Povrtnjak

Proljeće je, uz jesen, najljepše godišnje doba u Pittsburgh-u i okolini. Vrlo često ne traje dugo, već se iz zime i prohladnog vremena odmah ‘uskoči’ u obično pretoplo i prilično vlažno ljeto. Tako je to u većem dijelu Amerike: svi ga željno očekujemo, znajući da će uskoro zagrijati i da će klima uredjaji preuzeti glavne uloge.

U našoj kući, proljeće karakterišu intenzivni ‘vanjski radovi’. Nakon zime, kada se većina vremena provodi u kući, svaki lijepi trenutak se koristi da se u dvorištu nešto uradi: skupljanje preostalog lišća (koje vjetar uvijek donosi iz komšiluka), prva košenja trave, ‘krpanje rupa u travnjaku’ (ako ih ima), obrezivanje žbunja i drveća, iznošenje iz garaže i priprema saksija s cvijećem, priprema povrtnjaka za ‘proljetnu sjetvu’ (proljetno prekopavanje i đubrenje), sadjenje povrća, … Prava ‘seoska idila’.

Kada smo, tamo već daleke 94-te, stigli u Ameriku, zemlju tehnologije, brzog života i velikih gradova, ni na kraj pameti mi nije padalo da ću jednog dana većinu vremena provoditi radeći u dvorištu i povrtnjaku, kao da se nalazim negdje u Bosni. O Americi sam imao potpuno drugačije predstave, valjda gledajući one silne filmove, pune jurnjave, pucnjave, automobila, nebodera. Znao sam da mnogo ljudi žive u predgrađima ali sam taj život zamišljao drugačije. Nisam očekivao da ću biti u prilici da u svom dvorištu imam svoj vlastiti povrtnjak, koji će mi pomoći da ponovo osjetim okus pravog paradajza, paprika, domaće zelene salate, krastavaca, mahuna i ko zna čega sve.

Spremanje za proljeće, u stvari, počinju mnogo ranije: pripremom vlastitog rasada još dok je vrijeme napolju hladno i nije doba za ‘poljoprivredu’. Rasad se, istina, može naći u mnogobrojnim rasadnicima ali domaće je domaće. Posebno ako se sjeme uspjelo prokrijumčariti iz starih krajeva, što je kod nas uvijek slučaj. Nera je već postala pravi stučnjak za rasad i svake godine paradajz i neke druge vrste povrća dolaze iz njene kućne radinosti. Ostatak se nabavi u rasadnicima i drugim trgovinama, kojih je toliko da ne znaš za koju bi se odlučio.

Odlika o povrtnjaku je donešena još prve godine useljenja u kuću. Travnjak oko kuće nije dolazio u obzir kao mjesto za budući povrtnjak (komšije bi bile šokirane), ali je terasa na brdašcu iza kuće izgledala obećavajuće. Jedini problem je bio kvalitet zemlje: plodnog tla nije bilo ni za lijeka. Prekopali smo jedan dio, malo ga ogradili da se zaštitimo od štetočina i posadili prvi paradajz. Uz redovito zalijevanje, biljke su sporo napredovale. Kada smo konačno dočekali prve plodove, istina malene, ali ipak plodove, noću su nas posjetili jeleni i sav trud je bio uzalud. Naš prvi komšija nam je to govorio još kada smo zakopali prve biljke ali mi smo mislili da znamo bolje.

Paradajz posadjen uz samu kuću je, za uzvrat, izvanredno rodio, jeleni ga nisu nanjušili, tako da sav trud ipak nije bio uzalud.

Od te godine je prošlo već prilično vremena, povrtnjak se svake godine širio, zemlja je postala plodnija zahvaljujući redovitom đubrenju, ‘proizvodi’ se vlastiti kompost, Rex je zaposlen kao ‘čuvar bašće u ljetnom periodu’ i svake godine plodovi iz povrtnjaka nalaze mjestu u svakodnevnim obrocima. Čak se uspije napraviti i zimnica, kao u neka dobra stara vremena.

Ovo je priča o trudu da se dio Bosne preseli u zapadnu Pensilvaniju. Ko bi pomislio da će se, u relativno kratkom vremenskom periodu, uloge proizvodjača i potrošača tako brzo promijeniti: sada u našim gradovina ima više onih koji asfalt nisu osjetili sve do ovih zanjih ratnih dana. A oni sa asfalta nastoje da se vrate svojim korijenima na mnogim meridijanima svijeta.

Pismo

Postovani Prijatelju,

Zahvaljujem se na prostoru koji ste podarili Lojzi Curicu u trenucima kad je tuzna vijest obletila planetu.
A svijet je opet bio mali. Koliko stotina ljudi se okupilo u Banja Luci da oda pocast, prvo na komemoraciji u HKC a onda na groblju Sv. Marka?

Zahvaljujemo se svima koji su se javili, pisali, poslali poruke saucesca.

Danas pozivam sve te dobre ljude da posjete Lojzu na jednoj novoj adresi. Jako je bio uzbudjen idejom da taj novi mocni medij moze postati mjest gdje ce on oslikati njemu tipican prostor bez granica, gjavaze, politike...

Nazalost, nije bilo dovoljno vremena da to i vidi.

Ostavio mi je jako mnogo pisanog i likovnog materijala koje je zelio tamo objaviti.

Ocekujemo nasu dragu baku Enisu da dodje sa svim tim materijalom pa cemo poceti da ostvarujemo Lojzinu zarku zelju.

Pozivam sve prijatelje da posjete www.alojz-curic.com ili da samo odu na google i otkucaju njegovo ime.
Stranica je u povojima, svi su dobrodosli da pomognu. Trebaju nam anegdote, price iz skolskih klupa ili svakodnevne zgode.

Hvala

Dragan Kosoric

Danas je divan dan

Danas je u Pittsburgh-u prekrasan dan, jedan od onih koje je steta provesti u kuci. Ni pretoplo, ni prehladno, bez vlage, bez oblacka. Bas onako potaman. Cijeli dan se vrtim u dvoristu i, ponekad, skoknem na Internet, da provjerim da se netko slucajno nije javio na blog. Usput provjerim novosti, pa opet nazad.

Znam koji je danas datum, nisam zaboravio, ali nisam imao namjeru pisati o njemu. Rakoh sebi: "Hajde stalno ponavljas isto, ljudima to postaje dosadno. Zamrzit ce te i oni do kojih ti je stalo".

Ali vrag mi ne da mira.

Provjerim novosti iz starih krajeva, vidim prosljavljen dan grada. I ne samo on. Bilo je tu jos proslava, cini mi se kao nekakva proturavnoteza. Zvanicnici su prisutni, bez njih se nista ne moze proslaviti. Cak ni kruh ne moze biti prelomljen: mora to biti ucinjeno rukom izabranog, onog koji ima odgovore na sva pitanja.

Slavljen je u gradu u kojem mnogi oni koji su cinili taj grad prije 15-tak godina vise nisu tu, da slavlju prisustvuju. Slavljen je na dan kada je grad 1945-te oslobodjen od fasista, koji su ubrzo nakon toga dozivjeli konacan poraz, samo dvadesetak dana kasnije!?

O danu grada i oslobodjenju sam pisao prosle godine, pa ne bih htio da se ponavljam. Ali moram nesto da dodam, jer, sto godine vise prolaze, ova proslava za mene postaje sve veca i veca farsa: rezim koji je ucinio sve da se ocisti od svojih ‘nepodobnih’ gradjana (ima medju njima i onih ciji su roditelji ili rodjaci ucestvovali u oslobadjanju tog istog grada), kao da zeli da se nasladjuje mukom drugih i organizira slavlja po gradu. Bilo bi postenije da su za dan grada izabrali neki drugi datum (ja sam jedan vec davno predlozio). Bilo bi postenije, i za sadasnje, i za bivse gradjane Banjaluke. Manje bi trebalo glume. A mozda se to radi namjerno, jer se na taj nacin ponovo povredjuju rane onih koji jos uvijek nisu nasli lijeka.

