Bushkill vodopadi

O kako nas je naš komšija Kemo „zarazio“ vodopadima, kuda god da putujemo nastojimo da posjetimo state parkove u kojima se obično nalazi bar poneki. Tako je bilo i ovaj put. Na povrtaku kući nakon posjete Vujinićima svratili smo u Bushkill Park na granici saveznih država Pennsylvania i New Yersey, u kojem se nalaze poznati Bushkill vodopadi koje neki nazivaju Niagara of Pennsylvania.

Nakon nekih dva sata vožnje autoputom skrenuli smo na sporednu cestu koja nas je provela kroz lijepe predjele Pennsylvanie, pune guste šume, staza za planinarenje i vodopada. Zbog ograničenog vremena nismo se mogli zadržavati jer nismo htjeli kući stići prekasno.  Velike su ovdje razdaljine i čovjek se dobro izmori sjedeći za volanom neprekidno nekoliko sati.

Na ulasku u park nas je dočekala masa posjetilaca. Gotovo sva parking mjesta su bila popunjena. Čak je i red za ulaznicu za obilazak parka bio podugačak. Posjetioci, najvećim dijelom Indijci i nešto Kineza. Tu i tamo se mogao vidjeti i ostalih ali su Indijci definitivno bili najbrojniji.

Za obilazak svih vodopada treba odvojiti skoro tri sata. Mi smo se odlučili za jednu od kraćih varijanti ali nam je ipak tri sata prošlo dok smo trepnuli okom. Glavni vodopadi su povezani stazama i drvenim mostovima a visinska razlika je na pojedinim mjestima prilična. Hodajući od jednog vodopada do drugog sam najbolje osjetio koliko mi je godina. Ako ovako nastavim, od moje posjete Machu Pichu neće biti ništa. Koljena polako počinju da klecaju a i srce se nešto buni. Izgleda da sam zaboravio pogledati u kalnedar. A trebao bih.

Ostavili smo Bushkill vodopade negdje poslije pet sati popodne, nadajući se da ćemo imati prilike da se ponovo vratimo. Međutim, ako je suditi po onome kako su se stvari do sada odvijale, teško će se to desiti. Čovjek obično ima samo jednu priliku da obiđe neka mjesta a sve ostalo ostaje samo kao želja. Vjerojatno će tako biti i sa Bushkill vodopadimaod koji će mi ostati samo slike i lijepe uspomene. 

Junska jutra

Pogled s ulice

Dorval je mjesto u kojem mi živimo. Ime je dobio po prezimenu čovjeka koji je kupio teren u doba kolonizacije. To je bila mala naseobina ogradjena visokim gredama. Poslije je nastalo selo (village), a poslije drugog svjetskog rata je proglašen gradom (ville). Udaljen je 15  km od centra Montreala. Relativno stara naseobina ima dosta starog drveća, debelih stabala i širokih krošnji. U proljeće, koje ovdje počinje krajem maja, to je raj za ptice. Jednom sam vec pisala o tim divnim majskim i junskim jutrima. Svake godine sam uživala slušajući improviziranu ptičiju simfoniju hodajući  do autobusa ili voza na posao. U to vrijeme bi namjerno pravila duže ture hodanja i upijala zvuke i mirise jutara ranog ljeta. Prije tri godine, firma u kojoj radim je preseljana u manji prostor, na lokacije gdje je malo teže ukomponovati gradski saobraćaj. Tako sam je izgubila ta mala uživanja, vozeći se autom na posao.

Makovi prema komšiji

Ali nije sve propalo, ujutro oko svanuća, sve ptice počnu pjevati, čujem ih lijepo kroz otvoren prozor. Ljubavne pjesme ili samo mala čavrljanja, sve je to zajedno divna simfonija.  

Nešto se neobično dešavalo ove godine u junu skoro svako jutro. Uvijek bi me probudio glas samo jedne ptice. Pogledam na sat, oko 3 ujutro. Neobično za ptice.

