7 na 1

Banjaluka je, kao što je to nekima poznato, podnijela kandidaturu za evropsku prijestolnicu kulture za 2024. godinu. Ova lijepa ideja započeta još 1985 godine ima za cilj da čvršće poveže Evropljane, naglašavajući bogatstvo i raznolikost evropskih kultura i njene zajedničke historije i vrijednosti. Grad koji ponese ovu titulu, tokom te godine organizira niz kulturnih manifestacija s jakim pro-evropskim naglaskom.

Od godine 2021 čak i grad zemalja kandidata ili potencijalnih kndidata za Evropsku Uniju može svake treće godine biti izabran kao evropska prijestolnica kulture. Tako su se Banjaluka, Mostar i Srebrenica našli na toj listi, nadajući se da će im komisija biti naklonjena, i da će, na taj način, njihovo ime postati prepoznatljivo širom Evrope.

Nije na odmet spomenuti da su sva tri grada postala poznata tokom zadnjeg rata ne samo u Evropi nego u cijelom svijetu, svako na svoj način. Mostar, rušenjem starog mosta od strane jedinica HVO-a, Srebrenica po genocidu učinjenom od strane srpske vojske pod komandom Ratka Mladića, a Banjaluka po rušenju svih džamija u gradu i etničkom čišćenju nesrpskog stanovništva. Dakle, preduslovi za prijestolnicu kulture su tu, samo ih sada treba lijepo upakirati i prezentirati.

Svaki grad kandidat, nakon podnošenja kandidature, nastoji da se, prije nego što se odluka donese, pokaže u najboljem svjetlu, organizirajući razne kulturne manifestacije kako bi privukli pozornost članova komisije koja donosi odluku. Šta čine Mostar i Srebrenica nije mi poznato ali zato, prateći šta se događa u Banjaluci, imam uvid u aktivnosti banjalučkih „kulturnjaka“ u ovih nekoliko mjeseci što je ostalo do donošenja odluke.

Tako su prije nekoliko dana u Gospodskoj osvanuli viber stikeri koji „na poseban način predstavljaju dušu, istoriju i znamenitost grada na Vrbasu“ (citat iz Nezavisnih).

I sve bi bilo u redu da jedan od njih, onaj „ Ovdje je 7/1“ nije izazvao proteste nekoliko udruženja žena jer „na uvredljiv i seksistički način predstavlja žene Banjaluke“, odnosno „promoviše žene Banjaluke kao robu koja je u otvorenoj ponudi turistima“. O kakvoj se "ponudi" radi, mislim da nije potrebno objašnjavati.

Da li će protesti uroditi plodom i stiker biti uklonjen, ne znam.  Međutim, meni je, nakon što sam vidio stiker, odmah sinula ideja. Stiker ne bih uklonio, samo bih ga malo modificirao. Tekst ne treba mijenjati, već samo grafičko rješenje: jednostavno, žene zamijeniti policajcima i niko se neće buniti. Bit će to prava slika Banjaluke i njene turističke ponude ove godine, slika koja je već obišla svijet i privukla pažnju potencijalnih turista koji jedva čekaju da na svojim leđima osjete gostoprimstvo koje im Mile i njegova policija nudi.

Bukina verzija stikera

Dok sam pripremao prilog, neki me pretekoše: „6yka.com“ je izašla sa svojom verzijom stikera koji se od moga razlikuje u nekim detaljima ali je poruka slična. Vjerujem da postoje i neki drugi prijedlozi a šta će gradske vlasti uraditi, ne zna se.

Dan donošenja odluke o evropskoj prijestolnici kulture se bliži (odluke će biti donijeta u septembru) a bilo koja verzija stikera će, siguran sam, imati uticaja na nju. Jer grad, koji kulturne događaje na svojim ulicama reklamira na ovakve načine, sigurno ima velike šanse.

Mladi i B i H: koračamo zajedno

Sandro na susretu u Sarajevu

Kako je na ovom blogu većina tema vezana za grad Banjaluku, njene bivše (prognane) i sadašnje stanovnike i događaje u gradu i vezane za grad (ovih dana je tamo prilično „zanimljivo“ jer je tamošnja vlast odlučila da i ono malo turista što tamo navraća, a u najvećem broju navraćaju njeni prognani građani), rastjera policijskim mjerama ravnim onim u nacističkoj Njemačkoj početkom drugog svjetskog rata, promaknu mi neke druge, mnogo ljepše vijesti koje zaslužaju da im se da prostora. Srećom, još ima onih koji mi se jave, kao što je to ovaj puta učinio Sega, javljajući se kratkim emailom o skupu u Sarajevu od prije nekoliko dana, čiji je jedan od glavnih sudionika bio njegov mlađi sin Sandro.

