Moj identitet

Salep prija

Prije pet-šest dana na BHT-u Mufid Memija je imao intervju sa Mirsadom Hadžikadićem
Banjalučanin. Završio Elektrotehnički fakultet u BL i radio u Rudi Čajavecu do 1984 god.
Tada je dobio američku stipendiju i sa suprugom i dvoje djece  krenuo u Ameriku. 
Završio je sve moguće doktorate i 1989. god, ponovo se vratio u Banja Luku, sa 27 dolara usteđevine.
Medjutim, vidjevši situaciju u gradu i kompletnu atmosferu 1990. god, ponovo se pakuje sa kompletnom porodicom i roditeljima nazad za Ameriku.
Od tada počinje njegov američki san, njegovi poslovni uspjesi, inovacije i supruge takođe. Mogu vam reći da odavno nisam osjećala veći ponos gledajući tog čovjeka.U elokvenciji, izgledu, kulturi ponašanja i žao mi je što se nisam sjetila da ga uslikam pomoću Ipoda sa tv ekrana. Možda ga neko od blogera poznaje pa može reći više.
Rekao je da se u Americi nalaze svi mogući talenti koji su rođeni  na raznim kontinentima i u raznim zemljama svijeta.
Pružena im je šansa bez obzira na boju kože,  nacionalnosti i vjersku opredjeljenost.
Našla sam istomišljenika kad je rekao da bi mi svi u Bosni pod broj jedan trebali biti Bosanci i Hercegovci, a onda Bošnjaci, Srbi, Hrvati, pa vjernici i ateisti, pa što god ko hoće.
Da se vjernicima čestitaju  "sretni Božići i Uskrsi, Bajram Šerif Mubarek Olsun, a ne "sretan praznik" kao što  ateisti obično rade. Tu sam se našla i naučila nešto, pametno i logično kao sto je bilo u vrijeme naših roditelja.
Takve osobe meni određuju moj identitet.

U Sarajevu je prije 10-tak dana otvorena Gazi - Husrefbegova Biblioteka. Objekat u kojem zastaje dah. Hiljade knjiga na svim svjetskim jezicima. Još nije bila kompletno puštena ali smo mogli ući u prizemlju. Objekat je kompletno donacija države Katar. Jedan kuriozitet. Snimanje i prenos otvaranja obavila je Hrvatske televizija, reportažna kola i osoblje ispostava Šibenik.???  ni jedna BH televizija. Valjda oni znaju zašto. Mislim da će svi turisti svijeta uživati,obilaziti i proučavati našu prošlost. I to je moj identitet.
Jedino što još sigurno znam da Dodik nikad neće ući a ni mnogi iz Republike Srpske. Sami zaključite zašto ova rečenica ide.

Juče smo išli u "Kuću sevdaha na Baščaršiju ". Imaju najbolji salep koji smo do sada pili.
Ambijent, usluga i delicije kao prije 500 god. Atmosfera odiše mirnoćom, uživanjem i sevdahom. Cijeli dan se čuju potiho sevdalinke odnaših najpoznatiji starih pjevača. I to je moj identitet.

A onda Tržnica iz austrougarskog vremena, sa visočkim delicijama. Suha pečenica, biftek, suđuk. 
Ovo gornje sve za dušu, a ovo malo i za tijelo "nakoso". Kažu da su Visočani prvenstveno gajili stoku radi prerade kože, a ljeti je meso i propadalo. Dva Norvežanina su se našla u nekom vremenu u Visokom i naučili ih sistem prerade i sušenja mesa. I to je moj identitet.


Sretna sam zbog svega što vam mogu prenjeti a što pokazuje, pamet, kulturu i napredak. U prilogu nekoliko slika.

Nek se zna za prijatelje

Ulaz u biblioteku

Detalj iz kuće sevdaha

Ulaz u kafanu

Mjesto za popiti pravu bosansku kafu

Vice i konobar

Predvorje biblioteke

Ide li voda na usta?

Pozdrav Saima

Nastavak diskusije o religiji i običajima

Komentari na Sajmin  prilog  su jednako zanimljivi kao i sam prilog.

To me je ponukalo da probamo naucnu tacku gledista kroz psihologiju i biologiju.

