Koningsdag (Kraljev dan)

U Holandiji rodjendan kralja Alexandera 27.april nazivaju Kraljev dan (danas je napunio 50 godina), ne radi se, svake godine bude izabrano jedno mjesto gdje dolazi kraljevska porodica i slavi rodjendan sa, reći ću, rajom na ulici.  Naravno,  vrše se posebne pripreme i pravi se poseban program, jer se sve planira unaprijed.  Ove godine, danas, Tilburg je organizator i domaćin za Kralja i njegovu  porodicu. Da spomenem i to da je bivša kraljica Beatrix, tron napustila 2013-e,  na svoj rodjendan  30.aprila, tako da smo dotada imali  Kraljičin dan.  Tradicija koja se poštuje.

Sl 1. Kralj Alexandar sa suprugom kraljicom Maximom

Na slici 1. Kralj Alexander prilikom krunisanja 30-04-2013.

U svim ostalim manjim i većim mjestima, u centru, se organizuje  slobodna prodaja (vrijmarkt).  A šta to znači?  Samo taj dan u godini može svako da prodaje šta hoće u centru, bez naplate taxe (opštinske).  Za prehrambene proizvode koji se prave i prodaju mora se imati odobrenje opštine.

Sl 2. Ulice Emmena prema centru - prazne

Ja obično taj dan ne izlazim, ne volim gužvu. Danas sam išao u centar gdje se sve odvija, da napravim koju sliku i prilog o tome, malo informacija. U centar sam pošao oko 12:00 sati i na slici 2. se vidi pusta ulica, a centar je pun, već od ranih jutarnjih časova. Ove godine raju je poslužilo vrijeme, nije bilo kiše iako je čitav dan bilo prohladno i pretežno oblačno. Slike nisu baš super dobre.

Sl 3. Prilazim centru ' počinje gužva

Sl 4. Nema... šta nema

Sl 5. Prodaja na ulici - nema takse

Sl 6. U centru gužva na sve strane

Sl 7. Vrijmarkt Emmen

Svake godine opština izdaje jedno uputstvo (sl.7) gdje su naznačene lokacije (centar uz crkvu i još par ulica) za prodaju uz još kojekakva opšta “pravila igre”. Ove godine sve što je ljubičasto .... bio je prodajni prostor. Ali… ali ukoliko netko želi pokriveni štand, mora to da prijavi i jedna privatna firma to montira dan prije uz naknadu od 18,00 euro.  S obzirom da sam video mnogo pokrivenih, ovaj gazda je najbolje zaradio.

Sl 8. Prodajno mjesto sa pokrivenim štandom ' 18 Eura

Da ne pišem mnogo, pogledajte slike.

Sl 9 Sve što ne treba, na prodaju

Sl 10 Mali trg pred bibliotekom prepun prodavača

Sl 11  Nema čevapa...

Sl 12 Sok i sladoled

Sl 13 Narandžaste majice - holandska boja

Sl 14 I narandžaste perike...

Sl 15 Mama sa dvije kćerke i bižuterija

Sl 16 Sve ovo pravim s mamom, kaže djevojčica

Na slikama 28, 29 i 30 su poznate Holandske klompe (klompen). Datiraju još od početka srednjeg vijeka. Bila je to uglavnom obuća radničke klase i seljaka (poljoprivrednika). Kada sam jednom prilokom pitao zašto su jedne bojene (bajc) a druge ne, odgovorili su mi pitanjem:  ……. jedne su ‘’radne’’ a druge za posjete,  odlazak u crvu ili što bi mi rekli za ‘’svećane prilike’’.   Šta misliš ti koje se upotrebljavaju za koju priliku?

Ja kažem : …. one što su bajcane, kao lakirane i ukrašene to su ‘’svečane’’ a one druge neobojene su ‘’radne’’.  I pogriješio sam, jer one neobojene i nezaštićene su za ‘’svecčne’’ prilike.   Interesantno.