Biste boraca, koji su oslobadjali grad, su jos uvijek tu, istina malo pomjerene u stranu, da ne smetaju onom bez kojeg se zivot vise ne moze zamisliti! Farsa je sto se medju tim bistama nalazi ne mali broj onih ciji su potomci otjerani iz grada onim istim metodama kojim su se sluzili njihovi neprijatelji tih 40-tih. Oni su dali zivote da se grad (i zemlja) oslobode, ne znajuci da ce samo 40-tak godina kasnije, sadasnje generacije slaviti ponovno oslobodjenje grada, ali sada od svojih bivsih ‘komsija i prijatelja’. Slaviti oslobodjenje i nije neki grijeh, ali treba biti posten i slaviti ga onda kada je to red. To mi se cini isto kada bismo rodjendane svojoj djeci slavili u neke druge dane a ne na dane kada su se rodili. Mozda je to za nekoga normalno ali za mene tu nesto nije u redu. Cini mi se da se tu igraju neke zakulisane igre koje sluze nekim drugim ciljevima. Oni koji misle svojom glavu znaju o cemu govorim.

Ova moja razmisljanja ce ponovo uzburkati vode, podici pritisak nekima koji misle da se o ovome ne treba pisati. Bilo je to tako i ranije, bit ce i ovaj put. Ali ja ne mogu drugacije. Ja pisem onako kako mislim i svoja misljanja ne skrivam pred drugima. A pisem istinu. Nista nije izmisljeno. To sam dozivio, i jos uvijek dozivljavam, kao sto su to dozivjeli i mnogi drugi koji se sada prave kao da se nista nije desilo. Ili sam ja to mozda samo sanjao? Ako je to slucaj, bilo bi mi drago da me netko probudi pa da zajedno uzivamo u ljepoti trenutka.

Brodolom barke "Stefano"

Ako vas put nanese u Dubrovnik, posjetite Galeriju zavjetnih slika pomoraca u Kapucinskom samostanu i pogledajte sliku “Jessy” (ili poznatijom pod imenom Spasavanje brodolomaca sa broda “Stefano”) a ja cu vam ovdje ispricati kako je ta slika nastala.

Pricu o brodolomu barka “Stefano” cula sam prvi put na radiju a potom na televiziji pod naslovom “Prica o dva grada”. Dugo sam se dvoumila da li da je podijelim s vama. Ipak, prica je fascinirajuca i zasluzuje da se o njoj zna. Ako se pak nekome ne svidja, neka je naprosto zanemari.

1875 dubrovacki brod Stefano, cija je maticna luka bila Rijeka, putujuci za Hong Kong skrenuo je sa svoga puta i nasukao se na obalu zapadne Australije. Brodolom se dogodio u noci 27 oktobra. Desetorica prezivjelih su prva tri mjeseca proveli lutajuci obalom. Pleme Aboridjina na koje su u nekoliko navrata naisli opskrbilo ih je hranom i vodom ali jednostavno nije moglo prihvatiti svu desetoricu prezivjelih jer je i samo s teskocom prezivljavalo. U toku ta tri mjeseca, 8 brodolomaca je umrlo od iscrpljenosti i malaksalosti zbog vrucine i nedostatka vode. Muke i uzas kroz koje su prolazili slikovito su opisani u dolje pomenutoj knjizi. Dvojica prezivjelih, Miho Bacic (16, rodom sa Korcule) i Ivan Juric (21), ponovo naisavsi na isto pleme, ovaj put ostadose s njim puna 3 mjeseca. Domoroci su ih hranili i njegovali dok im se zdravlje nije povratilo. A onda krajem aprila 1876 uspjeli su prizvati prolazeci brod “Jessy” kapetana Charlsa Tuckey-a koji je jednom godisnje dolazio u taj dio Australije u potrazi za biserima i koji je dvojicu prezivjelih brodolomaca prevezao u Fremantle. Po povratku u Dubrovnik Miho B. je pricu ispricao lokalnom sveceniku i piscu Stjepanu Skurli a slikar Ivankovic je prema njegovom opisu naslikao sliku spasavanja da bi ista bila poklonjena u znak zahvalnosti svetistu Gospe od Milosrdja.

1878 prezivjeli Miho Bacic odlucio je na sljedecem putovanju ostati u Americi i osnovati dom u New Orleansu. Tamo je postao uspjesan poslovni covjek pa je u njegovu cast jedna ulica u New Orleansu nazvana Baccich.

Ovaj povijesni dogadjaj je koristen kao jedan od argumenata kojim su se privolile gradske vlasti Fremantlea da prihvate potpisivanje sporazuma o bratimljenju Fremantle-a i Korcule. Fascinirajuci detalji te price nisu izbjegli ni filmskom stvaraocu dr. Josku Petkovicu, predavacu na sveucilistu Murdoch u Pertu i glavnom organizatoru simpozija o barki Stefano odrzanom pocetkom decembra 2002 u dvorani novog pomorskog muzeja u Fremantle-u. Za ovaj dogadjaj je prvi put cuo od svog ujaka a potom i od unuka kapetana Charlsa Tackey-a (koji je na kraju spasio dvojicu prezivjelih brodolomaca). On je dr Petkovicu ukazao na knjigu “WRECK OF THE BARQUE STEFANO off the North West Cape of Australia in 1875” a koju je napisao Gustav Rathe, unuk prezivjelog Mihe Bacica.

Simpoziju su prisustvovale i tri sestre, praunuke Mihe Bacica (njihova baka bila je drugo od sedmoro Baciceve djece) iz USA, kao i potomci plemena koje je spasilo brodolomce. Od mnogih slojeva ove price za organizatora simpozija najznacajniji je bio onaj koji govori o ulozi domorodjackog stanovnistva u Austrajili, stanovnistva koje je tokom povijesti demonizirano i prikazivano u negativnom svjetlu i protiv koga je vodjena gotovo genocidna politika.
Tretman Aboridjina sa strane bijelaca osobito na sjevernoj obali zapadne Australije gdje su djelovali sabiraci morskih bisera bio je neljudski okrutan a izgleda da je sreca prezivjelih brodolomaca lezala u cinjenici da domorodjacko pleme na koje su naisli jos nije bilo izlozeno takvim iskustvima pa je bilo spremnije djelovati instinktivnim porivom da se pomogne drugom ljudskom bicu u nevolji.

Prica o brodolomu dobro je bila poznata svim clanovima i potomcima obitelji Bacic a kao sto se ispostavilo na simpoziju, i potomcima plemena koje je spasilo brodolomce ta prica nije bila nepoznata. Dapace, o njoj se i danas prenose sjecanja.

Za 3 sestre cijelo iskustvo je bilo nezaboravno otkrice. Nakon sto su ranije provele nekoliko dana u blizine same lokacije brodoloma sa potomcima plemena, novootkriveni odnosi obitelji Bacic i aboridjinskog plemena nametnuli su simpoziju jednu novu dimenziju koju niti sam organizator nije ocekivao. Da prica bude jos slozenija, jedna od Bacicevih kcerki je bila i rodjena na sam dan brodoloma te joj je nadjenuto ime Juksinija sto znaci “crno more” ali i pojam dobrodoslice strancima, kao sto su Aboridjini docekali ovu skupinu brodolomaca. Ime Juksinija i danas nosi jedna od sestara pa i sama ta cinjenica da se ime prenosilo iz narastaja u narastaj ukazuje da su pricu i svaki njeni detalj odlicno poznavali nasljednici Mihe Bacica. Ono sto je pridonijelo emotivnom naboju trenutka bilo je otkrice da su Bacicevi potomci sasvim neocekivano postali znacajni akteri u procesu pomirenja bijelog i crnog stanovnistva Australije te da je prica koja je do tada bila privatna prica njihove obitelji postala predmetom knjige, filma, simpozija, sirokog interesa brojnih ljudi i skupina.

