Rodna kuca

Prosle godine smo moja porodica i ja isli u Jugu. Prvo u Banja Luku par dana, zatim u Rijeku kod Kate Pehar, desetak dana, i u povratku Sandro (moj mladji sin) i ja, nakon sto smo Branu i Davora odvezli u Zagreb na avion, krenemo kroz Zagorje. Ja znam da Sandro u Gimanziji uci o “istoku” sve enciklopedijski. Pitao sam ga da li zeli vidjeti gdje je rodjen treci svjetski diktator - komunista - kako pise u knjigama zapada?

Naravno brzo smo se dogovorili i zaputili smo se u Kumrovec. Ja, po drugi puta u zivotu, da se ponovo upisem u Titove pionire a Sandro prvi puta i odmah je rekao da ce slijedecu slobodnu temu iz Istorije uzeti o Titu. Ja sam Zagorje, Kumrovec, i sve sto smo vidjeli fimovao u 1962-gu kada sam kao desetogodisnjak isao na eskurziju u posjetu rodnoj kuci naseg GENIJA. A zasto sada pisem da je Tile - genije. Sada proizilazi da je on znao kakav je narod Juge i kako s njim treba?

U Kumrovcu smo se zadrzali oko 2 sata. Sve je isto kao prije, samo je Veliki dom omladine prazan. Nema vise omladine, nema vise obuke za mlade politicke kadrove. Sada se sve to radi na drugaciji nacin, a zivot i relacije u bivsoj Jugi su ogledalo svega.

Prilazeci Kumrovcu mislio sam da cemo mi biti jedini posjetioci, ali nije tako. Bilo mi je drago da sam se prevario. Na velikom parkingu je stajalo 5-6 auta i jedan autobus iz Celja. Ono cemu sam se obradovao je i cinjenica da se jos sve dobro odrzava. U prodavnici suvenira mi kazu da je otvoreno svaki dan od 9 ujutro do 9 uvece u periodu april-oktobar. Pored prodavnice je i nekoliko zena koje prodaju strudle sa makom i sirom (bas su ukusne) i vino. Sandro je sve detaljno slikao, a ja sam setkao, razgledao i sanjario. Sanjario o nama svima koji smo se rasuli po svijetu a bilo nam je tako lijepo u vrijeme dok je Tile zivio. U kuci jos stoji knjiga za upis gostiju i bila mi je veoma interesantna. Listao sam je polako i citao. Komentar ljudi iz svih krajeva Juge. Svi mu odaju postu i zale za Tiletovim vremenima.

Dragi posjetioci bloga pregledajte malo slike i vjerovatno cete se sjetiti davnih, djecackih eskurzija u ove prostore, odlazaka na radne akcije, sletove bratstva i jedinstva. Lijepe uspomene su ostale a jos je ljepse da nam ih nitko ne moze uskratiti ili uzeti.

Sega.

Ima l' zime Murise?

"Ima, ima, jašta", odgovorio bi lik iz jednog od prvih meni poznatih (a poznat mi ih je priličan broj) skečeva "Nadrealista". Ali, eto, budimo se polako iz zimskog sna... Ili kako sam već ko zna koliko puta rekao: ko je od mene čekao e-mail, zna koje su to muke... Kad sam poslao svoj posljednji prilog, jedan u mom životu vrlo važan mladi gospodin se nije bio ni rodio - prije nekoliko dana je stigao krenuti u vrtić, a od mene ni traga, ni glasa (ode dragi da donese... :-))...

Uglavnom, mota mi se ovaj Vaš blog po glavi još otkako ste proslavili treću godišnjicu u cyberspace-u (uz gotovo redovno "talasanje" građana zabrinutih za psihičko zdravlje i dobro raspoloženje posjetilaca istog)... i neću se upuštati sad u neke nadahnute govore... Jednostavno: drago mi je da ste tu - u mraku i u "mraku"...

Da se opet prisjetim "Nadrealista": u zemlji ničega novoga! Kriza (i opet "Nadrealisti") "tare cijelu privredu"... Kao da će opet padati nekakvi zidovi ili će se (što ja smatram vjerovatnijim) graditi neki novi. Princeza nam se udaje, izbor za predstavnika na Evroviziji traje već mjesec dana - hljeba ima, igara takođe... SAAB pred bankrotom, Volvo na izdisaju, ali to su sad već vaši, američki, problemi :-)...

Eh, sad prilozi... Počeću sa najmanje mučnom od tri priče koje neko vrijeme želim da podijelim s Vama i posjetiocima ovog bloga. Vidim da u ovoj godini preovladavaju neke pozitivne, turističke priče - kako da se onda ja nakon ovolike pauze ukažem s pričom o optuženiku za ratne zločine iz rodnog grada koji sasvim mirno živi dva kvarta dalje od moje donedavne adrese, a njegove žrtve tek nekoliko desetina kilometara odatle... O tome neki drugi put...

Dakle, prilog!

Kao što su mnogi vjerovatno već čuli, himna naše domovine konačno je dobila tekst. Evo vijesti: http://www.sarajevo-x.com/clanak/090220055

I ne samo to: prvi put nakon rata su se predstavnici naša tri vaskolika "koMstitutivna" složili oko nečega bez ikakvog uplitanja kojekakvih inoeksperata. Pa su u euforiji padale velike riječi: delegat iz "trajne kategorije" Laktaši hvalio saradnju s kolegama iz multietniĆke prijestolnice, utrkivali se ko će je prije otpjevati od operskih diva do bog te pitaj koga (ja s nestrpljenjem očekujem Koketovu, eng. Cocke :-), iMterpretaciju...

No... "Pregriz'o jezik" ko kaže da nije lijepa... I neka ju je neko napisao za 30 glava, i neka joj sad pokušavaju naći manu i jedni i drugi i treći, i neka se nisam naježio kad sam je prvi put čuo... ali smo konačno dobili nešto što je bosansko u cijeloj Bosni i Hercegovini (o, tugo jesenja, rek'o bi Rambo Amadeus)... Mislio sam da će cijela stvar skončati nekakvim bućkurišem koji će odgovarati svima i neće ličiti ni na šta, kad... vidi vraga!

Samo jednu manu sam joj našao... Njenom pojavom će alternativni tekst bh. himne koji je prije par godina napisao novinar sarajevskog radija eFm Zoka Ćatić, a koji ja smatram puno adekvatnijim i vjerodostojnijim, vjerovatno pasti u zaborav... Da bih taj trenutak odgodio koliko god se može:

Zemljo Kulinova,
kroz stoljeća mnoga
nakaradnu stvorismo te
bez straha od Boga.

Kantona je deset,
entiteta dva.
Tri su člana predsjedništva,
bezbroj funkcija.

I visoki predstavnik
je najviši od svih...
Dobro nam ga čini svima,
pa zasluži stih

Bosno, mila mati, Hercegovino
oprosti nam, mila zemljo, što postojimo.
Ti ćeš, zemljo, vječna biti,
a mi gnojivo.

Ili http://www.youtube.com/watch?v=JL2Jgb6sBy4 (toplo preporučujem ignorisanje komentara).

