Kod Izete i Senada

Od 200-tinjak slika koje sam dobio od Tufeta, pripremio sam vise priloga. Jedan je upravo pred vama a Izeta sam zamolio da napise tekst:

Na Co-ov zahtjev dajem svoj mali komentar uz ovaj prilog i slike koje su napravljene u krugu familije moje sestre Izete koja sa muzem Senadom i kcerkom Hanom zivi u Norveskoj u jednom malom mjestu zvanom Tananger od davne 1995.g.

Ovo je bio moj treci posjet Norveskoj koju sam zamisljao kao zemlju sa surovom klimom i geografijom. Naravno da to nije tako, svaki put sam sve vise upoznavao ljepote te zamlje, zahvaljujuci nasim dragim domacinima.

Vidjeli smo mnogo toga, od pjeskovitih plaza, nebrojenih jezera do fjordova i planinskih vrhova. Nakon svih ovih "teskih" posjeta vracali bi se kuci na specijalitete moje sestre. Kako je njen muz Senad pasionirani ribar jos iz BL dana to smo morali degustirati raznovrsne ribe. Za Senada mala anegdota: kada je napustao Banjaluku, glavna stvar mu je bila da prebaci na sigurno ribarski pribor tako da on i danas ima nesto od svoje stare opreme.

Kazem da je Tananger malo mjesto, ali u brzom razvoju, zahvaljujuci naftnim kompanijama, najvise americkim, koje vade naftu iz okeana. Zahvaljujuci tome i mnogi nasi Bosanci rade sto bas nije slucaj za druga mjesta u Norveskoj, pogotovo Svedskoj. Moja Izeta radi kao savjetnik u njihovom penzionom osiguranju. Imali smo prilike da posjetimo to mjesto u upoznamo se sa njenim kolegame.Reklo bi se veoma ugodno mjesto za rad bez ove nase poznate americke frke.

Inace, moj osjecaj je da se tamo puno mirnije i sporije zivi. Mozda nisam u pravu pa bih volio cuti komentare domacih na tu temu.

Pozdrav svim blogerima u Norveskoj i Svedskoj kao i drugim zemljama svijeta.

Vise slika mozete vidjeti na ovoj stranici.

Muris i Bego

Iako je proslo vec vise od sest mjeseci od ‘rodjenja’ ovog bloga, jos uvijek susrecemo nova lica Banjalucana (i tako ce vjerojatno biti jos jako dugo). Danas su to Muris Secerbegovic i Bego Karabas, nasi domacini iz St. Louis-a.

Muris nam je bio ‘na usluzi’ cijelo vrijeme naseg boravka: vozao nas je gdje je bilo potrebno, isao na aerodrom po Davora, stizao s jednog dijela grada na drugi. Uz sve to je stizao na posao na vrijeme i nije se bunio sto mora poraniti da bi nas prebacio na odrediste. Koristim ovu priliku da mu se zahvalim za sav ulozeni trud uz nadu da cemo biti u prilici da mu se jednog dana na isti nacin oduzimo.

Bego (nekad radio u bolnici) je i ovdje u Americi nastavio sa svojim starim hobijem: svakog vikenda bi rano ujutro, dok bi vecina jos spavala, isao u ribolov. Ovaj hobi upraznjava dosta nasih sugradjana na rijekama i morima (okeanima) sirom svijeta. Ja bih to kratko prokomentarisao: “Nista nas ne moze iznenaditi”.

Mirzin semestar u Americi

Jos tamo davno na pocetku ove godine sam objavio prilog o Mirzi, sinu Nedzada Gazica, i spomenuo da se sprema u Ameriku na zavrsni semestar fakulteta. Skolska godina je zavrsena, Mirza je s uspjehom zavrsio semestar, diplomirao i vratio se nazad u Svedsku, a ja sam od tate uspio dobiti par snimaka za nas blog.

Kako se sa snimaka moze primijetiti, studij u Americi moze biti veoma zabavan! Drustva je bilo, a kad je drustva, nikad nije dosadno. Cak se upoznala i jedna Hana iz Engleske (na slici).

Mirza je ovog ljeta zauzet, putovalo se a i putuje se na sve strane ( cini mi se da je trenutno u Engleskoj)!!! Mozda nam tata ponovo ukrade koji snimak i krisom posalje na moju adresu.

Iz ovih nekoliko dodatnih fotografija se moze osjetiti kako je Mirzi bilo 'tesko' ovdje kod nas u Americi.

Americka Venecija

Svake godine u negdje u ovo vrijeme imam priliku da prisustvujem konferenciji posvecenoj primjeni IT tehnologija na pravnim fakultetima. Pored toga sto imam priliku da budem u toku sta se u ovoj oblasti dogadja ovdje u Americi (to mi je jedna od obaveza), dosta vremena ostaje za upoznavanje s gradom u kojem se konferencija odrzava.

Ovaj put je to Fort Lauderdale, grad na istocnoj obali Floride (malo sjeverno od Miami-a), s beskrajnom plazom koja se proteze miljama. Sam grad me je prijatno iznenadio svojom ljepotom, kanalima (zovu ga americkom Venecijom), lijepim (i izuzetno skupim) kucama, pa cak i plazom. Na svakom putovanju na kojem imam priliku da se okupam u moru (ili okeanu), uvijek pravim usporedbu s Jadranom. Naravno, Jadrana nigdje nema ali moram priznati da ni plaza u Fort Lauderdale-u nije za odbaciti: voda je topla i poprilicno cista.

Kako je Sanja trenutno u Tampa, FL (4,5 sati autom), bila je to prilika da se s njom vidimo i provedemo par dana zajedno tako da je nastala i ova slika (kcer i mama poslije obilne vecere).

Vrijeme nas je odlicno posluzilo tako da smo imali prilike da se, pored kupanja, upoznamo s gradom i njegovim ljepotama. Od mnostva slika izbrao sam neke koje mozete vidjeti na ovoj stranici.

Za musku raju bi mogla biti interesantna informacija da u nekim od mnogobrojnih restorana uz obalu svira muzika (prilicno dobra) uz pokoju umjetnicu koja sparnu vecer cini jos sparnijom. Moram priznati da mi ni lagani povjetarac nije bio od velike pomoci. Zao mi je sto nisam napravio par snimaka koji bi bolje docarali atmosferu. Ovaj jedan koji se moze vidjeti u albumu nije pravi pokazatelj stvarnog stanja na terenu.

Amir Report

Amir nam se javio s puta po starim krajevima i evo njegovog izvjestaja, uz njegov, veoma originalan stil pisanja:

Veliki pozdrav za CoNN and Co.

Evo prodje i ovih 7 dana, neki bi rekli brzo a meni opet se sve ovo cinilo kao vjecnost. Obisao sam Sarajevo, Visoko, Makarsku, Konjic i dolinu Neretve, uzput sam prosao Bosnom kroz gradove isto kao u sevdalinci...

Na pocetku jedno upozorenje za sve koji dolaze dole autom, nek se paze kako voze, a jos vise morate paziti kako drugi voze. Pazite takodje da ne vozite u papucama, kostace vas 20km. Sad su poceli i da naplacuju ako vam svijetla nisu upaljena... Vecina ljudi u nasoj zemlji nam je nervozna, a kako i nece biti. Od silnog papanluka sto nam drzavu vodi. I narod gusi. Tako da sam dobio utisak da im bas ni nas, ni vas, a pogotovo njihov zivot nije nesto posebno drag, pa se redovno igraju i kockaju s njim.