U mom prethodnom komentaru sam zamalo stavila Darwinovu čuvenu izreku o opstanku. Pa sam onda odustala da ne miješam kruške i jabuke.

« U prirodi nisu opstale vrste koje su bile najsnažnije niti najpametnije. Opstali su oni koji su se znali adaptirati » 

To važi i za ljude, uklapanje u prirodnu i socialnu sredinu u kojoj žive.

Isto tako ima jedna lijepa ciganska poslovica koju sam naučila ovdje na engleskom, a voljela bi da sam je čula mnogo ranije na našem jeziku.

« You can’t go straight if the road bends. « Može se reći tipična nomadska .

Ne možeš ići ravno ako put vijuga ili ako put ima krivinu. Nisam sigurna kako to lijepo reći na našem jeziku.

Šaljem i ovaj link sa interesantnim videom. Molim vas da ga pogledate do kraja, divna lekcije iz psihologije. To mi je Ana poslala prije par mjeseci. Lijepo ćete se nasmijati i podsjetiti da je ljudska vrsta  ustvari jedna od mnogobrojnih životinjskih vrsta. Naš opstanak je ugrožen kao i opstanak miliona drugih, manje ili više zavisno od mjesta i vremena.

Pozdrav od Dubravke (-20 C plus vjetar ide do -30 C)

Draga rodice Saima

Prilog je uklonjen na zahtjev autora. 

Jesam li ja luda?????

Već petnaestak dana se borim sama sa sobom u vezi sa ovim prilogom. Znajući da me neće popustiti ako ga ne napišem, odlučih se danas za to.

Prijateljica iz firme koja je u penziji kao i ja me pozvala na rođendan. Imale smo uvijek korektan odnos s tim što je ona pamtila neke detalje u prošlosti gdje sam joj ja nesto pomogla, tj. po njenim riječima "ponjela sam se kao čovjek". Vjerovatno nešto iz radnog odnosa, jer ja slabo pamtim te stvari. Uvijek je imala dobar odnos prema meni i znam da joj je bilo stalo da ja dođem. Normalno da sam pristala.
Onda mi je dan prije rođendane rekla nekako uvijeno da će doći i dvije bule koje će za 10 min. nešto  prouciti. “Hajd' dobro”, rekla sam.
Inače rekla je da se dotjeram, jer sve će se žene dotjerati, što mi je bilo čudno jer nikad u životu nisam išla nigdje nesređena ali ni "napucanja" jer nije moj stil.

Kad sam došla kod nje, već je bilo dvadesetak žena, poznate kolegice i nepoznate rodice.
Dotjeranost nije bila na visokom nivou ali nakinđurenost zlatnim nakitom, jest.
Malo zatim pojavile su se dvije bule (islamske vjerske službenice). Jedna povelika, sa malo jačim gabaritima i druga minijaturna, pa je jos minijaturnije izgledala pored nje.
Sve su žene bile u dugim suknjama osim mene i domačice.
Ova velika je prekinula prethodne razgovore i meni se obratili oštro riječima "pokrij koljena" . Zbunila sam se jer nisam imala ništa pored sebe. Onda mi je neko dodao neki šal, pa sam se pokrila. Sve su žene imale marame na glavi osim mene, a onda je ona opet oštro rekla "pokrij glavu". Imala sam svoj šal oko vrata pa sam ga upotrijebila.
Onda sam pogledali sve žene i jedva sam suzdržala smijeh, jer su sve odjednom postale ružne.
Po meni samo ženama sa izrazito lijepim crtane lica stoji marama. Ja sam sebi uvijek izgledala ko baba roga kad stavom maramu.

Istom uđe domaćica i sjede, ugleda svoj šal na mojim koljenima i ote mi ga.? Ni ona nikad nije bila neka predratna, ni dugo poslije rata , vjernica. Onda se svi uskomesaše i opet mi nešto nađoše da pokrijem  koljena.

Onda bule pođose čitati neke molitve. U tom trenutku upitah kolegicinu sestru "Šta je ovo?" Ona se okrenu i reče "Šuti i radi sve što mi radimo". Svi su znali da ja nisam u vjerskom filmu i nikad u životu nisam bila na tim vjerskim ceremonijama. Možda neki to neće vjerovati, ali tako sam odgojene uvažavajući  odgoj mog oca. Imala sam srćcu da sam se udala za čovjeka koji je isto tako odgojen po pitanju vjere i nikad nismo imali problema.