Evo šta mi Sega piše:

Jos nisam zavrsio mali prilog o Sandru i njegovom malom timu, sta i kako rade ovdje i po zemljama Beneluxa a zatim u sprezi sa BiH i zemljama Balkana ali evo saljem jedan drugi prilog o Sandrinoj posjeti Sarajevu, tacnije okupljanju mladih iz citavog svijeta sa ciljem : kako se brze i efikasnije povezivati, razmjenjivati znanje i misljenja, te podsticati mlade sa nasih podrucija da se “probude” i pocnu dijelovati strucnije, organizovanije i masovnije.

Tacnije, susret je organizovalo Ministarstvo za dijasporu (izbjeglice i raseljena lica) u Sarajevu od 19 do 21 juna. Bilo je prisutno oko 60-tak mladih iz razlicitih dijelova svijeta. Sandra nisam jos vidio po povratku, nismo razgovarali o detaljima ali mi je ukratko javio da je zadovoljan, da su se okvirno dogovorili da naprave jak tim koji ce dijelovati sa vana, a koliko ce to biti prihvaceno tamo od strane razlicitih (mladih) organizacija ...... vidjecemo ??

Link na članak u Oslobodjenju

Sandro je, kao što se može vidjeti, aktivan, ide naprijed i bori se svim silama i siguran sam da će uspjeti u onome šta radi. Mi stariji smo svoje završili, na mladima svijet ostaje. A Sandro je, svime što je do sada postigao, pokazao na se na njega može i mora računati. Za njega ne postoje granice, on je stanovnik svijeta, za razliku od mnogih u našeg gradu koji se još uvijek nadaju da će jednog dana moći namazati nacionalizam na kruh. Jer, dok u Sarajevu, mlada generacija prognanika i izbjeglica  cijelog svijeta, intenzivno radi da se Bosna i Hercegovina izvuče iz gliba u kojem se već godinama nalazi, u Banjaluci je nemoguće mlade animirati da se odupru teroru koji nad njima (i svim onima koji se ne slažu s onim što vlast čini)  provodi policija pod čvrstom rukom Mileta iz Bakinaca i njegovih sljedbenika.

Očekujem da će mi se Sega, kada Sandro i on nađu vremena da popričaju, poslati novi prilog i da ćemo biti u prilici da čujemo o čemu se radi iz prve ruke. A Sandri želim puno uspjeha u onome što radi, siguran da smo svi mi koji smo ga preko Seginog pisanja upoznati, ponosni što vuče korijene iz Banjaluke, grada koji je većina nas morala zauvijek napustiti.

UZ SAIMIN KOMENTAR

Saimin oleander u Rakovom selu ove godine

Milicija trenira strogoću

Bruno Batinić nakon "obrade" banjalučke policije

Ne znam koliko ko prati događaje u Banjaluci i koliko protjerane zanima šta se u njoj događa ali ja redovito, svaki dan „skoknem“ na stranicu „Nezavisnih novina“ da vidim šta me čeka ako ovog ljeta navratim. Tu se baš i ne može puno saznati jer „Nezavisne novine“ su nezavisne koliko je i Stormy Daniels (porno glumica kojoj je Trump platio da informacija o njihovom „bliskom susretu“ prije nekoliko godina ne ugleda svjetlost dana), nevina. Srećom, na Internetu postoje i druge stranice gdje se može saznati šta se to u našem gradu dešava.

A dešava se svašta.

Zadnjih dana pratim aktivnosti policije koja je počela otvorene progone određene grupe građana, pa čak i novinara, samo zato jer se sumnja da su vezani za grupu „Pravda za Davida“ koja se bori da se istina o ubistvu mladića Davida Dragičevića, momka čije je tijelo jednog jutra pronađeno u plićaku Crkvene u blizini njenog ušća u Vrbas, konačno sazna.

"Pozor, akcija, kreni" - novi trend u filmskoj industriji
izmišljen u budućoj "prestonici evropske kulture"

Gledam video zapise aktivnosti policajaca koji, po samo njima znanim kriterijima, zabranjuje prilaze crkvi izgrađenoj na Trgu palih boraca, legitimiše, prijeti privođenjima i prekršajnim prijavama. Slušam njihova glupa i drska objašnjenja, milozvučnih šumskih naglasaka, koje korijene vuku iz vukojebina iz kojih su „šljegli“ u grad nakon njegovog „oslobođenja“, i pitam se da li je ono što vidim i čujem zaista stvarnost ili se radi lažnim vijestima kojih je internet prepun. Ekipu, primjećujem, čini i filmski snimatelj koji službenom kamerom drsko snima prolaznike za policijsku arhivu, ne objašnjavajući zašto to radi i ko mu je to dozvolio.