Pozdrav iz Skandinavije

/Muris

Bahami

Dok na vani pada snijeg a temperature se po ko zna koji put spustaju daleko ispod nule, dok se u Bosni ponovo vode igre bez granica, ovaj put, cini mi se s otvorenim kartama, dok tema za blog po malo nestaje, evo da se vratim 'izvorima', danima kada sam blog pocinjao planirajuci da priloge vezem za fotografije koje su se godinama nakupile u albumima i koje sam htio na ovaj nacin vratiti u zivot. Iako se na prvi pogled moze uciniti da prilog i nema bas neke veze sa Banjalukom, evo ga ovdje, jer i on govori o sudbinama onih koji su grad morali napustiti pod vec poznatim prilikama.

Dolaskom u Ameriku u ‘svojstvu’ izbjeglice, sanse da se putuje nisu bile sjajne. Svi smo pocinjali od nule, pokusavajuci da prezivimo u novom okruzenju, toliko drugacijem od onoga na koje smo navikli. Putovanja i godisnji odmori su bili daleka proslost o kojoj se samo moglo sanjati. A i okruzenje je bilo novo, bez prijatelja i poznanika sa kojima se zivjelo godinama, sa nekima od rodjenja.

Ali zivot uvijek nosi iznenadjenja, nekad ruzna, nekad lijepa, pa je tako valjda moralo biti i ovaj put. Naime, jos od prvih dana dolaska u Ameriku, pocelo je sticanje novih prijatelja. Istina tesko, ali ipak… Djeca su tu imala dosta uticaja jer se preko djece uspostavljaju veze pa je tako bilo i kod nas. Tako smo se jednog dana upoznali sa roditeljima jednog Davorovog prijatelja i to prijateljstvo traje do danasnjih dana. Nina i Jim, bracni par negdje nasih godina, su nas lijepo prihvatili i sve ove godine se vidjamo, istina ne tako ceso kao sa rajom u starom kraju. Cini mi se da su Kovanisi dosta slicni nama pa je to vjerojatno bio razlog vise da smo se lako zblizili i da ta veza jos uvijek funkcionira.

S Kovanisima smo proveli dosta lijepih trenutaka (kod nas u backyard-u uz rostilj, pice, i lijepu muziku, u restoranima u koje bi nas oni za uzvrat pozivali na veceru) a jedan od njih, koji nam je ostao posebno u sjecanju, je put na Bahame, na poznati Rajski otok. Reklame za ovu poznatu turisticku destinaciju smo vidjali na TV ali nikada nismo pomisljali da bismo se jednog dana mogli kupati na plazama hotela Atlantis, velicanstvenog zdanja izgradjenog na malom otoku u blizini glavnog grada Bahama. Vise puta nam je Jim govorio kako moramo tamo zajedno otici i da ce se on za to pobrinuti. Nisam to njegovo kazivanje uzimao za ozbiljno pa me je njegov poziv na put jedne jeseni 2004 jako iznenadio i obradovao.

Medjutim, nas prvi pokusaj da vidimo ovaj raj na zemlji nije uspio. Naime, na dan kada smo trebali sletjeti na aerodrom na Bahamima, jedan od poznatih uragana (cini mi se da se zvao Ivan) je protutnjao ostrvom i napravio dosta stete (Ivan je stigao i do nas i napravio veliku stetu u Carnegie-u). Tako je nase putovanje ostavljeno za kasnije.

Na Bahame smo stigli par mjeseci kasnije. Jim je odrzao svoje obecanje. Kako je on na Bahame odletio ranije, na aerodromu Nassau nas je docekala limuzina (znate ona duga, kao mali autobus), a smjestaj je bio u raskosnom apatmanu u hotelu Atlantis, ciju sliku sam zakacio za prilog. Pogled sa balkona nase sobe je ‘ubijao’, sto se moze vidjeti iz albuma koji sam po obicaju napravio birajuci neke od mnogobrojnih fotografija koje su mi sa ovog puta ostale kao uspomena. Proveli smo tu, na Rajskom otoku, par prekrasnih dana. Iako je vec bio kraj oktobra, vrijeme je bilo veoma lijepo pa smo se mogli i kupati. Dok smo se mi po danu kupali na plaza ili obilazili ljepote hotelskog kompleksa (nalazi se tu i veoma interesantan akvarijum ciji se jedan dio obilazi tunelima ispod razine mora), Jim je provodio vrijeme u poznatom kasinu, ucestvujuci u takmicenju u kockanju, koja se odrzavaju u mnogim hotelima ovog dijela svijeta. Veceri smo provodili u nekom od mnogobrojnih restorana hotela.

Sa ovog puta je ostalo, kao sto sam vec rekao, dosta slika. Istina, tada jos nisam imao digitalnu kameru pa sam slike morao skenirati, sto bas nije zabavan posao. Ali rekoh sam sebi, hajde da se malo potrudim i da napravim mali album da malo razbijem teme koje su objavljivane u zadnje vrijeme, da dam priliku i onima koji vise vole vesele teme da dodju na svoje. Slika sa putovanaja imam na pretek i bit ce ih jos na ovim stranicama, u trenucima kada ne bude drugog materijala. Jer, jos jedan jubilej se priblizava (hiljaditi prilog) pa se moram potruditi da ne posustanem a moram pokazati i onima koji me kritiziraju zbog mojih 'crnih' tema da zivot s ratom u starom kraju nije stao. Cak naprotiv!!!

Sarajevo - ratna sjecanja (2)

Iako mi je Saima poslala prilog jos prije tri dana odlucio sam da malo sacekam da vidim da se neko nece javiti s necim aktuelnim ali izgleda da ne vrijedi cekati. Zato evo sta nam Saima pise:

Dragi blogeri

Nisam mislila da se javim ovako brzo da vam ne bih mozda bila naporna, ali vasi komentari su mi razbili tu dilemu. Jako sam zadovoljna da ste se javili, jer ovo je za mene jedno od rijetkih mijesta na kojima mi "balkanci" mozemo normalno komunicirati. Kod nas ovde je to postalo nemoguce. Svi govorimo u jedan glas, niko nikog ne slusa, neki se i deru, ako im tema ne odgovara znaju i da se (ne znam bolji izraz od) "izdrelje" iliti "izbece".

Ja sam ova svoja pisanja radila bez nekog kronoloskog reda, ali ovo su jedine tri slike iz ratnog perioda, pa sam mislila da je to pisanje u prednosti.

Danas saljem sliku koju su njemacki novinari napravili 02.02. 96 god. Taj dan je pusten most Bratstva i jedinstva, kojim smo mi gradjani Sarajeva prvi put nakon skoro tri i pol godine presli na Grbavicu. Za nas je to bio prestanak rata.

Slika je napravljena ispred naseg "stojadina" i na platou ispred Caffe-slasticarne "Palma'. Ovde se vidi sva silina agresije na nas grad. Danas neki ljudi koji dodju prvi put u Sarajevo obicno komentarisu "pa sta, nije puno unisteno."