Na njenu naredbu "radi što svi rade" proradi moj udareni mozak , i nisam htjela ni da pomislim na to.

Bule su otvorila neku teku, pa nešto i iz glave molile, niko ni jednu riječ nije razumio. Većina prisutnih su nešto tiho mrljanje i vidjelo se da nemaju pojma. Onda su radile neke pokretu rukama.  Obzirom da nisam znala zašto i zbog čega su ti pokreti, nisam ih primjenjivala. Kad su otvarale teku, meni je u mislima stalno  bio jedan stari planinar koji je nedavno umro. Imao je teku sa hiljadu pjesama i svoju gitaru. Samouki svirač na gitar, a uz to i lijep glas. Nisam prestajala misliti na njega, njegovu teku i trenutke kad nam je bilo prelijepo.
Trajalo je to oko sat i pol i onda je na kraju jedna od bula rekla par rečenica na našem jeziku.
Da nas dragi Alah sačuva od zla, zavisti, licemjerstva, loših postupaka i svega što Alahu neće biti drago.

Kad se sve završilo, ja sam se obratili svima i rekla da se izvinjavam. Mene domačice nije obavijestila da će ovo biti ova vrsta okupljanja, da ja nisam vjernica i da iako pripadam korjenima vjerskim službenicima, ja to nisam nikad upražnjavala.
Dodala sam da mi se sviđa ovo zadnje što sam čula i da spadam u sretnice koje je Alah sačuvao od licemjerstva. Nastao je muk, a onda je manja bula rekla. "Nema problema gospođ,o to je vaše pravo."

Poslije se jelo, pilo i družilo bez ikakvih smetnji i po mene i po druge.

Sad se ja stalno pitam, zašto je kod nas pojedinac ugrožena vrsta kad to ne mora biti? Zašto se toliko bježi u čopor? Da li nam to i dalje rade oni koji su nam sve od početka radili ili je to do svakog čovjeka posebno i do svakog karaktera posebno?

U prilogu šaljem i jednu sliku u stilu da se "fino obučem".

Voljela bih kad bi se poslije ovog mog priloga javljali blogeri sa svojim stavom i kao kritičari i kao savjetnici i kao istomišljenici.

Pozdrav svima,  Saima

Sve si mi uradio

Članak u Glasu

Danas nastavljam sa sjećanjima radnog kolege Huseina Smailagića Sinca koji je jedan od rijetkih koji je ostao dosljedan sebi i iznosi stvari onakve kakve su. Takvog ga poznajem iz fabrike a takav je i danas zbog čega ga izuzetno cijenim. Nikada mi nisu pasali pojedinci koji jedno govore u jednom društvu, a drugo, u drugom. Ima takvim među nama koji dobro paze šta će reći kada se nađu u društvu osoba koje su se veoma ružno ponijele u doba kada nam je bilo najteže, nadajući se, valjda, da će na taj način nešto ušičariti. Neće da se zamjere, hoće da ostanu fini, kao da nisu svjesni da smo zbog takvog istog ponašanja nekih naših komšija, poznanika, radnih kolega devedesetih rasuti svijetom da se više nikada ne sastanemo.

Rješenje o otkazu

Danas sam izdvojio Husina sjećanja o danima kada su se u Profesionali otpuštali radnici samo zbog toga što su drugačije nacije ili vjere. Priča je ispričana onim Husinim karakterističnim jezikom koji ne ostavlja dileme. Tekst sam napisao na osnovu našeg telefonskog razgovora trudeći se da bude što bliži onom kako mi je to Huso govorio. Oni koji su nekada radili u Profesionali će zapaziti neka njima poznata imena. Predpostavljam da ima i onih kojima su neki događaji iz tog doba poznati a nekima će ova Husina ispovijest dobro doći da osvježe sjećanja.

