Parni Valjak

 

Kada smo se preselili u Pješčanu uvalu nismo znali da se desetak minuta laganog hoda od našeg stana nalazi kamenolom iz rimskog doba u kojem se svakog ljeta održavaju koncerti u sklopu Rocks&Stars festivala. Bude tu zanimljivih izvođača, rekao bih za svaki ukus po nešto. Mi se odlučimo za jedan ili dva, jer ima toga u Puli još mnogo pa ne možemo stići na sve strane.

Ove godine je izbor pao na Parni valjak u čijoj svirci smo uživali prije desetak dana. Istina, nije tu više Aki, koji je, zbog svog specifičnog glasa i izvedbe, bio glavna zvijezda grupe. I on je otišao na neko drugo, bolje mjesto, kako to vole reći oni koji vjeruju u zagrobni život. Da li i tamo pjeva, i kako to zvuči bez ekipe čiji je dugogodišnji član bio, ne znam, ali znam da je mladi pjevač Igor Drvenkar bio njegova odlična zamjena.

Svirali su Valjci i nove, i stare pjesme i držali sve prisutne više od dva sata na nogama. Mene je posebno oduševio zvuk, jedan jedan od najboljih od svih koncerata koje sam imao prilike gledati od kako smo stigli u Istru. Tehnička ekipa je odradila posao odlično i zaslužuju sve pohvale. Mogli smo uživati u njihovom nastupu jasno razumijevajući svaku otpjevanu strofu, za razliku od nekih koncerata gdje su instrumenti nadglasavali pjevača pa doživljaj nije bio potpun.

Na putu kući nas je pratila mrkla noć u kojoj se bez svjetlosti mobitela teško moglo hodati. Tako je to svaku put kada se pred ponoć pješice vraćamo iz Cave Romane u Pješčanu uvalu jer na putu kroz šumu nema niti jedne svjetiljke.

Ekipu su ovog puta uz nas činile Žiške, Aida i Ferid, a u istom sastavu „nastupamo“ i krajem ovog mjeseca kada nam u posjetu dolazi Bijelo Dugme. A onda, u avgustu na Kaštelu nastupa Ibrica Jusić. On je jedan od rijetkih iz stare garde koga smo željeli vidjeti i čuti jer nas je nekolicina prerano napustila pa su želje ostale samo želje.

Rođendan

Još jedan rođendan je proslavljen. Nećemo reći koji, ali da su se godine napunile, jesu. Idu jedna za drugom a da se i sami iznenadimo da su prošle. Valjda je to tako kada se ostari.

Nera, Zlaja i Amir

Nerine rođendane zadnjih godina proslavljamo s našim starim prijateljima i uvijek nas se tu nađe barem desetak. Da smo ostali u USA vjerojatno bi tu bili samo Tufekčići a ovde u Istri nas ima daleko više. Tu u komšiluku su nam raja iz starog kraja pa se sada družimo mnogo češće.

Ratib, Emira, Emina, Eko, Ferid i Aida

Ovaj put, pored kumova, Aide i Ferida Žiško, bili su tu Kušmići, Emina i Eko, Emira Šarić i Tiro Ratib, a društvo su nam pravile i mlađe generacije. Bio je tu Amir, sin Žiška, sa svojim sinom Liamom, Uma Aščić, unuka Žiška kćerke im Alme, te Zlatko Kušmić, sin Emine i Eke, kojeg nismo vidjeli od početka rata. Družili smo se na terasi restorana Cave Romane, odmah iznad glavne plaže Pješčane uvale, a onda smo se prebacili u kafić Dulcea, gdje smo, uz odlične kolače, uživali u živoj muzici koju vlasnik kafića angažira nekoliko puta sedmično.  

Izgleda da kolači nisu loši

Nisam slikao mnogo, a zadnje dvije fotografije su zapravo „uhvaćene“ iz videa jer ih više ni ne pokušavam objaviti na blogu. Žao mi je što na slikama nema Ume i Liama, koji je iskoristio priliku da skokne na trampolinu, a Uma mu je pravila društvo. 