Sramota je da 90% nas nezna kakvu drzavu i zemlju imamo. I koje mogucnosti u njoj postoje. Ali sta ces, neki vise vole da grade vjerske objekte, kace zastave, da prkose i da se dovikuju nego da lovu obrcu i dusu odmaraju i u ljepoti uzivaju. Ko zna mozda je lakse zivjeti u neznanju. Samo zasto se onda svi zale? Mozda se ja slabo razumijem u te stvari. Ali mene kad bi pitali (a steta sto me nepitaju) ja bih nasoj djeci ostavio piramidu, mnostvo stecaka i ostalih historijski znamenja iz srednjeg vijeka, ovih novih neobjasnjenjih kugli. Zajedno sa gospom u Medjugorju i prirodnim ljepotama da se zabavljaju dok im nasa sevdalinka svira. Ko zna mozda ce i to vrijeme da dodje. Ma mora!!! Problem je definitivno u nama.

Nazalost!!! I to sve dolazi nasim sopstvenim izborom, neko drugi bi od ovoga znao napraviti zesci "biznis". Jedina pozitivna stvar su djeca. Koja su izgleda skontala da od vecine nas nema nista pametno sto moze da se cuje i nauci. Pa su preuzeli stvar u svoje ruke. Sad znaju sve o starim gradjevinama, kamenim blokovima, rade kao vodici. Idu kopaju po piramidi, otkrivaju nove kamene blokove, koje nije mogla nikako priroda da stvori, a i ako jeste eto nam jos jednog razloga da budemo sretni. Jer takvu strucnu i tehnicki potkovanu prirodu niko u svijetu nema.

A iskreno vam preporucujem rafting na Neretvi gdje mozete vidjeti djelic ljepote BiH... Za nekih 70km, ce citav dan da vas obilaze, paze, hrane i dvore. Dodjosmo u Konjic gdje nas je cekao dorucak, onda se lagano krece spustati Neretvom (pravo znacenje je bozanska voda), negdje na trecini etape se zaustave da bi vam spremili rostilj, tu sam pojeo najbolju pastrmku i zalio sve to sa hladnim sarajevskim pivom. 

Onda se vracate u camce i krecete kroz kanjone i brzake. koje ja necu pokusavati opisati, jer nisam bas potkovan svim tim rijecima koje bi mi trebale da se to opise. Uglavnom to je dozivljaj koji ja necu nikad zaboraviti. Na kraju dolazite u kucu domacina, gdje vas ceka ponuda od 5-6 vrsta bosanskih jela. Uz sve to sluze sljivu, pivu, sok ili mineralnu. Ma za svakog po nesto. Ja cu ih sigurno sljedeci put opet obici. I to cak uz nocenje u prirodi. Ovdje se mogu naci sve informacije www.ambasada-neretva.com....Izmedju ostalog bio sam na mini Exit festivalu, pogledao 4 benda od kojih se najbolje istice Let3.... 

Toliko od mene za ovaj put, evo vam i par slike da uljepsamo ovaj prilog. 

Puno pozdrava - Amir

Evo vidi pa se uvjeri...

Moramo se malo odmoriti

Ovo je zaista interesantno!

Rafting

Slikaj!

Za uspomenu

Zlajin opus

Proslog mjeseca sam imao priliku objaviti prilog o izlozbi slika Zlaje Valentica, naseg kolege s fakulteta i Rudi Cajaveca, a danas mi je cast da vas mogu upoznati s dijelom njegovog opusa. Srdjo je bio veoma vrijedan i nedavno napravio cijeli niz fotografija Zlajinih radova. Slike su predivne i nadam se da nisu izgubile na ljepoti iako sam ih morao prilagoditi Internetu. Zao mi je sto za slike nemam naziva ali mislim da to, u krajnjem slucaju, nije ni bitno.

Zlaja je, kao sto to vjerojatno znate, ostao u Banjaluci i, kako vidite, prezivio ona gadna vremena. S fotografije gore se moze vidjeti da se odlicno drzi: jedino je kosu 'ofarbao' u neku novu boju, ali i to je bolje nego da ju je 'usput izgubio', kao neki od nas.

Na kraju se moram zahvaliti Srdji na njegovom prilogu jer je ovaj nas blog osvjezio i obogatio ovim setom fotografija. Nadam se da ce ih biti jos!

Mali dio Zlajinog opusa mozete vidjeti na ovoj stranici.

Nino

Evo jos jednog Banjaluckog ponosa, momka koji je nadmasio sva ocekivanja.

Nino Pavkovic je u Ameriku stigao negdje sredinom devedesetih i odmah se uhvatio u kostac s novom okolinom. Srednju skolu je zavrsio u jednoj od najuglednijih Pitsburgskih privatnih institucija, gdje je takodjer igrao kosarku u skolskom timu. Fakultet je zavrsio u Cleveland-u OH, na Case Western University i, vec prije nego sto je diplomirao, dobio posao u jednoj od uglednih americkih biznis kompanija.

Za Ninu je vezana jos jedna zanimljivost. Naime, Ninina mati Asija Coralic i moja malenkost smo u Banjaluci bili dugogodisnje komsije i cak isli u isti razred u osnovnoj skoli. Igrom slucaja, Nino i moj sin Davor su studirali na istom fakultetu i dijelili studentsku sobu 40-tak godina kasnije u gradu koji je hiljadama kilometara udaljen od Banjaluke.

Nino i Davor su sada najbolje kolege i iako su ponovo udaljeni hiljadama kilometara, ove daljine ih ne sprecavaju da se redovito cuju telefonom, posjete par puta godisnje i cak putuju na more u stare krajeve kao sto bi to vjerojatno radili da ih zivot nije otjerao iz njihovog rodnog grada. Izgleda da je ljudska sudbina jaca od svih mracnih sila koje nastoje da uticu na nju.

Adi i Mirjana

Nedavno sam primio email od jos jednog od mnogobrojnih Banjalucana koji su sada na ‘privremenom radu’ u inostranstvu pa ga, u malo skracenom obliku, objavljujem.

Cao Co,

odusevljen sam tvojim blogom pa sam odlucio da i ja posaljem prilog i napisem par rijeci.

Ja sam Adi Filipovic iz Banja Luke, nekada sam stanovao kod kina Kozare a jedno vrijeme i u ulici Rade Vranjesevica u Boriku. Radio sam u Cajevecu u Budzaku. Raja mi je uglavnom bila iz Kajaka i Tanga. Moj prijatelj i kum Zoka Jovanovic (radio u Nasem Domu) i ja smo provodili dane i noci na tim mjestima. BK Slavija i Borac su nam bili glavna sportska zanimacija. Bilo je tu raje da ih ne nabrajam jer bojim se da nekoga ne izostavim ali Zoka, Sanco (imao je kopirnicu Canon u BL), Sead Alivodic i ostali bili smo klapa.