Evo sada da ti nešto kažem o onom tekstu na ćirilici, kada je Glas objavio da treba mijenjati kadrove. Tekst je izašo 92. godine. Još je u to doba direktor dole (misli se na pogon Profesionale u Novakovićima) bio Anto Anušić, a dole su sa mnom bili i Pero Kolarević i Vuksan. U članku se piše kako je Anto Anušić toleriso svog saradnika Huseina Smailagića koji je istupo protiv JNA. Međutim, to je čista laž.  Ja još tada, u tom trenutku, nisam ništa govorio protiv armije a i sada ja teško da mogu nešto reći protiv armije. To su samo Srbi i njihova politika i armija BiH koja je prihvatila to i s njima se udružila. Ja znam pozitivno da su krajem 92. u fabriku došli jedan general i jedan pukovnik. Oni su oba bili tehnička služba, Vojno Tehnički Institut, i dva dana su držali sastanke u Čajevcu gdje je sjedio pokojni Kuštrinović. Došo je i Brđanin kao šef kriznog štaba. Ova dvojica iz Beograda su ih ubjeđivali i govorili da ne tjeraju muslimane i Hrvate iz fabrike, da su oni među najboljim ljudima u fabrici i da neće poslije biti ni te industrije ako ih rastjeraju. Nakon dva dana ubjeđivanja nisu mogli ništa učiniti sa Brđaninom. On je drugi dan negdje oko podne, prije nego je zalupio vratima i otišo, reko: „Ako ta proizvodnja leži na tim muslimanima i Hrvatima, onda nam ta proizvodnja i ne treba“. Tako se to kasnije i odvijalo.

Prigovor na rješenje

Kada sam kasnije dobio otkaz, ja sam poslao žalbu na sud ali, naravno, ni dan danas nisam dobio odgovor na tu moju žalbu. Ja sam se već tada malo igro.

Karakteristično za taj moj otkaz je da ga je potpiso Marko Savatović. On je posto ratni direktor dole u Novakovićima. A još ranije, kada sam ja bio zamjenik direktora Anušića, zvao me Vito (Rakić, direktor Profesionale) i pito me koga ja mislim da bi mogli postaviti za direktora, da vodi taj posao dole pošto Ante Anušić odlazi. „Šta misliš o Dragi Loliću“? upita me Vito. Rekoh mu: „Drago Lolić je vrlo sposoban, zna on proizvodnju i ima sve u rukama, istina nije ranije bio na takvoj poziciji ali bi on to mogo da radi“. Pogledam kroz prozor, ode Drago Lolić nekuda s autom. Nakon dva sata se vrati u fabriku, i eto ga pravo kod mene, ko da je znao da sam ja s Vitom razgovaro, a nije imao pojma. Dođe kod mene, sjede pokunjem i reče da su mu predlagali da preuzme funkciju direktora a on im se zahvalio i reko da on ne može.

Tužba - strana 1

Oni su ga pitali zašto on to ne možeš, a on im je odgovorio da bi on moro prvo Kobašlija Muharemu kao muslimanu dati otkaz, pa onda sve tako redom i on to ne može da radi i molio ih da ga ne tjeraju. Oni su ga vratili u fabriku. Malo kasnije zvoni telefon i pitaju mene šta mislim o Marku Savatoviću. „On je bio samo vojni kontrolor za SUV, on ne zna sav proces ali možda vam on odgovara, vojno je lice pa bi po toj liniji bio dobar“, reko sam im.

Ode i Marko autom u grad. Vrati se nakon jedno dva sata pa i on opet dođe kod mene. Ni sam ne znam što su dolazili kod mene. Reče mi kako su mu ponudili poziciju direktora i da je on pristo. Ja mu rekoh, „Pa dobro, Marko“. Prođe jedno pola godine i ja dobih otkaz. Potpiso ga Marko Savatović. Ja se malo začudim, ali šta češ, tako je to bilo i ja sam osto bez posla.

Tužba . strana 2

Odem ja negdje 2001. ili 2002. godine u Banjaluku. Idem tako jedno jutro, cesta prazna, samo ja i Marko. 

On se onako smije, sa onim svojim brkovima, raširio ruke pa hoće da me zagrli.