Poslije hapsenja Karadzica, ja malo drukcije gledam na sve. On i Raskovic iz Hrvatske su bili glavni pokretaci rata i ideolozi svega. Oni su profesionalno mogli upravljati ljudskim mozgovima i to su zestoko cinili. Hapsenje je pokazalo koja je to licnost, da je cjelu Srbiju drzala kao taoca, porodica nije znala o njemu nista, jer mu je bilo lijepo sa ljubavnicom.S mijao se cjelom Beogradu, Srbiji i medjunarodnoj zajednici ispred nosa. I zamislite cuda jos je kod mnogih heroj. Ja znam da mi iz istorije znamo za barona Minhauzena kao najveceg prevaranta i lazova. Mislim da je ova licnost za sve "vijeke vijekova" premasila i njega. Mozda bi i Hrvati i Bosnjaci bili isti da je s njima upravljao takav manipulator.

Sto se tice poredjenja Sarajeva i Banja Luke tesko je ocjeniti kome je bilo gore. Mi ovde smo da ne vjerujete, iz pracke dobijali poruke na papiru kad dolaze "vikendasi" iz Srbije koji nemaju milosti . Nismo razmijenjivali hranu nego smo po grupama zivjeli zajedno i sve zajedno trosili i djelili. Imali smo podrume , nismo se zadrzavali u djelovima stana koji su bili okrenuti prema Grbavici. Ja sam prije useljenja u zgradu "Loris" stanovala 10 god u zgradi preko puta. Dobijali smo sifrirane poruke i pisma u paketima koje su nam slali stari prijatelji. Imam sva imena u dnevniku ali ovde jos nije vrijeme da se o tome pise. Bili bi opet proglasavani "srpskim izdajnicima". Da nije bilo dobrih ljudi na sve strane ovaj rat bi bio jos gori i imao vise zrtava.

U Banja Luci je strah morao biti velik. Stari ljudi su imali obicaj da kazu "poludio od straha". To su upravitelji ljudskim mozgovima (psihijatri), itekako dobro znali. Ljudi u BL nisu mogli da izlaze, nisu imali nikakve zastite, svak je mogao upadati u kuce kad je god htjeo i raditi sta god hoce. Jedini izlaz bio je bijeg ali i taj bijeg je dobro naplacivan. Ali isto znam da je i tamo bilo ljudi koji su pomagali.

Ja bih zeljela da svako ko ima bilo kakvu dilemu ili mu se ucini da je bilo sta kontradiktorno u mom pisanju, da se javi i pita. Jako je tesko tri i pol godine smjestiti u malo teksta.

Toliko za danas.

Pozdrav Saima

Sarajevo - ratna sjecanja

Svidja mi se Djulijanin prijedlog da se nasa sjecanja koja se ticu proteklih dogadjaja na ovim prostorima naslove ovako. Na ovaj nacin se niko ko misli da je to nepotrebno ne mora ukljucivati.

Ja sam za ovaj put odlucila da vam posaljem ovu fotografiju koja je objavljena u jednim engleskim novinama, a nama u BH Telekom poslana faksom 94 godine.

Ovo je dio grada u kojem je bila najbliza granica linije razdvajanja. Maj i juni 92 je bilo protjeravanje ljudi Hrvata i Bosnjaka (moram koristiti ove nazive zbog danasnje realne situacije, ranije smo bili Bosanci i Hercegovci).

Nasa zgrada ima pasaz - prolaz ispod koje su danima, stotine ljudi sa po dvije najlonske vrecice, prelazili u ovaj dio grada. To im je jedino bilo dozvoljeno. To je bila ista sudbina ljudi kao u Banja Luci, s tom razlikom sto su banjalucani morali davati i veliki novac da bi bili otjerani sto dalje od svoga grada. Grbavicom su harali isti likovi o kojima ti Milane pises u svojim sjecanjima. Ljudi su ih opisivali. Nosili su velike krstove i crne kape na glavama. Zvali su ih "vukovarci " ili "psi rata." Obzirom da smo mi stanari vec bili napravili zastitu nasih ulaza, oni preko ove ulice nisu prelazili, a "Radio Mileva" je prosirila vijest da je u zgradi "Loris" hiljade Jukinih vojnika. Taj strah srpskih "junaka" od njega, a nasih od njih nas je spasio.

Tri i pol godine preko ove ulice nije krocila ljudska noga ni sa jedne ni sa druge strane.

Kad sam vidjela ovu sliku, moja prva asocijacija je bila slijedeca: ova slika me podsjetila na jednu fotografiju koju je prije rata snimio moj brat koji zivi vec 40 god. u Berlinu. Bio je u Keniji na safariju sa suprugom Njemicom. Na jednoj slici je ona u slicnom polozaju sa dvogledom. Gleda divlje zivotinje u rezervatima. Mene svaki put ova slika podsjeti na to da mi ova dva "Unproforca" lice na osobe koje dvogledom gledaju na zivotinje sa obe strane. Ovo ce im sigurno u zivotu biti trofejna slika.

Nasa zgrada je sa bocnih strana bila postavljena na dva stupa. 26. februara 1993 godine oko 20 sati primjecen je covjek koji vuce sanke i na njemu ruksak. Strasna eksplozija, podrhtavanje zgrade, krsenje stakla i neka strasna tutnjava bilo je sve sto je nas 50-tak stanara koji smo zivjelu u zgradi i "borci" - koji su ustvari bili mladi ljudi sa Trga Pere Kosorica, samoincijativno organizovani da brane svoje domove od onih ljudi sa Grbavice. Pocetak odbrane je bio jako multinacionalan. Na sankama je bio eksploziv koji je daljinski aktiviran i cjeli zadnji dio zgrade je srusen, kao sto slika pokazuje. Nikad se nije saznalo sta je bilo sa covjekom koji je vukao sanke.

Moj sin poslije ranjavanja (imao je 15 godina), je izmjesten u Hrvatsku, a nakon zavrsenog IV Gimnazije na Hvaru, otisao u Berlin kod mog brata. Njegov drug iz srusenog dijela zgrade, koji je bio u Americi, je nekako saznao za broj telefona mog brata i nazvao Franu. Izmedju ostalih pitanja bilo je i ovo "Znas li sta mi je sa stanom"? Ovako nastaju vicevi u Bosni. Moj sin je odgovorio "Stan ti je u redu, samo vise nije na cetvrtom nego na trecem spratu", sto se i vidi iz prilozene fotografije.

Pozdrav blogerima - Saima.

Domaca radinost

Odlazak iz Banjaluke i dolazak u Ameriku, Svedsku, Njemacku, Norvesku ili neku drugu zemlju je, htjeli mi to ili ne, svima nama promijenilo zivote. Onaj miran zivot koji smo zivjeli u bivsoj Jugi je nepovratno otisao u historiju i ostat ce u sjecanju generacije koja takodjer polako ide istim putem. Oni mladji, koji su u danima odlaska tek zapocinjali svoj zivotni put se sjecaju malo toga a zivot u novoj sredini ih je natjerao da i ono malo cega su se sjecali polako postaje sve bljedje i bljedje i jednog dana ce potpuno isceznuti, potisnuto novinama koje ih okruzuju.

Meni licno Amerika nikada nije bila san, obecana zemlja u kojoj cu ostvariti svoje planove, vec mjesto na kojem sam se nasao jer su drugi tako odlucili. Zbog toga su mi prve godine zivota prolazile nekakvom bunilu, u borbi da se zapocne sve od pocetka, od nule, ne misleci sta me ceka sutra. Tek kupovinom kuce (srecom, to se desilo relativno brzo po dolasku, jer je u Americi vjerojatno to moguce lakse uraditi nego u bilo kojoj drugoj zemlji na svijetu) stvari su se pocele vracati na svoje mjesto.