Zivim u Vancouver-u, drzava Washington (na zapadnoj obali USA) sa suprugom Mirjanom. Moja supruga je rodjena i odrasla u Cesmi ali je dugo godina zivjela u Rijeci. Roditelji su joj Nikola i Manda Barisic (rodjena Majstorovic). Ovjde smo vec 11 godina ali obadvoje radimo u Portland-u, Oregon sto je za nas samo preko rijeke. Ja radim u ESCO Corporation a supruga mi je zavrsila fakultet u USA i radi u IRS-u (ako neko ima bilo koja pitanja u vezi takse rado pomaze nasim ljudim).

Na slikama koje ti saljem je moj necak koji je slavio prvi rodjendan. Inace supruga i ja nemamo djece. Imam kcerku Silvu iz prvog braka i ona zivi sa majkom u Salt Lake City, Utah. Sada je vec velika cura ide na fakultet za forenzicara. Sve u svemu to je nesto malo o meni i mojoj familiji.

U Banjaluku nakon rata nisam isao jer su moji roditelji u Svedskoj a ni supruga nema nikoga od familije dole. Nadamo se iduce godine prvom suretu sa Banjalukom i pomalo se plasim svih emocija koje ce nastupiti kada prvi puta krocim znanim mi ulicama. Najgore ce mi biti sto cu ipak biti samo stranac u gradu u kojem sam proveo najljepse dane svoga zivota. Jedna rana nikada zacijeliti nece a to je rana koju svi nosimo u srcu, rana kada smo otisli iz grada na Vrbasu, kada smo spakovali svoj zivot u par torbi i krenuli putem ko zna kojim.

Volio bih da mi se javi neko od raje iz Banja Luke, ako me naravno prepozna. Ja sam pogubio sve veze sa rajom kao i mnogi u ovom lutanju po svijetu. Moja emal adresa je adi_f@comcast.net.

Pozdrav Banjalucanima ma gdje god bili.

Srebrenka i Dusko

Na danasnji dan prije tacno tri godine je s ovog svijeta zauvijek otisla jedna banjalucka familija. U cijelom sklopu nesretnih okolnosti, nakon uporne borbe da se snadju u novom okruzenju, Srebrenka i Dusko Vlainic su na danasnji dan prije tri godine nesretno izgubili zivot u pozaru koji je zahvatio njihovu kucu u predgradju Indianopolisa, grada u koji su stigli jos daleke 1994.

Tokom ovih zadnjih godina (od pocetka rata na nasim prostorima), imao sam priliku da se sa Vlainicima bolje upoznam i zblizim, vise nego za cijelo vrijeme mog zivota u Banjaluci. Bilo je tu dosta interesantnih dogadjanja, anegdota, dugih telefonskih razgovora...

Zahvaljujuci Vlainicima (za vrijeme nasi izbjeglickih dana u Zagrebu), saznali smo da Amerika prihvaca mjesane brakove iz Banjaluke, jer takvi tamo nisu imali mjesta. Prije naseg polaska za Ameriku, prve informacije o zivotu u ovim krajevima smo takodjer dobili od njih. Cak smo nastojali da nas posalju u Indianapolis, kako bismo imali bar nekog bliskog u novom svijetu. Vrlo brzo nakon kupovine prvog auta, odlucili smo da ih posjetimo, iako je put do Indianapolisa poprilicno dug (6-7 sati voznje).

Sjecam se mnogih anegdota vezanih za njih dvoje. Na primjer, sjecam se prvog razgovora nakon njihovog dolaska u Ameriku, kada su nam pricali kako ih je na aerodromu docekala televizija i kako su u to doba izbjeglice iz Bosne bile glavna vijest. Pricali su nam o prvim zaposlenjima i njihovim sponzorima (familija doktora, prelijepa kuca s bazenom), koji su ih svakodnevno vozili na i sa posla, na kojem su zaradjivali minimalnu satnicu (a istovremeno su stanovali kod bogatasa).

Sjecam se i anegdota za vrijeme kratkog boravka u Zagrebu, gdje su Srebrenka i Dusko dosli nakon odlaska iz Banjaluke. Dusko nam je pricao kako su ga na hrvatskoj granici gledali sa nevjericom kada je iz Madjarske prelazio u Hrvatsku: u toku zestokih sukoba u Hrvatskoj, kada su Srbi bili na niskoj cijeni (sadasnju situaciju nemam namjeru da komentiram), pojavljuje se on, Dusko Vlainic, Srbin rodjen u Beogradu, s namjerom da se, bar privremeno skrasi u Zagrebu. Carinik mu je onako sazaljivo rekao: "E' Dusko, Dusko, pa kuda si ti krenuo?"

Jednom drugom prilikom, kada je Dusko slao nekakav paket na posti u blizini Glavnog zeljeznickoh kolodvora u Zagrebu, bio je u slicnoj situaciji. U to doba bila je obaveza da se provjere podaci osobe koja salje paket. Sluzbenica na posti ga je zamolila za 'osobnu iskaznicu' (koju Dusko naravno nije imao) ali je jedan od zaposlenih, onako prijateljski, rekao: "Ma pusti ga, vidis da je nas covjek". Tako se nas Dusko, dusa od covjeka, ponovo 'provukao' bez vecih problema.

Iako mu prilagodjavanje novom zivotu nije padalo lako (slabo poznavanje engleskog jezika, poslovi na koje nije bio navikao), Dusko se ni jednog trenutka nije zalio na Ameriku. Uvijek je znao govoriti kako je Amerika zemlja koja nas je prihvatila u trenucima kada nam je bilo najteze i kada su mnoge druge zemlje to odbijale.

Fotografija uz ovaj prilog je snimljena prilikom nase zadnje posjete Vlainicima, par nedelja nakon tragedije koja ih je iznenada zadesila: njihov sin jedinac, Matija, je nesretnim slucajem izgubio zivot. Mi smo pozurili u Indianapolis da bar par sati provedemo s njima u nadi da cemo im bar malo pomoci da lakse podnesu ove teske trenutke. Fotografija je snimljena ispred njihove kuce prije naseg polaska kuci. Uz Srebrenku i Duska je i njihov ljubimac Ara, koja je nakon mnogih 'peripetija' stigla u Ameriku, godinu dana nakon njihovog dolaska. Sve troje su nesretno izgubili zivote jedne ljetnje noci kada je pozar zahvatio kucu koju su kupili u jednom lijepom, mirnom, predgradju Indianapolisa.

Dugo sam se dvoumio da li da objavim ovaj prilog ali je na kraju prevagnula zelja da se o Srebrenki i Dusku, na danasnji dan, nesto napise. Vjerujem da ce ih se njihovi mnogobrojni prijatelji sjecati jos dugo jer su to svojim zivotom i djelom zasluzili.

Na ovoj stranici mozete vidjeti jos nekoliko fotografija snimljenih prilikom posljenje posjete Srebrenki i Dusku, te par Matijinih fotografija.

Krese i njihov restoran

Emira je jedan od aktivnijih suradnika ovog naseg bloga i nedavno se javila sa par priloga. Evo prvog:

Merima i Dzevad Kreso su se skrasili u Bardstown-u, Ky. Poslije mnogo godina napornog rada cijele porodice i velikih ulaganja, uspjeli su ostvariti nesto sto se ovdje zove ‘american dream’. Otvorili su prelijep restoran sa vise malih dvorana i jednom velikom banket salom u zgradi koja je prije 40 godina sluzila kao gradsko kino.