„Bježi Marko, bolan, nećeš me zagrlit', nećemo se ni pozdravit'“.
„Pa što Huso, šta je bilo““, pita on.
„Ne zamjerim ja tebi što si ti meni napis'o otkaz, ti si njega mor'o napisati, ja to znam sve isto k'o ti, nije tu problem, ali kad si među svim otkazima koje su ti došli na sto, kada si ga vidio, trebao si reći, aha, Husein Smailagić, treb'o si me nazvati telefonom i zovnuti me na kafu. Sjednemo i kažeš. Evo ja ovo moram potpisat', tebe sam zovn'o da znaš, zovn'o sam te na kafu, izvini i nemoj mi to zamjeriti. E, ti to nisi uradio i to ja tebi zamjerim.
„A ječaš li se ti Marko ko ti je davne 1976. Godine obezbijedio spavanje kada si došo iz Novog Travnika prvi put u životu u Banjaluku?“
„Nemam pojma“ reče Marko.
„Vidim da nemaš pojma, a ja sam to bio, podmetno sam neka leđa, izašo ti u susret. Bio sam tada direktor kontrole u Profesionali a ti ko mladi poručnik došo iz Novog Travnika u Banjaluku, u Profesionalu, da budeš u vojnoj kontroli. Zovne me Đoko Petković, upozna nas i reče mi - Evo on je došo u vojnu kontrolu a ti si direktor naše kontrole. Pobrini se gdje će on spavati ovih dana. - Dobro, rekoh i odvedem te u Hotel Čajavec, u to vrijeme bio je tamo onaj Gojko Krstanović i kažem Gojku da se pobrine za tebe. S Gojkom sam se znao dobro i on je bio, onako, ljudina. Mjesec dana si spavao u tom hotelu. Nisam ja tebe Marko poznavo ali sam to odradio onako ljudski a vidiš ti potpisuješ otkaz i baš tebe briga za mene“.

Bilo mu neprijatno.

Rekoh „Marko, zdravo, sad sam ti sve reko i gotovo. I nemoj me pozdravljati kad me sretneš“.

Sreo sam poslije u Gospodskoj ulici još nekoliko inžinjera iz Čajevca, malo značajnih, ne moram baš govoriti imena. Oni idu ovako prema meni da se pozdrave a ja njima mahnem i kažem:
„Nemoj da širiš ruke, nećemo se pozdravljati, prolazi tamo“.
„A šta sam ti ja uradio?“ pitaju me.
„Sve si mi uradio. Sve.“

I nisam se htio pozdraviti.

Ovo je samo jedan mali isječak iz naših sudbina koja zaslužuju da budu zapisane.A sa Husom ćemo se opet družiti za par dana, da zaokružimo njegovu priču. 

Ništa nas ne može iznenaditi

Link na video klip muzičke večeri „Ko nekad u osam“ imam već odavno, čak sam klip downloudorao s namjerom da ga na miru pogledam i eventualno uploudiram na server gdje držim svoje stvari i onda predstavim ovdje na blogu ali ne učinih to ni sam ne znam zašto. Možda je jedan od razloga što o tom događaju još uvijek nemam konačno mišljenje zbog poznatih razloga.

Danas sam odlučio da link ipak objavim na blogu jer predpostavljam da ima onih koji klip nisu vidjeli a voljeli bi.

Program nije loše osmišljen, na snimku se mogu vidjeti i neki naši sugrađani koje dugo nismo vidjeli, a ima tu i muzike koja nam vraća sjećanja na godine i atmosferu u gradu koje se nikada beće ponoviti.

Kao kontratežu ovom događaju, koja pokazuje svu apsurdnost onoga što se zadnjih godina dešava u našem gradu, „ukrao“ sam par slika objavljenih u Nezavisnim novinama snimljenih tridesetak dana kasnije na istom mjestu gdje je održana muzičko veče. 

Na prvoj vidimo kako u sali Doma kulture ondašnja vlast slavi srpski Božić. Izgleda da im nije dovoljno crkava koje su izgradili na svakom čošku u gradu već su okupirali i nekadašnji hram kulture. Žalosna vremena za grad i objekat koji je prirastao svakom pravom banjalučaninu. U centru događanja je naravno Mile, najveći pravoslavac poslije patrijarha Irinija, a uz njega su njegovi ministri, od kojih su neki prodali svoje dostojanstvo za dobru plaću. Jedan od njih je u prvim redovima, vjerujem da će ga neki prepoznati.

