Da se malo osvrnem na banjalučki rukomet,
napišem svoje vidjenje …… nekada i sada. Kao i za većinu djece, kroz igre vani,
futbal je bio na prvom mjestu. Kao i u svim kvartovima i mi na Predgradju smo
voljeli futbal. Moja prva osnovna škola bila je “Ivan Goran Kovačić”, kod
skretanja za Trapiste. Negdje, 63/64, otvara se preuredjena, adaptirana, nova
osnovna škola “Ranko Šipka”, kod nadvožnjaka, prelaza na Pilanu. Ja sam
(odnosno moji roditelji) dobio obavijest da moram preći u tu novu školu, kao i
sva djeca sa Predgradja. To sam teško prihvatio ali moralo se slušati. U novoj
|
sl 1, Branko Janković |
sredini sam poznavao samo jednog dječaka, Milenko Šukalo, koji je jos prije
išao u staru školu “Ranko Šipka”, preko puta ulaza u Vitaminku. Medjutim, pošto
sam bio društven, volio sam sport, brzo sam se uklopio u novu sredinu.
Nastavnik fizičkog vaspitanja je bio Branko Janković, nosio je brkove,
pa su ga zvali Brka. U mojoj novoj osnovnoj školi …. sport broj jedan je bio
rukomet, ali program je sadržavao i učenje i upoznavanje skoro svih ostalih
sportova. Ali o tome, dalje kroz ovu malu priču.
Ja tada, prvi puta saznajem da na Pilani
postoji rukometni klub. Igralište je bilo locirano preko puta ulaza u fabriku
“Vrbas” a iza žutih zgrada, kako smo ih zvali. Bilo je od šljake (leš), dobro uvaljano a mi
djeca smo ga održavali. Tu se treniralo
i igrale utakmice. Pilana je tada igrala u republičkoj lizi. Sjećam se dobro,
jesen 64-e, utakmica za prvaka BiH, a pobjednik ide u kvalifikacije za 1-u
ligu.
Veliki derbi protiv Krivaje iz Zavidovića. Bilo
je toplo, juni, ljetno vrijeme. Da ne bi bilo prašine na igralištu, mi djeca smo
ga prvo polijevali (špricali) sa kantama koje su imale onu “ružu”. Zatim su se
izvlačile linije, imali smo izbušene konzerve u koje se sipao prah (gips).
Uglavnom, sve bi bilo gotovo jedan sat prije utakmice. Tada nismo znali,
ali nekoliko godina kasnije na
YU-rukometnu scenu dolaze poznata imena iz Krivaje, koje smo mi na Pilani
gledali kada su oni bili mladi momci, srednjoškolci …..
Lavrnić, Dragičević, Basić, Kurtagić, Timko, Paljar
i jedan izuzetan momak, ljevak, igrao je srednjeg igrača, a do dan danas nisam
ga zaboravio …. Zvonko Brtolović, imao je prefinjenu tehniku i što mi kažemo
‘’rukometnu žicu’’ . Te godine, sa Pilane u Borac prelazi jedan momak koji će
se razviti u velikog igrača. Pošto je na Pilani ‘’završio’’ rukometnu školu,
bio je na utakmici, a djeca mi kažu ….. to je Kara (Milorad Karalić). Krivaja je
tada pobijedila, ali je izgubila u kvalifikacijama od Celja koje odlazi u 1-u
ligu.
Da se vratim na novo-otvorenu školu, bila je
otvorena ali bez pratećih sportskih sadržaja,terena. Medjutim, Brka (Branko
Janković) dolazi sa svojim planovima i crtežima. Počinju akcije i izgradnja.
Neposredno uz školu, atletska staza, do nje
teren za odbojku, u produžetku teren za košarku, tako da je prvi niz uz školu
bio popunjen. Uz pomenute terene napravljena je staza za skok u dalj sa
pjeskovitim (ogradjenim) doskočistem. Na preostalom dijelu parcele, sa lijeve
strane bio je teren za tenis, kompletno ogradjen sa mrežom (mislim oko 2-3
metra). I na kraju …… rukometni teren, sa desne strane parcele… u čošku. Sjećam
se dobro: zemljani radovi, drenaža, betoniranje, asfaltiranje,
postavljanje rasvjete za večernje treninge i
utakmice.
Izgradnja
tribina, podužno, sa lijeve i desne strane. Izvlačenje linija, postavljanje
golova. Sve je bilo gotovo za naredne godine. Odlazeći na utakmice u druge škole u gradu, bili smo ponosni jer nigdje nije bilo terena sa raznolikim
sadržajima kao kod nas.
I danas, krečući se po Holandiji, nigdje, niti
u jednoj osnovnoj i srednjoj školi nisam vidio takav, reči ću ‘’mali sportski park’’ kakav je bio još u ta stara
vremena na Pilani.