Nekadasnje kino je u samom centru ali je bila neupotrebljavano 40 godina, iako je fasada jos izdrzavala, sve ostalo je bilo napola rusevina. Dzevad i Merima su dosli na neobicnu ideju da od starog kina naprave restoran. Onda su pocele ‘borbe sa vjetrenjacama’ da dokazu da se to moze, da dobiju podrsku u gradu, a podrska znaci kredite za renoviranje, dozvole, i …oni najbolje znaju kroz sto su sve prosli.

Mislim da bi se i o kinu moglo dosta toga napisati, a ja cu samo spomenuti da su u ta vremena, do prije 40 godina, bijeli i crni stanovnici isli u isto kino ali u dvije odvojene dvorane. Manja, u kojoj je bio dozvoljen pristup crnim stanovnicima i veca za bijele. Ova veca je sa balkonom kao u nasim kinima u ona davna vremena. Krese su sacuvale originalne uredjaje za prikazivanje filmova. Pokusali su i sacuvati dio atmosfere kina pa je po zidovima mnogo velikih postera starih glumaca. Veliki ekran Dzevad koristi trenutno za gledanje utakmica sa svjetskog prvenstva u nogometu.

Bardstown je malo mjesto sa razvijenim turizmom jer je za ovdasnje uslove vrlo star grad, sa bogatom istorijom i mnogo kulturnih spomenika. U blizini je samostan u kojem zive katolicki svecenici iz reda trapista, isto kao u BL. Pored svih drugih svojih aktivnosti i ovdje prave cuveni ‘Trapist’ sir. U samom gradu postoje cetiri fabrike viskija. U vrijeme kad ‘dozrijeva’ smjesa od koje se pravi, cijeli grad mirise kao da se negdje prave kolaci. Ne trebam naglasavati da je sad i restoran “Kreso’s” postao dio gradskih atrakcija.

Ky je svoj novi dom nasla kompletna familija Kreso iz BL. Kad kazem kompletna familija mislim na majku (tata-dido Sacir je nazalost umro prije tri godine) i sinove Nedzada, Dzevada i Zlaju sa njihovim porodicama.

Vise slika mozete naci na ovoj stranici

Kolegica iz Jularca

Jos jedan susret s prijateljicom iz djetinjstva, naravno daleko od rodnog grada. Nekada davno su ti susreti bili mnogo cesci i nije bilo potrebno proputovati hiljade kilometara kao u danasnje vrijeme.

Minka i Nera uz vino na balkonu u predgradju Kopenhagena. Od ovog susreta je proslo vec tri godine i bilo bi nam drago kada bi nam se Minka javila.

Karabasi - nasi domacini

Skup Banjalucana u St. Louis-u svake godine privlaci sve vise nasih sugradjana, koji stizu iz svih krajeva Amerike. Mnogobrojni Banjalucani St. Louis-a otvaraju svoje domove za stare prijatelje i poznanike i trude se da im boravak u ovom gradu ostane u lijepom sjecanju.

Nera, Davor i ja smo iskoristili gostoprimstvo Nire Karabas i njene familije i proveli par lijepih dana u ovom gradu koji je postao utociste velikog broja Bosanaca (brojka ide od 30,000-50,000). Svi ukucani su se trudili da nam ugode, vozali nas gdje je bilo potrebno, obezbijedili ulaznice za skup,...

Jedan snimak u dnevnoj sobi Karabasa: dok Nira i Nera caskaju uz popodnevnu kavicu, Davor zabavlja najmladjeg clana familije. Mala Hana, koja jos nije napunila ni tri godine, nas je prosto odusevila nacinom na koji uspijeva da privuce svaciju paznju. Jos vise smo se iznenadili kada nam je pokazala kako poznaje sva slova alfabeta, i to spelujuci ih na engleskom. Ja prosto nisam mogao vjerovati da je to moguce i tek sada mi je jasno zasto nasa djeca daleko odskacu od sve americke djece u skolama. Dosta americke djece ne nauce spelovanje u cijelom svom skolovanju a mala Hana je vec ekspert.

Osmijesi

Iako sam objavio vec dosta slika s Alminog vjencanja, jos uvijek pronalazim neke koje zasluzuju da se objave. Jos uvijek se tu mogu vidjeti nova lica iz starog kraja.

Ovaj put je fotograf 'uhvatio' slavljenicu u drustvu pravih ljepotica: Dzenita, Lejla i Hana ocigledno uzivaju u atmosferi (Almu vec poznajete). Vidim da je bilo veoma veselo, sto mi je posebno drago. Ova nasa djeca su uspjela sacuvati osmjehe na licima i nakon svih ovih godina.

O ljepoticama na slici nemam dodatnih informacija. Mozda nam se Alma javi s vise detalja, vjerujem da bi to mnoge zanimalo, narocito momke!

Asija

Bilo je to negdje u ljeto 1995. Bio sam tada vec 'iskusni' izbjeglica iz Bosne (godinu dana staza u Americi), kad dobih poziv iz nase humanitarne organizacije uz molbu da pomognem kao pravodilac jer su stigle neke nove izbleglice. Nakon voznje od nekih 45 minuta, stigosmo do jedne privatne kuce u jednom od mnogobrojnih 'prigradskih' naselja Pittsburgh-a.

Pokucasmo na vrata, kad tamo, Asija, moja bivsa komsinica iz djetinjstva i skolska drugarica (osam godina smo isli u isti razred u osnovnoj skoli). Bio je toj jos jedan od mnogih neuobicajenih dogadjaja tokom ovih izbjeglickih dana zadnjih 13-tak dogadjaja. Ni prvi, ni posljednji, jedan od mnogih koji se desavao svima nama koji smo imali tu 'srecu' da nas zivot razaspe po svijetu.

Asija i ja smo ponovo komsije, sada hiljadama kilometara daleko od Banjaluke. Cujemo se telefonom, ponekad vidjamo, sjetimo se dogadjaja iz djetinjstva...

Fotografija gore je snimljena pilikom susreta Banjalucana u St. Louis-u gdje ovakvi susreti nisu bili rijetkost.

Perici

Jos jedan Emirin prilog:

Ovaj vikend su nas posjetili Perici, nasi prijatelji iz Banja luke. Neobicna je prica o ponovnom susretu ovdje u Americi.

Zvonko i Gordana su neposreno pred rat bili otvorili mali restoran BEREKIN sa ribljim specijalitetima . Restoran se nalazio uz Sasinu radnju takodjer netom otvorenu. Tako je pocelo prijateljstvo.

Rat nas razdvojio, Perici otisli za Split sa jednim od prvih konvoja, mi par mjeseci iza njih u Njemacku. Prvih dvije-tri godine izgnanstva smo imali kontakt telefonom. Rijetko, jer na pocetku izgnanstva smo imali telefon samo u posti. A onda jednog dana na nas poziv samo masina sa centrale ‘broj ne postoji’.

Kasnije, mi smo otisli dalje za USA, a kad god je neko od familije ili prijatelja isao za Split, molili smo da pokusaju stupiti u kontakt s Pericima jer smo jos cuvali njihovu adresu, jedinu koju smo imali. Medjutim sve je bilo bezuspjesno.

