Zlatan

Jos jedna slika s nedavne svadbe u Louisville-u. Gost na slici je stigao cak iz Svedske i evo ga predstavljam, uz Emirinu pomoc.

Radi se o jos jednom od plejade nasih mladih uspjesnih ljudi.

Zlatan, sin Emirine sestre, je sa tatom, mamom i bratom ‘dobrovoljno’ otisao iz Prijedora davne 92-e (svi znamo sta se desavalo u Prijedoru devedesetih). Iako su zelje bile da ostanu sto blize kuci tj. u Zagrebu, ni njima, kao ni mnogim drugim bosanskim izbjeglicama to nije uspjelo pa su, trazeci novi dom, stigli u Svedsku.

Skrasili su se u gradu Karlskrona .Tu su se poceli polako vracati zivotu. Ucenje jezika, skola, posao…

Zlatan sad zivi u Svedskoj u Malme-u. Zavrsio je arhitekturu prije dvije godine. Kako je za diplomski izabrao nesto sto je primjena akustike u arhitekturi, lako je dobio posao i danas radi kao Consulting Engineer u Malme-u. Cini se da je prezadovoljan svojim poslom i svojim zivotom tamo, jer je prije odlaska odavde izjavio da je kod nas lijepo, ali da nikad ne bi zivio ovdje. I ne cudim mu se, jer samo kad pomislim na njihovih 5 sedmica godisnjeg, ne treba mi bolji argument.

Edin

Zlatan ima starijeg brata Edina koji se bavi muzikom profesionalno.

Jos u srednjoj skoli je imao svoju grupu s kojom je svirao obradjenu cigansku i muziku balkanskih naroda, sa posebnim naglaskom na sevdalinke. Pjevacica im je bila mlada svedjanka Sara koja je neke pjesme pjevala na nasem jeziku.

Edin je zavrsio muzicku akademiju u Malme-u, odsjek harmonike. Sad zivi u Malme-u, predaje u skoli i svira u sastavu ‘Tummel’. Ta grupa je izgleda vrlo popularna u Svedskoj i u zemljama sjeverne Evrope. S njima je cesto na turnejama po Evropi.

Vise informacija o ovoj grupi se moze naci na ovoj adresi: http://www.tummel.nu/

Rijeka Soca i njene prirodne ljepote

Mirjana Stancic je ulozila dosta truda da nam posalje ovaj prilog:

Odusevljena sa Natasinim zadnjim prilogom Apoksiomen i izletom ovog vikenda u jedan od najljepsih predjela Slovenije dobila sam volju i zelju da posaljem ovaj prilog.

Prilog je namjenjen mladoj generaciji koji su otisli iz nasih krajeva kao mala dijeca u vihoru rata i nisu imali prilike upoznati nasu bivsu zajednicku domovinu. Mozda ih jednog dana put navede u prelijepe krajeve rijeke Soče.

Soca je jedna od pet prirodno najbolje ocuvanih rijeka u Alpama. Izvire u srcu Julijskih Alpa u Trenti gdje vrlo brzo cini 15m velik slap. Nastavlja svoj put dug 136 km sve do Jadranskog mora. Poznata je po izuzetno cistoj vodi plavo-zelene boje, zbog cega je dobila ime smaragdna rijeka. Ta kristalno cista voda upravo mami u narucje zelenih brzica ljude iz cijelog svijeta da se predaju nezaboravnom uzitku.

Njen gornji tok je opsebno omiljen medju ljubiteljima veslanja na brzim vodama (rafting). Voznja po kanjonu ove rijeke je novi oblik uzbudljivog dozivljavanja prirode, i sam spust niz slapove i vodopade koji nas osupnu sa kristalno cistom vodom, te plivanje kroz u stijenama napravljenim bazenima i mir koji je u tom sakrivenom svijetu.

Na vrhu kanjona je po ljetu raznovrstan svijet gorskog bilja i bogat zivotinjski svijet. U domu Trenta je sabrana sva kulturna i prirodna bastina triglavskog narodnog parka koji se moze vidjeti na filmu.

Soca je u prvom svijetskom bila popriste borbi i masovna grobnica. U Kobaridu je muzej posvecen sorskoj fronti.

Gotovo nema sporta koji nije zastupljen u podrucju te cudovite rijeke.

Na vodi: rafting, kajak, kanu, hydrospeed (spust s bobom za plivanje), canyoning, ribolov,
Na tlu: planinske i biciklisticke ture, setnje, planinarenje po dobro oznacenim stazama, jogging, jahanje, tenis, jamarstvo, spust u korita, prosto puzanje;
U zraku: let sa padobranom (skupa sa instruktorom), aerotaksi.
Zimsli sportovi: skijanje, voznja sa daskom, sankanje po jednim od najduzih pruga, puzanje po ledenim stijenama.

Djelic te zivopisne i neokrnjene prirode se moze vidjeti na prilozenim slikama.

Mirjana

Dina i Rudi

S Rudijem Sarkoticem sam uspostavio prvi kontakt prije nekoliko mjeseci, kada je njegova supruga Dina slucajno nabasala na ovaj blog.

Za one koji to ne znaju, Rudi je bio clan grupa Pro at Contra i Eight Band sredinom sezdesetih i pocetkom sedamdesetih, kada je Dom Kulture bio glavno mjesto okupljanja mladih banjalucana. Rudi je, kao i vecina clanova tih grupa, zavrsio u izbjeglistvu. Sada zivi u Svedskoj i, prema njegovom pisanju, muzikom se ne bavi: saksofon je pri ruci (ispod kreveta), ali ga ne uzima cesto. Dina i Rudi ljetnje odmore provodi na Jadranu a ponekad navrate u Banjaluku.

Molio sam Rudija da mi posalje koju fotografiju i napise nesto o njegovom zivotu u novoj sredini, ali do sada nisam imao srece. Kako znam da ima dosta onih koji Rudija poznaje, ukradoh jednu fotografiju s kajaka sa susreta Banjalucana u Geteborgu. Nadam se da se autor fotosa nece naljutiti a isto tako ocekujem da mi se Rudi javi sa svojim prilogom.

Turisticka znamenitost Banjaluke

Jos jedan prilog iz Ljubljane, ovaj put o posjeti Banjaluci. Doda se potrudio i poslao nekoliko fotografija i ovaj kraci tekst:

Ovaj prilog je iz mog nedavnog jednodnevnog posjeta Banjaluci. Posjet je bio jako kratak za neku dublju analizu. Uglavnom cini mi se da je grad sve cisci i da ima sve manje stihijske gradnje.