Sl 17 Vrijedna porodica

Sl 18 Prodaja suvišnih stvarčica iz kuće

Sl 19 Knjige i gramofonske ploče

Sl 20 Dječije igračke

Sl 21 Dječije radosti...

Sl 22 I šerpe na ulici...

Sl 23 "Buvljak"

Sl 24 Centralni trg, u pozadini crkva

U centru sam se zadržao oko 1 sat, na putu kući još uvijek je bilo pusto.  Holandski vrijmarkt

traje do pred samo veče, jednom godišnje na koningsdag.

Pozdrav svima.    Sega

Sl 125 Centralni trg s druge strane

Sl 26 Prilaz prodajnom centru

Sl 27 Prodajni centra "zaposjednut" jedan dan

Klompe, lakirane su radne

Sl 28 Klompe ... meni su ugodne

Sl 30 Klompe u stara vremena, paradne

Sl 31 Odlazim kući ... nema gužve

Lijepa Holandija

Sin Zlatko ka 27-godišnjak
Danas ima 40 godina i kusur

Čitam ove priloge iz Holandije i radujem se što je i ona moja zemlja i što sam svaki put kad sam boravila tamo uživala u njenoj ljepoti. Uvijek joj dajem epitet "Zemlja kao od Lego kockica".

Iako je naš Zlatko prošao teške trenutke, sve što je danas postigao može zahvaliti toj sreći da je bio u zemlji jednakih mogućnosti.

Nikad nisam pisala kako je teško bilo misliti o njemu i znati da nema tamo nikoga svog. Nikad mu nitko nije "pružio ni času vode" kako se u Bosni kaže za svakog ko je svoj život kreira potpuno sam. Nisam nikad pisala o tome kako smo 98-me godine prvi put poslije šest godina, tuge i brige imali prvi susret s njim i Holandijom.

Te 98-me godine u našu firmu je došla Turkiš banka i nudila bankovne kreditne kartice, ko god je želio . Odmah sam se prijavila i digla kredit, tj odobrenje korištenje na bankomatima i plaćanja prilikom kupovine.

Zlatkov stan prije našeg dolaska

Bili smo bez novca jer su plate bile male a tek je počela da stiže roba, koja je u skoro četiri godine bila misaona imenica. Meni je odmah pala na pamet ideja da sa tim novcem idemo kod Zlatka. Ali kako. Nije bilo vozova ni autobusa za "nigdje i niotkuda”. O avionima da i ne pričam.

Nakon pet - šest dana javi mi prijateljica iz Vojne bolnice da jedan doktor ide na službeni put u Ljubljanu i da će nas povesti.
Još prije rata smo bili bliski sa susjedom Vojkom i njenim bratom Tonetom i snahom. Oni žive u Kranju i iz mog Telekoma samo se dogovorili da će nas dočekati.

Susret je bio predivan i njihova briga prema nama nezaboravna.

Namještaj sav kupljen u IKEA

Onda se počelo rješavati pitanje daljeg odlaska u Hag. Nije bilo direktnih autobusa a željeznica je vozila iz Jesenica, pa Beč pa već ne znam kuda sve i cifra tih karata ogromna.
Onda nam Tone predloži da će nas odvesti do granice i tamo da sačekamo neki autobus koji bi nas odvezao dalje. U razgovoru sa graničarima saznasmo da se u autobus ne može niko primiti na granici, već samo sa kartama polaznih stanica.

Bili smo nesretni i onda nam Tone predloži da budemo na parkingu i probamo stopirati.
Bilo je tu raznih kola iz bivše Juge, ali svi puni.