Citajuci jednog dana ‘Kajak’, poznatu BL web stranicu vidjeli smo da se neko pod imenom Berekin javio za diskusiju na forumu. I Sasa i ja smo reagovali tako sto smo odmah poslali e-mail pitajuci doticnog Berekina da li je slucajno on nas prijatelj Zvonko. Odmah i odgovor.. i brojevi telefona..i cim smo se vratili s posla, razgovor. A onda prvi vikend poslije prvog e-maila, Perici su dosli da nas posjete. I oni su u medjuvremenu stigli u USA, u drzavu Ohajo, grad Akron, a u svim tim selidbama i njihovim i nasim su se pokidale veze. Vise od 7 godina smo bili tako blizu, a tako daleko.

Mirsad Danska zapadna obala

Evo prije par dana dobih email od jos jednog posjetioca bloga koji zasluzuje da se nadje na ovim stranicama. Nadam se da ce uskoro biti i koji prilog koji ce nam docarati dogadjanja u tom dijelu Evrope.

Zovem se Mirsad Zilic i nekada davno sam radio u Cajavcevom Inzenjeringu. Javljam se zato sto sam vidio ovaj blog koji radis i mislim da je nesto izvanredno.

Cest sam posjetilac kajak-a, meni drage strane zato sto okuplja mnogo meni poznatih ljudi a takodjer redovito posjeujem Fatkove stranice jer se odavno poznajemo.

Blog je drugaciji, drugacije je osmisljen i daje jednu sasvim novu dimenziju onoga sto je nama "raseljenima" bas potrebno. Drago mi je cuti za Sasu Djindica, Bucu 'motoristu' kojeg takodjer poznajem iz ranog djetinjstva.

Vidim tu na slikama i Tufeta iz Nove ulice. Ako si u kontaktu sa njim, reci mu da ga pozdravlja Mirso koji je radio u Cajavcevom Inzenjeringu. Mozda me se covjek i sjeti.

Zivim sa suprugom i sinom na Zapadnoj obali Danske u gradu Esbjerg-u. Radim jos uvijek u struci i sanjam kako napraviti sistem da pare same kapaju a da se ne mora raditi. Neces vjerovati, pored ovolike glave jos nisam to skontao. Dakle ranim na posao svako jutro. Vjerovatno kad odem u penziju , napisacu : "Skontao sam samo ne kapa bas koliko bi trebalo".

Od Banjalucana koji zive ovdje nabrojacu neke:

Esbjerg: Emir Enta Omerbasic (vatrogasac), Nedzad Blazevic (Autolakirer - Centar Servis), Braca Emir i Nedim Vajraca, Enes Todorovac - Elektroservis, Jasmin Jasko Omerbasic, Jasmin Djuzel, Gane Djuzel, Irfan Marukic -Papiran.

Otok Fano: Muhamed - Muho Bejdic (Elektricno preduzece), Enes Firkic (HVT Tunjice).

Midelfart: Faruk Burazorovic (sef RC servisa u Kaporovoj).

Vejen: Miralem i Cicka Mujagic (Med. Centar BL).

Vejle: Nahit Garcevic, Visnja Calma.

København: Dado i Rasema Babic.

Nabrojao sam ovdje samo neke koje sretnem a ako sam koga slucajno zaboravio, nek mi oproste ... Godine su...Toliko za ovaj put

S postovanjem M.Zilic -Danska zapadna obala ili jednostavnije XXXL

S puta po Skandinaviji

Koliko god sam se ljutio na Tufeta sto mi ne daje materijala za blog, toliko sam sada zatrpan fotografijama s njihovog ovogodisnjeg puta po Skandinaviji tako da sam u jednom trenutku gotovo odlucio da prestanem s blogom. Evo vec para dana sjedim ispred racunara, pregledam slike, selektiram, pripremam ih za blog, onda se predomislim, promijenim koncepciju, zapocnem sve od pocetka, i tako u krug. Kako vrijeme odmice, a vijest je friska i treba se objaviti, evo konacno prvog priloga.

Tufekcici su tri sedmice proveli posjeti rodbini i prijateljima u Norveskoj i Svedskoj. Bilo je tu puno dragih susreta, cak nekih neplaniranih, obilaska razlicitih gradova i mjesta, posjeta prekrasnim krajevima... Vratili su se puni elana, napunjenih baterija i zelje da se posjete ucestaju. Mislim da fotografija uz ovaj prilog sve govori: cini se da su spremni da polete!

Priloga ce biti jos, ovo je samo pocetak.

Vise slika mozete naci na ovoj stranici.

Prijedlog: susret mladih Banjalucana

Raseljeni Banjalucani se pomalo organiziraju i sve je vise susreta raje iz starog kraja. Oni koji prate zbivanja na Internetu, imali su priloge da procitaju vise o tim susretima, pregledaju slike, posalju komentare.

Vezano za gore receno, Emira "dopisnik CoNN-a za Srednju Ameriku" mi je poslala prilog koji zasluzuje posebnu paznju:

Maja Kreso (na slici iznad sa Sasom) i mnogi mladi s kojima je u kontaktu zele da naprave susrete mladih banjalucana.

Mnogi su vec isli na razne susrete diljem Amerike, ali im se cini da su svi susreti napravljeni po mjeri onih iz srednje generacije ili jos starijih. Zeljeli bi da organizuju susrete mladih banjalucana. Sad pokusavaju da stupe u kontakt sa sto vise mladih i da razmjene ideje, a onda bi isli u realizaciju. Vjerujem da je ideja odlicna pa zelim da ih podrzimo i ovdje na tvom blogu.

Nadam se da ce se Maja javiti i dostaviti svoju e-mail adresu pa da svi koji zele mogu da je kontaktiraju.

Ne znam koliko mladjih posjecuje ovaj blog ali se nadam da ovaj prilog moze biti pocetak jedne nove tradicije. Banjalucani mladje generacije se vjerojatno bolje snalaze u novim sredinama, za vecinu njih putovanje s jednog kraja svijeta na drugi ne predstavlja problem i vjerujem da bi se ideja mogla vrlo lako realizirati. Bilo bi odlicno kada bi se mi stariji potrudili i prenijeli ovu inicijativu na mladju generaciju. Ja pouzdano znam da je par njih vec razmisljalo o jednom takvom skupu i da ideja nije daleko od realizacije. Naravno da je za takav skup potrebno uloziti mnogo truda ali ako se svi malo potrudimo, ne vidim razloga zasto da to ne mozemo i ostvariti. Naravno, mladji trebaju preuzeti inicijative a mi stariji se trebamo potruditi da ne budemo prepreka da se ideja realizira.

Neka ovaj danasnji prilog bude pocetni impuls a rezultate cemo sami vidjeti. Stranice ovog bloga su otvorene za sve one koji bi imali bilo kakav prijedlog. Hajde mlada generaciju, javite se!

Ko to tamo plese

Nase prov vjencanje je proslo, slike su razaslane na sve strane, samo ni na jednoj nismo imali priliku vidjeti naseg kolegu Ferida (osim na jednoj grupnoj slici prije par dana). Ko zna gdje se krio kad ga gotovo ni jedan fotogtaf nije 'uhvatio'.