Odusevio sam se kao i vecina banjalucana sa novim parkom ispred Boske. Naravno ima malo nostalgije za starim parkom. Evo nekoliko slika novoga parka (za back up): napravljene su na brzinu a i neki radovi se jos obavljaju, pa bi molio neke od banjalucana (npr Srdju, poznati prvi foto raje) da napravi seriju snimaka parka da vide i oni koji nemaju priliku da je uskoro posjete.

Razmisljao sam koju fotku da dam uz ovaj tekst na blogu. Na kraju sam odlucio da to bude turisticka znamenitost grada. I ovaj put sam u Ljubljanu prosvercao puno velikih kombinacija iz Mujine cevabcinice i naravno nekoliko Nektara. Te dve banjalucke znamenitost sam postavio na pult kuhinje u Ljubljani i uslikao. Neskromno sam sliku nazvao “turisticka znamenitost Banjaluke”.

Samo da napomenem da mi je drago da nam je Doda poslao slike gradskog parka. Ja sam vec odavno cuo o radovima, a bilo je i veoma oprecnih reakcija na krajnje rezultate. Sudeci prema prilozenim fotografijama, park je sada ljepsi nego prije, iako ce se mnogi iz moje generacije sa sjetom sjecati starog.

Na kraju moram da kritiziran nasu raju iz Banjaluke sto nas ne informiraju o promjenama koje se u nasem bivsem gradu (za nas u tudjini) dogadjaju. Prvi prilog je, evo, poslao jedan od nas koji ne zivi tamo.

Apoksiomen

Prilog od Natase:

Za sve one, koji su u telefonskim razgovorima, e-mejlovima i SMS porukama izrazili zelju da nastavim svojim prilozima iz Hrvatske, saljem danas ovaj, sa zeljom da sa svima njima podijelim zadovoljstvo i ljepotu dozivljaja susreta s APOKSIOMENOM.

Apoksiomen je broncana statua, antickog, Grckog, atleta, iz 2.-1. st.p. Krista, pronadjenog prije 6g. u podmorju Velog Orjula pored Losinja, na dubini od oko 45m. Zahvaljujuci sto je vise od 2000g lezao u sipini pijeska i mulja, atleta je sacuvan u cijelosti, ali su ipak konzervatorsko- restauratorski radovi zbog debelih naslaga inkrustacija i ostecenja uslijed korozije, trajali punih 6.g. U tim radovima ucestvovali su osim strucnjaka iz Hrvatske i strucnjaci iz Italije, Belgije, Austrije, V.Britanije, Njemacke i USA.

Pretpostavlja se da je transportiran za Veneciju ili Brione, te za velike oluje, kako bi se sacuvao brod i posada, bacen u more. Kopija atleta u cijelome svijetu ima svega 8, a ovaj iz Hrvatskog podmorja jedini je sacuvan u cijelosti.

Atleta je od svibnja do 17.09. bio izlozen u Arheoloskom muzeju u Zagrebu, a ovih se dana sprema na put u Firencu, gdje ce biti izlozen pogledima gradjana ovog predivnog grada-muzeja i njihovim mnogobrojnim posjetiteljima, koji sigurno znaju prepoznati i cijeniti umjetnicko djelo.

Broncana statua prikazuje mladog atleta, 192cm visokog, pretpostavlja se hrvaca, u trenutku nakon takmicenja dok cetkom cisti mast, pijesak i znoj s tijela. Zamascena i znojna kosa, koju je rukom zacesljao unatrag, blagost i ljepota lica, punoca i ljepota njegovih usnica i bradavica na prsima, koje je umjetnik istaknuo bakarnim limom, snaga i ljepota tijela, moze tako zivotno ostvariti samo vrhunski umjetnik.

S punim postovanjem i divljenjem prema umjetniku i njegovom djelu, prema modelu - vrhunskom sportasu i vremenu u kojem je umjetnicko djelo nastalo, napusta se izlozbeni prostor.

Dugo jos u meni ispunjavalo me je zadovoljstvo tog dozivljaja s puno pitanja, koja si postavljamo o sudbini nepoznatog majstora i nepoznatog sportasa, koja mi nazalost nikad ne ce biti poznata. Ostaje zadovoljtvo sto nam nakon 2000g., obojica, umjetnik i atleta, dodjose u posjet, da vise nikad ne budu zaboravljeni.

Vise o svemu:
<http://www.topomatika.hr/Applications/apoxyomenos.html>
<http://www.amz.hr/hrv/index.asp>

Natasa

Rolling Stones

Cini mi se da je ljepota ovog bloga lezi u cinjenici sto nije ogranicen nekim krutim pravilima: teme su raznolike, moze ucestvovati tko god pozeli, naravno uz ogranicenja u uvodu. Ponekad se desi da nekog nema mjesecima, a onda odjednom stigne par priloga.

Upravo se sad tako nesto desava: familija Dodig se aktivirala i evo jos jednog njhovog priloga. Jos prije neki dan sam pomislio da su nas napustili, jer nisu davali nikakve znake postojanja.

Doda nam je poslao ovaj prilog o Rolling Stones-ima, pa evo da vidimo o cemu se radi:

Siguran sam da ce ovaj prilog obradovati sve rokere. Naime, 14 jula 2006. sam bio na koncertu Rolling Stones-a u Becu. Bilo je ludo i nezaboravno. S obzirom na to da ja nisam Drazen Vrdoljak pa da strucno i nadugo komentarisem evo ukratko: Stones-i nikad bolji. Duboko se nadam da ovo nije moje zadnje ucesce na njihovom koncertu.

Glede na to da sam bio predaleko od stage-a, visoko gore na nogometnim tribinama stadiona Ernest Appel, nisam mogao napraviti kvalitetan fotos. Zato ova fotka casa sa slikom legendi, iz kojih sam pio pivo. Nadam se da ne mislite da su bila samo dva piva.

Kada je vec prica o koncertu Stones-a evo da se i ja nadovezem. Jasna, Izet, Nera i ja smo imali srecu da prisustvujemo njihovom koncertu ovdje u Pittsburgh-u proslog oktobra. Sto je Doda vec rekao, bilo je nezaboravno. Od prvih taktova muzike stadion je prokljucao.