Eto, ovo je jos jedna prica o pomorstvu, obiteljima i narodima, o njihovom dolazenju u kontakt i odlasku na udaljene kontinente; o ljudskom sjecanju i prenosenju na mladje narastaje; o iskonskom porivu da pronadjemo uzroke i korijene; o umjetnickom nadahnucu i inspiraciji.

Karmen

Angelo

Ovaj prilog sam bio pripremio jako davno, onda se predomislio, ali me jedan nedavni susret podsjeti na njega, pa ga evo sada ipak objavljujem. Neko isto tako nedavno rece, zasto pisati o proslosti (narocito ako je ona koja nije popularna), pricajte o svom zivotu sada, pa evo ovo bi moglo pasti u tu kategoriju.

Naime, vece prije pravoslavnog Bozica smo bili na velikoj festi koju svake godine organiziraju nasi poznanici iz Maglaja. Radi se o Zorici i Baji (oni vjerniji posjetioci ce ga se sjetiti, to je onaj sto je ostavio kesu na autobuskoj stanici jos 'na pocetku ovog bloga'), nekadasnjim stanovnicima Maglaja, bracnom paru mjesanaca kao mnogi od nas, koji tim povodom pozovu mnogobrojne prijatelje i poznanike, Amerikance i nase ‘gastarbajtere’ ovdje u Americi.

Zorica i Baja su, cini mi se, ostvarili americki san. Nakon prvih par godina borbe za prezivljavanje, 'upala im je kasika u med' pa sada zive zivot slican bolje stojecim amerikancima.

Svake godine zabave su sve raskosnije a broj gostiju sve veci. Ove godine je ta cifra premasila stotinu. Jede se i pije (piva ima raznovrsnog, cak iz nase bivse domovine), plese i pjeva do ranih jutarnjih sati. Sa ogromnog televizora u prizemlju, gdje je smjesten bar, tresti turbo folk. Ove nove pjevaljke ‘obaraju s nogu’: pjesme su, cini mi se manje vazne, izgled je sve. A ima se sta i vidjeti. Tek sada razumijem zasto prave dar-mar cak i po Hrvatskoj i Sloveniji. Mozda se i ja prebacim na ovaj muzicki trend i posaljem Arsena i Djoku u zaborav. Amerikanci su odusevljeni sveukupnom atmosferom (vidim da je mnogima od njih turbo folk ‘prirastao srcu’ jer ne odvajaju pogled s ekrana), jer ovakvo nesto vjerojatno ne mogu naci u svom okruzenju.

Nase raje ima iz svih krajeva: najvise Bosanaca, ali ima tu i nekoliko parova iz Hrvatske i Srbije. Zanimanja razna, od doktora, preko zanatlija, do obicnih radnika. Vecinom su to mjesani brakovi, koji se nisu mogli uklopiti u novonastalu situaciju, a ima i onih drugih, koji su se, na nesrecu, nasli na pogresnom dijelu drage nam Bosne i Hercegovine. Pravo bratstvo i jedinstvo, koje, izgleda, vise ne smijem pominjati jer se odmah nadju neki kojima je to nekako sumnjivo. A Amerika, brate, prima sve, i izgleda da se ovdje razlike nekako lakse prevazilaze, nego na rodnoj grudi.

Baja obavezno ‘pribavi’ i zivu muziku, koja na ‘pozornicu’ stupa negdje iza ponoci, kada se dostigne ona kriticna tacka. Muzicari su mladja raja, a muzika je, glavnom, narodna, uz primjesu starogradskih i izvornih narodnih pjesama. Nadje se tu za svakog po nesto, sto bi rekli, od Vardara pa do Triglava.

Kako noc odmice, pjesma je sve jaca, a muzika sve glasnija. Ovaj put je pozornica bila garaza i prostor ispred nje. Vece je bila neuobicajeno topla tako da se vecina raje preselila ispred kuce. Sviralo se i pjevalo da rano ujutro. Komsije Amerikanci se nisu bunile iako znam da oka nisu mogle sklopiti. Mozda im je bilo interesantno posmatrati kako se Bosanci zabavljaju…

Vrlo interesantna cinjenica je da vecina muzicara nisu nase gore list, uglavnom ne znaju nas jezik, ali sve pjesme pjevaju na njemu. Neki slucajni posjetilac iz bivse Juge bi pomislio da se radi o grupi mladica iz nasih krajeva koji su se zatekli ovdje u Americi, jer po njihovom pjevanju se ne moze prepoznati da nisu nase gore list.

U ovom mnogobrojnom drustvu koje se okuplja na ovim zabavama je i jedan Sanjin skolski kolega. Angelo, ciji je otac porijeklom Italijan a mati iz Hrvatske, je veliki ljubitelj nase muzike. Ljubav je naslijedio od oca, koji svira tamburicu u nekom lokalnom bendu, pa se i sin zaputio ocevim stopama. Poznaje mnoge nase pjevace, obozava Olivera (od njega sam dobio jedan njegov noviji CD), u kuci su ugostili Zvonka Bogdana kada je bio u posjeti ovim krajevima, veoma cesto posjecuje nase krajeve. Zadnji put sam ga sreo na Keminom koncertu. Bio sam iznenadjen kada sam ga vidio medju bosanskom rajom. Rece mi da poznaje Kemine pjesme i da ga voli slusati.

Taj nas susret u proslu subotu me, u stvari, podsjeti na prilog koji sam bio davno pripremio, pa ga evo danas, u nesto izmijenjenom obliku objavljujem. Zanimljivo je vidjeti kako se ovdje daleko od rodnog kraja okuplja veoma raznolika grupa ljudi, cak razlicitih godista, i iz razlicitih zemalja, koje eto tamo neka muzika na neki nacin spaja.

A u Bosni granice tamnih vilajeta se sve vise ucvrscuju.

Kemo u Pittsburgh-u

Za ovih 13-tak godina u Pittsburgh-u imao sam priliku da vidim mnoge zvijezde svjetskog show business-a: od Rolling Stones-a, Ray Charles-a, Tine Tarner, pa do Joe Cocker-a, B.B. King-a, Kenny Rogers-a, ali nasih zvijezda ovdje nije bilo. Broj bosanskih izbjeglica u Pittsburgh-u nije toliki da bi neko od nasih pjevaca svratio u ovaj grad na svojim turnejama po USA, koje su zadnjih godina postale izuzetno atraktivne za njih. Ovaj zadnji rat je otvorio ‘nove radne prostore’ za nase zabavljace jer u svakom vecem gradu Amerike zivi znacajan broj Bosanaca: ponegdje je brojka nekoliko desetina hiljada.

Zbog toga sam bio veoma iznenadjen kada sam cuo da u posjetu Pittsburgh-u stize Kemal Monteno, kantautor, legenda bosanske i jugoslavenske zabavne muzike, jedan iz plejade sarajevskih muzicara koji je za moju generaciju imao posebno znacenje. Pored Bijelog Dugmeta, Indexa i nekih drugih sarajevskih grupa, Kemo je bio i ostao simbol Sarajeva. Jos vise je to postao tokom ovog zadnjeg rata, kada je dijelio sudbinu sa ostalim sarajlijama, iako je mogao otici kuda je zelio.

Kada malo razmislim o onim prijeratnim vremenima, ne mogu se prisjetiti gostovanja poznatih pjevaca u nasem gradu. Ili sam ja bio nezainteresiran za njih, ili nisu bila tako cesta. Cini mi se da ovdje u izbjeglistvu imam vise sanse da vidim nekoga iz te stare garde nego sto je to bio slucaj prije 15-tak i vise godina. Jeste da se koncerti odrzavaju u nekim drugim gradovima ali ovdje 'ni razdaljine nisu kako sto su nekad bile'.

Sve u svemu, karte su kupljene i u subotu 14. aprila smo se uputili u jedan lokalni restoran da prisustvujemo Keminom koncertu. Tog popodneva je pocela neka dosadna kisa pa je atmosfera bila nekako sumorna. Ove godine se proljecu ne da: groundhog je totalno pogrijesio prognozu, jer od radog proljeca ni traga ni glasa.