Ova druga fotografija me podsjeća na Sjevernu Koreju. Jedino se još u Pjong Jangu mogu vidjeti ovakvi prizori.

Ova treća doduše nije snimljena u Domu kulture već u zgradi nekadašnje SDK. A na njoj je opet prvi među pravoslavcima ali mu se oko pogače motaju i neki koji bi da ga jednog dana zamijene.

Da mi je neko prije dvadesetak godina govorio da će se nešto ovako događati, rekao bih mu je lud. Međutim, izgleda da se ipak moram držati one iz našeg vremena:"Ništa nas ne može iznenaditi". Kako će se stvari daljeprepuštam onima sa više mašte od mene.

Praznici su prošli

Praznici su prosli. Nisam se javila. Nekako nisam stigla. Ali stigla sam uvijek pogledati sta ima novo na blogu.

Prostiru se reportaze. Advent u Zagrebu, carobna svjetla, lijepe ciste ulice, ljudi se setaju. Reportaza o sarmantnoj Mariji Bistrici  i njenom spokoju. Nije bilo kraja radosti kod Co-a, Sanjin osmjeh je krema na kremi kao i Nadina dva vragolana .  Izetove i Sajmine reportaze sa lijepim slikama otvaraju nove prozore  u svijet. Niskana nam je priblizila rukotvorine nadarenih majstora.  

Cini se kao da su svi malo zastali da odahnu, potraze familiju i prijatelje. 

Kod mene se jos od pocetka decembra pocelo sa svecanostima u firmi, ruckovima sa kolegama, sa mojim tkaljama i tako redom.

Posjeta gospel koncertu je postala tradicija. I ove godine je bila najhladnija noc  godine. Koncert je bio dobar ali ne izvanredan kao sto je bio prethodnih godina.

Badnje vece smo proveli u ugodnom razgovoru mladih i nas starih generacija. Mi s Anom i njenim momkom i jedna stara prijateljica s kcerkom.

Bozicni rucak, cijela familija i stari ujak koji nam je bio sponzor sa svojom jos starijom curom.

Dvije stvari  koje su kod mene bile krema na kremi.

U vrijeme kad su stizale cestitke, stiglo je jedno pismo. Od moje drugarica iz elektro skole, koja je bila moja vjencana kuma. Ona se ne javlja redovno. Izgubila se na e-mailu, njen telefon vise nije bio isti. Nisam znala sta je s njom skoro dvije godine. Obozavam citati njena pisma. Divno pise, do kraja iskreno. U pismu su bili i stihovi za mene, napisani u jednoj minuti kako ona kaze. To je bila njena cestitka i poklon za praznike. Potrazila sam njenog sina na internetu, dobila novi broj telefona. Nas razgovor je bio tako prirodan, vremenski i geografski razmak su potpuno zanemareni.  Tako je to sa pravim prijateljima . Zadnji put smo se vidjele nedelju dana prije naseg odlaska u Kanadu. Ona me je ubjedjivala da ne idem, da ce mi pomoci da nadjem posao i stan u Smederevu.

Druga krema na kremi bio je mali koncert na gitari koji je odrzao moj unuk poslije bozicnog rucka. Pripremio je cetiri tacke, svaka po minutu i malo vise. Finale je bilo Betoven, Oda radosti, koju je odsvirao zavezanih ociju ne gledajuci u note. Vjezbao je zmireci i poslije je poceo zavezivati oci sa salom. Stidljivi djecak je pokazao da vise to nije. Nema vece radosti za baku.

Puno pozdrava od Dubravke

P.S. U glavi imam nekoliko tema koje se jos kuhaju. 

Inspiracija

Da li je početak svake Nove godine "fjakast".  Da li je uzrok toj fjaki visoka tamperatura za ove mjesece, da li je to magla koja je pritisla Bosnu?  A možda i politička situacija koja je u cjelom regionu.  Siromaštvo i beznađe velikog broja ljudi. Najvjerovatnije sve pomalo.