Nas koncert je poceo nesto poslije 9 satu uvece (kao predgrupa je svirao odlicni Pearl Jam), na novom, prekrasnom, bejzbol stadionu koji se nalazi uz samo rijeku Allegheny. Vrijeme je bilo fantasticno: temperature oko 25-26 stepeni, bez imalo sparine. Kako su nasa mjesta bila takodjer visoko na tribinama, imali smo osjecaj da se svi, zajedno s velicanstvenom pozornicom, nalazimo na nekakvom ogromnom brodu, jer smo s tribina iza pozornice direktno gledali odsjaje nebodera downtown-a kako se ljuljuskaju na sredini rijeke. Uz to su mnogi vlasnici brodica, glisera i jahta iskoristili priliku da, pijuckajuci i rostiljajuci, uzivaju u muzici ovog legendarnog britanskog sastava.

Muzika je bila izvanredna, Mick Jagger neumoran, atmosfera za pricu. Iako je pozornica bila daleko od nas, sva desavanja su se mogla bez problema pratiti na ogromnom ekranu. Nazalost nisam imao kameru, jer je to ovdje zabranjeno (na ulazu su oduzimali kamere pa ih nismo ni ponijeli) ali sam zato sacuvao ulaznicu pa je evo ‘saljem’ kao suvenir.

Viva Espana

Danas jedan prilog iz Ljubljane, od Venere, nakon vise bezuspjesnih pokusaja da se neki od ranije pripremljenih priloga ‘prebace’ preko 'velike bare'. Dvije fotografije su konacno stigle, i evo ih objavljujem. ‘Veci’ prilog, koji je Doda pripremio, vjerojatno ce biti poslat sporovozno, brodom, jer Internet ne moze podnijeti njegovu ‘tezine’.

Od kada je Slovenija postala dio Evropske Unije, mogucnosti zaposljavanja za njene sugradjane su se prosirile, tako da smo vec svjedoci mnogih ‘muviranja’ iz drzave u drzavu. U Evropi granice vise gotovo da ne postoje, sto ce iskoristiti narocito mladja generacije, kojoj takav nacin zivota vise odgovara nego nama starijima. Mi smo jos uvijek zaokupljeni nasim 'torovima', narocito neki.

Venera mi javlja da je Lana, njihova kci, odlucila da jednu godinu provede u Spaniji, gdje ce Spance poducavati engleski jezik. Lana je diplomirala prevodilastvo (engleski, italijanski i fakultativno spanjolski) i trenutno je stanovnik Barcelone. Smjestila se u centru grada i kupila prevozno sredstvo: bicikl (jedna karakteristika evropskih gradova koja je za nas 'amerikance' veoma neobicna).

Smjestajem je jako zadovoljna jer se stan nalazi na desetak minuta od plaze. Cini se da Lana uziva u suncanim danima Sredozemlja u ovim danima koji su joj preostali prije nego sto pocne raditi (posao joj pocinje 1. otkobra.)

Moram priznati da ovoj mladjoj generaciji zavidim na mogucnostima koje se otvaraju pred njima. Dok je vecina nas bila ogranicena na jedan grad i jedan posao, oni sada imaju mogucnost da biraju gradove (i poslove) koji im najvise odgovaraju. Za mene je Ljubljana jedan od gradova u kojima bih mogao provesti ostatak zivota (ali koja mi je vjerojatno nedostupna), a evo mladji idu dalje.

Lani zelim puno uspjeha na novom poslu uz molbu da nam se javim prilogom kada se adaptira na novu sredinu. Bit ce to prilika za mnoge da dobiju bolju sliku o jos jednom mjestu na ovoj zemljaskoj kugli koje smo 'osvojili'.

Na slici: Lana na 'radnom mjestu', negdje u decembru 2004.

Skandinavci svih zemalja... (Mile od Laktasi)

Veoma je interesantno kako mi se, uvijek kada mi ponestane ideja za novi post, javi netko, iznenada i neocekivano, email-om i zakacenim prilogom. Tako je to i ovaj put. Kada sam, prilikom povratka kuci s posla, razmisljao sta cu sutra objaviti, nisam ocekivao da ce me Muris pocastiti ovim sto slijedi. Evo njegovog email-a.

Dragi Co!

Dok sam se ja konačno nakanio da Vam se javim, ljeto je stigla zamijeniti jesen (doduše, obzirom da sam "Šveđanin" trebao bih biti prezadovoljan činjenicom da je 19. septembar prvi pravi jesenji dan ove sezone), ljevičare u švedskoj vladi desničari, a čarobni odmor (kako kome i kako se uzme) u domovini sivilo svakodnevnice i novo radno meesto (kako bi rekao izvjesni Džasmin)...

I tako sam se spremao da vam pošaljem jedan standardan prilog o gore spomenutom odmoru u domovini - slike, turističke atrakcije i domaći specijaliteti, kako to već biva, a onda se desilo...

Naime, u nekih sat vremena naopako se okrenulo sve što sam do tada mislio da znam o muzici i politici... Kakav odmor, kakve slike, kakvi bakrači... Ovo (priloženi video klip) ja hoću da podijelim sa posjetiocima ovih stranica... Potresno, ali poučno... Nadam se da očajan kvalitet slike neće biti prevelika smetnja... Ton je ovdje puno važniji!

Do novog javljanja uz pozdrav iz zemlje koju je i Zlatan odlučio bojkotovati!

Muris

Napomena za posjetioce bloga koji su manje vicni racunaru:
Preporuka kako najlakse poslusati ovaj klip.
Pomjerite mis na tekst gore u zagradi (prilozeni video klip) i, kada se kursor promijeni u ikonu ruke, pritisnite desno dugme misa. U drop-down listi koja ce se otvoriti, izaberite opciju Save target as i 'sejvirajte' klip negdje na hard disk racunara, ali zapamtite ime file-a i gdje ste je 'sejvirali' (na Desktop, My Documents, bilo gdje). Nakon toga dvostruko kliknite na 'sejvirani' file i odgovarajuci program bi trebao da se sam aktivira i prikaze klip.

Familija Beharic

Izgleda da ce Emira preuzeti 'urednicku palicu' od mene jer vecina priloga u zadnje vrijeme dolaze iz Louisville-a. Da nije nje, bilo bi mi tesko pripremati priloge dan za danom. Eh kad bi i drugi posjetioci bili malo aktivniji. Kada bi svaki posjetioc poslao samo jedan prilog mjesecno, bilo bi priloga za par mjeseci unaprijed.

Ovaj put predstavljamo familiju Beharic, Silvu i Hajrudina, bivse Nerine susjede. Oboje su nekad radili u Rudi Cajavecu, Hajrudin u Prostornoj, a Silva u RRT-u.

Danas Hajrudin radi i dalje u elektronskoj struci: na popravci mobilnih telefona, a u novije vrijeme i printera. Silva je otisla u druge vode te je danas bliza medicinskoj struci. Zivot pise romane zar ne? Zive ovdje u Louisville-u sa dva sina i Hajrudinovom majkom Fadilom.