Ali,
vrijeme čini svoje. Vjerovatno danas nema traga da je nekada tu nešto postojalo, osim sjećanja.
Naravno,
Brka kao nastavnik i trener pravio je selekcije medju nama, djecom, nudio nam
bavljenje rukometom i tako sam ‘’zaplovio’’ u rukometne vode. Imali smo par
puta sedmično trening.Fizičko vaspitanje smo imali obično zadnje časove, pa smo
mogli ostajati ½ do 1 sat duže i raditi na rukometu. Ono što veoma cijenim iz
tog vremena (od Brke) a sa današnje tačke gledišta je: učio nas je i prošli smo
osnovne stvari iz atletike, gimnastike, tenisa, odbojke, košarke a za razvoj
mladih mislim da je sve to veoma bitno. Brkina ‘’desna’’ ruka bio je Zoran
Prohaska - Proko, nastavnik matematike i fizike, bio je veliki čovjek, pedagog,
strog kada treba i velika ‘’raja’’ van škole. Zoran je bio
košarkaška i rukometna legenda grada, iz još starijih vremena. Lijepo ga se
sjećati.
|
sl 2, Pero Perović |
Održavala su se i prvenstva izmedju škola. Taj
dio ću spomenuti samo iz razloga što imam veoma lijepa sjećanja na jednog
dječaka iz tog vremena, išao je u Milan Radman školu, Rosulje. S njima smo imali
najviše ‘’muke’’ samo radi njega. Bio je to Vinko Djebro. U to vrijeme, koliko se mladih u Banjaluci
bavilo rukometom, mislim da je bio i ostao najveći talenat. Imao je sve:
izuzetno dobru tehniku s loptom, dodavanje, šut, smisao za kolektivnu igru
..... jednostavno sve, izuzetan.
Po završetku osnovne škole nekoliko momaka ima
priliku trenirati sa seniorima. Medju njima sam bio i ja, poslije nekoliko
mjeseci pridružuje nam se i Djebro, a meni je bilo posebno drago. Brzo smo se
sprijateljili i postali izuzetni
drugari. Medjutim, poslije 1-2 godine igranja je stopirao.
Medju seniorima je bilo već nekoloko momaka
starijih od nas 2-3 godine, generacija ispred nase. Ali razlika u godinama se brzo topila, stvoren je
jedan mlad, perspektivan tim. Na omladinskim prvenstvima BiH, 69-e, 70-e, 71-e
dolazimo u finale. Medjutim, sjećajući
se svega danas, nije bilo dovoljno jake saradnje izmedju Borca i Mladosti, da
bi, vjerovatno banjalučki rukomet bio još jači i bolji. Znam dobro da bi ponekada na naše treninge dolazili Pero Perović,
Pero Janjić, Braco Pavlišin.
|
sl 3, Ako i Pero (danas) |
Ali to nije
bilo dovoljno. Takodje sam mišljenja, da je Brka (Branko Janković) bio težak za
saradnju, htio je sve sam, što je bilo veoma teško. Godina 70-tih Pero Janjić,
korak po korak, ima više prostora u Borcu i radi sve više sa juniorima. Sjećam se da je napravio reprezentaciju
Banjaluke (mladi), otišli smo na Tjentište (Turnir Bratstva i Jedinstva) i tamo
‘’pomeli’’ Tuzlu, Zenicu, Mostar i Sarajevo.
|
sl 4, Na Tjentištu s Perom Janjićem (Obralić, Iveljić ...) |
Mislim da je to bio Perin
početak gdje je sa svojim planskim i sistematičnim radom počeo praviti
rezultate, što će se potvrditi sa seniorima 1976.godine. Ni danas dan, ne znam
zašto, bio sam kapiten tog tima.
Najveća je šteta što je Pero Janjić, odlaskom iz
Borca, otišao i sa rukometne scene, u legendu.
Naravno, odlazili smo na utakmice starijeg,
velokog brata ‘’Borca’’, ja sam uzivao gledajući Karadžu koji je u to vrijeme
još igrao. Za mene je bio veliki i ostao veliki, najveći za sva vremena.
|
sl 5, Jerolim Karadža, uvijek najbolji! |
Neprevazidjen! Borac, veliki tim u to
vrijeme je imao dobre seniore sa par mladjih koji su pristizali (Bracika
Vujinović,Unčanin,Tuzlić) ali kvantitet je ostao problem ali i to se riješava
angažovanjem Pere Janjića s jedne strane a sa druge otvaranje Borca prema svim
mladim talentima koji su htijeli i dovodjeni u Banjaluku. Od 1972 do 1976 Borac
je ‘’tražio sebe’’ da bi se 76-e konačno popeo na rukometni ‘’krov Evrope’’. Šta je bilo presudno, šta se desilo, po mome vidjenu slijedeće : Borac
je imao golmana, ‘’kralja’’, najboljeg u to vrijeme ( Ako), dobru prvu
‘’postavu’’ … rečeno sportskim žargonom ali je nedostajao jedan izuzetan
vanjski igrač. Dolaskom Zdravka Radjenovića - Belog, taj veliki problem je
riješen. Drugo: u momentu kada je prvi tim, reći ću, ‘’akceptirao’’ da prvi
trener bude Pero Janjić, počinje pohod ka evropskoj kruni 1976 godine.