Tako smo mi, izbjeglice, malo po malo, poceli ‘upraznjavati’ neke od obicaja iz starog kraja. Zivot se, polako, poceo vracati u poznate tokove, istina u nekim novim koritima, daleko od onih koje smo poznavali. Mozda smo zbog toga kod novih komsija ponekad izgledali cudno jer su se neke stvari kod njih vec davno zaboravile pa su im neki nasi ‘potezi’ izgledali, u najmanju ruku, neobicno.

Jedan od nasih prvih ‘uspjeha’ u novom komsiluku je bilo susenje mesa u maloj susnici napravljenoj iza supe na brdascu u backyard-u. Dida Dane je bio glavni strucnjak u ovom novom ‘biznisu’ jer mi malo mladji(!) nismo imali nikakvog iskustva u ‘toj oblasti’. Sjecam se kada smo prvi put zapalili vatru u toj maloj susnici (bila je zima), smatrajuci to necim sto je sasvim normalno, kako nije proslo dugo kada se na nasim kucnim vratima pojavio komsija iz kuce iznad javljajuci nam da nam se zapalila supa. Uspjeli smo mu nekako objasniti o cemu se radi ni ne razmisljajuci da je svaki dim u ovim krajevima najava pozara koji su ovdje svakodnevna pojava. Meso smo nastavili susiti jos godinu-dvije, a nakon toga smo odustali jer smo ga mogli kupiti u ducanu koji je otvorio jedan bracni par iz Rusije.

Susenje mesa je samo jedna od veza sa starim krajem. Pravi se ovdje i sok od ruze, one domace, divlje, uz pomoc limuntoza i sunca, Nera je vec postala pravi strucnjak u ‘proizvodnji vina’ (ove godine se konacno spremam da napravim prave naljepnice za flase), a pravljenje ziminice (kiseli kupus, sarena salata, kiseli krastavci i paprike, ajvar…) je vec postalo tradicija. Tako se dio Bosne preselio ovdje u predgradje Pittsburgh-a i vjerojatno ce tu i opstati dok nas je zivih.

A mlade generacije ce ostati uskracene za ovu lijepu tradiciju nasih krajeva koja ce nestati sa nama koje korijeni jos uvijek cvrsto vezu za stari kraj. Nove ‘tehnologije’ su vec odavno prisutne, i ne samo ovdje, u novom kraju. Imali smo se priliku u to uvjeriti pri zadnjoj posjeti starom kraju gdje je sve vise proizvoda sa svjetskih trazista, zapakovanih u lijepu ambalazu, ali bez onog ukusa koji je bio proizvod vrijednog rada nasih roditelja.

Sjecanja iz Sarajeva

O ratnim godinama u Sarajevu sam procitao mnogo, gledao granatiranja na TV kao da se radi o nekom filmu, proveo jako puno vremena pokusavajuci da shvatim kako je zivot u tom gradu izgledao tih godina kada se nije znalo ko ce se slijedeci naci na nisanu ubica sa okolnih brda, suosjecao sa napacenim narodom cija je jedina krivica bila sto je nekim pomucenim umovima palo na pamet da ostvare neke svoje umobolne ciljeve skrojene opet u nekim drugim jod umobolnijim glavama, i evo ni dan danas ne mogu razumjeti kako se to moglo dogoditi u Evropi dvadesetog stoljeca. U Sarajevskom paklu se nasla i moja skolska kolegica, nasa Banjalucanka, Saima, ali evo za sve ove godine o tim godinama nadljudskog prezivljavanja od nje nisam imao prilike saznati ama bas nista.

Zbog toga me je iznenadila i istovremeno obradovala njena odluka da o tim godinama nesto napise. Poznavajuci Saimu znam da se u ono sto ona govori ne moze sumnjati i da njena sjecanja o tim danima imaju tezinu istine koju bi neki sada htjeli da prekroje. Takva je bila sve one godine u skoli a takva je ostala i danas. To smo, valjda, svi mogli shvatiti prateci njena javljanja ovdje na ovim stranicama.

A sada evo Saiminog prvog kazivanja o vremenima koja bi, vjerujem, i ona zeljela da zaboravi. Ali, kao sto ja ne mogu zaboraviti Banjaluku i dogadjaje u njoj, sumnjam da to i Saima moze. Jer ta vremena su se urezala svima nama duboko u mozak, tu najkompliciraniju memoriju koju je priroda stvorila, i za sada ne postoji metod kojim bi se sve to jednostavno izbrisalo. Mozda se moze malo potisnuti u drugi plan, ali ne i pobrisati kao da nikada nije postaojalo.

Za vrijeme rata sam vodila dnevnik i obecala sebi da cu ako prezivim sve to staviti na papir i oblikovati u neku knjigu kad odem u penziju. Evo tece i cetvrta godina mog uzivanja u penziji a od sredjivanja te dokumentacije nista.

Odlucila sam se da zahvaljujuci tvom blogu mogu bar ostaviti neki trag.

Ovo nam je jedina fotografija iz ratnog vremena. Nas komsija Tose Mitasevski je citav zivot bio zaljubljenik u fotografiju i ostao je u svom stanu citav rat. Bio je pametan pa je filmove koje je imao u rezervi cuvao i racionalno trosio. Rat je poceo u aprilu 92 a ova fotografija je napravljena u aprilu 93. Cijela jedna teska ratna godina je bila prosla i cjela jedna jako hladna zima. Na slici smo moj suprug Vice, mladji sin Frane ( te 93-ce 30-tog novembra je bio ranjen u obe noge). Kad je rat poceo Vice je imao 102 kg, a ja 90. Na ovoj slici je Vice imao 80 kg. a ja 75. I danas je ostao izraz da je od svih dijeta na svijetu najbolja Karadziceva dijeta. Nije bilo hrane, neprestano se trcalo, jer je to bio jedini nacin da se izbjegne snajper .Potraga za vodom i drvima je bila svakodnevna. Mi smo od ovog zadnjeg bili oslobodjeni.

Nasa zgrada je useljena 80-te godine. Dvije lamele su bile vojne a jedna civilna. Vojni dio je vec bio pripreman za rat. Bilo je u podrumu veliko atomsko skloniste, telefon, direktan spoj na vodovod Bistrica sa Jahorine. 1994 god u augustu bio je cjeli grad bez vode jer je bio spojen na vodovod "Vrelo Bosne" koji je pripadao RS i bio je zatvoren. Samo smo mi tada u Novim Sarajevu imali vodu i dolazili su svi stanovnici kroz rov u nasu zgradu.