Sinovi su vrlo aktivni, stariji se bavi nogometom i plivanjem, a ove godine je krenuo na koledz. Mladji je u srednjoj skoli , svira violinu, voli i aktivno trenira kosarku.

Rujnice

Na moje veliko iznenadjenje, Ljilja nam se javila ovim lijepim prilogom:

Evo jednog priloga iz BL. Sezona gljiva je vec poodmakla, a u banjaluckim sumama, kao nikad, nikle blagve (mi ih ovdje zovemo rujnice)! No latinski naziv govori o kakvim se gljivama radi - amanita caesarea, u prevodu - CARSKA gljiva!

Pa iako s godinama ove nase sume postaju sve udaljenije, Mario i ja ( ponekad i taksijem ) do neke od njih sad cesto trknemo. Gljiva nekad i ne bude, ali zato ima ciklama koje "nenormalno" mirisu, neuredjenog rastinja i lisca svakakvih boja... i tisine...Tad cesto navru sjecanja. Sigurna sam da ce se Nera odmah sjetiti jednog naseg davnog gljivarenja, kada smo na predahu, uz zap, motale duhan u novinski papir. I tada je u sumi bila tisina, a okolo je grmjelo.

Inace za blagve kazu da ih mogu i bebe jesti, a recepata ima koliko hoces. Mi odrasli, normalno, pri tome ne izostavljamo neko fino vino.

Pozdrav svima u zelji da uzivate u ljepotama jeseni.....ukoliko je jesen stigla.
Moj komentar uz ovu fotografiju je vec toliko puta izgovoren, ali je istinit - ljepotu treba prepoznati,

Ljilja Marcic.

U monentu kada sam dobio Ljiljin prilog, odmah mi je pala na pamet fotografija koju smo dobili od Kobaslija jos prije par godina, kada su stigli u posjetu sinu Murisu u Ameriku. Naime, Muris je diplomirao na fakultetu u Buffalo-u i mama i tata su stigli na ceremoniju dodjele diploma.

Na putu za Buffalo, Kobaslije su svratile do Pittsburgh-a i, dok su se evocirale uspomene i razgledale fotografije, zapade nam za oko ova fotografija snimljena u oktobru mjesecu 2001. Nera zamoli Suzanu da nam je ostavi za uspomenu i evo je danas da dopuni Ljiljin prilog.

Vjerujem da ce i ova fotografija podsjetiti neke od posjetilaca ovog bloga na dane kada se u gljive islo gotovo redovno. Ja nisam bio clan te ekipe pa ne bih mogao puno toga napisati ali sam siguran da ima onih koji bi mogli napisati citave romane. Moje jedino iskustvo s gljivama se svodi na njihovo uklanjanje, kada se pojave u mom travnjaku.

Ako malo bolje pogledate ovu fotografiju, primijetit cete da u njoj ima neke simbolike: rijec chemistry nije slucajno tu.

Familija Sisic

Prilozi o banjaluckim familijama u Americi se nastavljaju. Vrijedni suradnik, kao i obicno, Emira:

Ovo je mali prilog o jos jednoj familiji banjalucana u Louisville-u. Na slici su Zejna i Hamdija Sisic (slika je sa susreta u St. Louisu prosle godine).

Sisici su prije nego su dosli u USA, kao i mnogi drugi, bili u Njemackoj, a onda su nakon odluke njemackih vlasti da sve izbjeglice moraju napustiti Njemacku stigli u Ameriku. Jedino je njihova kcerka ostala tamo jer vec bila student i mogla ostati sa studentskom vizom.

Sin Zlatko je sa njima ovdje. Ove je godine magistrirao informatiku na University of Louisville .

Zejna je radila u bolnici kao visa medicinska sestra, uspjela je svojim radom i znanjem da se dokaze te opet radi isti posao u bolnici (samo u Louisville-u). Hamdija je radio u industrijskoj skoli kao profesor prakticne obuke (kako smo to nekad zvali), a i ovdje radi u svojoj struci.

Jedno obicno popodne

Subota je, promet na blogu po pravilu manji (to je najbolji pokazatelj da dio vremena na poslu provedemo provirujuci sta ima novo) pa rekoh sam sebi, hajde da objavim nesto sto mozda i nije tako zanimljivo, a meni se dopalo.

U ovo doba digitalnih fotoaparata, kada se ne mora stedjeti na filmu, i kada se prave na hiljade fotografija (ako nesto ne ispadne dobro, pritisni ‘delete’ i stvar rijesena), uhvatih jedan detalj poslije rucka u domu Komljenovica u Carnegie-u, jednom od mnogobrojnih predgradja Pittsburgh-a.

Tanjiri su vec pokupljeni, podmetaci su jos tu, mrvice na stolu takodjer, dan prekrasan, ubija, a pivo jos nije do kraja ispijeno. I u boci u pozadini jos ima vina, jos nije spremljena. Vjerojatno u ‘pozadini’ muzika tiho svira: mozda je to Govi, Richard Cleiderman, ili neka kompilacija muzickih numera iz bivse Juge. Ah sto bi bilo lijepo kada bih sve to mogao ‘povezati’ zajedno, da se stekne prava slika o ugodjaju. U stvari, vjerojatno bih to mogao uraditi, kada bih se malo potrudio.

Tako je to mnogih dana (od polovine aprila, do polovine oktobra) u domu jedne od mnogobrojnih banjaluckih familija ovdje u Americi. Slicno je to i kod drugih, jer nasi ljudi nastoje da ovaj zivot u tudjini prilagode svojim zeljama. Jos uvijek se kod ove nase generacije nastoji zadrzati onaj nacin zivota koji smo nekada zivjeli. Za mladju, nisam siguran! Novo okruzenje cini svoje i podmladak polako poprima nacin zivljenja nove sredine. Izgleda da to tako mora biti i da se malo toga moze promijeniti.

Ova fotografija bi vjerojatno bila odlican 'model' za neku sliku mrtve prirode. Ja, nazalost, za slikanje nema smisla, pa mi evo pade na pamet da je ovakvu (sliku) kakva je objavim u ove dane vikenda kada se zivot bar malo uspori i kada se svakodnevne brige malo potisnu u stranu. Mario bi, vjerojatno, na ovu temu mogao nesto lijepo reci u onom svom, prepoznaljivom, stilu. Znam da mu pivo nije bas nekakva inspiracija, ali vino bi tu vec moglo biti od pomoci?

79.