Kad smo stigli, parking je bio prepun te smo jedva nasli jedno slobodno mjesto. Velika sala restorana je vec bila puna i mnogi su se morali razocarano vratiti kada su culi da su sve ulaznice rasprodate. Bilo je tu dosta nepoznatog svijeta je su mnogi Bosanci iz gradova u okolini Pittsburgh-a dosli na koncert. Vecina lokalnih banjalucana je takodjer bila tu: bila je to sansa da se sretnemo i ispricamo, jer ovdje vise nema onih druzenja nase raje kao onih prvih godina nakon dolaska.

O Kemi sam cuo mnogo. Pricali su kako je prava raja, kako ga slava nije pokvarila. Prije nastupa je sjedio za stolom u blizini male bine i strpljivo pozirao sa mnogobrojnim posjetiocima koji su zeljeli da imaju uspomenu sa ovog koncerta. Onako malen, kose bijele kao snijeg, obucen u crno, nicim nije odavao da se radi o jednoj od jugoslavenskih muzickih legendi. Da ga nisam poznavao, pomislio bih da se radi o nekom od mnogobrojnih bosanskih muzicaru ovdje u Americi, koji putuju od grada do grada i pjevaju na lokalnim zabavama, vjencanjima, druzenjima izbjeglica…

Slika se promijenila kada je sa svojom tamno plavom gitarom izasao na pozornicu i zapjevao. Bio je to onaj poznati Kemo, istina nesto stariji nego sto smo ga poznavali, ali onog istog prepoznatljivog glasa, koji su mnogi obozavali.

Nizale su se poznate pjesme, hit do hita, uspomena do uspomene. Plesalo se. Kamere su bljestale, nastup se snimao video kamerama, bilo je zabavno. Cijeli restoran je pjevao s njim: i stariji a, bogami, i oni mladji. Ocigledno je da Bosanci ostaju Bosanci, bez obzira gdje se nalaze.

Bilo je to jedno lijepo vece, pravi bosanski ugodjaj, ovdje u dalekoj Americi. Ostalo se do kasno (rano ujutro), uz pice i obavezne bosanske cevape. Uspio sam pripremiti ovih nekoliko fotografija uz veliku pomoc Aide Tufekcic, kojoj se ovom prilikom zahvaljujem. Nadam se da ce one bar malo docarati atmosferu.

Na vani nas je ponovo docekala dosadna kisa, koja ovih dana nesmiljeno pada u ovom dijelu Amerike. Kratka voznja kuci i direktno u krevet. Ceka me novi dan, treba pripremiti prilog a uz put zavrsiti jos neke vazne poslove.

Vece je bilo prijatno: jedino su plasticne case kvarile ugodjaj.

Rocket Scientist

Pozdrav svim blogerasima i posjetiocima iz Houston-a, centra naftne i svemirske industrije. U Houston-u ako ne radis u naftnoj industriji, onda radis u svemirskoj. Ako niste do sada znali, ja sam zaposlen u onoj drugoj, svemirskoj industriji. Do proslog cetvrtka, 12. aprila, ja sam radio za Boeing Space Exploration, dio Boeing-a koji radi za NASA-u. Osim dana kada mi su dodjelili diplomu za citav moj 16-godisnji skolski trud, bio sam najvise ponosan dana kada sam dobio ponudu za posao od Boeing-a. Zadnjih dvije ipo godine ja sam radio kao Orbiter Systems Safety Engineer na Space Shuttle programu. Bit mog posla je bio da obavjestavamo NASA-u o mogucim opasnostima letenja Orbiter vozila (Orbiter je u stvari ono sto ljudi obicno smatraju Shuttle-om - onaj dio koji sleti, odnosno sama letjelica) koristeci inzinjersko istrazivanje i razmisljanje. Mi smo bili zaduzeni za stvaranje i odrzavanje dokumentacije koja se koristi za ocjenivanje rizika; NASA onda odlucuje sta da uradi da smanji taj rizik ili da li ce uopste letiti Shuttle.

Iako posao zvuci zanimljim i iako sam imao sansu da putujem u Kennedy Space Center i vidim Shuttle izbliza (cak sam bio i na samoj platformi za lansiranje), sam posao je bio dosta dosadan, nije bilo budocnosti jer Boeing nema nikakvih ugovora sa NASA-om nakon Shuttle-a koji je gotov 2010, nisam imao sansu da naucim nove stvari jer nije bilo tako puno posla a vec su krenuli sa odpustanjima radnika. Odlucio sam da trazim novi posao, i to posao gdje mogu potpuno iskoristiti svoju diplomu inzinjera elektronike. Nakon tri mjeseca trazenja, nasao sam posao u ... svemirskoj industriji. Opet!

U ponedjeljak, 16. aprila, krecem posao za ERC Incoroporated. Ovaj posao ce biti milion puta zanimljiviji nego moj prosli jer cu raditi na dizajnu elektronike i software-a novog svemirskog vozila, Crew Exploration Vehicle ili CEV. CEV treba zamjeniti Shuttle u 2014 godini. ERC je jedna od manjih kompanija koja je dio jednog velikog inzinjerskog ugovora sa NASA-om. Sest kompanija su dio tog ugovora i ERC je dobila sansu da pomaze Lockheed Martin i Raytheon kompanijama tokom dizajna i proizvodnje elektronike nove letjelice. Sam posao se nalazi na samom Johnson Space Centru, tako da cu raditi u jednoj od NASA-inih zgrada.

Oprostajni rucak je bio proslog cetvrtka. Otisli smo u jedan lokalni italijanski restoran. Bilo nas oko 20-tak, vecina iz mog odjela, ali doslo je nekoliko inzinjera iz drugih odjela sa kojima sam ja cesto radio. U Boeing-u je obicaj da svi potpisu poster za odlazak i taj poster mi je sef predao tokom rucka nakon kratkog govora. Posto sam bio dobar sa svima u Boeing-u i inzinjerima u NASA-i, rastanak je bio sretan i profesionalan. Svi su mi pozeljeli srecu i ocekuju da ostanem u kontaktu sa njima. Moj sef je bio strasno razocaran kada sam dao otkaz ali je potpuno razumio moje razloge za odlazak i mnogo me je pohvalio kada su ga zvali da prica o meni.

Eh, koliko god nas zezaju Amerikanci, sada im mozemo reci da im jedan Bosanac pomaze u razvoju njihovog svemirskog programa. Ja sam mozda bio prvi Bosanac da radi na Space Shuttle-u ali mogu se kladiti da sam sto posto prvi da radi na CEV. Ko kaze da su Bosanci glupi!!!

Pozdrav svima iz Houston-a!

Davor

P.S. Nekoliko slika mozete vidjeti na ovoj stranici.

Šorom šajke a Vrbasom ćeze…

Prilog

Bejah u Banjaluci. Onako, mimo Baseskijinih opservacija. A inventivni pisac, zapisa da se u Grad moze doci ili bahnuti. Ako dodjes utopis se i kao da nisi ni dosao. Ali ako bahnes, mnogi znaju da si tu(de). U Gradu.

Pseudo-Grad

Neko je u proslosti, zaboravivsi na osnovne kanone razvoja Grada, ulagivajuci se populisticki, preko noci igradio fasade stvorivsi Potemkinova sela. Ipak to bijase piktoreksna authotona arhitektonska skola, bez obzira sto se radilo o ulicnoj draperiji. I ima svoje mjesto u avangrdnim pokretima tih vremene.

Danas kada klasicni Gradski centri postaju mora covjeku, pa spoznavsi sve negativnosti takvog urbanog razvoja Grad dobija vise Centara sa osnovnim funkcijama kroz servise i objekt socialnog i kulturnog sadrzaja, moj Grad kao mjesto okupljanja, i mjesto osnovnih sociologiskih potreba posjeduje Strogi Centar i Pijacu.

Od Pozorista do SUP-a ali samo longitudinalno, neobisno cist, poplocan. Izgradjen u nevjestom sklopu u arhitekturi cesto eklekticki, ali bar uz pokusaje prezentiranja onoga sto neko ocekuje dolazeci u Grad.