Na ovoj slici je nasa spavaca soba iz koje smo izlozili sve stvari i parket, a poslije i stvari iz napusteni stanova. Imali smo srecu da su nam neke komsije imale u stanovima i panjeve i sjekire pa se to vidi na slici. Bili su sigurni da ce to biti njihov teren. Kad su komsije vjerni, sljedbenici fasisticke ideologije otisli, kako im je receno samo na sedam dana, nisu nosili nista osim licnih stvari. Poslije rata posteni ljudi koji su se vratili a nisu ucestvovali ni u cemu su nam to rekli. Mi stanari koji smo ostali (svih nacionalnosti iz svih bivsih republika, napravili smo granicu zavarivanjem ulaza i postavljanjem barikada od svega i svacega. Plasticna burad su bila najvredniji artikli, jer se bez rezerve vode u stanu nije moglo. Puno je stanova u zgradi izgorjelo jer su zapaljivi meci bili svakodnevnica. Ove crne fleke na zidu iza nas su meci koji su se ispaljivali iz protuavionskih topova (strucno PAM-ova), probijali beton i ostajali u zidu. Bili su crni, 10-tak cm dugi i imamo ih u jednoj kutiji u kojoj drzimo sve sto je upalo u nas stan (djelovi tenkovskih granata, sve moguce vrste metaka koje je nasa "draga" JNA imala u svom arsenalu). Danas to sve Srbija pripisuje "vojsci Republike Srpske". Malo morgen.

Da vas danas ne bih umorila prekinucu ovo pisanje i ako bude reakcija da sam ovim pisanjem izazvala negativne reakcije kod ljudi koji bi mogli da nevjeruju u ovo prekinut cu. Neka nam se istorija i dalje bazira na sutnji i nek nam buducnost i dalje zavisi od manipulatora i manipulisanih.

Pozdrav Saima

Umovanje zdravog razuma (drugi put)

Moja dobra prijateljica i drugarica iz osnovne skole Hafizada Huseinbegovic zvana Seka me je uputila na njenu tetku Halimu Karabegovic da pomogne oko prepoznavanja osoba sa slike KUD "Vaso Pelagic" iz 1936 god.

Tetka ima dobrih godina, a postala je nekih 50-tih godina i sama clan tog drustva.

Tetka je ziva eniciklopedija u poznavanju Banja Luke. Meni ludoj, citajuci tvoj tekst "SJECANJA", pade na pamet jedna davna serija koju smo svi obozavali gledati. Ne znam joj naslov ali glavni lik je bio Kunta -Kinte. Istrazivanje korijena jedne crnacke porodice.

Mislim da dok smo svi jos pri pameti treba se sto vise sjecati i pisati. Mozda vasi daljni potomci nece znati kako ste se nasli u Americi ako se ne ostavi traga. Mi smo ovde u corsokaku jer u nas su i nakon 15 godine glavne teme "ko je prvi poceo" i "ko je veca zrtva". Mi od toga nemamo nista a politicarima odlicno dodje. Zato bi bilo dobro da se svi ali bas svi i ovde i tamo sjecaju svojih licnih dozivljaja ovih godina ludila i o njima pisu.

Sliku ponovo saljem jer na njoj ni jedna licnost nije ziva, a mozda ce neko prepoznati svog oca ili djeda, majku ili nanu.

Pocinjem od zadnjeg reda sa lijeva na desno i to samo imena kojih se tetka Halima 100% sjeca. Ako neko prepozna jos nekoga bilo bi dobro da se dopunjava.

Treci red

1. Safet Husedjinovic (moj otac)
2. Hakija Karabegovic
3. Besim Burazerovic (dajdja Nane Ibrahimbegovica)
4. Djabic -ime zaboravljeno (bio stolar kod Ferhadije)
5. Caruga (ime zaboravljeno)
6. Djabic Edhem
7.------------------------- (nepoznat)
8.Kovacevic Jovan

Drugi red

1.--------------------------
2. Mujo Karabegovic
3.--------------------------
4. Cejvan (ime zaboravljeno)
5. Hrustic Mustafa
6. Tosic Milkan (dugo u Gospodskoj imao krojacki salon)
7.---------------------------
8.---------------------------
9.---------------------------
10. Kovacevic Adem

Prvi red

1. -----------------------------
2. Atifa Maglajlic - udata Fazlic (zahvaljujuci javljanju kcerke Jasne Stupar)
3.-----------------------------
4. Tetaric Hetka
5. Karabegovic Ajsa
6. Milan (covjek sa naocalima zaboravljeno prezime) voditelj drustva
7. Jarko Pleciti (covjek sa stapom - horovodja)
8. Maglajlic Djemila
9. Muniba Katana
10. Rasema Katana

Tri zene izmedju redova nepoznata imena i osobe.
Moguce da neki mozda nisu prezivjeli rat jer su vecina bila u partizanima ili pomagali NOP ili se nisu ponovo aktivirali u KUD.

Bila bih sretna kad bi se popunili i ovi prazni redovi, a dozvoljavam i neki procenat greske, ali tetkin duh i memorija su nesto nevidjeno.Postivala sam bonton pa nisam damu pitala za godine ali ima ih dosta.

Pozdrav Saima

Sjecanja

Da vrijeme prolazi sve brze, i da godine cine svoje, to je nama koji smo prevalili pedesetu vec odavno poznato. To osjecamo svakim danom koji ostavljamo za sobom ali se pravo znacenje ove izreke shvati tek kada se suocima sa nekim cinjenicama: tada nam sve pukne pred ocima i shvatimo da je veliki dio zivota prosao a da toga nismo bili potpuno svjesni.

Tako sam se ja neki dan iznenadio kada mi email-om stize nekoliko fotografija sa jednog vjencanja iz Banjaluke. Na njima sam po prvi put nakon ni sam ne znam koliko godina ugledao osobe koje su jedno vrijeme bile dio moga zivota a o kojima nisam imao vijesti vec godinama. Petnaestak godina u nasim zivotima u neka normalna vremena nije previse da bi nas nekoliko slika moglo dovesti u nedoumicu i razmisljanje. Bar sam tako mislio. A eto to mi se desilo kada sam ugledao slike familije mog pokojnog vjencanog kuma Mihe, slike sa kojih sam teskom mukom prepoznao Mihinu suprugu Miru a onda, samo na osnovu blagog osmjeha, i njihovog sina Damira. Kcer Jasnu ne bih mogao nikada prepoznati jer je onih dana kada smo napustali Banjaluku bila djevojcica a sada je to djevojka koja ovih dana ocekuje prvu prinovu. Posto su fotografije uslikane za vrijeme Jasninog vjenacanja, samo ta cinjenica mi je pomogla da je prepoznam i da u nekim crtama lica prepoznam tu malu djevojcicu od prije petnaest i vise godina.