Teror se slijedećih dana proširio i na dio Gospodske ulice gdje policija reagira čim primjeti da se okupi više od dvoje ljudi. Po zakonima koji su nedavno usvojeni, skup od troje čini nedozvoljeno okupljanje i murija odmah reagira, legitimiše, piše prekršajne prijave, privodi na razgovor, rastura. Prema objašnjenju policije, okupljanje više od dvije osobe se mora prijaviti kao skup a mjesto gdje se mogu okupiti je park Mladen Stojanović. Demokratija je to na navišem nivou koju je Mile nedavno uveo a policija revnosno sprovodi.

Šest na jednoga, kakvo junaštvo

I kada sam pomislio da stvari ne mogu biti gore, jučer novi incident. Od strane policije je napadnut bivši Banjalučanin a od rata građanin Švedske, Bruno Batinić samo zato što je razgovarao s jednim od članova grupe „Pravda za Davida“. Nakon što je Bruno završio kraći razgovor, opkolila ga je grupa od šest policajaca a jedan od njih zatražio dokumenta. Na Brunino pitanje zašto mu traže dokumenta i njegovo protivljenje da ga privedu u MUP, nastalo je naguravnje, Brunu su policajci oborili na beton, stavili lisice na ruke i odveli, kao najvećeg kriminalca, tamo gdje odvode sve koji im nisu po volji. Uzalud su bili pokušaji njegove supruge i nekolicine prisutnih da pomognu. Milina policija je radila posao, sve po pravilu službe: hapsi svakog čije im se face ne sviđaju, prema kriterijima definiranim od strane onih na vlasti. Događaji me podjećaju na scene iz filmova o trećem Rajhu, kada su po njemačkim gradovima proganjani Židovi i svi oni koji nisu podržavali Hitlera i njegovu partiju. Zadnjih dana sam slučajno gledao par filmova iz tog toba i prosto je nevjerojatno koliko je sličnosti.

Doček prognanih u Banjaluci ovih dana

Tako Banjaluka, grad za kojeg se njegov nadobudni gradonačelnik hvali da je ozbiljan kandidat za prestonicu evropske kulture, pokazuje o kakvoj se kulturi radi. Mjesto je to gdje se ljudska prava guše na neviđen način, slično kao što se to radi u zemaljama u kojima vladaju najgori diktatori svijeta.

U Banjaluci je to, doduše, počelo davno, još tamo početkom devedesetih, kada je tadašnja vlast sistematski čistile grad od nepodobnih. Ni tada se nije smjelo slobodno šetati gradom, bez bojazni da te iznenada ne zaskoče pripadnici novoformiranih „snaga reda“, od kojih su se posebno isticali pripadnici crvenih beretki, paravojne formacije pod komadnom današnjeg potpredsjednika skupštine manjeg blentiteta Nenada Stevandić. Tada su neki neimanje papira skupo plaćali. Svima je poznato koliko je naših sugrađana platilo najveću cijenu a za to još niko od onih koji su to činili, a posebno oni koji su vukli konce, nije odgovarao. Čak naprotiv, nagrađeni su visokim pozicijama u vlasti pa nije čudo što se i danas primjenjuju slične metode kao i prije tridesetak godina.

Smiješno je čitati saopštenje MUP-a, koje, i pored video zapisa koji se vrte na Internetu, tvrdi kako je sve urađeno po zakonu i kako prema Bruni policija nije primijenila prekomjernu silu. Čak se navodi kako je jedan od šest policajaca koji su učetvovali u obaranju 66-godišnjeg penzinera pri tom povrijeđen. Pitam se koliko neko mora biti glup pa da, uprkos video snimcima, daje takva saopštenja, kao da se lažima može sakriti ono što je jasno dokumentirano. Ali, prema komentarima nekih od zadrtih Milinih pristalica, krivica je na Bruni što je došao iz Švedske pa se pravi važan u gradu iz kojeg je protjeran. 

U isti bubanj udara i naš bivši komšija, mladi Mazalica, koji ponovo brani ono što se odbraniti ne može. Koristi iste argumente kao što ih je koristio u odbrani svoga oca koji se početkom devedesetih uselio u stan svoga protjeranog kolege. Mladi Mazalica ponovo izjednačuje zlo i dobro, stajući u odbranu svoga idola koji sve više gubi kompas, zaboravljajući kako su prošli oni koji su prije njega činili isto.