Konacno, u zadnjem setu fotogafija naletih na ovu: sretni roditelji slavljenice Aida i Ferid zajedno, i to na plesnom podijumu. Dok se tata zadovoljno smjeska, mama se izgleda prestrasila blica.

Bedro

Da li se sjecate restorana Oaza, u tipicnom bosanskom ambijentu? Bilo je to o doba kada je privatni biznis poceo hvatati korijenja u Banjaluci. Novi restorani su se otvarali svakodnevno, male firme su nicale na sve strane, osjecala se neka posebna atmosfera u zraku.

Nas prijatelj Bedro je otvorio restoran s tipicnim bosanskim jelima, koji je vrlo brzo postao mjesto gdje su mnogi banjalucani, a vrlo brzo i putnici namjernici, voljeli svratiti. Bedro je sada u Svedskoj, ugostiteljstvom se ne bavi, ali sam ga uhvatio u jednoj od tipicnih poza: prilikom nase posjete familiji Hamzic, rostilj je ponovo odigrao glavnu ulogu.

Kada se tome pridoda povrce iz vlastitog vrta, mozete steci bolji utisak. Nesto me to podsjeti na mladi luk iz basce koja je bila dio Oaze.

Jos jedna ekipa

Evo ponovo jednog snimka iz bivseg Rudi Cajaveca, OOUR Mikroeletronika. Ovaj put je to kopija iz novina a vrijedni suradnik je opet Natasa.

Ne znam kada je ovaj snimak napravljena ali na slici prepoznajem ekipu: Natasa, Karmen, Miroslav Kovacic i Izet. Za Karmen znam da je u Australiji i da ima pristup Internetu, ali do sada nije bilo reakcija. Vec jako dugo ocekujem prilog iz tog kraja svijeta jer se nadam da bi prvo javljanje ponukalo i druge ( koji su novi dom nasli u Sidneju, Melburnu, Pertu ili Kanberi) da se jave i priblize nam te daleke krajeve.

Mozda ce je ovaj snimak potaknuti da nam se neko konacno javi! Hajde Karmen, nije to tako tesko!

Curice iz Mejdana

Kada sam poceo pripremati ovaj prilog nisam odmah uocio cinjenicu da se ovdje radi o jednom posebnom fenomenu: na jednom pikniku, u srcu Amerike, na okupu se nasla grupa dama koja je rodjena odrasla u jednom od naselja nekog tamo grada na brdovitom Balkanu. Pitam se da li je uopce moguce pronaci nesto slicno na svijetu. Ima li jos jedan dio na ovoj zemaljskoj kugli na kojem je napravljena ovakva 'cistka' kao sto se to desilo u Banjaluci. Vjerojatno ne postoji.

Za mene je vec postalo uobicajeno da se na svom poslu hvalim kako u svakom vecem i manjem mjestu Amerike imam bar jednog prijatelja ili poznanika iz mog rodnog grada. Kada o tome pricam sa svojom rajom na poslu vjerojatno misle da pretjerujem. Da je to o cemu pricam istina, ocigledno je iz danasnjeg priloga.

Na susretu Banjalucana u St. Louis-u, Dada Kovacevic je iznenada dosla na ideju da napravi zajednicki snimak grupe nekadasnjih komsinica iz Mejdana, tocnije dijela grada oko ulica Kasima Hadzica, Danka Mitrova i Nurije Pozderca. Za samo par minuta se okupila grupa koju mozete vidjeti na fotografiji ispod.

Mejdana se sjecam jos iz svojih djecackih dana, kada je kino Vrbas bilo vjerojatno najpoznatija gradjevina u tom dijelu grada (sjecate li se gdje su se prikazivali prvi kaubojski filmovi). Kasnije, tim dijelom grada (preko Vrbasa) su gospodarili mangupi iz Potoka i bilo je vrlo riskantno otpratiti djevojku kuci, ako je kojim slucajem bila iz tih krajeva. U isto vrijeme je pocela izgradnja stambenih zgrada, vojnih nebodera, prodavaonica, otvarali su se restorani, slasticarnice, situacija se mijenjala i to je postao dio grada kao i svaki drugi. Polako se gubila njegova specificnost, novi svijet se naselio i momci vise nisu strahovali prelazwci gradski most.

Danasnji Mejdan mi je nekako dalek, stran, kao da se radi o nekom drugom, meni nepoznatom mjestu. Kada sam pokusao da se sjetim naziva starih ulica i zaseoka (koristio sam Internet), zgrozili su me danasnji nazivi toliko neprimjereni tom okruzenju. Dzamija nema, vecina starog stanovnistva je razasuta po cijelom svijetu (od 'sarafa' na sjeveru Finske, do Novog Zelanda i Zimbabvea), grade se neke nove crkve za nove stanare (koji bez ove duhovne hrane ne mogu), zivi se neki novi, za mene, tesko prihvatljiv zivot.

Prilikom pripreme danasnjeg priloga, pala je ideja da 'Curice iz Mejdana' malo 'detaljnije' predstavimo. Neke face su se promijenile (ocekujem da cu biti kritiziran za ovu opasku), neka prezimena su nova, za mjesta sadasnjeg boravka da ne govorim. Dada (Suada) Kovacevic je bila veoma vrijedna i uskoro sam dobio par email-ova s detaljnim podacima: djevojacko prezime, adresu iz djetinjstva, gdje je ko radio, te sadasnje prezime i mjesto boravka.

Nakon toga ideje su se mnozile. Odlucio sam da napravim mapu starog komsiluka i da svaku od dama smjestim u nekadasnje mjesto boravka u doba djetinjstva. Tako je nastala ova mapa koja govori mnogo vise o onom o cemu sam gore govorio.

Danas je situacija drugacija. Nase dame sada zive u raznim gradovima Amerike i rijetko se vidjaju. Kada bih pokusao da ih ponovo 'stavim' na mapu, trebalo bi mi nnogo vise prostora. Susret u St. Louis-u je bila rijetka prilika da sretnu i prisjete dogodovstina iz djetinjstva i da, bar na kratko, zaborave sta im je ovaj zadnji rat donio.

Evo konacno zajednicke fotografije sa druzenja. Podjimo redom sa predstavljanjem (s lijeva na desno):

Nermina Komljenovic (rodjena Poric), iz ulice Gavrila Principa, radila u R. Cajavecu, Profesionalna Elektronika, sada u Pittsburgh-u, PA.

Gordana Delic (r. Pecanac), Nurije Pozderca (vojni neboderi), radila u prod. obuce "Derventa", "Zlatarna-Celje" i privatna radnja zlata, kristala i kozmetike u centru, sada u St. Louis-u, MO.

Habiba-Biba Ceremic (r. Buric), Brace Bukica 6, radila u DUNAV-osiguranju, sada u St. Louis-u, MO.

Jasna Aliefendic (r. Bejdic), Fahreta Dedica, radila u "Agrokrajini", sada u Dallas-u., TX

Emira Hodzic (r. Pletilic), Kasima Hercegovca, radila u Upravnoj skoli, Energomontu, Glasu, Intexu, sada u St. Louis-u, MO.

Nermina-Cica Antonic (r. Hadzihalilovic), Mehmeda Delica, radila u NIGRO Glas kao novinar a onda u "Plan i analizi" - Glas, sada u Bowling Green, KY.