Kada nakon duze vremena ugledam osobe koje sam dobro poznavao i sa kojima sam proveo jedan dio zivota, gotovo po pravilu mi se pocne vrtiti film iz proslosti. Slike dolaze nepovezane, isprekidane, neke lijepe, neke ruzne. Mozak ih vrti u nekom svome redoslijedu, ko zna kako odabranom. Kako je rat na mene ostavio duboke tragove (jos uvijek ne mogu prihvatiti istinu da nam se dogodio), tako su mi prve slike koje mi padose na pamet bile vezane za taj period. Sjetih se dana kada sam zadnji put vidio kumu Miru. Bilo je to na mjestu koje sam posjetio samo tada, tih dana, i nikada ni prije ni poslije. Bilo je to u holu vojne bolnice u ulici Ante Jakica, jednog dana kada je rat u Hrvatskoj vec uveliko divljao a kod nas u Bosne tek hvatao zamah. Razlog moje posjete bolnici je bila nezgoda koja mi se nekoliko dana ranije dogodila. Kako se vec duze vremena nisam smio slobodno kretati gradom (nisam imao ‘papire’), a kako sam svaki drugi dan od stana na Starcevici isao na Predgradje da dezuram uz krevet moje mame koja je vec duze vremena lezala bolesna bez mogucnosti da joj se obezbijedi lijecnicka njega, kao prevoz sam koristio bicikl, birajuci ulice koje nisu bile na glavnim putevima na kojima su se iznenada znale pojaviti vojne patrole. To je bilo u doba kada je vec veliki dio nepodobnih Banjalucana napustilo svoj grad, cesto ostavljajuci svoje kucne ljubimce iza sebe. U to doba bilo je uobicajeno da se na ulicama sretnu psi koji su se slobodno kretali gradom trazeci bilo sta sto bi ih odrzalo u zivotu. Jednog dana sam tako vozio bicikl uskom ulicom u kojoj su sa obe strane lezali psi, na sto sam vec bio navikao, ali sam ipak bio oprezan ne znajuci kako bi mogli reagirati. Vozio sam bicikl polako, prateci ispod oka jednog od pasa koji mi se cinio opasniji kada me je odjenom nesto uhvatilo za desnu nogu. Bio je to onaj drugi pas za kojeg sam mislio da je miroljubiv. Uspio sam ga otjerati ali on je vec uradio svoje: njegovi zubi su probili hlace i mogao sam osjetiti krv koja je polako pocela curiti niz nogu.

Znao sam sto mi je ciniti ali nisam bio u prilici da to i uradim. Trebalo je hitno otici doktoru kako bi se dobilo cjepivo protiv bjesnila. Kako je postojala mogucnost da je pas bio zarazen, znao sam da moram zatraziti lijecnicku pomoc ali o odlasku u hitnu pomoc nije mogli biti ni rijeci. Jedino sto sam uspio je da sam svratio do jednog komsije koji mi je ranu ocisti domacom rakijom (koje je u to doba vec predstavljala malo bogatsvtvo) nadajuci se da ce to sprijeciti vece zlo. Posjeta bolnici ili hitnoj pomoci u to doba je bila gotovo nemoguca, iz vise razloga. One su tih dana imali daleko vece probleme jer su ranjenici sa mnogobrojnih ratista (koji su ‘branili svoja ognjista’, ovaj put u Hrvatskoj) stizali u sve vecem broju i za mene tamo nije bilo mjesta, a i sam odlazak u grad je bio opasan. Kako su dani prolazili moja zabrinutost je bila sve veca pa sam je jedan dan odlucio nazvati kumu Miru i zamoliti je da mi pomogne, ako je to moguce. Posto je ona radila u vojnoj bolnici predlozila mi je da nekako dodjem do bolnice a ona ce vec naci nacina da zamoliti nekog od doktora da me pregleda. Izbora nisam imao, morao sam riskirati.

Tako sam slijedeci dan, ponovo izbjegavajuci glavne ulice, stigao pred vojnu bolnicu pred kojom je vladala prilicna zbrka. Bilo je tu dosta vojnika, vojnih vozila, a i spodoba sa bradama i kokardama, sto je u nasem gradu u to doba bila normalna stvar. Posebno mi je upao u oci jedan sa dugom, neurednom bradom, i velikim krizem na podebelom lancu. Na prvi pogled se vidjelo da se radi o nekoj ‘vaznoj’ osobi koja se svojim izgledom morala isticati medju masom, sto je takvima u to doba bila glavna fora. Kako sam i sam nosio bradu (a i ime mi je bilo ‘pravo’), nisam bio posebno upadljiv pa se nekako nisam previse ni bojao. Predpostavljam da ni oni ‘junaci’ koji su se prsili i pravili vazni tu ispred bolnice nisu mogli predpostaviti da bi se neko ko nije ‘njihov’ mogao usuditi vrzmati okolo. Usao sam u bolnicu gdje me je kuma Mira vec cekala i nakon nekoliko minuta sreo sa doktorom. Doktor je na brzinu pregledao ugriz ali mi nije mogao pomoci jer cjepiva protiv bjesnila nije imao a i ono ne bi imalo efekta jer se moralo primiti u roku od dvadesetcetiri sata nakon ugriza. Tako mi je jedino preostalo da cekam da prodje vrijeme moguce inkubacije (cini mi se trideset dana) i da se nadam da ce sve biti ok.

Bio je to dan kada sam zadnji put vidio Miru i s njom razgovarao. I tako sve do neki dan kada mi stigose slike s vjencanja Mirine kcerke Jasne. Uz slike se vratise sjecanja, prvo, nazalost ruzna. Valjda je to tako kod mene (neki bi se sjecali samo lijepih). Ove nove slike me nagnase da pregledam albume i da se sjetim i onih lijepih trenutaka, koji su takodjer smjesteni negdje u mozdanim vijugama, mozda onim malo teze dostupnim pa im treba vise vremena da izbiju na povrsinu. Cini mi se da ja jos nisam u onoj fazi o kojoj Djole pjeva u onoj poznatoj, Jesen stize Dunjo moja… ‘retko odlazim kuci a pisem jos redje, i slike su bledje i bledje, a lepe potiskuju ruzne”… Kod mene ruzne 'izbijaju' prve...

Moram priznati da mi je bilo drago kada sam vidio drage osobe nakon toliko godina. Predpostavljam da me se Damir, a pogotovo Jasna, ne sjecaju, jer je proslo dosta vremena i mnogo dogadjaja koji su potisnuli stvari iz proslosti i ja to razumijem. Osjecam to i po svojoj djeci koja su mnoge stvari iz onih banjaluckih prijeratnih vremena potisnuli u stranu pa se ne mogu sjetiti cak ni raje iz osnovne skole (neki dan mi Davor prvi put rece da je to vjerojatno zbog rata). Jasni, Damiru i Miri zelim puno srece u buducem zivotu uz molbu da mi ne zamjere sto sam bez njihovog znanja i odobrenja odlucio da neke od slike objavim uz ovaj prilog. Cinim to ne samo zbog toga sto se na ovim stranicama mogu naci slike mnogih koje sam poznavao i sa kojima sam se druzio, vec i zbog toga sto znam da ima i drugih koje ce ove slike jako obradovati. A da se drugi koji su bili na originalnim slikama ne bi ljutili (jer nikoga ne poznajem a i ne znam kako bi reagirali kada bi se ugledali na ovim stranicama), koristio sam ‘makaze’ i napravio ovu sliku gore.

A jednog dana mozda napisem nesto i onim lijepim danima, uz slike iz nekih boljih vremena.

Rodila se Irma

Email od Seje Visica iz Norveske sam dobio jos prije cetiri dana ali sticajem okolnosti evo ga objavljujem tek sada iako je vijest zasluzila high priority.

Zdravo Co,

Evo da se i ja javim nakon duzeg vremena sa jednom radosnom vjescu.

U Svedskoj su Amela i Dzevad, cije smo vjencanje popratili na blogu, dobili su bebu. Djevojcica, svedska bosanka, je dobila ime Irma. Porodjaj je prosao bez ikakvih problema.

