Mojih 250 metara

 

Bacih pogled na sat. Skoro je pola dva. Vrijeme je za kavicu u Batani. Nera je na plaži i čeka da dođem. Uzimam kapu, sunčane naočale, zaključavam stan i spuštam se u podrum zgrade gdje je smještena garaža u koju se ulazi iz ulice 7. ogranak. Kroz garažu mi je bliže do Batane. Otvaram mala garažna vrata, zapljusnu me sunce i pogled na zaljev i „moju“ plažu.

Nisam se odmakao ni pedesetak metara kad sretoh Mladena, našeg susjeda s prvog kata zgrade. Vraća se s manje plaže na koju idu gotovo svi mještani osim mene. Živi u Njemačkoj a ljeti redovito navraća u apartman koji ostalo vrijeme iznajmljuje prijateljima i poznanicima. Vrlo je prijatna osoba, uvijek se lijepo ispričamo kada se sretnemo. Predsjednik je udruge stanara iako živi u Njemačkoj. Kada smo se prije par godina okupili da se organiziramo, niko nije htio da se prihvati posla pa je na kraju izbor pao na njega. Vrlo je poduzetan i zajedno smo, uz Nerinu upornost,  uradili dosta toga da se život u zgradi dovede u red. Pozdravismo se s obećanje da ćemo se vidjeti na kavi da napravimo planove za naredni period.

Nastavih dalje 7. ogrankom i nakon novih pedesetak metara, upravo na mjestu gdje trebam skrenuti desno ka moru ugledah još jednu poznanicu kako se niz puteljak s lijeve strane zaputila ka plaži. Rodom je iz Zenice, još od prije rata živi u Njemačkoj a u Pješčanoj je kupila apartman i sprema se da se, za par godina kada ode u penziju, potpuno preseli. Nismo izmijenili ni par riječi kad zazvoni mobitel. Nera. Pita gdje sam. Rekoh joj da sam na putu ka kafiću, misleći da joj je dosadilo da čeka da dođem. Reče da se vratila u stan i da se iznenadila kada je vidjela da me nema. Otišla je do našeg drugog stana stotinjak metara od naše zgrade i zadržala se duže nego je planirala. Rekla mi je to prije polaska a ja na to nisam obratio pažnju već sam mislio da je već odavno na plaži. Reče da idem do kafića i da ona stiže.

Pogled na lučicu - dan poslije

Spustih se dvadesetak metara do šetnice i male lučice, sjedam na zidić s namjerom da je tu sačekam. Nisam htio da zanovijetam konobaricu objašnjavajući joj da čekam da Nera stigne prije nego naručim makijata. Oboje volimo da je napitak topao a nisam siguran kada će se ona pojaviti. Nisam sjedio ni par minuta promatrajući brodice kako se njišu na blagom povjetarcu (sjetih se poznate pjesme Otisa Redinga, samo što on pjeva o nekome ko sjedi na doku u luci San Franciska a ja na malom zidiću naše šetnice), kada začuh kako me neko iza leđa pozdravlja. Okrenuh se, kad ono Aleksandra, još jedna susjeda iz zgrade. Ona i muž joj Jose, Belgijanac, imaju najljepši apartman u zgradi s prekrasnim pogledom na zaljev. Aleksandra, rođena u Splitu,  je s familijom za vrijeme ovog zadnjeg rata završila u Novom Sadu jer joj je otac bio vojno lice koje se s nekadašnjom JNA premjestio u Vojvodinu. Družimo se od prvog dana, Jose i ja smo redovito igrali stolni tenis dok se nisu pojavili problemi s ramenom (pošto sam ga redovito pobjeđivao uzeo je trenera pa je izgleda pretjerao ponavljajući isti potez desetinama puta), Aleksandra i Nera već treću godinu zajedno prave šarenu salatu. I njoj sam morao objasniti da čekam Neru da „odradimo“ svoju dnevnu kavu.

Aleksandra se zaputi prema plaži i samo što se odmakla desetak metara prema Batani, vidim da se s nekim pozdravlja. Kad tamo, Koso Enver i njegova supruga Jasna se vraćaju s plaže sa svojim gostima iz Slovenije. Pridružih se da se i ja s njima pozdravim. Gosti odlučili da krenu kući prije mraka pa zbog toga odoše ranije s plaže. U to stiže i Nera, pozdravismo se s Kosinim gostima i nakon toga zauzesmo svoja mjesta u Batani, ovaj put na onoj strani bližoj lučici.