Bio je to neki piskutavi glas, kao da je neka mala ptica, bebica. Više je izgledalo kao da plače, da traži nešto, da se žali. Uporno se javljala bez prekida. Ja bih ponovo zaspala razmišljajući koja ptica to može biti i što se javlja tako u isto vrijeme svaki dan. Ima već dvije nedelje da je nisam čula. Ili možda sad malo bolje spavam pa me ne probudi.

Lavanda samo što nije
procvjetala na
kamenitom tlu

U vrijeme dok me je taj glas budio, moja mašta je radila i pravila razne scenarije. Možda je mala ptišica ostala bez roditelja, ili su roditelji otišli po hranu a ona se boji biti sama. Možda joj je hladno. Da li ću je sutra opet ćutu ? Može je neka vjeverica ili rakun napasti. Činilo se da taj glas dolazi s drveta ispred naše kuće, ali poslije po danu nisam čula ništa slično. Za ovo vrijeme, živjeći  na ovoj geografskoj širini, upoznala sam i naučila glasove raznih ptica koje tu žive. Htjela sam razjasniti taj glas u 3 ujutro i nekako pronaći koja je to vrsta. Pričala sam svima o tom ranom koncertu. Znam da se mogu naći i slušati na internetu glasovi ptica. Pokušala sam, naslušala se, ali nisam našla taj glas. Zanimljiv je savjet koji sam dobila od moje kćerke, tipičan za ove nove generacije. Mama probaj snimiti  glas te ptice i onda nadji neki App koji će ti reći o kojoj se ptici radi. Možda bi i nekako ustala u tri ujutro da snimim pticu, ali naci App bi bilo jako teško za mene.

Nedeljom ujutro kad se može popiti kafa vani probala sam uhvatiti tu divnu muziku. Nije lako, nekad se ušute pa onda počnu sve glasno, a onda se nekad ubaci zvuk aviona.

Pozdrav svima od Dubravke

Ograda prema komšiji

Ruža i majčina dušica

Još malo druženja

U nedelju smo se opet malo družili. Ovaj put su nam u goste došli Radoši, naši poznanici iz Zenice, i Jurišići, Nana i Dado sa svoja dva sina. Dan je bio izuzetno topal, uz veliku vlagu, ali smo uz Laško pivo koje je Dado donio, preživjeli. Ja sam malo pojačao sa Sam Adamsom i tako izdržasmo do večeri kada vrućina malo popusti pa se moglo lakše disati.

Sa Jurišićima se rjeđe viđamo pa se iznenadismo kada im ugledasmo djecu. Stariji Bruno je navršio dvanaestu a mlađi Patrick osam.  Obojica se aktivno bave nogometom i veoma su talentirani. Uz to igraju folklor u društvu Duquesne Tamburizans i na taj način održavaju vezu sa starim krajem. Nana, koja je veoma aktivna na više frontova je, pored redovitog posla u banci, nedavno završila magistarski u oblasti biznisa. Ona je još jedan dokaz da se naš svijet razasut po svijetu jako dobro snalazi i da je za većinu budućnost svijetla.

Ostali smo u backyardu negdje do deset a onda smo se rasuli, svako na svoju stranu. Ponedeljak je radni dan i nakon dva dana slavlja red je da se malo odmorimo.

Društvo za stolom

Ilija (Dado) Jurišuć, Mirko i Slavica Radoš

Nana s Patrickom i Brunom. Dida Dane je zauzet jelom

Backyard u punom sjaju

Backyard Tufekčića

Jučer smo, po dobrom starom običaju, svratili kod Tufekčića na Bajram. Dan je bio lijep, sunčan, uz malo povišenu vlagu, ali nas to nije spriječilo da ostanemo na vani skoro do ponoći.