Obzirom da je Dzevadova mama nedavno preminula u Sarajevu, napokon je dosao i taj dan da Dzevad postane tata sto njemu pricinilo veliku radost. Majka Binka i dida Buco su presretni. Vec imaju unuka od sina, a evo sada i unuku od kcerke. Kada im se rodio unuk, Buco je u Banjaluci okrenuo janje pa se nadam da ce i ovog ljeta biti isto kad se iskupimo. Evo i par slika Irme i ostalih.

Maloj Irmi zelim dug i zdrav zivot a roditeljima te baki i didi puno srece i radosti.

Pozdrav svima Sejo V.

I ja se pridruzijem cestitkama u ime moje familije.

Svi smo mi kukavice

Saima mi se javila emailom pa kako ne znam da li je ovo htjela objaviti kao komentar ili ne, objavljujem ga kao prilog. Istina bez slike, kao sto je to uobicajeno.

U danasnjem broju "Oslobodjenja" izisao je clanak ovog naslova i prenosim ga u cjelosti.

"Hrvatski narod se pokazao najvecim beskicmenjakom i najvecom kukavicom, jer je zaboravio rodni kraj, izjavio je ovih dana biskup Franjo Komarica, revoltiran cinjenicom da se prognani Hrvati ne vracaju u svoje porusene kuce i devastirana naselja."

Ako je zaborav rodnog kraja kriterij za kukavicluk, onda se mozemo sloziti sa biskupom Komaricom da su beha Hrvati uglavnom kukavice i ne od jucer. Nema hrvatske obitelji bez nekoliko kukavica, a u nekima kao mojoj svi smo kukavice.
Premda nisu kukavice, obiteljima moga brata i sestara ne pada na pamet vratiti se u rodno selo iz Kelna, Berna i Makarske, kamo su se odselili i skucili se. A moja zena i djeca kukaju sto i mi nismo napustili rodni kraj. Samo sam ja uporan i ne dam se.

Prema biskupovu arsinu medju kukavice spadaju i hrvatski filozofi i knjizevnici poput Rudjera Boskovica, A. B. Simica, I. Andrica, N. Sopa, Tenzere.... kukavice su takodjer Bandic, Skegro, Susak, Jurcic,Z ubak, Grgic,.. pa braca Kovac, Anica Martinovic, Sola, Alilovic, Goluza, Planinic, Rozic, Arapovic, braca Mamic, Ljubicic, Cilic....

Ako se u rodni kraj ne vracaju spometni uspijesni ljudi i tisuce iseljenika, gastarbajtera i ekonomskih emigranata, kako ocekivati da ce se vratiti prognanici kao POSEBNO RANJIVA SKUPINA.
Od biskupa se ocekuje da poznaje svoj narod, njegove zelje i mogucnosti. I umjesto da kritiku uputi onima koji narodu kroje sudbinu, dakle politicarima , on se obrusio na vlastito stado. I tako amnestirao Miloseviceve progone, hrvatske celnike koji su potpisali za bh Hrvate pogubni Daytonski sporazum, Dodikovu becarsku politiku i smusenost hrvatskih celnika u BiH.

I zato se biskup Komarica prije izricanja generalnog suda trebao upitati zasto su Hrvati kukavice. Zasto su svi nesretni, jer odseljeni i prognani kukaju za zavicajem, a oni koji su tu ostali kukaju sto nisu nekamo otisli iz ovog tamnog vilajeta.

Zasto smo svi kukavice.

PETAR MILOS

Ovaj me se clanak jako dojmio, jer ga je napisao hercegovacki novinar, a ovde se vrsi hajka na omiljenog novinara Bakira Hadziomerovica urednika emisije "60 minuta." Dirnuo je u reisa i velelepni objekat koji treba da se gradi Nad Kovacima i bude stan i srediste reisa i IZ. Reis je objasnio da ce najvise novca za to dati uspjesni bosnjacki biznismeni. A mnogi od njih zakidaju plate svojim radnicima.

Ne zna se ko je poslao prijetecu poruku Bakiru i njegovom novinaru Avdicu da ce biti ubijeni. Mozda neko iz ludog naroda ili ko zna ko. Ko god pocne cistiti smece ispred svojih vrata na ovim prostorima lose mu se pise.

Na osnovu svega moj licni dodatak. Kad sam procitala tekst o Tasmaniji koji je poslala Karmen odmah sam zeljela poslati svoj komentar. Nisam u tom trenutku imala vremena i kad sam nakon par dana stigla, Natasa me preduhitrila. Mozda ce te tesko povjerovati da je istina, ali potpuno slicne recenice sam i sama mislila poslati. Dodala bih jos da nisam pojma imala da je Tasmanija tamo nego da je negdje u Africi. Karmen je docarala jos jedan raj na zemlji.

Pisite o tome koliko ste uspjeli, mnogi prolazeci golgotu i od nule startajuci, vasim sposobnostima i sposobnostima vasih potomaka. Ne osjecajte se cudno sto navijate za klubove Pitsburga, Njujorka i koje sve ne. To je vasa istorija. Da nije bilo rata vjerujem da nikad u svom zivotnom vijeku ne biste ni kao turisti obisli ta mjesta. To vas ne sprijecava da volite svoje korjene i sve drage koje ste ostavili ovde i novu domovinu koja vam je dala sansu i vi ste je iskoristili. Svi posteni ljudi bosanski pravoslavci ili ateisti koji nisu nicim ucestvovali u vasem progonstvu bit ce sretni kad budu citali o vasim uspjesima, a oni koji su ucestvovali "narodski receno nek crknu od muke i zavisti"

Ja cu se potruditi da vam povremeno posaljem sve pametne clanke koje procitam u novinama i svoje licne dozivljaje jer to je isto nasa istorija - istorija svjedoka a ne poltronski i gramzivi politicara i silnih ministara skolstva, nauke i kulture.

Pozdrav i sretno dalje - Saima

Steelers Country

Danas je bila velika festa u gradu Pittsburgh-u. Nas 'Celik' iliti Steelers-i, je osvojio superbowl (to ste vec ovdje mogli procitati), i to vec sesti put od kako se za njega 'bore' klubovi americkog fudbala. Sada smo ekipa sa najvecim brojem trofeja: sest. Kako se sest na engleskom kaze six (to vjerojatno znaju i vrapci), ovi moji novi sugradjani hoce da promijene ime grada u Sixburgh. Mozda im to i uspije, ali se nadam da se nece sluziti metodama koje su primijenjene u nasim krajevima. Kada bi se o tome organizirao referendum, siguran sam da bi prosao s ogromnom vecinom glasovam, vjerojatno vecom od one kojom se hvali Mile iz Laktasa. Kako se ovdje navijac postaje bez pritisaka i prijetnji, a oni koji ne navijaju za Steelers-e nisu prisiljeni da se iseljavaju, rezultate referenduma ne bi trebalo priznavati u nekom novom Dayton-u, niti bi u to morala biti ukljucena cjelokupna svjetska elita.

Danas se raja Pittsburgh-a (a ima nas svih fela, boja, rasa, jezika, vjera i nevjera) okupila na paradi organiziranoj u cast velikog trijumfa. Iako vrijeme nije bilo bas za parade (ziva se spustila dobro ispod nule), odlucio sam da skoknem do Grant Street-a da vidim kako to sve izgleda i da ponesto zabiljezim okom kamere.