Samo što smo naručili svoja makijata prilazi nam Nedžad, još jedan Banjalučanin koji je zbog rata napustio Banja Luku. Nedžad se s familijom skrasio u Češkoj, tamo  dobro snašao, u Puli je kupio veliki stan a u Pješčanoj napravio poveliku vilu koju sada izdaje svojim prijateljima i poznanicima. Kaže, čeka sina i još dvojicu. Nakon minut-dva stiže mu sin s Pavelom, Čehom, koji od nas već dva ljeta rentira apartman na duži period. Pozdravismo se, upitasmo za zdravlje, a onda se oni smjestiše na barske stolice Batane koje su veoma popularne kod posjetioca kafića.

Nije prošao ni minut a Nedžadovoj ekipi se pridruži Katja o kojoj sam već par puta pisao. I ona se upravo vratila iz Praga pa i s njom izmijenismo par riječi. U međuvremenu stigoše i naša makijata.

Dok smo ih polako ispijali sjetih se moje posjete Banja Luci prije nekih desetak godina. Pisao sam o njoj jednom davno i ne bih je se sjetio sada da ona i ovi susreti u zadnjih desetak minuta ne oslikaše u najboljem svjetlu zlo koje se desilo u našem gradu.

Te godine sam sredinom septembra stigao u rodni grad da obavim neke poslove. „Odsjeo“ sam kod snahe i brata u Rosuljama a u slobodno vrijeme, kojeg sam imao na pretek, sam odlazio do Palasa, šetao Gospodskom, prošetao do Gornjeg Šehera, obišao Mejdan, svratio do zgrade na Starčevici gdje smo imali stan kojeg smo morali ostaviti (kasnije smo ga dobili nazad), popio kavu u Alibabi, sve u nadi ne bih li sreo nekog poznatog do koga mi je stalo i s kim bih mogao izmijeniti par riječi. Šetao sam šest dana a da nisam sreo nikog poznatog, čak nisam zamijetio niti jednu poznatu facu koja bi potvrdila da se nalazim u gradu u kojem sam se rodio i živio četrdeset i kusur godina. Većina zgrada je bila ista, bilo je tu i novoizgrađenih objekata izgrađenih novcem ratnih profitera, po gradu se vrzmao meni nepoznat svijet ali poznatog lica ne vidjeh. Kao da su sva u zemlju propala.

Tek šesti dan sam sreo nekoga koga zapravo nisam prije toga nikada vidio ali me je on, prijatelj mog sina, koji je u rodni grad stigao iz Hjustona gdje su on i njegovi završilu, prepoznao jer je pratio blog. A ja sam ga prepoznao na osnovu fotografija koje nam je sin slao iz Hjustona gdje je tada živio.

Ta uzaludna lutanja gradom koji se u međuvremenu raširio i prostorno i po broju žitelja, u nadi da sretnem nekoga poznatog, bolje od bilo čega pokazuje pravu prirodu „odbrambeno-otadžbinskog“ rata kako etničko čišćenje nazivaju oni koji su od početka devedesetih prošlog stoljeća u njemu na vlasti. Grad su „očistili“ od većine njegovih „nepodobnih“ stanovnika koji se, pri eventualnim posjetama, u njemu osjećaju kao stranci, izgubljeni među mnoštvom nepoznatog svijeta stiglog na njegove ulice ko zna otkud.

Srećom, tamo gdje smo završili stekli smo nove prijatelje i srećemo ih svakodnevno kao što je to nekada davno bilo u našem gradu. Potvrđuje to i ovih mojih 250 metara šetnje od stana do kafića kada sam sreo više meni poznatih lica nego za šest dana lutanja po rodnom gradu. To je jedina prava istina a ne laži kako su se tobože branili i odbranili jer su drugi htjeli da im nanesu zlo. Tu laž političari, a i običan svijet, ponavlja sve češće i češće, stalno izmišljajući nove, nadajući se da će lažima oprati ljagu koja je nanesena mnogima koji su morali bježati iz grada u kojem su se rodili.