U sirinu, do Pijace. I nista cudno, da uz razlozno posmatrenje, Pijaca nije postala paradigma Menhetnu. Razumljivo za zemlje u tranziciji. Pokusavam gledati malo dalje. U generacije sugradjana koji govore svjetske jezike i koji Racu i Gradisku ne gledaju kao Jocinu birtiju u Drinicu, sjetnog imena “Na kraju Sveta”. A Pijacu kao nuzni servis potreban pola sata na dan. Nadam se da je takvih sve vise.

U takvim urbanistickim idejama Saborna Crkva ima svoje mjesto. Nedaj boze, da sam ja jedan od onih koji obnovu Hrama Hrista Spasitelja gleda kao nesto nepirodno. Takav ansambl je logican i cest u Drzavama koje su prozete krscanstvom. Normalno da Opstina gdje je koncentrisana profana vlast i Crkva koje je odlicje sakralne vlasti obrazuju Staro jezgro. Diferencija je samo u tome da se radi o Drzavama u kojima je sekularnost, linija koja se ne prelazi. I treba imati mjeru. Znati, stati. Jer je to u arhitekturi odraz majstorstva. Licno, Mis van de Rohe rece, “manje to je vise”. , a postovane kolege, eklekticistiske forme koje sputavaju i opterecuju jos davno je rijesio Otto Wagner, nadam se da niste zaboravili, bez obzira gdje ste studirali.
“Mahalske crkvice” su cisti pragmatizam ako se grade stvarno iz potrebe a ne zbog “ovjere tapije” u sto u mom Gradu, nisam bas siguran.

Cim prodjete distance o kojima sam govorio nailazite na haoticno stanje u Gradskim cetvrtima, gdje zakrpane i ulice sa udarnim rupama nacickane parkiranim vozilima djeluju zastrasujuce. Uz obilje smeca i stvarno “sund”-arhitekturu neovlaskog stila apsolutno vise ne postoji Grad zelenila. U predvecerje vecina Gradskih cetvrti ostaje pusta. Frekventne postaju ulica koje vode Centru i Pijaci uz buku prolupalih motora starih golfova i bmw-a onog malog procenta onih, koji ljudske nesrece pretvorise u profit. Od Hiseta prema Seheru slikaju vas kamere sa debelih kamenih ogradnih zidova novog naselja cudnog imene “malo Dedinje”. U redu, ako njima smetam ja, u prugastom Beko-odjelu koje sam nakon toliko godina nasao u rodnjoj kuci, pa njima vjerovatno cudno sto je na meni orginal-marka, ali sto se ogradise od komsija, prijatelja... Potvrda je to, starog ruralnog nacina stanovanja uobicajenog po planinskim selima. Samo, tamo se vlasnik ogradjivao od vukova. Princip gradnje u mahalama kada su se bosnjacke kuce ogradjivale i iza demirli pendjera pokusavalo skriti zensko lice, daleka je proslost, takav princip usoravanja nije u pitanju.

Tacno, da je slican nacin hoch-stanovanja u mnogome na Zapadu i Divljem Zapadu. Razlika je u egoisticnom Germanskom i gostoljubivom Srpskom genu.

Jednog lijepog suncanog Uskrsnjeg jutra davnih godina krenuo sam sa familijom po obicaju na Sibove. Prolazilismo kraj jedne skromne dvovodnice kada je iz kuce izisla baka u crnini i darovala mog sina jadro-napolitankama, objasnjavajuci da je obicaj da se daruje onaj ko na Uskrsnje jutro prvi prodje ispred kucnih vrata. Ovog Uskrsa prolazeci kraj “malog Dedinja” na mene su lajali rasni Buldozi i Doge. Samo iza jedne kicaste kapije radosno me je posmatrao Rotvajler, kuja. Nije lahjala valjda u meni prepoznavsi zemljaka ispod Svarcvalda , ili jednostavno sto je kuja...

Na Mejdanu, u Boriku, Hisetima cuje se djecija cika i vika. Nadam se da ce ta ista djeca ipak uspjeti svojoj djeci priustiti, djecije igraliste, malu salu za koncerte, njihove. Sportski klub, univerzalni i da nece biti meta i zrtve, bezumnog kica u oblikovanju, neplanskog razvoja saobracajnica, i moguce kolere prouzrokovane prezagusenom kanalizacionom mrezom. Gore Lausu, Strcevici, i dole iza Rosulja vlada pastoralna arhitektura i pastoralni nacin zivota. Mozda je to sansa da ostane mjesta za razvoj Grada kada moje kolege prihvate da sam i ja jedan od onih koji ovo pise jer mu kodeks struke nalaze, kao i zelja da se u rodnom Gradu osjaca kao u dijelu Svijeta. Vjerovatno ce i Teo-urbanizam doci do kraja, kada SPC shvati da je takvo religiozno iskazivanje “dodijala i Bogu i narodu” i da je doslo vrijeme i da je postenije stvarati “dobre ljude”.

Univerzalno pravo na ljudsko, imam, bez obzira radi li se o otadzbini ili domovini...

Prolog
Sreo sam Ratka. Prepoznali smo jedan, drugog. Radosno mi rece da je dobio Adolfa, unuka, u Njemackoj. Kaze mi, da unuka nije vidio ali da mu je ime nesto poznato (Vib)...

Grof

do Priloga
svracajuci na ovaj blog primjetio sam da se vecina prepoznaje pa da su cak radili u istoj firmi koja je bila nosilac, pretaca, hajde da kazem, informatike na sirokom podrucju YU. Kad mi je Predo jos davno objasnio razliku izmedju “tranzistora i tiristora” potencirajuci da je osnov u gubitku “parazitskih napona” i da sam bio te struke ne bih protivrjecio, jer se radi o struci. Tako smo i mi vicni arhitekturi nauceni da je pretaca kuce “megaron” a da postoje principi razvoja grada koj imaju podlogu u historiji normalno danas oblikovno transformirani u “konstruktivizmu “ i “modernoj” i urbanizaciju koja postuje tradiciju i religioznu tradiciju prilagodjenu danasnjem covjeku. Postujuci navedeno logicno bi bilo da eventualna reakcija na napis moze ici samo u pravcu licnog oblikovnog dozivljaja rodnog Grada, mozda socioloski uz cvrsti kanon danasnje umjetnosti da u umjetnosti nema zakon i da su ukusi intimna osobina sebe, normalno akceptirana od okoline.

Keksi i Kifle (i mnogo, mnogo drugih stvari)

Kifle kod Hakije. Kako sam veliki dio vremena provodila kod bake na Malti tako bi cesto, rano u jutro se dosetali do Tane. A tamo pokraj kafane u prolazu bijeli prozorcic i KIFLE. Do kuce bi se vec pola toga pojelo.U vecini slucajeva docekao te dugacki red, isto tako jos jedna mana je bila sto si morao poraniti da bi naletio na kifle ili je to bio samo bakin izgovor da nas rano probudi, ne znam. Zaboravljao se i red i rano dizanje kada bi odlamali komadice vruce kifle. Ovdje u Zagrebu se dogodio „bum“ sa pekarama, totalni procvat. Na svakom cosku kojeg mozete da zamislite je pekara. U kvartu u kojem obavljam svakodnevnu nabavku ima ih barem 10-tak. Al nema ni jedne ko one iz Banjaluke.

Kada se tako necega prisjetim pitam se da li je to opste postojalo ili je to samo moja masta?

Za vrijeme rata, besparice i svega ostalog nicali su recepti kuharica kao npr. „kolac s jednim jajetom“ i onda price kako je samo fin, nikada covijek ne bi rekao da je samo jedno jaje u njemu. Tako se sjecam nekih keksa od mrkve sto nam je mama znala raditi u ta vremena. Solja ovoga, solja onoga, pa tako i solja ribane mrkve (na sitnu rendu) bili su to stvarno fini keksi.