Iako sam na moju veliku radost primio nekoliko priloga od raje, danas ovaj prilog posvecujem dida Dani. S razlogom. Danas je dida Dani rodjendan. Ako se ne varam, 79.

Ovih septembarskih dana je kod nas poprilicno zivo: slavi se par rodjendana i jedna godisnjica. Ove godine dida Dane nije s nama i zdravicu cemo morati popiti bez njegovog prisustva. Ali ja se za njega ne sekiram: tamo gdje se sada nalazi ce mozda biti jos veselije. A siguran sam da ce vinceka biti na pretek.

U svojih 78 godina, dida Dane je prezivio mnogo, proputovao dosta svijeta i vidio svega i svacega: od dogodovstina iz 2. svjetskog rata koji ga je 'zakacio' kao djecaka, preko konobarskih dana u Banjaluci (kasarna Kozara, hotel Palas, samo da nabrojim neke), sefovanja u drustvenoj prehrani GIKA-a Kozare i 1. maja, privatnog ugostiteljskog biznisa u Tucepima, pa do odlaska u Ameriku u penzionerskim godinama.

Zdravlje ga, hvala bogu, dobro sluzi, i jos ima snage da putuje i posjecuje prijatelja i rodbinu po svijetu i u starim krajevima.

I ove godine je pala turneja Kopenhagen, Banjaluka, Sarajevo, i nazad. Prosle godine je uz sve to malo skoknuo do Norveske da posjeti stare prijatelje. Susreti banjalucana u St. Louis-u zadnjih godina tesko mogu proci bez njega. Kada je god neko okupljanje i slavlje, dida Dane je spreman.

Da ne bi ispalo da nam dida Dane samo ljencari, evo par fotosa s njegovog 'radnog mjesta': kada je rostilj u pitanju, zna se ko je pravi majstor. A banjalucki cevapi nisu cevapi bez lepinja, a dida Dane je opet tu glavni.

Sutra nam u goste dolaze americki prijatelji i znam da ce se raspitivati o njemu: bit ce to rijedak slucaj da ce susret proci bez banjaluckih cevapa, ali sta se tu moze.

Evo blizi se ponoc, valja meni sutra raniti, vrijeme je da se prilog privodi kraju. Jos samo da dida Dani zelim sretan rodjendan i da ga lijepo provede u drustvu sina, snahe i unucadi.

Kravatom oko Hrvatske

Natasa se javila kratkim prilogom, ovaj put bez fotografije, ali s linkom na kojem se mogu pronaci mnoge:

Dragi blogeri!

Na zalost, ne mogu poslati informacije o nasim bivsim sugradjanima, kakve cesto vidjamo na blogu zadnjih mjeseci, jer ih nemam niti ja.

Mogu vam zato poslati informacije iz Hrvatske, za koje mislim da bi vam bile interesantne. KRAVATOM OKO HRVATSKE! Prvog vikenda u rujnu zavrsen je ovaj " ljetni" projekt, koji je trajao puna dva mjeseca, kojim se zeljelo podsjetiti na nesto izvorno hrvatsko, upoznati i pribliziti nase krajeve, kao i predstaviti ih mnogobrojnim zivim i virtualnim posjetiteljima Hrvatske.

Prosecite ovim stranicama! Ima zanimljivih podataka, od kojih je neke i pozeljno znati!

http://www.academia-cravatica.hr/kravata-dani/

Pozdrav svima,

Natasa

Enko's Art Studio

Sinoc primih jedan email koji mi dade inspiraciju da napravim ovaj prilog. Enko Kadenic se javi s par stihova i linkom, a ja dodah ovu fotografiju napravljenu prosle godine u mom backyardu, prilikom zadnjeg druzenja s Hamzicima (Asimom i Ibrom) ovdje u Americi a prije njihovog povratka u Banjaluku.

Cini mi se da u svemu ovome ima neke simbolike: americko pivo u hladnom Vrbasu. Fotos je nastao slucajno i evo ga objavljujem kao ilustraciju uz Enkine stihove.

Dragi nasi,

Enko's Art Studio poziva Vas da posjetite nove stranice naseg web-site...

Ako Vam je stalo,
da se razgalite bar malo,
kroz trnje i cvjece,
iz naseg vijenca,
svratite kod nas,
na casu, hladnog STUDENCA...
Bez imalo troska,
prosetajte gospodskom do KASTELOVOG COSKA...
Iako je vise nije,
uzdahnimo skupa ispred nase FERHADIJE...
Spustimo se od Novoselije do Sehera,
s obe strane niz Vrbas,
carsijom niz carsiju
sve do Predgradja,
odakle smo razneseni u beznadja...

Vozdra svima,

Enko's Art Studio

Anes Kovacevic

Prica o uspjesnim mladim banjalucanima, otjeranim iz rodnog grada, cini se, nema kraja. Tokom mojih susreta s nasom rajom ovdje u Americi svaki put se prijatno iznenadim kada cujem o jos jednom primjeru mlade osobe iz naseg grada, koja ovdje u Americi pokazuje kakav podmladak imamo.

Cuo sam mnogo istinitih prica o tim mladim djevojkama i mladicima koji su, uprkos svim nedacama, uspjeli osvjetlati obraz te ljudske vrste zvane Bosanac, koja je u mnogobrojnim vicevima predstavljena u sasvim suprotnom svjetlu. Cini mi se da je netko grdno pogrijesio, ili je to mozda radio namjerno, kada je stvarao sliku glupog Bosanca, kojeg su svi ismijavali i pravili ‘sprdnju’.

Danas imam cast da predstavim jednog izuzetnog mladog covjeka, koji je svu raskos svoje licnosti pokazao bas ovdje u zemlji najvecih svjetskih umova. Danas vam predstavljam Anesa Kovacevica (s kojim sam imao priliku i cast da se upoznam nedavno u Louisville-u), profesora na Berea College-u u blizini Lexington-a, Kentacky.

Prica o Anesu pocinje onog dana kada je kao izbjeglica stigao u Ameriku. Bilo je to upravo nakon zavrsetka srednje skole, tako da je Anes ‘direktno uskocio’ na fakultet. Kako je Anes bio izvanredan na studiji kemije na Transylvania University u Kentacky-ju, dobio je punu skolarinu za nastavak studija na univerzitetu po njegovom izboru.

Anes je izabrao Yale, jedan od nekoliko najboljih skola u Americi (i svijetu), na kojem je u najkracem roku magistrirao, te nakon toga doktorirao. Anes je imao zelju da postane profesor i ta mu se zelja odmah po zavrsetku skolovanja ispunila (mozete li pogoditi zasto?). O daljem putu Anesovom mozemo samo nagadjati ali, poznavajuci americki odnos prema izuzetnim talentima, znam sa sigurnoscu da Anesa ocekuje izuzetno uspjesna karijera o kojoj mnogi mogu samo sanjati.