Žičara

Ali Nadin posljednji prilog koji odiše ljepotom druženja starih prijatelja,  sličnih sudbina,  prijašnjeg života, nezaboravnih trenutaka.  Na slikama to tako životno djeluje.  Za mene kao da iznad lebdi neka hemija, koja sigurno dolazi od uspomena na zajedničke trenutke.
To se ne može kupiti, ne može namjestiti, to se samo može doživjeti sa istinskim prijateljima s kojim smo bili u nekom djelu svog prijašnjeg života.
Poslije toga, kad su uslovi i životne situacije promjenile ili mjenjaju ljude, pa se istinska prijateljstva teško ostvaruju.

Kod mene je ovo izazvalo jednu inspiraciju ili temu kojoj je uzrok opet posjeta Tbilisiju.

Žičarom se ide na brdo koje je otprilike kao nas Trebević.  Žičara ima staklene i čiste kabine koje uspinjanjem pružaju sve ljepši i ljepši pregled samog  grada na sve četiri strane svijeta.
A cijena je 1KM u našem novcu po osobi.  Dostupno svakom građaninu.  Prilog ću dokumentovati sa nekoliko slika. Kad se stigne na vrh onda po meni najljepša fascinacija. Ogroman bronzani kip Majke Gruzije.  Nekako moćan,  ponosan,  zaštitnički za sve njene građane.

Ispod je prekrasan botanički vrt

Onda ponovo u našu stvarnost.  Počela izgradnja ogromnog krsta na Zlatištu,  početak RS na samoj granici sa Federacijom na zemlji za koju se nije utvrdilo ni čije je zemljište.  Vidi se iz svih dijelova Sarajeva.  Razlog  je inat i izazivanje netrpeljivosti i mržnje.
U Federaciji to rade sa izgradnjom munara gdje god stignu i tako obilježavaju teritoriju, tek toliko da se zna kome ju tu mjesto.
A meni u mislima slika Majke Armenije.  I zamišljam na vrhu Trebevića takav spomenik ali sa imenom Majka Bosne i Hercegovine . 

Onda se na TV-u pojavi  Dodik, stotinu puta završavajući svoje nastupanje rečenicom "ja ne volim  Bosnu".
Dobro rale Emir Hadzihafizbegović "oni koji ne vole Bosnu , vole samo sebe u Bosni".
A ja dodajem i sve one bosanske Srbe u njoj koji mu to omogućuju.

Pogled sa jedne strane...

s druge...

s treće...

s četvrte.

Pozdrav Saima

Zlatan Vehabović - akademski slikar

Rođen je u Banjaluci 1982.

S roditeljima je kao dvanaestogodišnjak, 1994.  izbjegao u Zagreb. Završio je Akademiju likovnih umjetnosti u Zagrebu i nastavio s doktorskim studijem.  Imao je 10 samostalnih izložbi, te sudjelovao na preko 40 grupnih izložbi u Hrvatskoj i inozemstvu. Dobitnik je mnogih nagrada.

Trenutno izlaže devet svojih radova u Laubi; Prokleta posada – naziv je postava. 

Prokleta posada

http://www.lauba.hr/hr/kalendar-10/zlatan-vehabovic-prokleta-posada-09-01-2014-24-01-2014-1342/

http://www.jutarnji.hr/velika-izlozba-o-kitovima--ljubavi-i-kitolovcima-generacijski-slikar-zlatan-vehabovic-i-jedna-skotska-pjesma/1153381/ 

S obzirom na lošiji kvalitet mojih fotografija dodala sam snimke profesionalnih fotografa.

Slike snažno potiču na razmišljanje, o temi i o autoru. Samoća, odnos prema Prirodi, Sloboda? Slike sa snažnom  porukom! Osjećam nelagodu, pa i krivnju. Slike su bile dugo u meni poslije posjeta izložbi.

Iako se radi o iznimno vrijednom likovnom izrazu, ne bih ih poželjela imati u svom domu. 

U izložbenom prostoru, danas, 10.01. u 15h, istina u vrlo neobično vrijeme, bili smo samo mladić koji prodaje karte i suvenire i ja. Bio je vrlo drag, pa me je fotografirao. Nakon pregleda izložbe u foajeu sam ugledala mladog slikara, bio je sam, potrudila sam se upoznati ga. Drag mladi čovjek. Složili smo se da su teme dosta mračne. Sve ostalo bile su pohvale.