Nakon svih tih godina sa jednim zumanjkom i bjelanjkom poceli su se raditi i oni od kojih ti bude muka kad vidis sta sve ide unutra, zasitis se svega. Pa tako sada u silnom izmisljanju sto bi i kako bi, prisjetih se keksa od mrkve. Tako sa mamom jedan dan taborim i upita ju jel se sjeca ona recepta od onih keksa sa mrkvom sto je radila u Banjaluci. Pogleda zena u mene, pa rece:“nisam ja radila nikakve kekse sa mrkvom“, osta ja u cudu:“ ma kako nisi mama draga, pa zar se ne sjecas“?! Gleda ona u mene, a gledam i ja u nju. Pa nastavi ne bi li joj vratila sjecanja, „pa znas, solja ribane mrkve na sitnu rendu, pa znala si mi dat da ribam mrkvu, pa solja…“. U prvi tren mislila sam da me zeza, al nakon izvjesnog vremena skuzila sam da se zbilja ne sjeca. Nakon silnog razmisljanja, prisjecanja i mog uvjeravanja prisjeti se pa rece: „ma da, znam da sam radila neki kolac sa mrkvom, al jedino cega se mogu sjetiti je da ide mlada mrkva“.

Zbilja je fascinantno kako covijek moze jednostavno izbrisati neke dijelove u svom zivotu. Ti keksi vuku za sobom gomile i gomile ruznih stvari, pa su i oni onako fini i slatki pali u zaborav sa gorkim uspomenama.

Tako su sada i keksi i Kifle kod Hakije (i mnogo, mnogo drugih stvari) za mene nesto slicno prici teta Karmen o Hanging Rocku. Izgubljeni u prostoru i vremenu, nema ih vise ni tamo ni ovdje (u novom domu). Izbrisani sa lica Zemlje, izbrisani iz sjecanja. Zastali tamo negdje u paralelnom svijetu, a nekada su sve te male sitnice bile dijelovi necijeg zivota

Majda

Bašta hotela Palas

O hotelu Palas bi neki drugi mogli pisati mnogo više i ljepše nego ja, jer za svog zivota u Banjaluci nisam proveo baš puno vremena u njemu. Ponekad smo kao studenti znali svratiti na piće, i to uglavnom u zimskom periodu, ali moram priznati da nije bio mjesto našeg stalnog okupljanja. Zimi je to uglavnom bio snek u Marticevoj ili šokara u novom hotelu Bosna. Ljeti je to bila bašta hotela Bosna, gdje smo, u prijatnoj hladovini, znali provoditi sate, uz jednu kavicu ili pivo, na ‘radost’ konobara, koji od nas nisu imali puno koristi. Bašta ispred hotela Palas, zbog nekog meni sada neobjašnjivog razloga, nije bila interesanta za moju raju i nismo se tu baš puno zadrzavali.

Izgradjen jos tamo neke 1935-te, smješten u strogom centru grada, imao je svoje posebno mjesto i značenje u historiji našeg grada, kao što je i danas slučaj. Tamo se uglavnom okupljala malo ‘ozbiljnija’ raja a mi smo ga ‘zobilazili’, zureći ka našim mjestima okupljanja.

U novijoj historiji grada Banjaluke (govorim o godinama poslije ovog zadnjeg rata), hotel Palas je dobio posebno, čini mi se, kultno, značenje za prognanike iz grada. Još prije mog prvog odlaska u Banjaluku nakon osam godina izganstva, cuo sam priče kako se protjerani Banjalucani ljeti nalaze u bašti ovog hotela. Ali to nije sve: oni koji su dolazili iz raznih krajeva svijeta, svoje su društvo nalazili u ‘desnoj polovini’ bašte, onoj blize Gradskoj Trznici. Netko od poznanika mi je prije puta rekao: ako hoćeš da vidiš nekog od stare banjalučke raje, otidji tamo. Tamo ćeš ih sresti i prepoznati, jer svi se oni okupljaju upravo tu.

Bilo mi je to neobično ali isto tako i na neki način shvatljivo. U grad su stigli neki drugi ljudi, drugih običaja i manira, i nastala je, cini mi se, neka prirodna podjela, na domaće i došljake. Na one koji su stigli na par dana da posjete ono malo preostale familije i prijatelja i na one sto su se razbaškarili u gradu o kojem su nekada samo mogli sanjati.

Da je tako, lično sam se uvjerio. Sve svoje susrete s bivšim prijateljima i poznanicima sam dogovarao ispred hotela Palas. Sjedeći u bašti imao sam prilike da upoznam i neke druge bivše sugradjane, meni nepoznate, koji su, dolazeći sa svih kontinenata, svraćali u baštu ispred Palas da se vide sa onima koji dijele njihovu sudbinu. Kontakti su se brzo uspostavljali jer nas je sudbina činila bliskim, mnogo blizim nego smo toga bili svjesni. Sudbina nam je bila slična, samo su krajevi iz kojih smo dolazili bili različiti.

Pri zadnjoj posjeti proveo sam dosta vremena u toj bašti, srecući se sa starim prijateljima i poznanicima, ispijajući piva (Laško) i kave, uzivajući u lijepom vremenu, ne radeći ništa. Konobari su ovaj put bili zadovoljni jer se sve nije završavalo na jednoj pivi (što se sa slike baš ne bi moglo zaključiti), a i bakšiši nisu bili za baciti.

U baštu hotela Bosna nisam svraćao, iako je hladovina bila ona ista kao u neka davna vremena. Tamo mojih bivših drugara nije bilo, a ni oni koji su sada negdje daleko, nisu tamo navraćali.

Sretan Uskrs

Cini mi se da godine prolaze sve brze i brze: jos ne tako davno je Sanja bila zaduzena za farbanje uskrsnjih jaja a ove godine je posao spao na nasa ledja. Ova lijepa tradicija se i u novom kraju nastavlja, makar ne na isti nacin kao nekad.

Iako familija nije na okupu kao nekad, ipak se Uskrs proslavio u dragom drustvu. Jasna i Izet nam obavezno uljepsaju ovu svetkovinu koja se u mojoj familiji slavila od kako znam za sebe. Evo proslo je dva a ja pokusavam da prije spavanja napisem bar nesto, da ovaj lijepi praznik ne bi ostao nezabiljezen.

Nekada davno su to bilo doba kada se mnogo vremena provodilo u farbanju jaja, koristeci razne tehnike. Mi djeca iz komsiluka smo organizirali takmicenje cije ce jaje biti najljepse ukraseno. Bilo je tu svakakvih 'kreacija' i nije bilo lako donijeti odluku o pobjedniku. Da ne kazem da su se neki koristili 'nedozvoljenim sredstvima', 'podvaljujuci' jaje koje su dobili od nekoga drugoga.

Cije ce jaje pobijediti u tucanju je takodjer izazivalo dosta uzbudjenja. Porazena su, naravno, zavrsavala u nasim stomacima.

Danas se drugacije zivi, sve manje se ima vremena za stare obicaje. Tako i ovogodisnja uskrsnja jaja ne bi imali sanse u 'izboru mis' ali evo ih ovdje da ukrase ovaj prilog.

Svim onima koji slave ovaj blagdan zelim da ga veselo proslave u drustvu familije i prijatelja, ma gdje je u ovom trenutku nalazili.

Ja se nadam

...ukljucite zvucnike...

5. april 1992. Sarajevo.

Na danasnji dan prije tacno 15 godina je sve pocelo.

Ti dani (i oni koji su predhodili svemu) su mi se duboko urezali u sjecanje i cesto se vracam na njih: Gazimestan, raspad Saveza komunista Jugoslavije, mitinzi (dogadjanje naroda), prvi ‘demokratski’ (‘slobodni’) izbori u bivsoj Jugoslaviji, pobjede nacionalnih stranaka na svim stranama, komunisti preruseni u ‘demokrate’ (jedva cekali da se oslobode Titove ‘tiranije’), masovno osvjescenje (zadrti komunisti se okrecu bogu preko noci, postaju veci vjernici od pape), novoizabrani poslanici u skupstinama (parlamentima, saborima) uzimaju vlast u svoje ruke dok se mi smijemo sjednicama na kojima se donose odluke koje ce imati katastrofalne posljedice za sve nas…

Rat u Sloveniji se zavrsio, u Hrvatskoj su medjunarodne snage radile svoj posao (uspostavili ‘primirje’), Bosna je tek isla prema svojoj sudbini.