Nisam planirao da u ovom prilogu pišem o Bajramu već o dvorištu Tufekčića koje konačno dobija svoje planirane obrise. Jasna i Izet su duže vremena planirali da backyard preurede po svom ukusa i sada se vide rezultati. Na mjestu visokih borova koji su pokrivali zadnji dio okučnice sada su lijepo uređe kosine pokrivene molčom, cvijećem i ružama, uovičene velikim kamenjem. Neuobičajeno kišno vrijeme ove godine je pomoglo da sve što je zasađeno dobro napreduje pa se pred našim očima ukazao lijepo urađen prostor ugodan oku. Radovi u backyardu su gotovo privedeni kraju i Tufekčići sada imaju priliku da uživaju u ljepoti koja ih okružuje.

Po običaju sam napravio nekoliko snimaka koje evo dijelim s blogerima.

Dok mi razgledamo dvorište, dido čeka klopu

Tufe i Nera raspravljaju o povrtnjaku

Stigao brat

U nedelju sam stigla iz Šibenika . U utorak mi je došao brat Sejo iz Berlina. Sam. Danas idemo u Banja Luku da on nakon 25 godina, kako sam kaže, "spava u svojoj kući." Drma ga starački sindrom za danima mladosti. 

Otišao je prije 40 godina u Njemačku a toliko sjećanja na period prije tog vremena. Non stop priča o raji, Vrbasu, Studencu itd.

Šaljem i ovu sliku na kojoj smo Meliha, Sejo, moj unuk I ja. Prva slika nas troje poslije 25 god. 

Ljeto je prebukirano putovanjima i posjetama pa se iskreno nadam da će jesen biti više posvećena prilozima i komentarima.

Pozdrav Saima

Terschelling

Sega - brzi smo od jedrenjaka

Dragi moji Banjalucani i blogovci evo konacno se i ja javljam, posto sam od 6.jula na odmoru 4 sedmice a potom se moj radni vijek zavrsava. Kod kuce imam dovoljno obaveza, u medjuvremenu sam nasao novi klub gdje cu 2-3 puta sedmicno drzati rukometne treninge i na taj nacin, zasada popuniti ‘’duge dane’’. Sam sebi sam stavio u zadatak da napisemo nesto o nasoj domovini a posto ja imam dvije domovine, izabrao sam onu drugu, novu, u kojoj zivim svoju ‘’drugu’’ ili ‘’novu’’ fazu zivota. Moja prva domovina, Jugoslavija, kazu da vise ne postoji, kazu da je ex-Jugoslavija…. kazu da nije valjala te da su napravili nove drzave po mjeri covjeka.

Valjda to dolazi samo po sebi, cim imas malo vise slobodnog vremen,  sjecanja je sve vise i vise: djetinjstvo, skola, bavljenje sportom, rana i kasna mladost, prve simpatije, prvo zaposlenje, radni vijek, osnivanje porodice, djeca, njihovo odrastanje, nestanak Jugoslavije.  Koliko se toga desilo, koliko godina iza ledja,  a sve je tako kratko trajalo…cini mi se dok trepnes…samo dok trepnes…zivot prosao (skoro).

Moja nova domovina je Holandija. Zemlja koju sam zavolio, mala ali lijepa a i sve vise mi lici na na onu, moju staru, bivsu Jugu. Taj osjecaj prema Holandiji se razvio i kod moje djece a posto obojica znaju za moju ‘’prvu ljubav’’ u Holandiji, prosli mjesec su spremili iznenadjenje za mamu i tatu.

Odlazak na  otok TERSCHELLING.

Taj otok je moja prva ljubav u Holandiji, prva i posljednja. Po dolasku u novu domovinu, na otoku Terschelling smo stanovali pola godine. Tu smo ucili prve holandske rijeci, tu je Davor posao u skolu, naucio voziti bicikl, tu smo upoznali prve prijatelje (druzimo se jos uvijek), tu smo upoznali obicnosti i neobicnosti Holandije i Holandjana.