Anesova prica ne bi bila potpuna ako ne bih spomenu da je on sin Sabine i Abida Kovacevica (naseg poznatog sugradjanina, izvanrednog lijevog krila banjaluckog Borca i zagrebackog Dinama).

O Abidu i njegovoj sportskoj karijeri je mnogo toga napisano i ja bih tesko mogao dodati nesto novo.

Familija Kovacevic je, kao i vecina s ovih stranica, protjerana iz Banjaluke, i sve do maja ove godine je zivjela u Bardstown-u, Kentacky. Kovacevici su jos prije par godina donijeli odluku da se vrate u stare krajeve, te su ove godine to i ostvarili. Vratili su u Istru, u poznati turisticki gradic Vrsar. Iako Abid nije zelio da se veze za fudbal (soccer) ovdje u USA, cujemo da je tamo vec prihvatio posao trenera u lokalnom klubu.

Na kraju ovog priloga moram da se zahvalim Emiri, bez cije pomoci bi blog danas ostao uskracen za jednu novu pricu. Emira se ne samo potrudila da mi posalje osnovne podatke o Anesu i familiji Kovacevic, vec je uz njih stigla i ova fotografija Sabine i Abida snimljena u posjeti Dzindicima. Emira svaka cast, ako jednog dana budem dijelio medalje za suradnju, za tebe cu sacuvati zlatnu.

Put u Rim

U nedostatku vaznijih novosti i dogadjanja (o godisnjici teroristickog napada na World Trade Center nisam imao namjeru pisati), jedan fotos snimljen na aerodromu Pittsburgh u prosli cetvrtak: Nera i Sanja, neposredno prije ulaska u zonu check-ina.

Nakon kraceg boravka kod kuce, Sanja je ponovo u pokretu. Ovaj put je to semestar u Rimu, gdje Duquesne University ima svoj campus. Sanja je odlucila da, kao i mnogi drugi studenti americkih univerziteta, okusi studentski zivot u jednoj od mnogobrojnih svjetskih destinacija.

Cini mi se da je studiranje ovdje u Americi pomalo i zabava, jer se ovdasnjim studentima pruzaju mnoge sanse da, pored sticanja znanja, obidju druge zemlje i upoznaju se s nacinom zivljenja koji je, u vecini slucajeva, jako razlicit od americkog. Gotovo sve i jedan univerzitet nudi mnogobrojne programe pod nazivom study abroad i mnogi studenti se odlucuju da te ponude iskoriste. Semester abroad je obicno koncipiran tako da studenti, pored prisustvovanja predavanjima, imaju dovoljno vremena da mogu putovati po zemlji domacinu ili sire. U slucaju programa koji nudi Duquesne University, planirano je nekoliko putovanja po Italiji, a planirana su i dva prekida koje studenti koriste za putovanje po Evropi. Na taj nacin se sticu nova iskustva i istovremeno radjaju nove ideje kako iskoristiti skupo placeno skolovanje.

Za mene je bilo vrlo interesantno iskustvo kada sam prisustvovao tkz orijentaciji (Sanja je u to doba bila u Floridi), na kojoj je buducim putnicima u Rim pricano sta mogu ocekivati u novom okruzenju. Mnoge stvari koje su za nas iz Evrope potpuno normalne (kako se oblaciti, ponasati u restoranu, kupovati, itd), za Amrikance su neobicne i zbog toga se koriste ovakvi pripremni skupovi kako bi se studenti mogli pripremiti za njih.

Posto je Sanja vec poprilicno poprimila americke obicaje i nacin zivota, bit ce zanimljivo cuti njeno misljenja po povratku.

Povratak

U ovih 12-tak godina van Banjaluke, imao sam priliku da se sretnem s velikim brojem nasih sugradjana raseljenih po cijelom svijetu. Ovaj blog je pun priloga o tim susretima. Imali smo priliku da upoznamo mnoga poznata lica, koja ‘zive zivot svoj’ daleko od grada u kojem su rodjeni, odrasli, stekli prijatelje, izrodili djecu…

Tokom tih susreta, razgovor se gotovo po pravilu doticao povratka. Misljenja su podijeljenja: od onih koji uopce ne razmisljaju o povratku, do onih koji sanjaju dan kada ce se biti u prilici da se vrati u krajeve gdje te svatko razumije i gdje se jezik ne mora lomiti za svaku sitnicu.

Jedna od familija koja je odavno planirala da se vrati (vjerojatno od prvog dana izbjeglistva), ovih dana je taj plan i ostvarila. Suada (Dada) i Nedzad Kovacevic su ovih dana u starim krajevima, nakon izbjeglistva koje su proveli u St. Louis-u, gradu koji je postao odrediste mnogih izbjeglica iz Bosne.

Tokom susreta banjalucana u tom gradu, imao sam priliku da popricam s Nedzadom i Dadom i vec tada sam znao da su oni jos davno donijeli odluku. Njih dvoje su bili stalni posjetioci bloga i bili su mi velika podrska u nastojanju da se blog odrzi. Kroz razgovor s njima shvatio sam koliko za neke nase sugradjane, izbjegle iz naseg grada, ovo nase virtualno druzenje znaci.

Dadi i Nedzadu zelim mnogo srece u novom pocetku, uz nadu da ce nam se jednog dana javiti s vijestima iz starog kraja.

Gaza u Umagu

Cini mi se da neke od nase raje moras malo probuditi iz ‘polusna’ kako bi se malo aktivnije ukljucili u ovaj nas blog. Gaza mi je prije polaska na odmor obecao da ce se javiti po povratku, ali evo stigao je vec i septembar, a od njega ni traga ni glasa.

Kako sve ne bi izgledalo kao kritika, moram priznati da me je prijatno iznenadio kada mi je odmah odgovorio na email. Stiglo je par fotografija koje je imao pri ruci, a kratki komentar evo objavljujem u cjelini:

Na odmoru smo bili u Umagu i mogu reci da imamo pozitivne utiske. Stanovali smo u hotelu i cijeli tretman je bio bez primjedbi. Covjek se jednostavno bolje osjeca kada razumije jezik i kada moze pricati sa ljudima u svim mogucim situacijama. Napravio sam i nesto fotografija pa cu gledati da ti posaljem nesto ovih dana.