Taj dan, 5-tog aprila prije 15 godina, sjedio sam pred televizorom i gledao Sarajlije koje su odlucile da izadju iz stanova i prekinu blokadu koja je u gradu trajala vec nekoliko dana. Cinilo se da ce se situacija smiriti, da ce razum prevladati i da ce se Bosna izvuci. Svakim casom sve vise ljudi se prikljucivalo masi koja je isla prema zgradi Skupstine grada. Sjecam se tramvajskih sina bez tramvaja i rijeke ljudi koji hodaju po njima.

Masa pred skupstinom se povecavala, ljudi su se nadali da ce sve izaci na dobro. Medju masom zapazih svoju skolsku kolegicu Sajmu koja se poslije zavrsene Tehnicke skole preselila u Sarajevo.

Iznenada, pucnjevi. Neke spodobe s obliznjih brda zapucase na masu naoruzanu samo nadom da rata ne bude. Nasta panika. Pade prva zrtva.

Od tog momenta sve podje naopako. Sarajevo je bilo stegnuto u obruc ‘hrabrih boraca’ koji su se branili od neprijatelja u gradu, koristeci artiljeriju (oruzje) koju smo svi mi placali nasim taksama koje su nam redovito uzimane cijelog naseg radnog vijeka. Ljudi su ubijani nemilice na ulicama, u redu za kruh, na trznicama. Kuce, zgrade, kulturne ustanove, bolnice su gorjele, zivot je postao pakao…

Sve smo to imali priliku gledati na televizorima svojim vlastitim ocima u gradu koji je zivio u drugoj vrsti opsade. Ratna propaganda se trudila da ono sto vidimo, ne vidimo, da ne vjerujemo svojim ocima, da nas ubijedi da je crno, bijelo. Jos uvijek je mnogo onih u nasem gradu koji su ostali slijepo kod ociju...

Jednu od najbizarnijih scena kojoj sam u to vrijeme bio svjedok (uz pomoc medija) opisao je novinar u jednom beogradskom casopisu. Citiram:

Na snimku se vidi kako se lagano pokreće jedna tenkovska cev. Ispod nje se može videti Sarajevo. Karadžić i desničarski ruski pisac Eduard Limonov stoje na jednom brdu, a pred njima je mitraljez. Karadžić ispaljuje kratak rafal u grad pod opsadom koji se nalazi ispod njih. Zatim poziva svog prijatelja Limonova - da i on učini isto. Limonov ispaljuje rafal za rafalom u sarajevske kuće. ... Sve to deluje kao zabava, i način da se provede vreme.

Može se potom čuti i glas Karadžića, koji recituje jednu od svojih pesama: "Čujem korake razaranja. /Grad gori kao tamjan u crkvi. /U dimu vidim našu savest. /Između naoružanih grupa, naoružano drveće. /Sve što vidim je naoružano/. Sve je vojska, borba i rat."

Karadžić priča da je ove stihove napisao pre više od 20 godina: "Mnogi od mojih tekstova su kao proročanstva i to me po nekad uplaši."

Svaki komentar bi bio suvisan.

Ovako bih mogao nastaviti u nedogled i ne bih uspio opisati sve ono sto se u tom i oko toga nesretnog grada dogadjalo. Mnogi on nas su izgubili nadu da ce taj grad vise ikada zivjeti normalnim zivotom. Za nas koji smo o svim tim strahotama saznavali putem medija je bilo nepojmljivo kako su sve to prezivljavali Sarajlije, zivjeci u okruzenju pune cetiri godine.

Ima onih koje nada nije nikada napustila. Dva dobra prijatelje, Kemo i Arsen su bili optimisti kada za optimizam nije bilo mjesta. Tako je nastala i ova predivna pjesma, Ja se nadam, koju, nadam se, cujete dok citate ovaj tekst.

Pitam se koliko nas ima koji se bar mislima vracamo u ona vremena a koliko nas je sve ovo zaboravilo?

Sarajevo je prezivjelo sve strahote a ja se pitam ima li nade za nas grad?

Umro je Alojz ( Lojzo) Ćurić

Upravo sam dobio jos jednu tuznu vijest koja ce rastuziti mnoge Banjalucane sirom svijeta: umro je Alojz ( Lojzo) Ćurić, covjek kojeg su poznavali mnogi i koji je svojim radom uticao na zivote mnogih.

Vijest mi je stigla jutros od Srdje, koji je pak vijest dobio od Marija, naseg prijatelja i poznanika, koji je sa Lojzom drugovao mnoge godine.

Datum sahrane jos nije odredjen jer u ova vremena rodbinu i prijatelje nije lako sakupiti.

Zurim se da ovu vijest objavim ovako, bez nekog sireg komentara koje Lojzo zasluzuju, jer je krug prijatelja i poznanika Lojzinih veliki a ovaj medij nam omogucuje da vijest stigne do mnogih koji vise nisu na onim nasim prostorima.

Nadam se da ce nam Mario, kako sakupi snage i bude imao vremena, poslati prilog o ovoj banjaluckoj legendi, kao sto je to nedavno ucinio (a mnogi ce se sjetiti i ovog priloga na samom pocetku ovog naseg druzenja).

Familiji, prijateljima i poznanicima upucujem iskreno saucesce.

P.S. Fotografiju sam dobio od Dragana Kosorica uz jos jednu koja je objavljena u sklopu njegovog javljanja.

Draganova zahvalnica

Hvala na rijecima podrske.

Mi (Enisa, Vedrana, Tina i Dragan) smo jos u kompletnom soku.

U roku od sedam dana ce proraditi Lojzina web stranica, uspomena i otvoreni spomenar.
Saljem ove dvije fotografije...

Jos jednom hvala.

Dragan Kosoric

Životinjsko carstvo

Tražeci nešto po kabinetima u kuhinji, pogled mi pade na čokoladice koje dida Dane drži tu, spremne da ih daruje klincima iz kuće do naše. Životinjsko carsto, zaštitni znak poznate zagrebačke tvornice Kraš, su ostale u lijepoj uspomeni većine rodjenih krajem četrdesetih i početkom pedesetih. Naše komšije Regina i Geri su postali roditelji malo kasnije nego što je to kod nas bio običaj pa se sada u komšiluku čuje dječija graja, rijetkost u kraju u kojem uglavnom stanuju penzioneri.
Za Gereta i Kajla je već postala ‘rutinska stvar’: ako ih dida Dane pozove, znaju da su u pitanje čokoladice.

Javiše se sjećanja: sakupljanje sličica, albumi, fasunga, trgovac Rafo, trokolica, Ale…

Opet putovanje u mladost, u neka davna vremena, kada smo kao djeca uživali u nekim malim stvarima, ne razbijajući glavu stvarima koje nas sada opterećuju.

Kraševe čokoladice životinjstvo carstvo su imale posebno mjesto u životima mnogih iz moje generacije. Vjerujem da nema djeteta u to doba koje nije skupljalo sličice i lijepilo ih u album, (upoznavajući se usput sa stvorenjima iz životinjskog carstva, od kojih mnoge nikada nisu imali priliku vidjeti u živo), a istovremeno se nadajući da će ga jednog dana popuniti i na taj način dobiti nagradu (o kojoj se baš puno toga ne sjećam, jer nikad nisam uspio popuniti svoj). Bilo je prije a i kasnije mnogo drugih čokoladica (većih, možda ukusnijih, ljepše pakovanih) i sličica (Caja je u svoju knjigu Slije nazvao prema sličicama nogometaša koje smo takodjer sakupljali), ali su čokoladice životinjsko carstvo imale posebno mjesto u našim zivotima.