Marija Prnjat (r. Markovic), Brace Bukica, radila u RK Palas, Modna kuca, Zenit, Supermarket Borki, sada u Grand Rapidos, MI

Suada-Dada Kovacevic (r. Delic), Mehmeda Delica 4, radila u "Standard konfekciji", Boski, sada zivi u St. Louis-u, MO.

Jasminka Zisko (r. Kulenovic), Brace Bukica 49, radila u Skupstini opstine BL, Okruznom sudu BL, Opstinskom sudu za prekrsaje, sada u Chicago, IL.

Ajsa Paric (r. Cejvan), Danka Mitrova, radila u Zajednici penzijskog i invalidskog osiguranja, filijala BL, sada u drzavi Iowa.

Ziske i Huskici

Sjecate li se nedavnog vjencanja u Norveskoj? Gosti su stigli sa svih strana i ovo je bio trenutak da se napravi pokoji grupni snimak do slijedeceg susreta.

Na ovoj fotografiji je 'uhvaceno' nekoliko clanova familija Zisko i Huskic. Za vecinu nemam informacija gdje sada zive i cime se bave a od Alme sam uspio dobiti samo imena.

S lijeva na desno: Zisko Asmer, Zisko Sulejman, Zisko Sefik, Zisko Ferid, Zisko Mehmed, Huskic Lila, Huskic Armin, Lukacevic Elvira i Huskic Mesud.

Mozda ce nam se Alma javiti sa detaljnijim informacijama a, ko zna, mozda neko od navedenih prati blog pa ce nas iznenaditi komentarom.

Prezo

Za Prezu vec odavno znam da je u Americi ali do susreta u St. Louis-u nisam imao prilike da se sretnemo. Ako sam za neke osobe vec prije rekao da se nisu promijenili, za Prezu mogu reci da izgleda mladji nego kada sam ga zadnji put vidio u ona predratna vremena. Ova fotografija to najbolje ilustrira. Tajnu kako mu to uspijeva nisam uspio otkriti.

U St. Louis-u je vrijeme prolazilo jako brzo tako da su neki planirani susreti trajali mnogo krace nego sto smo ocekivali. S Prezom i Slavicom smo tek drugi dan imali priliku provesti malo vise vremena, da se poprica, izmijene telefoni i email adrese.

Pavljasevici zive u Nebraski, oboje imaju lijepe poslove (Slavica radi kao programer a Prezo na televiziji), i za sada nemaju namjeru da ista mijenjaju. Za mene evo prilike da upoznam jos jednu od 50 drzava USA.

Prezo nam je obecao da ce se javiti bar sa jednim prilogom iz njegovog novog mjesta zivljenja tako da cemo imati priliku da blog obogatimo i informacijama iz Nebraske.

Koncert u Oslu

Za CoNN iz Osla javlja Amir Zisko:

Evo polako se vracam u normalno stanje nakon ovog burnog vikenda, a i osjecaj se u rukama vratio tako da sad mogu nesto o tome i da natipkam.

03. juna u subotu je odrzan muzicki festival u Oslu. Ja mislim da je u gradu bilo jedno 8-9 razlicitih scena na kojima su se citav dan mjenjali razni bendovi.

Mi smo svirali na World Stage, i kao takva ona je jedna od glavnih. Iime benda s kojim smo se predstavili je "Schaboo vs Turbo folk". Uglavnom, svaki bend ima po pola sata da svira, a onda nastupa drugi. Mi smo morali ostati malo duze tj. 3 min jer su nas vratili na bis. Uhvatili se derati Schaboo, Schaboo tako da nismo mogli da ih iznevjerimo.... Odsvirali smo im r'n'r -sevdah, jednu cigansku, makedonsku, i suadu, a zavrsili sa Sotom.

Kad smo zavrsili, dolaze ljudi da traze CD. Jedna od boljih scena taj dan, kaze im moj drug basista kupi Mostar sevdah reunion, i knock your self out.

Onda smo se pokupili i uputili se prema BiH klubu, i tamo smo odmorili jedno 2 sata i poceli oko 22, zavrsili u 02h sa dvije male pauze od po 10 minuta. Doslo nam je 100+ ljudi i kao sto se vidi po slikama svi su bili na nogama, a zene su dominirale na podijumu. Ja to uzimam kao dokaz da je svirka bila haos. A sto je najbolje u svemu tome, mi nismo imali ni jednu zajednicku probu nakon naseg zadnjeg BH fanaticos koncerta. Tako da smo 50% materijala svirali zajedno po 1. put, tu na tom mjestu i u tom datom momentu. Tacno 20 pjesama.

Ma ja sam prezadovoljan, nasim mogucnostima, kontam sta bi bilo da smo tek vjezbali. A da, i murija nam je upala u neka doba. Izgleda culi nas, i za nas, pa dosli u izvidnicu. Pored nasih u tom klubu se zadesilo i jedno 10 norvezana i 7 australijanaca, njih smo privukli sa World Stage-a. Sad smo se, kako kazu i etablirali, tako da cemo imati jednu subotu mjesecno u klubu, gdje cemo da im pravimo estradu, naravno to ce da se plati.

Nakon svirke je i cijena benda odlucena. Doduse i tu noc smo zaradili ali je muzika sa prijateljima popila pola zarade. Skontali smo takodje da nema potrebe da se vise stresamo sa repertoarom za raju, poslije 5 proba i 3 koncerta, spremni smo da radimo i nase stvari. A to je to sto nas vuce. Sad bar imamo neko pokrice za ovaj nas zov ili hobi. Cuvajte se sad. Mi se stvarno ozbiljno spremamo a mogucnosti i talenta imamo vise nego Dovoljno. Nikog necu znati kad postanem poznat, odmah da vam kazem.Ali cu i dalje da vas obavjestavam o nasim djelatnostima. Pogotovo sa slikama kao sto su ove.

Imate svi po jedno veliko mahanje iz suncanog Osla.

P. S Davore sve je sredjeno, zene su tu, dodji i izaberi.

Par slika mozetet vidjeti na ovoj stranici.

Korcula i Peljesac, svibnja 2006.

Natasa je odrzala svoje obecanje i evo njenog izvjestaja:

Upravo sam se vratila s osmodnevnog boravka u Korculi; dobro sam upoznala grad, te prokrstarila otokom uzduz i poprijeko - obisla Lumbardu, Zrnovo, Pupnat, Caru, Smokvicu, Blato i Vela Luku, uzivala u panorami unutrasnjosti otoka i njegovih “malih mista”, te ljepoti bogato razvedene obale, Mljeta i Lastova koji se vide kao na dlanu.

Iz trajektnog pristanista - Domince, u blizini naseg hotela, 15 minutnom voznjom trajektom presli smo na Peljesac i posjetili Orebic, Pernu, Kuciste i Viganj, a u drugom navratu predivan Trpanj na sjevernoj strani Peljesca, odakle se vidi meni najdrazi otok Hvar i naselja podno Biokova.

Korkira Melaina, Crna Korcula, grcko ime otoka, u potpunosti joj odgovara, jer je prekrivena sumom ( bor, cempres), zelenom makijom, a obradivo tlo vinogradima i maslinicima gotovo do samog ruba mora, od èega more oko otoka poprima tamnu modrozelenu boju.