Onda se pojavi neki stari kombi bosanskih registracija, i unutra mladi par. Mi im pridjemo i pitamo dokle idu. Oni rekoše do Frankfurta. Inače su bili iz Bihaća, kao izbjeglice u Frankfurtu. Vraćaju se kući i prevoze svoje stvari koje su dobivali u Njemačkoj. To im je bio drugi ponovni odlazak. Kombi je imao samo dva mjesta a iza vozača je bio prazan prostor i dvije automobilske gume. To su nam bili jastuci na koje smo stavili jakne.Prešli smo bez problema granicu i stigli do Frankfurta. Onda sam se ja sjetila da odatle idemo za Berlin kod mog brata, pa ću ga ja nekako nazvati.

Sa Zlatkovim susjedima koji su nas odveli u "raj".
To mjesto se zove Kojkenhof (možda neko slovo nije tačno).
Ja i danas, kada me uhvate majčinske brige i nesanica,
zažmirim i brojim, ne ovce, nego tulipane iz ovog raja
i vjerujte mi da pomaže. Ovo je samo 5%
od onog što smo vidjeli.

Ušli smo i prekrasan voz, čist, stjuardese lijepe, a u hodniku voza telefonska govornica.
Znanje njemačkog je olakšalo sve brige i ja sam se javila bratu. Na pitanje odakle se javljam i on se začudio, jer je u Njemačkoj odmah imao kola i nije koristio vozove tako da nije znao za tu novotariju. Javila sam da stižemo na stanicu Berlin ZOO gdje nas je dočekao.

Nakon dva dana kod njega krenuli smo njegovim kolima za Hag, a vrijeme godišnjih odmora se smanjivalo.
Zlatko nam je dao adresu stana, ali moj brat se nije snalazio a mi još manje. Vrtili smo se u krug jer su sve kuće i ulice skoro iste.
Onda smo sa govornice zvali Zlatka. On nas je pitao da opišemo mjesto gdje stojimo. Nije bilo daleko i došao je biciklom do nas. U stanu je imao dva madraca na podu i jedan kauč. Nekako smo se smjestili i umor je učinio svoje da smo i na podu spavali.
On je tada radio u nekoj belgijskoj banci i uštedio novac i sa našim i njegovim smo u Ikei, koja nas je oborila s nogu, kupili sve što je potrebno za jedan normalan život, kakav smo imali prije rata u Sarajevu.

Treći dan su nam pokucali susjedi preko puta Zlatkovog stana, sa zdjelom nekih čajnih kolutića. Predstavili su se. Muž je bio na Kosovu. Bio je šef neke velike pekare u Hagu i kao penzioner i stručnjak bio je prije rata kao stručnjak u izgradnji neke velike pekare u Kosovskoj Mitrovici.
Stan je bio u najljepšem dijelu Haga, Ševeningenu u blizini Atlanskog okeana i najveće i najljepše plaže.

Zlatkovi susjedi Liza i Kejs

Uz znanje njemačkog jezika smo se dobro sporazumijevali. Zlatko misli da smo im se svidjeli i da su željeli malo više da saznaju ko je on i odakle je. Inače nije bio na poštansko sanduče stavio ime i prezime. Komunicirali smo telefonom.
Neko je od stanara stavio Mr. X.
Zlatko je inace, vrlo ozbiljan, samozatajan tip. Znao je odlično holandski, čak je i za tadašnjeg ambasadora BIH nešto prevodio, uputio ga neki kolega.

Liza i Kejs su nam ponudili da, ako nas dodje više, možemo kod njih spavati jer su sami u velikom trosobnom stanu. Ja sam joj iz zahvalnosti poklonila jedan mamin prsten sa ruke. Nije odmah htjela da uzme ali ja sam inzistirala.

Slika sa snahom, prije odlaska na krstarenje sa Franom
i njegovim prijateljima

Svaki put kad smo dolazili, vozili su nas po Holandiji, jer Zlatko nije imao kola.

Svi vi koji ste kao Sega bili "mješani" u Banjaluci bili ste im na meti. Imam mnogo tih primjeraka, obrazovani, kulturni i djeca vaspitana i vrijedna. Ma gdje da ste bili pokazivali su prema vama poštovanje.
A politika je upravo to i htjela jer ste bili opasni za one čijim se mozgovima moglo manipulisati.