Parada je planirana za podne a iz lokalnih vijesti sam saznao da se raja pocela okupljati na ulicama kojima ce prolaziti vec od ranih jutarnjih sati. Bilo je onih koji su iz obliznjih mjesta stigli odmah iza ponoci da bi zauzeli najbolja mjesta. Ulice su zatvarane za saobracaj vec od 8 sati ujutro tako da je grad vec od jutarnjih sati bio sav u znaku Steelers-a i proslave u cast osvojene titule. Vecina raje je obukla Steelers-ove dresove tako da su boje black & gold dominirale gradom. Steelers-ove zastavice su se vijorile na automobilima, stubovima gradske rasvjete, prozorima firmi i izlozima ducana. Za mene koji se pobjedi nekog naseg sportskog kluba ili reprezentacije nije radovao vec cijelu vjecnost sve je ovo bilo jako simpaticno. Bilo mi je drago da i ja mogu biti dio razdragane mase i da se ne moram bojati da me neko nece napasti zbog toga sto nisam pripadnik neke odredjene vjerske ili nacionalne skupine.

Parada je pocela tacno u podne, na pocetku Grant Street-a ,a centralna proslava je organizirana na trgu u blizini usca rijeka Allegheny i Monangehela . Ja sam se, sa par radnih kolega odlucio za lokaciju najblizu univerzitetu (jer se na mjesto centralne proslave nije moglo prici) i, na srecu, uspio sam se probiti gotovo do same zastitne ograde u ulici Grant. Kao sto rekoh, dan je bio prilicno hladan, ali se u onoj masi uspjelo malo zagrijati dok smo cekali da svecana povorka stigne do nas. Kameru sam ponio ali, kao sto to obicno biva, nisam razmisljao o baterijama pa mi je, prije nego sto je povorka stigla do nas, baterija pocela otkazivati, a reserve nigdje. Vjerojatno je tome pridonijelo i hladno vrijeme tako da sam zamalo ostao bez fotografija. Zbog toga sam, izmedju dva snimka, stavljao kameru pod vindjaknu da se malo zagrije pa sam tako uspio napraviti dovoljno snimaka za uspomenu a i za ovaj mali album.

A parada, k’o parada, mislim, ona americka. Tu se obavezno nadje policija, predstavnici lokalnih vlasti, muzicki bendovi lokalnih skola. Tako je bilo i ovaj put. Bilo je veselo, uz stalno skandiranje i pjevanje pjesama posvecenih Steelers-ima. Iako je bilo prilicno hladno, niko se nije udaljavao dok povorka nije prosla. Posljedice cemo vjerojatno osjetiti kasnije (evo ja sam vec poceo da kisem a od parade je proslo tek 3-4 sata). Dolazak igraca je izazivao bure odusevljenja a snimanje je bilo obostrano: mi smo snimali igrace a oni su snimali okupljenu masu jer je i za njih osvajanje trofeja jednako veliki dogadjaj kao i za navijace.

Evo ovim prilogom i slikama sam pokusao da docaram atmosferu u gradu u kojem se osjecam ugodno, cak mnogo ugodnije nego sto je to slucaj sa rodnim gradom ovih zadnjih godina. Tamo me gledaju drugim ocima i pitaju se otkud i zasto sam stigao a ovdje mi to nije toliko vazno jer su gotovo svi stigli od nekuda. Tamo nema kluba koji bi bio vrijedan navijanja (Borac je svoju cast izgubio devedesetih i nikad je nece moci povratiti) a ovdje su pored Steelers-a i pingvini, hokejaski klub, koji su mi takodjer prirasli srcu. Tamo bi mi na utakmicama psovali u… mater samo zato sto nisam ‘njihov’ a ovdje mogu navijati za protivnicki tim i niko mi to nece ozbiljno zamjeriti.

Pri povratku na posao sam se nasao u masi koja je razdragano isla u istom smjeru. Bila je to velika skupina nasih studenata koji su kao i ja prisustvovali paradi i koji su se sada vracali na nastavu. Bilo mi je drago da sam u njihovom drustvu i da mogu osjetiti tu navijacku atmosferu kakvu sam davno nekada osjecao u starom kraju. Jer kod nas u Bosni onog istinskog odusevljenja vezanim za sportske uspjehe vise nema. Sve je svedeno na mrznju prema drugom i drugacijem (sjetite se parola na utakmicama na gradskom stadionu) a tu od sporta nema nista.

Evo me, konacno zavrsavam prilog, sjedeci u toploj kuci, prateci 'borbu' pingvina da izjednace. Album je spreman i prilog ce ici odmah iza ponoci. A pingvini jos gube i pomalo mi kvare dobro raspolozenje koje me drzi ovih zadnjih dana.

Ljeto u Melburnu

Ovaj prilog je umjesto komentara na Emirin text. Kao sto vidite, problemi skoro identicni, samo jedan ljetni a drugi zimski.

Nama su nevolju donijele visoke temperature. Prosla nedjelja je bila najtoplija u Melburnu i Victoriji otkad se pamti i otkad se biljezi vrijeme, sto znaci od tamo neke 184...i neke. Pocelo je sa 43, da bi se treceg dana u nekim dijelovima grada, ziva popela na 45.6. Od visoke temperature su se zeljeznicke tracnice iskrivile pa je u ta tri dana preko 230 vozova gradskog prevoza otkazano. Kako veliki procenat Melburncana koristi javni prevoz (ja sam jedna od njih), mozete zamisliti kakva je pometnja nastala. A onda na sve to, zbog naglog opterecenja mreze, preko 100,000 domacinstava u Melbourne-u i obliznjem Geelong-u je ostalo tih dana bez struje. Mi smo imali srecu da nismo bili medju tih sto hiljada a i ja sam mogla raditi od kuce tih dana tako da me ta pometnja u gradskom prevozu nije puno pogodila.

Sad je vec malo lakse, temperature su spale na oko 35, ali februar je tek pred nama i ko zna sta nas jos ocekuje.

Karmen

Zima u Louisville-u

Da malo utjesim Karmen saljem nekoliko fotosa iz smrznutog Kentakija. Ovdje je proslog utorka pocela zimska oluja koja je cijelom kraju donijela strahovite nevolje. Oluja je pocela sa snijegom, presla u kisu pa onda u ledenu kisu i na kraju u snijeg. Vec u utorak je pocelo nestajati struje, a u srijedu je poprimilo katasroficne srazmjere. Jedino su sretna bila djeca jer nisu morali u skolu. Medjutim, stotine hiljada domacinstava samo u Louisville-u bez struje, automatski i bez grijanja nisu imali razloga za radost. Jos i danas, pet dana nakon pocetka oluje su desetine hiljada domacinstava bez struje. U ovim krajevima, kad padne samo par cm snijega nastaju problemi, mozete misliti kako je bilo sa svim tim ledom i snijegom.

Mi smo bili medju sretnicima koji nisu bili osudjeni na hladnocu. Zbog toga sam, valjda, mogla i primjetiti ljepotu koju je istovremeno pruzala ta ista zima.

Emira