Ljeto se polako
bliži kraju a u našem malom mistu ljeto je godišnje doba kada misto naraste,
oživi, jer u njega navale turisti iz svih kraja Evrope, a ima ih čak iz Japana a
i iz nekih drugih dalekih zemalja jer Jadran je već duže vremena popularna
destinacija za mnoge. Početkom ljeta bili su to gosti uglavnom iz Istočne
Evrope, oni koje smo nekada u naše vrijeme sažaljevali, a ovih dana je sve više
Talijana, Austrijanaca i Nijemaca, ako je suditi po jezicima koji se čuju na
plaži i u kafićima.
Ljeti nam, evo
već treću godinu, stižu i unuke. Tata im ima sreću da ima jako puno godišnjeg odmora
pa svake godine provedu mjesec dana na Jadranu i nekim drugim mjestima nekadašnje
nam države. Kada to poredim sa situacijom u Americi gdje je profit najvažnija
stvar na svijetu i gdje si malo ko može priuštiti više od 7 dana odmora u
komadu jer se boji da će izgubiti posao, jasno je da je Evropa ipak nešto drugo
i da kapitalizam u Evropi nije isti kao onaj u državi u kojoj smo zaradili
svoje penzije.
Unuke rastu, i
već su se navikle da ljeti idu kod nane i dide na ljetovanje i da im nana i
dido žive u malom mjestu pored mora koje je njihov drugi dom. „Pa ovo jeste naš
dom“, čuh kako Emina reče sestri kada su ušle u svoju sobu i nešto između sebe
pričale. A nama drago. Da smo ostali u Americi, ko zna kako često bi nas mogle
posjetiti i ko zna kako bi se osjećale. Kako već godinama ljetuju u Hrvatskoj,
a i Bosne su upoznali dobar dio, za njih su posjete ovim našim krajevima nešto što
se podrazumijeva, nešto što se redovito događa svake godine. I dobro je da je
tako jer sada imaju više prilika da dođu u posjetu nani i didi, kao što su to
naša djeca išla u ono naše doba.
Mi smo, po
preseljenju na Starčevicu, svakog utorka išli na grah kod moje mame a tamo smo
provodili i većinu vikenda pa su Davor i Sanja imali priliku da baku vide
najmanje dva puta nedeljno (moj otac je umro ranije, prije nego se Sanja rodila,
a Davor je bio mali, pa ga se vjerojatno ni ne sjeća). I kod nane i dide smo
išli često. Djeca su odrastala uz baku (nanu) i didu i to je bilo tako kod
većine koje smo poznavali. Za to nisu bile potrebne posebne pripreme, niti je
trebalo puno vremena. Sjedneš u auto i već za 10-tak minuta si kod bake (nane)
i radiš šta ti je volja.
Od početka
devedesetih, kada u naše krajeve na vrata zakuca „demokratija“, sve se okrenulo naopako. Rastjeraše nas po
cijelom svijetu, familije se rasturiše, a zbog borbe za preživljavanje u
sredinama gdje se oko novca vrti sve, posjete baki i didi za neke postaše rijetki,
posebno dragocjeni događaji. Tako je i u našem slučaju. Što zbog daljine, što
zbog starosti, unuke vidimo najčešće dva puta godišnje. I onda, u tim rijetkim
trenucima, nastojimo da uradimo stotine stvari koje su u našoj mladosti bile
nešto normalno, nešto što je bilo dio naših života.
Neri ove godina
pade napamet da kolač, koji unuke obožavaju, pravi s unukam. Jedan je napravila
prije nego što si stigle i taj je nestao za par dana. Od mlađe unuke, za koju
smo primijetili da često komentira hranu koju nana priprema, uglavnom dobija
čistu peticu, pa je donesena odluka da ga Nera napravi ponovo, kada se vrate nakon
obilaska Skradina, Cresa i nekog sela u okolini Gospića. Po povratku u „bazu“,
Nera ih upita da li bi pravile kolač s njom ili da ga ona pravi sama. Dileme
nije bilo, odluka je bila jednoglasna, pravit će ga zajedno.
Bilo mi je drago
gledati kako s nanom razbijaju jaja, mute ih, miješaju tijesto, provjeravaju da
li je pečeno. Bilo je i probavanja da li je sve napravljeno kako treba. Na
kraju, kada je kolač bio gotov, pitale su da li mogu dobiti po komad. Kada im
nana reče da kolač mora ostojati do sutra, nisu se bunile. Samo su uveče, prije
spavanja, tražile da vide kako izgleda. To veče dugo nisu mogle zaspati. Da li
je to bilo zbog kolača ili zbog nečeg drugog, nismo znali.
Sutra ujutro, po ustajanju,
kolač se morao probati. Nakon toga se i poslije ručka pojeo po komad a ostatak
je nestao za dva dana.
Tako su naše
unuke, po mami Nizozemke (ako zanemarimo da im je tata iz Bosne), imale priliku
da prvi puta s nanom prave kolač. Posjeti me to na pripovijetku Laze Lazarevića
Prvi put s ocem na jutrenje, iako ova dva događaja nemaju gotovo
nikakvih dodirnih tačaka. Meni je u sjećanju ostalo samo kako je dječaku u
sjećanju ostao taj događaj a sigurna sam da će i našim unukama u sjećanju
ostati pravljenje prvog kolača s nanom.
Da nismo živjeli
s idiotima, kolači bi se pravili češće. Ovako, za nadati se da će nas zdravlje
poslužiti i da će unuke imati priliku da s nanom naprave još kolača, na njihovu
i našu radost.