Zlatko sa suprugom

Naš sin je u Holandiji pronašao predivnu snahu, Engleskinju, našu Merilin Strip na koju jako liči. I ona je tamo bila sa mladjim sestrom koju je odškolovala, oslonjene samo jedna na drugu. Sad su nam tamo i dva unuka, koji su i Englezi i Holandjani. Po majci i rodjenju. Mogu imati i bosanske i hrvatske pasoše. Ali mi smo rekli da pored ta dva pasoša nije im potrebno ništa više.

U prilogu šaljem i malo fotografija.

Pozdrav Saima

Ljudi na slici su Surinamci.
Đošua je bio portir u bolnici u Hagu u kojoj je Zlatko radio.
Supruga Gizela. Nisu imali djece.
Zlatko je pričao da je to tako dobar čovvjek i uvijek bi
se zadržao s njim u razgovoru kada bi došao u odjeljen je.
Ja sam ih pozvala na ručak kod nas. Pisala sam na blogu o tome.
Kao dijete u Surinamu je čuo za Tita. Znao je da je vodio
računa o malim ljudima. Ona nam je rekla da je često, kada bi došao kući,
pričao o krasnom mladiću iz Jugoslavije. Zvao ga je Slatko.
Teško mu je bilo izgovoriti Zl. Iako  je Zlatko davno otišao iz bolnice,
a on u penziju, puno nam je pomogao prije dvije godine nabavljajući
igle za Melihinu kemoterapiju kojih nije bilo u našim bolnicama i
apotekama. Mi ih stalno pozivamo u Sarajevo. Već pomalo poboljevaju.

Zlatkovi prijatelji.Libanac, Holanđanin i momak u sivom je Štef
- Nijemac. Oženio je našu ženu iz Kaknja kojoj je muž poginuo
tokom rata, a imala je djevojčicu.
Imaju divan brak i zajedničkog sina.

Ševeningen

Naši Jan i Teineke (otok Terschelling)

U Holandiju dolazimo u novembru 1993.godine a na otok Terschelling u martu 1994-e. U to vrijeme, radi nenormalnog stanja (dali je sada bolje ?) u našoj domovini, azil procedura je bila mnogo brza, tako da smo pred dolazak na otok dobili status (da možemo boraviti u Holandiji)  a boraveći tamo prvi puta počinjemo učiti holandski jezik, Davor polazi u školu, mi sve više dolazimo u kontakt sa Holandjanima, upoznajemo ih (njihove običaje, manire, način življenja).  Danas, sječajući se svega, bilo je interesantno.

Ali ovu pričicu pišem radi jedne  holadske porodice, van der Heide,  Jan i Tieneke. Na otoku smo stanovali u jednom manjem motelu, sa 12 apartmana, 12 porodica.  Motel se nalazio u Formerumu, na pješčanim dinama, sa pogledom na Sjeverno more. Od aprila do septembra, do našeg preseljenja u Emmen bilo je predivno vrijeme, otočani su komentarisali...... donijeli ste nam prava ‘’južna’’ ljeta.   Poslije par dana boravka, u motel dolazi desetak holandskih porodica, upoznaju se sa svima i kod nas u apartman dolaze Jan i Tieneke, nekako komuniciramo (malo engleski, malo njemacki, malo ‘’mimikom’’), Davor je u svemu najbolji, te tako počinje naše druženje, skoro svakodnevno.

U to vrijeme Jan je radio kao profesor na Akademiji za pomorce (navigacija) koja se nalazi u najvećem mjestu, West-Terschelling (luka). Pošto su im djeca odrasla (Ard i Allete), Tineneke je stopirala sa poslovima fizioterapeuta. Imala je svoje hobije i kako kaže …..uživala, nije više imala potrebu da radi. Kada se samo sjetim koliko su vremena posvetili nama, kao volonteri,  to je nevjerovatno.  Učenje jezika, naš odlazak kod njih ili oni kod nas, izleti po otoku, upoznavanje Holandske i Friesladske istorije.