Kako čujem, Bruno se, nakon što je zdravstveno zbrinjen, vratio u Švedsku, gdje je zatražio dodatnu zdravstvenu pomoć. Čitam da štampa u Švedskoj uveliko piše o incidentu. I vlada Švedske je reagirala pa će Igor Crnadak morati objasniti šta se to u Banjaluci dogodilo. Stvari se razvijaju suprotno od onoga kako su to sebi neki u manjem blentitetu zamislili. Očekujem da će uskoro stići i tužba protiv MUP-a manjeg blentiteta sa zahtjevom za oštetu, kako zbog fizičkih, tako i zbog duševnih povreda, koje će MUP (odnosno, poreznici manjeg blentiteta) na kraju morati platiti. Tako se to radi u uređenim državama svijeta i toga moraju biti svjesni i oni koji misle da su iznad svih zakona. Jer, u ovom slučaju se radi o državljaninu Švedske kojeg Milini policajci ne mogu mlatiti kako i kada im se prohtije, samo zato što im se ne sviđa. Sa svojima može raditi šta hoće jer većina ih se ne buni ali s državljanima drugih država to neće proči bez posljedica.

Prognanima koji ovog ljeta namjeravaju posjetiti rodni grad predlažem da prije puta prikupe informacije o brojevima telefona ambasada država čiji su državljani i da se upoznaju šta trebaju činiti ako im se desi nešto slično. Jer ne treba dopustiti primitivcima da svoju silu istresaju na nedužnom narodu, kao što su to radili devedesetih. Vremena su se promijenila i sve što se danas događa je, preko socijalnih medija, istog momenta dostupno cijelom svijetu i ne može se lažinim saopštenjima sakriti. Nisu to devedesete kada je vladala potpuna blokada informacija i kada je vlast nekažnjeno mogla raditi šta je htjela. A neki su to u Banjaluci i manjem blentitetu očigledno zaboravili.

Bile nam unuke

Konačno svi na okupu

Nekada davno, u neka druga vremena, dok nas nisu rastjerali po svijetu, posjeta unuka bi bila normalna, uobičajena stvar. Danas, za mnoge je to prava dragocjenost, pa tako i za nas jer nam unuke žive hiljadama kilometara daleko. Da bi proveli 15-20 dana zajedno putuje se satima. U ovom slučaju putovalo se autobusom, vozom, pa onda promijenilo dva aviona. Nije bilo lako ali je vrijedilo. Dvadesetak dana je prošlo kao tren. I pamtiće se dugo jer ko zna kada će se ponoviti.

Kad tamo u bašti...

Emina i Suada su došle kod nane i dide „na selo“ u Ameriku i uživale. Ako tome dodamo i Ellu, malog ćuku kćerke Sanje, doživljaj je bio potpun. Trčalo se po kući, bezbroj puta su otvorena i zatvorena ulazna vrata i vrata prema „backyardu“ dok su se „pravili krugovi“ oko kuće, s nanom se sadilo cvijeće i bralo povrće, ganjalo se Ellu koja je hvatala bejzbol lopticu koju su joj bacale a ona trčala oko nas tek toliko daleko da je ne možemo uhvatiti, penjalo se na naše brdašće i spuštalo niz njega jer u njihovoj domovini gotovo da nema brda, „napadalo“ didu i ganjalo po kući i dvorištu, išlo u obližnji park na tobogane, svaki dan ubjeđivalo nanu da im da sladoled, ljubilo auto (manja Suada), kada se išlo u vožnju s mamom i tatom u kafiće i trgovinu, jednom riječju, uživalo se kao što to može uživati unučad u svim krajevima svijeta kada dođu kod nane (bake) i dide.

Slavio se i rođendan, par dana ranije

Unuke su otišle nazad a naša kuća je ostala prazna, bez buke, gužve i galame od ranog jutra pa do trenutka kada su išle spavati. Razmišljam, kako bi bilo lijepo da žive negdje u blizini, da ih možemo vidjeti češće, da ne moramo čekati mjesece i mjesece da se opet poigramo. Ali, rat koji nas je razdvojio, je učinio svoje i malo se tu šta može učiniti. Surova je to stvarnost ali i još jedna potvrda zla koje su nam učinili oni od kojih to nikada nismo očekivali. Pitam se da li su i oni sretni, sada kada i njihovi potomci odlaze trbuhom za kruhom, shvaćajući da se od nacionalizma ne može živjeti iako su mnogi još uvijek ubijeđeni da su ostvarili svoj san, da žive u društvu „očišćenom“ od drugih i drugačijih.