|
sl 6, Veliki Borac s Perom Janjićem na "krovu Evrope" |
Naravno u kasnijem periodu u Borac dolazi (od
generacije do generacije) veći broj mladih igrača od kojih veći broj igra i za
bivšu YU. Spomenuću samo pojedine: Arnautović, Velić, Čavar, Puc, Koso, Štrbac,
Elezović, Maglajlija uz ‘’domaće snage’’ Knežević, Saračević, Smailagić i mnogi drugi (izvinjavam se svima koje ne
spominjem).
Borac je održavao nivo, bio je stalno u vrhu
YU-rukometa, zahvaljujući prije svega pravilnom pristupu formiranja tima,
stručnom trenerskom radu i velikom doprinosu VOLONTERA. Po završetku rukometne
karijere, neprocjenljiv je doprinos Mire Bijelića i Mome Golića za održavanje
‘’nivoa’’, reči ću ponovo našom sportsko-rukometnom terminologijom.
Jedno sjećanje na 1972 godinu.
Yu-reprezentacija osvaja zlato na OI u Minhenu. U septembtu iste godine u
Banjaluci se igra rukometni turnir gdje pored Borca igraju Crvena zvijezda iz
Beograda, bjelovarski Partizan, Medveščak iz Zagreba i Mladost sa Pilane,
tadašnji član 2-e lige zapad (BiH, Hrvatska, Slovenija). Na turniru mnogi
olimpijski i mladi reprezentativci: Arslanagić, Popović, Karalić, Selec,
Vujinović, Horvat, Pribanić, Vidović, Smiljanić, Lazarević, Fejzula … pravi rukometni
praznik. Na slici 7. prvi dan turnira a na slici 8. Crvena Zvijezda i Mladost sa ‘’ Pilane’’.
|
sl 7, prvi dan turnira na Pilani, 1972. god. |
|
sl 8, s Crvenom Zvijezdom 1972. god. |
Još jedno lijepo sjećanje imam na zimsku
turneju 1971 godine (Njemačka, Francuska, Luksemburg) sl.9.
|
sl 9, turneja januar 1971. god |
U to vrijeme ekipa sa ‘’Pilane’’ uopšte nije
bila loša, naime 1973 se igraju kvalifikacije za ulazak u prvu ligu, protiv sarajevske Bosne. Poslije poraza u Sarajevu sa 11 golova razlike i pobjede u
Banjaluci sa 9 golova ..... bio je to i može se reči kraj jednog tima jer
neposredno poslije toga M. Straživuk odlazi u Crvenu Zvijezdu - Beograd, N. Cupac u sarajevsku Mladu Bosnu, kasnije Željezničar, Z. Dujić u Krivaju - Zavidovići,
M. Vuksan u sarajevsku Bosnu, V. Anušić u naš Borac.
|
sl10, Sega u dvadesetoj godini |
Na slici 10. (čučim u sredini) imao sam samo
20 godina, a sada 65, kao da je sve bilo juče, prekjuče. Baš ovog momenta primjećujem das mo u to
vrijeme nosili reklame Rudi Čajavec, znači, blogeri Čajevčani ..... imamo
‘’neke veze’’ još iz tog vremena ! Malo šale.
Gdje je banjalučki rukomet danas ????? Borac
igra u BiH lizi protiv Gračanice i Cazina, naprimjer. Za mene sve, pomalo
nevjerovatno. Nema više pravih igrača, trenera, ljubavi prema sportu, volontera
i zaljubljenika da održavaju EVROPSKI NIVO.
Kao što se sve
upropastilo i srozalo da ne može biti gore, tako je prošao i NAŠ RUKOMET.
Kako i
zašto sam se počeo baviti rukometom u Holandiji, sasvim u drugoj ulozi, malo ću opisati u slijedećem prilogu uz par
propratnih slika.
Sega
Enisa - UMJESTO KOMENTARA
Žao mi je što Sega nije spomenuo ANTU FRIGANOVIĆ - ŠJORA, svestranog sportistu
(stolni tenis, tenis, gimmnastika, rukomet..)ali prije svega RUKOMETAŠ BORCA.
Enisa
Labels: sega, sjecanja