1 -Zastava Frieslenda

Naime, provincija Friesland je jedina u Holandiji koja ima svoj jezik (Fries).  Fries jezik datira iz perioda 1.100-te i 1.570-e.  Pripada grupi zapadno-germanskih jezika sa primjesom engleskog i specifičnim akcentom. Iako je holandski oficijelan i danas ga govori oko 440.000 Frieslandjana, skoro polovina stanovnika.  Friesland  ima i svoju zastavu, još iz srednjeg vijeka, od 1.085 godine  Sedam vodenih listova (mislim da je LOKVANJ) simbolizira sedam srednjovjekovnih Friese ‘’zeelanden’’ (dijelovi provincije koji svi izlaze na more, od Alkmara do Wezera):

West Friesland, Westergo, Oostergo, Hunzingo, Fivelingo, Emsingo i Jeverland.

2 - Zastava Terschellinga

Takodje i otok Terschelling ima svoju zastavu (sl.2) od 1932 a oficijelno je odlukom opštinskog vijeća usvojena  1961.godine. Na njoj je 5 boja, sa značenjima:

crvena-oblaci,  plava-nebo,  žuta-žito,  zelena-trava i bijela-pijesak.

Od našeg prvog dolaska na Terschelling do danas, taj otok mi je postao kao magično mjesto, nešto posebno.  Otok nije daleko od Harlingena ali radi plitkog mira, plime i oseke, putovanje traje  jednom krivudavom putanjom, prirodnim kanalom oko 1 sat i 45 sat (trajekt), dok brzi prevoz traje 45 minuta.

3- Terschelling iz aviona

Ponovo stavljam sliku otoka, avionski snimak. Kada bih mogao da letim, letio bih samo više Terschellinga. Magičan je  Dogovorio sam se sa djecom, jednog dana kada me kremiraju, urnu trebaju ponijeti i isprazniti pred ulazak u Weest-luku.  Slika je pravljena u vrijeme oseke, tako da se sa desne strane vidi ‘’kanal’’ i ulazak u luku-Weest.

4- Luka West Terschelling

5 - Davor i u pozadini motel gdje smo stanovali

6 - Davor na pješžanoj dini Sjevernog mora

Na slici desno Davor stoji pored motela (visina pješčanih dina se kreće od 10 do 15 metara)  a u pozadini je sjeverna pješčana plaža otoka, od Weesta do Oosterenda oko 30 km.

Davor je osnovnu školu, grupu dva pohadjao 4 mjeseca. Zahvaljujući extra radu na učenju jezika preko vikenda i Allete ( kćerci Jana i Tieneke) koja je svakodnevno dolazila i učila s njim, u septembru, poslije prerseljenja u Emmen, mogao je normalno da se upiše  u grupu 3, bez dodatnog rada na jeziku. 

7 - Proslava Davorovog 6. rodjendana

Svoj šesti rodjendan Davor je imao na otoku (slika 7 i 8), a kako su grupe (broj djece) na otoku malobrojne, vidi se na slici 9.

Poslije preseljenja u Emmen, povremeno posjećujemo Jana i Tieneke. Pošto oni svake godine odlaze na odmor, najčešće u Skandinaviske zemlje, usput navrate i kod nas. Njihova pasija je bila putovati ….. i sto vise putovati.  Imali su kombi-kamper te snjim obisli Skandinaviju temeljito a ponekada bi odlazili u Austriju i Švicarsku, naravno u Alpe.

8 - Davorov rođendan u školi na
Terschellingu

Zadnjih par godina iz zdravstvenih razloga (Jan) nisu više u mogućnosti dugo putovati.