Drženje s Vujinićima

 

Naše komšije iz Đede Kecmanovića ljeta provode na Viru, u vikendici koju su tamo napravili još u ono predratno doba kada su i nas neki nagovarali da kupimo plac na otoku koji je postao jako popularan kod onih koji su htjeli doći do komada zemlje uz more za ne previše para. Da su nas uspjeli nagovoriti, vjerojatno bi i mi sada provodili ljeta u tom kraju i ne bi potpuno ostavili Ameriku. Bilo kako bilo, pred sam početak glavne turističke sezone pao je dogovor da navratimo do Vujinića, da se malo družim, jer nas, nakon našeg preseljenja u Istru, razdvaja velika bara koju nije lako tek tako preletjeti . Na odluku da ih posjetimo je veliki uticaj imala i katamaranska linija koje iz Pule završava u Zadru.

Putovanje od četiri sata i 45 minuta je bilo prijatno i proteklo je brže nego smo očekivali. U Zadru su nas dočekali Zlata i Čađo i za nekih 30-tak minuta smo se našli u njihovoj vikendici u naselju u kojem se nalazi bezbroj drugih vikendica koje su izgrađene za vrijeme zajedničke države ali i u poslijeratno doba.

Isti dan smo prošetali do plaže koja je bila puna kupača. Prijatno sam se iznenadio čistoćom i toplotom mora i u vodi sam proveo znatno duže vremena nego što to obično činim. Osjećao sam se zaista prijatno i o samom otoku sam dobio potpuno drugu sliku. Istina je da vikendica ima svih mogućih građevinskih kreacija, stilova i veličina ali je sveukupni utisak veoma pozitivan. Sada mi je jasno zašto Vujinići svakog ljeta žure na svoj Vir da se odmore i uživaju u blagodatima koji im Jadran pruža.

U tri dana smo se iskupali i napričali, evocirajući uspomene iz prošlosti ali je bilo priče i o planovima za budućnost. Zašli smo u doba kada čovjek treba uživati u onome što mu život pruža ali mora razmišljati i na dane koji su pred nama.

Zadnji dan smo obišli Zadar, primorski grad u kojem, ni sam ne znam razlog, nikada nisam bio. Posjetio sam mnoga mjesta na Jadranu ali me put nikada nije odveo u Zadar, grad koji se može pohvaliti bogatom historijom i ljepotom građevina iz nekih davnih vremena. Srećom, u gradu su živjeli, ali i sada žive, ljudi koji su razumjeli i razumiju šta za njegove stanovnike znače građevine koje su prije njih gradili neki drugi ljudi u neka druga vremena. Hodajući gradovima kao što je Zadar, kao i mnogo puta prije, na um mi pode moj rodni grad Banja Luka, u kojem se sadašnji vlastodršci, a i oni koji njime vladaju od početka devedesetih, svim silama trude da unište sve ono što je bilo prije njih kako bi pokazali da samo oni imaju pravo da u njemu žive. Žalosno je da je tako ali je to vidljivo po svim odlukama koje se u gradu godinama donose pa njihove rijetke izjave da je Banja Luka grad svih njenih žitelja jednostavno ne piju vode.

Vujinići su nas ispratili do katamarana i tu smo se rastali. Bilo je to tri dana lijepog druženja s pravim prijateljima koji su nas pazili i razmazili. Bilo je lijepo kupati se u čistom i toplom moru pa na povratku s plaže odmarati u dubokoj hladovini dok nam domaćini pripremaju nešto za prezalogajiti. Uz domaću rakiju, kavu i lubenicu, ništa nam nije nedostajalo.

Kameru nisam koristio puno ali je ipak ostalo dovoljno fotografija o jednom lijepom druženju kojima upotpunjujem ovaj tekst. Jer o tome da li će ovakvih susreta biti još odlučuje samo onaj gore a na njegove odluke ne možemo uticati. A ni ja nisam u baš najboljim odnosima s njim pa ne smijem biti previše optimističan.