Izradio je tri ilustracije za naslovnicu Jergovićevog novog romana Rod, izabrala sam ovu:

Dodajem i dva njegova ranija uratka.

Raduje uspjeh prognane banjalučke mladeži.

Nataša

Joy Division

The Boyce Park

Sva oprema je tu, moze se krenuti

Zima je, a u Americi prava. Ziva se spusta kod nas i do -30C. Glavni urednik se zavukao u kucu, samo kad mora izadje da unese novine, kupi kruh ili izbaci smece.  Parkovi se ne posjecuju a publika navikla izvjestaje. Da ne bi ostali uskraceni, saradnici su tu da nastave pricu o Americkim parkovima. Ovoga puta o Boyce parku. A kako to izgleda tamo zimi a ne kako ste navikli ljeti.  Kada sam Co-u prosle nedelje rekao da idem na skijanje u Boyse park on me zamoli da napravim koju sliku. Pa evo i par rijeci.

Ako je nekom hladno

Udaljen 20-ak km od Pittsburgha, od moje kuce svega  10-ak minuta voznje. Park nema ljepotu kao ovi o kojima je Co pricao ali je zimi zanimljiv iskljucivo zbog skijalista. Kada ima snijega, kao sto je to prosle nedelje bilo, a uz to prekrasan dan za skijanje onda je zaista steta tamo ne otici. Nasa ljubav prema skijanju datira jos iz BL kada smo skijali po Vlasicu, Jahorini, Bjelasnici, a islo se i na Vogl u Sloveniju par puta.  Bila su to lijepa vremena kada smo u grupama sa prijateljima isli na planine i uzivali u njihovim zimskim ljepotama. Najveci ‘krivac’ tome je nas drug Koba (Muharem Kobaslija) koji je, rekao bih, mobilizirao nas raju u R. Cajavecu da zavolimo taj sport. O tome kako je to bilo u BL drugi put.

Ledeni lavirint

Boyce Park ima mnostvo drugih sadrzaja koji se mogu koristiti ljeti: biciklizam, golf, setnja i jogging , a postoji i mnostvo mjesta za piknik sa montiranim rostiljima (pa zar bi moglo bez toga?).

Samo skijaliste je vise rekreativnog tipa. Staza nije zahtjevna tako da ima mnogo pocetnika, sto nekada moze biti i opasno ako se nadjes na njihovom putu. Postoji baby lift, jedna sedeznica i tubing (sport koji mi nismo imali). Tubing je najpopularniji jer sjednes u slauf (poput onih kojima smo se vozali po Vrbasu) a ogradnjena staza ti ne dozvoljava da se negdje stumbas. Ako nema dovoljno pravog snijega tu su topovi za umjetni pa su pogodnosti za skijanje uvijek tu ako je dovoljno hladno.

Pripreme za Sochi

Taj dan isprad zgrade, kao zimska atrakcija, je montiran lavirint od leda. Lavirint, pravljen rukom lokalnih umjetnika, bio je postavljen u gradu i imali smo ga prilike vidjeti u novogodisnjoj noci. Presenjen je u park da bi se duze odrzao. U zgradi se nalazi mali restoran, prostor gdje se moze unajmiti oprema i ostaviit garderoba a ako je nekome hladno vanjski kamin ce vas zagrijati. Mi bi rekli zgodno mjesto gdje se mozes opustiti i razonoditi ako imas vremena.

Suzana i Irfan sa unukom

Pred polazak kuci za jednim stolom primjetimo familiju koja govori nas jezik.  Pridjemo im i u razgovoru saznajemo da su banjalucani koji zive na Floridi, dosli ovdje u posjetu rodbini. Irfan i Suzana Mulaahmetovic. Da iznenadjenje bude jos vece Suzana je radila u RC u istom OOUR-u gdje i ja kancelarija do kancelarije.

Kako je svijet mali.

Pozdrav svima i sretna vam Nova 2014.

Izet

Ledeni lavirint - mjesto za slikanje

Made by Ice Creations

Rekreativci u redu za sedeznicu

Sedeznica

The Boyce Park