Kako se iz gornjeg moze zakljuciti, bit ce i fotografija (koje cu objaviti kada pristignu), a za ovaj blog sam izabrao ovu ‘sportsku’.

Dzevad Kreso - Borac Banjaluka

Danasnji prilog sam pripremio jos prije par dana, a posvecen je nasem sugradjaninu kojeg ste vec imali prilike sresti na ovim stranicama nedavno, a ja sam imao srecu da ga licno upoznam prije par dana, prilikom Zokinog vjencanja. Prilog sam planirao objaviti danas (i evo objavljujem ga), ali sam ga morao malo dopuniti, jer sam morao reagirati na jedan dogadjaj koji je direktno vezan za junaka ovog priloga.

Naime, procitah Nezavisne Novine na Internetu i zapazih da je jucer u Banjaluci proslavljena 80. godisnjica fudbalskog kluba Borac Banjaluka. Kakva farsa, slavi se godisnjica kluba (naravno bez prisustva bivsih fudbalera koji su proslavili njegovo ime, nas danasnji junak je jedan od tih) koji je u jednom vremenskom periodu postao primjer najgore moguce vrste fasizma: u toku rata u Bosni i Hercegovini, fudbalski klub Borac je postao prvi klub koji je otjerao sve fudbalere drugih nacionalnosti i koji se time posebno ponosio. Sjecam se napisa u tadasnjim novinama, izjava na lokalnoj radio stanici, odusevljenja kada se o tome pricalo. Nikada u svom zivotu nisam cuo za takav spoj sporta i fasizma, a eto, desio se u nasoj Banjaluci, koja je tako postala poznata po jos jednom sjajnom izumu njenih 'najumnijih' glava. Mozda su se samo neki rezimi u Africi uspjeli pribliziti bijedi ljudskog uma kao sto je to uspjelo nasim bivsim sugradjanina.

Eto danas se slavi godisnjica kluba u kojoj je Dzevad Kreso, vecini iz nase generacije poznat kao fudbaler Borca i vlasnik restorana Kazamat na Kastelu, proveo mnoge godine, ispisujuci najljepse stranice toga kluba. Nekada, ne tako davno, je Dzevad bio bespostedan borac u redovima nekadasnjeg Borca, kluba koji je bio ponos naseg grada, a danas je daleko od svega sto se u tom klubu dogadja.

Fotos: Co, Sasa i Dzevad

Jos kao veoma mlad sam isao na Borceve utakmice (cak se sjecam vremena kada je Tomo Knez igrao za Borac), prozivljavao sve njegove uspone i padove kao vecina nas, radovao se pobjedama, ulasku u Prvu ligu, osvajanju Kupa Marsala Tita. Dzevad Kreso je bio dio tog kluba, kao i vecina drugih odlicnih igraca i velikih boraca (Abid Kovacevic, Husnija Fazlic, Paso Becirbasic, da nabrojim samo neke koji mi prvi padose na um) i vjerojatno bi svoj zivotni vijek posvetio tom istom Borcu, da ga, kao i sve ostale, rat i borba za goli zivot, nije natjerala da ostavi Banjaluku i skrasi se u ‘bijelom svijetu’.

Kreso je danas uspjesan ugostitelj u lijepom, historijskom mjestu Bardstown u drzavi Kentacky, gdje posjeduje lijep i veoma popularni restoran Kreso’s. O restoranu smo imali prilike nesto malo saznati iz Sasinog priloga, a ovaj put sam imao cast da se i sam uvjerim u ono o cemu je Sasa pisao. U zgradi koja je nekada bila kino, sada se nalazi restoran koji, pored manje sale (oko 130 mjesta) koja je svakodnevno otvorena za goste, ima jednu veliku salu u kojoj se odrzavaju posebne svecanosti, kao sto su svadbe, razne proslave i zabave.

Fotos: Dzevad i supruga Merima

Kreso i njegova familija posvecuju jako puno paznje gostima, sto je bilo vidljivo i prilikom Zokine svadbe. Usluga je bila prvoklasna, hrana odlicna, a gosti prezadovoljni. Veliki broj gostiju je bio usluzen bez i jednog problema, kao sto se to moze i ocekivati od iskusnih ugostitelja, kao sto su Dzevad i njegova supruga Merima. Zbog toga me ne cudi sto je ovaj restoran postao popularno mjesto u ovom malog gradu, gdje, kao i u ostalim gradovima Amerike, nije lako opstati u konkurenciji bogatih biznismena i restorana-lanaca.

Tokom vecere, Dzevad nam je uspio pokazati i neke druge zanimljivosti vezane za ovaj restoran (filmski projektor iz 30-tih, koji namjerava osposobiti za upotrebu) a nasao je vremena i da zaplese u ritmu muzike koja nas je sviju zagrijala.

Sve u svemu, drago mi je kada mogu pripremiti prilog o nasim sugradjanima koji su, uprkos ratu koji je planiran da nas unisti, uspjeli naci sebe i koji us se uzdigli s dna u veoma kratkom vremenu. Cak sto vise, mnogi su postigli daleko vise nego sto se to moglo i zamisliti.

Dzevadu i negovoj familiji zelim jos vise uspjeha u njihovom biznisu, a siguran sam da ce to i ostvariti.

Fotos: Dzevad i kcerka Maja

Braco Skopljak - banjalucka muzicka legenda

Za one prave Banjalucane, Muhameda Bracu Skopljaka ne trebam posebno predstavljati. Za one mladje, moram napisati nekoliko rijeci o ovom mom dobrom prijatelju a banjaluckom poznatom muzicaru i profesoru muzike.

Braco sam poznavao jos prije nego sto smo poceli ‘raditi’ zajedno. Bilo je to godina sezdesetih, kada su u Banjaluci muzicki bendovi (u to doba smo ih zvali VIS-ovima, kratica za vokalno-instrumentalni sastav) nicali kao pecurke poslije kise. Bilo je to lijepo doba kojeg cu se uvujek rado sjecati. Bracu sam poznavao kao vrsnog muzicara (zavrsio Muzicku akademiju u Sarajevu i radio kao profesor na banjaluckoj Muzickoj skoli), koji je svirao na raznim popularnim mjestima u Banjaluci, prije nego sto smo poceli zajedno nastupati na igrankama u, u to doba, najpopularnijem mjestu u gradu, Domu Kulture.