A šta si ti dobila?

Unuke smo vidjeli jučer preko facetime-a. Veselje je bilo obostrano. A starija Emina je odmah po povratku kući rekla da hoće da ide do nane i dide, avionom. Siguran sam da će joj posjeta ostati dugo u sjećanju i da će, kada još malo više odraste, pričati svojim kolegicama o nani i didi negdje tamo u dalekoj Americi.

Kod Tufekčića

Ganja se Ella

Suada

Emina zalijeva cvijeće

Jedinstvo srBskih četnika i partizana

9. maj je dan pobjede nad fašizmom. Tako su nas bar nekada učili u školama, tako je to u cijelom svijetu. Tako je to svuda osim u našem gradu gdje fašisti slave dan pobjede nad njima samima. Jer, kako drugačije protumačiti vijest da je gradom marširala grupa noseći veliki transparent koji je razliku između četnika i partizana konačno izbrisao.  Ako je pravo govoriti, još početkom devedesetih, s prvim danima demokratije, četnici su izmigoljili iz svojih jazbina, ali tada nismo mogli naslutiti dokle će to sve dogurati. A doguralo je dotle da su se i jedni i drugi borili protiv istog neprijatelja samo im to nije bilo jasno.

Dugo je to trajalo jer Vrbasom je proteklo jako puno vode, a Una još uvijek teče, iako se Jovan Rašković, s bine na Kastelovom ćošku, zaklinjao da će je popiti kako bi uklonio prepreku između braće.

Ko je branio da ta „istina“ konačno izađe na vidjelo teško je reči. Jer, četnici su gradom počeli šetati negdje u to vrijeme i njihova šetnja nije prestala sve ove godine. Vlast, istina, balansira između dvije vatre, i još se uvijek nije stavila na „pravu stranu“. Još uvijek nema otvorene podrške „pravim oslobodiocima od fašizma“ ali i to vrijeme će doći. Jer nisam čuo da je iko od onih koji su danas na vlasti digao svoj glas protiv ovog događaja. A šutnja je znak odobravanja, ako je vjerovati mudrostima starih. Doći će vrijeme kada će i Mile zapjevati uz iste gusle, samo je pitanje vremena. Jer, ako se mogao od mladog SKOJ-evca prešaltati u najvećeg vjernika, kojem sam patrijarh dolazi na slavu i lomi kolač slavski, doći će vrijeme kada će i on potpuno okrenuti ploču i izbaciti partizane iz svojih govora, kao što ih je izbacio s banjalučkih ulica.   

Sam događaj me nije iznenadio ali me je posebno razočaralo što se sve ovo desilo u mome rodnom gradu, što je on pao tako nisko, niže od mnogih kasaba kojih u Bosni ima dosta i za koje bi čovjek očekivao tako nešto. Ako je Banjaluka mjesto u kojem se događaju ovakve stvari, ako ona ostaje nijema i slijepa i ne buni se (čast nekolicinihrabrih novinara koji su stvari nazvale pravim imenom), onda nije čudo što se po kojekakvim vukojebinama četnici slobodno okupljaju i slave „pobjede“ iz drugog svjetskog rata, „pobjede“ koje su zabilježene crnim slovima u svjetskoj historiji.

Često me neki kritiziraju da stvari vidim crnima, da nije baš sve to tako kako mislim, ali od onog dana kada sam morao otići iz grada, ne primjećujem stvarne promjene na bolje. Banjaluka tone sve dublje u glib nacionalizma, hostorija se izvrće, laž zamjenjuje istinu, a gotovo niko ne reagira. Ako je to znak da je sve u redu i da ja pretjerujem, onda ja zaista ništa ne razumijem. A mislio sam da sam za ovih 70-tak godina ipak nešto naučio.

U svemu ovome sreća je da se tog dana nisam našao u rodnom gradu jer bi moje razočarenje bilo još veće. Ovako, ipak me sve skupa manje pogađa jer nije isto pročitati vijest na Internetu ili vidjeti događaje vlastitim očima. Jer žive slike ostavljaju dublje ožiljke od izještaja nezainteresiranog novinara koji niti ne pokušava da događaj postavi u pravi kontekst.

A do eventualnog ponovnog susreta s rodnim gradom, ružna slika će možda izblijediti, iako će biti zauvijek upisana negdje duboko u mozgu, podsjećajući me da to nikada neće biti onaj grad u kojem sam se rodio i u kojem sam proveo više od pola svoga života.