Reljef Peljesca i otoka Korcule, plijeni svojim brojnim brdima ( od 500-980m n.v.) prekrivenih sumom, s padinama i udolinama uglavnom pod vinogradima, maslinama, poljima narance, smokvama i ponekim dudom.

Ono sto se u ljetnim mjesecima ne moze vidjeti su brojni zuti mirisni grmovi brnistre (aspalatosa), i razbacani tepisi sarenog poljskog cvijeca.

Korcula je prelijep grad, sacuvane gradske jezgre prepune znamenitosti i sto je vrlo bitno, nije nagrdjena graditejlskim egzibicijama primitivnih i bahatih novih bogatasa.

Ovih osam dana provela sam u drustvu svoje drage prijateljice Jasenke, pa kako obje volimo pjesaciti i obilaziti znamenitosti, dani su nam bili od jutra do veèeri potpuno ispunjeni, zahvaljujuci prebogatoj korculanskoj i peljesackoj povijesnoj i kulturnoj bastini.

Imale smo srecu i s vremenom - Temperatura zraka od 26-32C, temperatura mora od 19-21C.

Snimile smo 108 fotografija, sve su bez izuzetka vrlo uspjesne. Nadam se da sam izabrala one, na kojima se vidi ljepota otoka kao i nasa radost sto u toj ljepoti mozemo uzivati.

Poznate znamenitosti, koje sam slikala nisam poslala, jer ih mozete naci na Internetu.
http://www.korcula.net/history/index.html

Set prekrasnih fotografija mozete naci na ovoj stranici

Susret Banjalucana - Zagreb 2006.

Ja samo sto sam objavio vijest o susretu Banjalucana u ST. Louis-u, kad Raka se javlja s prilogom iz Zagreba. Za susret sam saznao slucajno i bas mi je bilo cudno zasto se neko od prisutnih ne javlja, kad evo mog specijanog izvjestaca iz Hrvatske, nije omanuo:

Vidim da se Co raspisao o St. Luisu, utisci su svjezi i dragi, sto i nas iz stare dobre Europe raduje. Vjerujem da ima mnogo slika koje bi svi skupa voljeli vidjeti, pa de se potrudi i smisli nesto. Posebno nas starije zanimaju slike nasih vrsnjaka, jer mladu raju uz svo nastojanje tesko da prepoznamo (osim ako nisu uz roditelje).

I u Zagrebu je odrzan "dernek" Banjalucana 19.05 2006 u restoranu "Globus" na Velesajmu. Bilo nas je preko 1.000, tako da oni koji se nisu na vrijeme "predbiljezili" na zalost nisu mogli biti prisutni. Sve je "krenulo" u petak oko 19.00h i zavrsilo u subotu u rano jutro. Ovaj put necu spominjati sta se sve jelo i pilo, ali vjerujem da ce se dugo pamtiti po KVALITETU i KVANTITETU.

Mjuza je takodjer bila na visini, nas zbor "Nada" je otvorio susret s par narodnih pjesama iz BiH(u obradi), a plesni podij nije mogao da primi sve zainteresirane. Kao gosti, izmedju inih, su bili s nama ministar prosvjete RH gosp. Dragan Primorac i gradonacelnik Zagreba Milan Bandic i ostali ugodno iznenadjeni izvrsnom "banjaluckom" atmosferom (pjesmom, plesom i ljepotom "naseg" sto zenskog, sto muskog svijeta).

Raka je bio izuzetno vrijedan i poslao mi mnostvo slika. Ostale mozete pogledati na ovoj stranici.

Amer Kobaslija

Muris mi je poslao ovu fotografiju uz malo teksta. Posto osjecam da ovaj prilog zahtijeva vise objasnjenja, pretrazio sam Internet i nasao dosta imformacija o Ameru Kobasliji, mladom, veoma uspjesnom umjetniku iz nasih krajeva. Predpostavljam da je rodjen u Banjaluci, a nase krajeve je napustio 1992 s pocetkom rata. Uz prilog sam zakacio dva linka na kojima mozete procitati vise o Ameru i njegovom radu. Mozda nam se i Muris javo s vise objasnjenja: 

Na ovoj slici mozete vidjeti mog rodjaka Amera Kobašliju a iza njega dosta monumentalno djelo. Amer je nevjerovatan umjetnik i trenutno operira u NYC. Nedavno je imao vrlo uspješnu izložbu NYC, imace još jednu u Junu, a jednu bogami i u Parizu.

http://www.herreros.com.ar/melanco/kobaslija.htm http://www.movementmagazine.com/1202/arts_amerkobaslija.htm

Kod Cerica

Put u St. Louis je bio dobro isplaniran: voznja do Louisville-a KY, spavanje kod Dzindica (sjedilo se do dva ujutro), pa slijedeci dan ponovo autom do odrednice. Prva stanica: kuca Cerica, Zaje i Enise, u jednom od lijepih predgradja St. Louis-a.

Cerici su, kao i svi ostali Banjalucani ovdje u Americi, morali napustiti svoj grad u ona gadna vremena kada nisi mogao biti siguran sta ce ti tvoji dojucerasnji 'prijatelji' sutra prirediti. Zaja je radio u Energomontu a Enisa u Boski, Standardu, i na kraju u svom butiku u zanatskom centru preko puta Ferhadije. Ovdje u Americi su vrlo brzo stali na noge i sada uzivaju u prelijepoj kuci s divnim 'yardom'. Prosto je nevjerojatno kako se, svaki put kada imam priliku da posjetim nekog od bivsih sugradjana, vise nego prijatno iznenadim njihovom sposobnoscu da se vrlo brzo vrate u normale zivotne tokove nakon gubitka svega sto su do tada stekli. Moje iznenadjenje je tim vece kada ih poredim s domacinima - Amerikancima, koji, i pored svih prednosti, uglavnom muku muce da sastave kraj s krajem.

U kuci Cerica je vec bilo veselo: neki od gostiju su vec pristigli, a neki su bili na putu. Na grupnom snimku su: gornji red, s lijeva na desno: Esad (Zaja) Ceric, Nera, Emira, Sasa i Enisa. Donji red: Nira Karabas (St. Louis), Dragan Kopanja (Washington D.C.), Dragan Matic - Skic (nekada radi u Alatnici - RC) i moja malenkost.

St. Louis - mlada raja

Velika stvar ovih susreta je sto sve vise mladih odlucuje da prisustvuje ovim susretima na kojima se ucvrscuju stara i uspostavljaju poznanstva i prijateljstva.

Prvi kontakti su uspostavljeni vec prvu vece u restoranu Grbic a nastavljeni druzenjem u parku. Mladja generacija je brzo nasla zajednicke interese i organizirala se po 'sekcijama'. Pricalo se o muzici, autima, studijama....Pali su dogovori za vecernji izlazak.

Nakon parka druzenja su se nastavila u bosanskim kavanama i restoranima St. Louis-a, a uvece je veca grupa organizirala zajednicki izlazak. Kako cujem bilo je veoma zabavno i na spavanje se otislo tek u rane jutarnje sate.

Vise fotografija s druzenja u parku mozete naci na ovoj stranici.