Kvalitet čokolade je bio vrhunski i ja sam ih uglavnom tamanio, za razliku od nekih drugih, koje sam kupovao samo zbog sličica. Taj kvalitet su zadržale i dan danas i u to se, s vremena na vrijeme, sam uvjeravam, jer i ja ponekad zavirim u kabinet i ‘ukradem’ po koju.

Ove čokoladice me vratiše u doba fasungi, (mjesečnih sljedovanja prehrambenih namirnica, kako smo ih zvali u mom komšiluku), koja su u mojoj familiji (a i u mnogim drugim u to vrijeme) bile sastavni dio života. Svakog mjeseca, kada bi se primila plata (a primala se jedanput mjesečno), obavezno se išlo u trgovinu u nabavku namirinica za taj mjesec. Spisak je bio podugačak i uglavnom su se svaki mjesec nabavljale iste stvari. Čokoladice životinjsko carstvo su u mojoj familiji bile sastavni dio spiska, kao što je to bilo brašno, šecer, ulje ili neke druge namirnice, bez kojih se nije moglo živjeti. One su spadale u grupu ‘dječijih radosti’ u koje su, u mom slučaju, spadale i bombone 505 sa crtom (sjećate se one metalne kutije u kojoj su bile pakovane), o kojima bi se takodjer moglo mnogo toga napisati.

Uz fasungu je bio vezan i problem njenog dopremanja. Ne sjećam se kako smo to radili prije pojave trokolica (bicikla sa tri točka), koje su gotovo sve prodavaonice u jednom momentu nabavile. Vjerojatno je to bila ‘politička’ (ili poslovna) odluka (s višeg nivoa!), jer u to doba nije bilo borbe za tržiste, kao sto je to danas slučaj.

Fasunga me takodje veže za našeg omiljenog trgovca u to doba, Rafu (Lipovca), kojeg su u mom dijelu grada svi poznavali. Rafo je bio tragovac starog kova, koji je poznavao sve svoje mušterije u glavu i znao šta kojemu treba. Njegova trgovina je imala sve što je nekoj familiji trebalo i nije bilo potrebe ići na drugo mjesto da nesto nabaviš: ako si nešto trebao, to si mogao naći kod Rafe. Ako to Rafo nije imao, našao bi načina da to nabavi.

Kako su se trgovci u to vrijeme takodjer premještali iz radnje u radnju (ne znam razloge ali vjerujem da su to opet bile ‘političke’ odluke), tako su i sve mušterijom išle za Rafom, čak i kada je trgovina bila mnogo dalje nego ona u kojoj je prije toga radio. Rafo je bio trade mark, što bi rekli u današnje doba, i bio je najbolja reklama za trgovinu. Radio i TV u to doba nisu bili potrebni : živa riječ je bila dovoljna.

Priča o čokoladicama se ne moze završiti bez spominjanja Ale, banjalučke legende, koju smo svi mi poznavali. Ale je imao (vjerujem da je to i danas slučaj) poseban dar: znao je svaku životinju sa Kraševih sličica napamet: dovoljno je bilo reći broj sličice i on bi odmah izbiflao o kojoj se životinji radi. I obratno.

Sudbinu Kraševih čokoladica u danasnjoj Banjaluci ne znam (možda mi se neko javi s informacijom). Da li se mogu nabaviti ili su još uvijek nepodobne za te krajeve, kao i mnogo toga drugog što više ne pripada tom miljeu? Jesu li i one dio neprijateljske propagande ili su našle mjesto u životima najmladje generacije.

Ono sto znam sa sigurnošcu je da su one osvojile moje male komšije i da se tradicija nastavlja, makar ovdje u Americi, daleko od mog rodnog grada.

Komentar od Djulijane

Dragi Co,

Na slici u prilogu je moj rahmetli otac Jusuf i moja kcerka Alma, davne 1988.god. Jednostavan dokument dedinih obaveznih nedjeljnih posjeta. Zivotinjsko carstvo je bila jos jedna nit koja je ovo dvoja spajala u neogranicenoj ljubavi , paznji i razumijevanju. Deda je otvarao cokoladice nadajuci se da ce dobiti jos koji rijetki duplikat, da moze mijenjati sa svojom rajom na obaveznoj jutarnjoj kafi u hotelu "Palas". Alma se je opet vise radovala sadrzaju omota, ali je ujedno naucila da memorise slicice, pa bi uzviknula od ushicenja kada bi dobili slicicu koju nisu imali do tada. Bio je pravi ritual i lijepljenje istih u album. Da ne duzim dalje, sve se vidi iz prilozenog.

Pozdrav svim blogerima,
Djulijana

Pištaljka

Pročitah i ja „Idi, vreme je“. Moram da kažem da mi je taj bgd-ski milje vrlo blizak. Moja jedina alternativa.

Samo jednu cijelu godinu, 1992, nisam odlazila u taj grad! Ne samo rodbinske, već i daleko dublje veze, kao što su studentski dani, pogled na Ušće, pozorišta, knjižare, vukli su me 2-3 puta godišnje. Išla bih malo kući (mami, tati, sestri) na kratki susret. Ali brzo sam se i vraćala, opet kući, u BL. Do rata. A onda je taj moj grad teško obolio, pošešeljio. Tješila sam se, baš kao i junaci ove knjige - velik je Beograd, ostaće valjda nešto i zdravih ćelija.

Modernim jezikom pisana, laganim i čitljivim stilom, manirom beogradske brzine u izrazu i mislima, knjiga je napisana u, rekla bih, jednom dahu pa se zato, u dahu, i pročita. Autorici kao da je glavni cilj bio da se ispovijedi i nečega oslobodi.

Dakle, jedna od mojih prvih asocijacija poslije čitanja:

Dok autobus već pristiže na odredište i prolazi pokraj beogradske željezničke, ka autobuskoj stanici, tu uz tramvajske šine, dočekuje vas dugački niz panoa uvijek oblijepljen plakatima. I već pri ulasku u grad vi još iz autobusa namirišite atmosferu. S uzdahom moram reći da bi me prizor sve ove godine često razočarao, nije lako nekome iz moje generacije naviknuti se na takvu demokratiju. Ali, sjećam se, te godine dolazim rano ujutro onim noćnim autobusom, potrefilo se da je jutro bilo i sunčano, a ono na panoima beskrajan niz istog plakata - OTPOR. Visoko uzdignuta pesnica. Bila je zima, više ne znam, '97, '98. Grad je tada mjesecima svako veče u pola osam (kad započne TV dnevnik) počinjao da zviždi. Na ulicama još od popodneva bujica studenata sa pištaljkama. Zaglušujuća buka meni je prijala. Plavi kordoni policije opasali centar grada u trostrukom sloju (nikad nisam, sem na filmu) vidjela toliko i(z)štancanih kaciga i pendreka i svega što uz to ide. Učinila mi se grmljavina sa Studentskog i Trga republike nečim novim i snažnim... Beograd se onim svojim zdravim ćelijama talasao...

Uz muke, osvanuo je 5.oktobar 2000.

Ali i zamračenje12. marta 2003.

Jovana, lik iz ove knjige, tad odlazi iz svog grada, da joj, kako ona kaže, ostatak života ne bi i dalje bio samo falsifikat. A ona je mlada djevojka.

Iz moje banjalučke perspektive knjiga je veoma dobra, možda i zato što u BL još nema ko da takvu knjigu napiše. Zadnje bl šetnje (mirovne) bijahu davno,1992. Odšetala sam ih, sjećam se, sa zebnjom, al' i nekom valjda nadom, sve četiri. No, one su zametene i ne znam ni zašto ih pominjem.

Kad god pravim veliko spremanje po ćoškovima, pobacam gomile nepotrebnih sitnica koje se vuku po zdjelama, ladicama samo zato što se odmah ne bace, pa na NJU uvijek nabasam. Čuvam ovu plastičnu pištaljku koju sam dobila na Studentskom trgu u Beogradu prije 9 godina. Možda zatreba nekom.

Između moje dvije kuće uvijek je bilo teško s tim emocijama.

Pozdrav, Ljilja.