Frieslandski otoci

TERSCHELLING je jedan od 5 otoka na sjeveru Holandije. Svi otoci su veoma slicni sto se tice konfiguracije terena, nacina zivota otocana, njihova posebna gostoljubivost (izrazenija nego na kopnu). Otok Texel pripada regiji Noord-Holland a Vlieland, Terschelling, Ameland i Schiermonnikoog su dio regije Friesland.

Sjeverni dio otoka je pjescanim dinama zasticen od mora a juzni dio (prema kopnu) vjestackim nasipom (de dijk). Na otoku zivi oko 4.500 stanovnika. Bave se turizmom i stocastvom. U Holandiji, otok je poznat i po tome sto je jedini na kome postoji cranberry (pomorac ga donio iz Amerike oko 1845). Plodovi lice nasoj ribizli a cranberry je rasprostranjen po sjevernoj strain otoka, u uvalama izmedju pjescanih dina. Od plodova prave likere i djemove.

Mjesta ili sela na otoku su (prostiru se u nizu po srednjem-duznom dijelu) :

West - jedina luka sa marinom, na zapadnoj obali prema otoku Vlieland. Zracna udaljenost Westa do Harlingena na kopnu je 26,79 km a traject-ruta 36,90 km i prevoz traje 2 sata i 15 minuta. Zasto ? Waddenze, dio mora izmedju kopna i otoka je plitak, a jedini plovni dio je “prirodni kanal” koji se pruza prema otoku Vlieland te u njegovoj blizini skrece, u blagom luku prema Westu. Interesantno je i to da u vrijeme oseke, dobri poznavaoci ‘’terena’’ idu kroz vodu ( na pojedinim dijelovima i do prsa) ‘’pjesice’’ na otoke.

Na rubu marine se nalazi i Holandska Pomorska Akademija (smjer-navigacije) gdje je radio nas prijatelj Jan koji je sada u penziji. West je poznat i po tome jer se u njegovom samom centru nalazi najstariji svetionik Brandaris. Prva verzija izgradjena je 1.323 godine, ali se radi losih temelja i tadasnjeg losijeg materijala srusio 1.590 godine.  Sadasnja verzija je izgradjena 1.594 godine. Ponos je otocana i veoma interesantan za turiste. Visok je 53,66 metara.

Midsland – selo skoro u sredini otoka, nama veoma drago jer u njemu stanuju nasi najbolji prijatelji Jan i Tineke van der Heide.

Formerum- selo gdje se nalazi jedina vjetrenjaca (NL simbol).

Hoorn – gdje je nas Davor posao u skolu i gdje stanuje njegova prva uciteljica Veronica koju rado posjeti kada ide na otok (mi takodje).

Lies – od nabrojanih, slicnih najmanje selo gdje se nalazi ‘’mali pogon’’ za preradu cranberry-a.

Oosterend – posljednje selo u nizu, uz sami nasip (de dijk). Posljednja trecina otoka je prirodni rezervat pod nazivom Boschplaat. Poznat je po tome da je pod zastitom i  sto se nalazi na putanji ptica  selica sa  Sjevera na Jug i obratno.  Boschplaat im dodje kao ‘’stanica’’ za odmor i  jelo…. mislim za ptice.

Terschelling-Brandaris

Na otoku se nalazi jos nekoliko manjih sela a pomenucu samo Baaiduinen (skraceno Baaid) koji se naslanja na vece selo Midsland, a vec sam spomenuo da u Midslandu zive nasi prijatelji, Jan i Tineke. U Baaidu, u staroj kuci Jana i Tineke zivi njihova kcerka s porodicom te vjerovatno iz tih razloga nam je Baaid nekako posebno drag. Selo je malo, sa dvadesetak kuca i nekoliko uredjenih kampova, sa uredjenim kucicama za odmor a mogu se postaviti i satori ili kamp-prikolice. Kao iz price…ili slikovnice.