Grupa je imala ‘tipicno’ bosansko ime Eight Band: za ovo ime smo se odlucili jer je bend cinilo osam muzicara. Braco je svirao orgulje a imali smo duvacku sekcijukoju su sacinjavali: Ekrem Nanic-Coro, truba, Rudi Sarkotic, saksofon i Petar Skocibusic, Cisko, trampet. Svirali smo sirok repertoar, a veliki dio su cinile pjesme poznatih americkih grupa Blood, Sweet and Tears i Chicago. Iako muzika ovih grupa nije tipicna za siroke 'narodne mase', mladi banjalucani su je prihvatili, vjerujem zahvaljujuci cinjenici da su je izvodili pravi profesionalci (moju malenkost iskljucujem, jer je muzika za mene bila samo jedan lijep prolazan hobi).

S Bracom sam kasnije nastupao u baru hotela Palas. Tada je na bubnjevima, bio jos jedna legenda banjalucke muzicke scene, pokojni Hasko Celebic. Sviralo se sest dana u nedelji do kasno u noc, a samo je ponedeljak bio slobodan dan. Kako se moje studiranje oduzilo, jedini nacin da diplomiram je bio da prestanem s ovim mojih hobijem. Tako je i bilo i pjevanjem u baru hotela Palas je zavrsena moja ‘muzicka karijera’. Braco i ostala ekipa su nastavili svoje karijere i vecina ih i dan danas svira, istina, sada po svim zemljama svijeta.

S Bracom sam se i dalje vidjao, kao i sa ostalim muzicarima iz tog doba. Raja iz tog miljea je uvijek zivjela u svom posebnom svijetu i imala svoje posebne razgovore. Bilo je to lijepo doba kojeg cu se uvijek rado sjecati iako mi se sada, s ove vremenske distance, ponekad ucini da sam to samo sanjao.

Iako sam mnoge stvari i dogadjaje pozaboravljao, jos uvije se vrlo dobro sjecam mog zadnjeg susreta i razgovora s Bracom u danima kada je u Banjaluci bilo tesko biti pripadnik nepozeljnog naroda. Nera i ja smo ga sreli jednog dana u blizini kina Kozara, u danima kada smo vec uveliko pakovali kofere i prikupljali papire za izlazak iz Banjaluke. Braco je bio nepopravljivi optimista i jos uvijek se sjecam kako nam je rekao da on nema namjeru napustati grad ni pod koju cijenu. Nadao se da ce ludilo proci i da ce se situacija smiriti. Rekao mi je da ce grad napustiti samo onda ako ga na silu ‘utrpaju’ u kamion. Izgleda da nas Braco nije bio svjestan situacije niti ‘prijatelja’ s kojima ima posla. Oni su imali druge planove o kojima obican ljudski mozak nije mogao ni sanjati.

Proslo je nekoliko godina od naseg dolaska u Ameriku. O Bracinoj sudbini, kao i sudbini mnogih drugih muzicara, nisam znao nista. Tek pri nasoj prvoj posjeti Dzindicima u Louisville, Kentacky, saznadosmo da je i Braco gradjanin toga grada. Bila je to sansa da se nakon dugo godina vidimo i ispricamo. To vece smo ostali uz pice i pricu da kasno u noc. Braco nam je tada pricao o svojim prvim danima u novoj domovini i borbi da se dokaze u novoj sredini (o tome bi se mogao napisati mali roman, kao i za vecinu nas koji smo prosli slican put). Kao i mnogi drugi bivsi Banjalucani, Braco je brzo ‘isplivao’ iz prosjecnosti, talenat i uporan rad su mu brzo omogucili da se vrati svom starom zanatu. Pored nastupa kao pijanista u poznatim hotelima, Braco je poceo predavati muziku za mladje generacije. Zivot se vratio u normalne tokove, ako se to moze reci za nacin zivota ovdje u Americi. Zal za Banjalukom je i dalje ostala.

U Pittsburgh sam se vratio s Bracinim prvim CD-om, uradjenim ovdje u Americi. CD sadrzi 12-tak muzickih numera na klaviru u Bracinim aranzmanima, od kojih su mi se posebno dopale obrade bosanskih sevdalinki.

S Bracom sam se ponovo susreo nedavno prilikom Zokine svadbe. Ostao je isti, cini se da godine na neke ljude nemaju uticaja. Ponovo smo imali priliku da se ispricamo i razmijenimo informacije o poznatim nam osobama, planovima za buducnost. Braco se i dalje bavi muzikom, svira i poducava mladje, ali i priprema materijal za novi CD. Palo je obecanje da cu radnu kopiju novog CD-a dobiti postom, sto me posebno raduje.

Evo napisah dosta toga, a jos vise je ostalo nedoreceno. Tesko je 40-tak godina staviti u jedan prilog a reci sve. Nekih detalja iz dalje proslosti se vise dobro ne sjecam pa postoji mogucnost da sam, nehoticno, ponegdje pogrijesio. Nadam se da se nitko nece naljutiti jer nije lako sjecati se svih detalja tamo iz sezdesetih. Ako sam napravio neku krupniju gresku, ocekujem da ce me Braco korigirati. Znam da cita blog i da prati sta se u ovoj nasoj virtualnog kavani dogadja.

Jos jedan gitarista

Eko mi se javio jos jednim kratkim prilogom prije svog polaska na odmor. Zurio se na avion (on i Mina se ovih dana brckaju na plazama Nice!) te nije imao vremena na napise gotovo nista, ali sam dobio nekoliko fotografija.

Danas predstavljam jos jednog gitaristu, iz plejade mnogih iz ove nove generacije Banjalucana razasutih po svijetu. Jos prije sam spomenuo da su se mnogi iz ove mladje generacije okrenuli muzici, vecina gitari. Da li je to posljedica uticaja roditelja koji su uzivali u dobroj muzici, ili pak rata, koji je prekinuo mnoga djetinjstva, ne mogu reci, jer nisam psiholog po struci. Cini mi se da bi bilo zanimljivo kada bi se netko pozabavio ovim fenomenom.

Da ne skrenem s teme, vracam se na ovog naseg gitaristu. Radi se o Ekinom starijem sinu Zlaji, kojeg na ovoj slici (lijeo) mozemo vidjeti kako svira bas gitaru na jednom od hard-rock koncerata u Norveskoj. Eko mi napomenu da se Zlaja vec dugo bavi muzikom i da se, pored bas gitare, okusao u sviranju solo gitare i bubnjeva. Lijepo je od Eke sto nam je poslao ovaj prilog a jos ljepse bi bilo kada bi se Zlaja aktivno ukljucio u ovo nase druzenje. Cini mi se da mladi imaju neke svoje preokupacije i da ih ovaj nas blog nije uspio zainteresirati.

Na ovoj stranici mozete vidjeti jos nekoliko Zlajinih fotografija.