremeno po primitku Zeljka Kosanovica u bend, prikljucili smo se i KUD-u Vaso Pelagic. Tu smo se udomacili i samim tim stekli odlicne uvjete za probe i nastupe. Tada je nekako u bend dosao i autor ovog bloga pa ce mozda on dodati nesto.

VIS Sjenke je organizirao gostovanja po okolnim mjestima: Vrbanja, Celinac, Kotor Varos, Skender Vakuf, Kljuc, Sanski Most itd. Na bliza odredista se islo na biciklima a na paksicu su se nosili instrumenti. Uz bend je uvijek islo desetak prijatelja benda koji su pomagali u svim situacijama. U takvim okolnostima je uvijek bilo ludih i nezaboravnih situacija. Jednu takvu dobro pamtim: na povratku sa svirke iz Vrbanje u kasne sate, zezajuci se, nekolicina od nas je kod krizanja za motel ADA sletila s ceste u kukuruze. Najdalje je odletio Hare te uz viku trazio svoje pojacalo koje je nestalo u tami. Dakako da smo ga ubrzo uz histerican smijeh i zajebanciju nasli a Haretu sam prisio od tada i nadimak (kuruzar). Takvih je situacija i mnogih drugih bilo u izobilju tako da ih nije moguce sve navesti.

Bit ce mi jako drago ako se netko od aktera Sjenki javi i podsjeti na izostavljeno (zaboravljeno ili preskoceno).

Pozdrav

Miro Stefanac – Stef


Evo da i ja dodam malo, iako je Miro ovo sve lijepo ispricao tako da ce moj dodatak mozda biti ponavljanje. Istina je da sam i ja jedno vrijeme bio clan VIS-a Sjenke. Iako sam s Mirom svirao godinama, istoriju (nadam se da sada nisam pogrijesio i da me nece nitko ispraviti zbog varijante) grupe nisam znao tako da je ovo prvi put da je 'cujem'. Da, bila su to lijepa vremena. Mozda je to zbog mladosti a mozda smo bili drugaciji, neoptereceni stvarima koje nas sada opterecuju.

Da pocnem pjevati u bendu nagovorio me moj skolski kolega Zeljo. Isli smo u isti razred u Tehnickoj skoli, pa kako sam za vrijeme skolskih pauza stalno pjevusio (u to doba sam znao sve hitove, posebno one od Beatles-a), Zeljo me nagovori da odem s njim na probu benda ciji je on bio clan. Prvu 'probu' sam imao u jednoj kuci u Novoseliji, tamo gdje je okretao autobus, poznata jedinica (Novoselija-Trapisti). Bila je to kuca Haretova, cije pravo prezime saznadoh tek iz Mirinog pisanja. Eto, takva su to bila vremena, nije nam bilo bitno kako se ko zove. Bili smo jednostavno raja i nista vise. Sjecam se Hareta koji je bio zadovoljan onim sto je cuo i tako ja postah 'vokalni solista' VIS-a Sjene a da to ni u snu nisam mogao sanjati. Uvijek sam mislio da je za pjevanje potrebno imati poseban talenat a ja sebe nisam ubrajao u te sretnike.

Sjecam se jos nekih dogodovstina iz tog doba: jednog od prvih nastupa (na igranci tada popularnih Uragana koji su svirali u sali Rudi Cajaveca), kada nam je omoguceno da 'otprasimo' par pjesama, svirki u Narodnom pozoristu (Mirin otac Zlatko je bio glumac pa nam je to bila veza za svirku), a svakako mi je u trajnom sjecanju ostao prvi 'javni nastup' u ferijalnom domu Brioni u Gornjem Seheru. Bilo je tu treme, bilo je i par gresaka, ali, sve u svemu, sve se dobro zavrsilo.

Tako sam i ja postao clan banjalucke muzicke scene, istina ne tako poznat kao neki drugi, ali mi je to omogucilo da se godinama druzim s ljudima ciji je posao bio da zabave banjalucku mladez u vremenima kada je malo ko imao gramofon, televizija je jos bila u povojima, a Internet, iPod, mp3 i mnogo toga tek daleka buducnost. Sa Sjenkama sam svirao dok se Zeljo, Miro i ja nismo odvojili (tako je to oduvijek bilo u muzickim krugovima) i udruzili sa nekim clanovima VIS-a Karavan: tako su nastali VIS Usamljeni o kojima sam vec ranije napisao par rijeci.

O tim lijepim vremenima i dogodovstinama vezanim za svirke i oko svirki bi se mogle napisati knjige. Neka ovo bude skorman prilog sjecanjima na ta vremena kojih se vrijedi podsjetiti. A nekoliko fotografija razlicitih postava VIS-a Sjenke (istina je da me nema na njima) mozete vidjeti u ovom malom albumu. Zadnje dvije, na kojima se nalaze clanovi grupe nakon naseg odlaska je poslao Hare koji sada zivi u Hrvatskoj (cini mi se u Rijeci). Neke od osoba na slikama poznajem, dok mi je vecina potpuno nepoznata.

Docek u Bardstown-u kod Kresa

Cao Co,

Zao mi je da se nisam stigla ranije javiti. Godine vec polako cine svoje a bilo je i obaveza.

Dzevad I Merima Kreso su i ove godine organizovali docek nove godine za banjalucane i njihove prijatelje. Zbog poznatih problema sa ekonomijom, posjeta banjalucana iz udaljenijih krajeva je bila slabija nego prosle godine ali je zato bilo vise gostiju iz Louisville-a i okoline (do sest sati voznje autom).

Goste je zabvljao nas Sakib Jakupovic, omiljeni gost svih zabava gdje se okupljaju nasi sugradjani. Bilo je veselo, veselo i veselo. Ples, dobro drustvo i dobra hrana su ucinili da nismo ni primjetili kako vrijeme brzo prolazi. Osjetilo se da su i domacini ove godine imali vise iskustva pa je sve teklo kao po koncu. Nedostajali su nam proslogodinji gosti, mnogima se sigurno stucalo jer smo vas sve cesto spominjali…tebe i Neru, Suada i Kristinu, Slavicu i Prezu i sve ostale cijih se imena trenutno ne mogu sjetiti. Nedostajli ste nam svi, iako se po slikama ne bi moglo zakljuciti.

Da docek ne bi bio regionalnog karaktera pobrinula se Sanja (nazalost ne znam prezime) koja je dosla cak iz Phoenix-a. Sanja je bila gosca nase kcerke i zeta i prvi put je dolazila u ove krajeve. Jako joj se svidio i restoran i domacini i kompletna atmosfera pa me nece cuditi ako iduce godine bude vise gostiju iz Arizone.
Sad jos samo da pozelim svim citaocima bloga

SRETNA NOVA 2009 GODINA

I mozda dovidjenja do 31-og decembra U Bardstown-u na doceku kod Kresa.

Emira