U vrijeme azil-procedure dok smo stanovali na otoku, Jan bih ponekada odveo Davora u  West, u Pomorsku Akademiju gdje je bio docent (od prije 5-6 godina je u penziji). Ispred Akademije je bio skolski brod Princeza Juliana. Davor je bio opcinjen tim brodom i svetionikom Brandaris. Na svim papirima i sveskama ih je crtao…uvjek ista tema..svetionik i skolski brod Juliana.   

Terschelling - iz aviona

U vrijeme dok su Davor i Sandro bili u osnovnoj skoli, odlazili smo na Terschelling preko ljeta, iznajmili bi kamp-prikolicu, par bicikla i uzivali. U vrijeme srednje skole isli smo par puta u Jugu i naravno Banjaluku. U posljednje vrijeme, Juga je otpala, za nas predaleko, naporan put, vrijeme cini svoje, s obzirom na nasu porodicnu situaciju malo tesko jer sa kolicima, nemozes gdje i kada hoces.

A sada da se ponovo vratim na pocetak. U Holandiji, maj mjesec je (vise nego drugi) malo ispunjen   neradnim danima. Prvo: 4. maj, odavanje poste mrtvima, 5. maj, dan oslobodjenja, 14. maj, Hemelvaartsdag, 24. i 25. maj, Pinksteren.

Vrijeme oseke

U maju, bez prethodnih razgovora ili dogovora dobijemo e-mail od djece da odemo na Terschelling a da oni stizu preko (produzenog) Pinkster vikenda, da provedemo zajedno par dana uzivajuci u nasoj ‘’staroj ljubavi’’ Terschellingu. I bilo je super, predivno. Ponovo u red za traject, cekanje, ukrcavanje… pripreme za polazak trajecta.  Voznja od Harlingena do Westa (na Terschellingu) traje nesto vise od dva sata, naime traject ide kroz jednu vrstu prirodnog ‘’kanala’’ prema otoku Vlieland gdje u njegovoj samoj blizini skrece prema Terschellingu.

Zastava

Podrucje izmedju kopna i svih otoka je veoma interesantno. Uvrijeme oseke mnogi dijelovi kopna su vidljivi i dobri poznavaoci terena mogu pjesaciti sa kopna na otoke, u svakom slucaju tko se odluci za to mora biti i kondiciono spreman jer na mnogim mjestima potrebno je ici kroz vodu i razdaljine savladati prije nego pocne plina. Citavo podrucje se zove Wadden gebieid a otoci Wadden eilanden.

Htio bih navesti nekoliko zanimljivosti :

-       Kako na Terschellingu tako i na ostalim otocima biciklisticke i pjesacke stazes u napravljene od sitnih skoljki, za nekog tko ne zna izgleda kao grubi asfalt,

-       Na otoku je oko 70 km biciklistickih staza,

-       Otok ima svoju zastavu i grb (kao i sve pokrajine, otoci i mnoga mjesta),

-       Po citavoj duzini juznog nasipa napravljena je biciklisticka staza a na unutrasnjoj strain nasipa put za poljoprivredne masine,

-       Na sjevernoj strain otoka se nalaze desetine bunkera (II.sv.rat) koje su izgradili Nijemci,

naravno politika ih nije porusila nego je vecina bunkera zakupljena na 10-15 godina,

adaptirana i sluzi kao vikendica.

A sada malo slikica sa putovanja na Terschelling.

Sega.

Harlingen

Cekanje trajekta u Harlingenu

Mama i sin - Harlingen

Lieke - Harlingen

Ceka se trajekt - Harlingen

Harlingen u daljini

Markeri plovnog kanala za Terschelling

Lieke i Davor - trajekt

U daljini Brandares

Luka u Westu na vidiku

Ribari se vracaju - West

Terschelling, West-Brandaris

Burderay-Formerum

Kafica i cigara vani - Formerum

Burderaj-Formerum

Cetvorka u Midslandu

Terschelling - vikendice i bunkeri