9 - Davor, grupa 2, prve škole u
Terschellingu

U augustu  1995-e dobili smo Sandra. Jan i Tieneke nam dolaze u posjetu (u povratku iz Norveške) i ostavljaju nam ključ od kuće, uz komentar  …… ‘’ kada mi nismo na Terschellingu, javićemo vam i vi možete ići tamo i koristiti našu kuću”. I bilo je tako, nekoliko ljeta smo provodili na Terschellingu po mjesec dana. Davor i Sandro su više nego uživali. Pravi raj (sl.10).

10 - Davor i Sandro, ljeto 1997. god

11 - Allete, kćerka Jana i Tieneke

12 - Tieneke, ljeto 200. god.

13 - Tieneke, Jan i Sandro, ljeto 2002. god.

Prilikom naših druženja ja sam uglavnom bio pekar i kuhar.  Htijeli smo da im bar malo približimo ‘’našu kuhinju’’ (sl.11, 12 i 13).

Kada je Davor završio školu i počeo da radi, jednom prilokom kažem mu: ....’’Davor znaš šta mi je posebna želja ..... ‘’ on me prekida : ‘’Znam stari, slijedeći vikend idemo ja i  Lieke na Terschelling a ti znaš kod koga’’. Kada su stigli tamo, zove nas Tieneke telefonom, uzbudjena, kaze da je presretna (sl.14).  Ja razmišljam ……. Draga Tieneke i Jan, šta ste sve vi uradili za nas i našu djecu, to mogu samo ljudi velike duše i velikog srca.

Tineke, Davor i Jan

O Janu i Tieneke mogao bih da pišem mnogo više, zato ću navesti još par pojedinosti.

Nesreća sa reaktorom u Černobilu desila se u aprilu 1986.godine. U Holandiji je vodjena kampanja o preuzimanju djece iz Černobila preko ljeta, 2 mjeseca, u trajanju od 5 godina.

Na otok Terschelling je svake godine dolazilo 30 djece, od kojih su dvoje bili smješteni kod Jana i Tieneke. Htjeli su djeci da pomognu bar na taj način.  Humanizam i volonterski rad.

Za svaku pohvalu, svaka im cast.

Kao drugo: moja mama je stigla u Zagreb, u februaru 1994.godine. Moj brat i ja nismo ovdje uspjeli  srediti papire da bi nastavila put za Holandiju. Mama je ostala u Zagrebu 1,5 godinu.  Jan i Tieneke su znali za to.  Pri polasku na odmor u ljeto 95-e navratili su kod nas. Razgovarali smo i o tome.  Jan je predložio da napišemo pismo kraljici, kaže ….. ‘’Sega, ovdje je sve moguće, nikada ne znaš, ako ne pokusavaš … neće se ništa ni desiti’’.   Isti dan je uzeo sve podatke, napisao pismo, ja ga potpišem, odemo kod moga brata u Heerenveen, potpiše i on i zatvoreno pismo predamo u poštu na ime kraljice u Den Haagu.

Jan i Tieneke su otputovali za Norvešku.  Poslije mjesec dana, zove moja mama iz Zagreba,

Kaže …… dolazili su iz Holandske ambasade, bio je i ljekar s njima, za dvije sedmice mogu da putujem za Holandiju.  Neposredno iza toga i mi dobijemo obavijest da je našoj mami dozvoljen dolazak u Holandiju.  Šta reći? Kako prokomentarisati pomoć, savijet i zalaganje naših novih prijatelja?  Da nije bilo njih, moja mama ne bi nikada stigla ovdje, ne bi provela staračke dane  u blizini djece i unučadi, tko zna kako bi se sve zavržilo ?

U stvari, mi smo imali sreće da u ta ružna vremena, mogu reči lutajući po ovom dijelu Evrope,

ostanemo u Holandiji, dodjemo na Terschelling, sretnemo Jana i Tieneke a oni, da nas brže povrate u život ……. A mi zavolimo Holadiju. Zato im ostajemo zahvalni i mi i naša djeca, čitav život, našsem dragom Janu i Tieneke!

Pozdrav svima!   Sega