Muju Đuzela su znali
svi predratni Banjalučani i nije ga potrebno posebno predstavljati. Bio je
poznat i u drugim krajevima bivše nam države a nerijetko se dešavalo da bi neki
turista iz Njemačke upitao za Mujinu ćevabdžinicu. A postao je poznat po svojim
ćevapima kojima u onim našim krajevima nije bilo premca.
Prve Mujine
ćevape sam jeo u ćevabdžinici kod restorana Lovac, istina ne tako često kao
kasnije kada sam pošao u Srednju tehničku školu. Tada bih, obično kada bih se
vraćao iz škole, navraćao do Mujinog kioska koji se nalazio na prostoru preko
puta Trga palim borcima Drugog svjetskog rata. Naručivao bih sindikalnu, kako
se zvala porcija od cijelog somuna i dvije ploče. Jeo bih je u malom parkiću
preko puta zgrade nekadašnje Pedagoške akademije a nekada i usput dok sam se
vraćao na Predgrađe Titovom.
I za vrijeme
studija se navraćalo do Muje, ispred čijeg kioska je uvijek bila velika gužva,
s razlogom. Ćevapi su uvijek bili svježi, sočni, istog ukusa, s natopljenim
somunom i nikada se nije desilo da im je nešto falilo i da je neko imao
primjedbi.
I kasnije, kada
sam se zaposlio u Profesionali, znali smo za doručak naručiti Mujine ćevape.
Dogovorili bi se u kancelariji, prikupili novac i onda bi neko od nas odlazio
do Muje dok smo mi ostali strpljivo čekali da se taj neko pojavi na vratima
kancelarije s najlonskom kesom punom još uvijek toplih ćevapa.
U sjećanju mi je
ostao jedan događaj iz tih vremena kada još nitko od nas nije mogao ni naslutiti
šta će nam se desiti. Kada smo se Nera i ja preselili u naš stan na Starčevici,
redovito smo poslije posla odlazili kod mojih na Predgrađe na grah. Mati ga je
pravila utorkom, sa suhim rebarcima i uvijek je bio istog ukusa, kao i što su Mujini
ćevapi uvijek bili isti. I sin Davor je volio grah i svaki put bi pojeo pun tanjur kao i mi odrasli.
S ručka bi se obično vraćali u stan na
Starčevici.
Jednog utorka smo,
nakon graha, morali ići u grad. Parkirali smo našu Zastavu u blizini Mujine ćevabdžinice
koja je u to doba bila smještena u Martićevoj, odmah uz Zenit, koji je izgrađen
nakon zemljotresa na prostoru ograđenom Maslešinom, Martićevom i ulucom Rade
Vranješević koja je vodila prema Boriku. Kada smo izašli iz auta, osjetili smo
miris Mujinih ćevapa koji se širio na sve strane.
„Uh, ćevapi!“, reče
veselo Davor dok smo prolazili ispred ćevabdžinice.
Bili smo siti i
nismo mogli ni pomisliti da bi mogli svratiti na ćevape, pa nas Davorova
reakcija iznenadi.
„Pa nije valjda
da bi poslije graha mogao pojesti ćevape?“, upitah ga.
„Da, mogao bih, i
to veliku“, reče Davor.
Nismo mogli
vjerovati! Pa tek što je smlatio pun tanjur graha a sada kaže da bi mogao
pojesti i ćevape, i to veliku porciju. Iako nam to nije bio plan, svratismo do Mujinog
kioska i naručismo veliku. Davor je pojede bez problema, kao da taj dan nije
ništa jeo. Bojali smo se da bi kasnije mogao imati problema, da bi ga stomak mogao
zaboljeti ali sve prođe u najboljem redu. A meni je taj događaj vezan za Mujine
ćevape ostao u sjećanju do današnjih dana i sjetim ga se svaki put kada
navratim u Banja Luku i poželim da pojedem ćevape.
A u grad, nakon
izlaska, nisam navraćao često. Prva posjeta se desila pet-šest godina nakon
izlaska. I nije mogla proći bez ćevapa. Jeli smo ih u Mujinoj ćevabdžinici u
bivšoj ulici Moše Pijade, u blizini bivše Industrijske škole. Ćevabdžinicu je
držala Mujina kćerka Mina ali nisu to bili oni isti Mujini ćevapi. Nisu bili
loši, ali im je nešto nedostajalo. Pri slijedećoj posjeti sam s bratom svratio
u ćevabdžinicu kod kina Kozare. I oni nisu bili loši ali… Ni svaka slijedeća
posjeta rodnom gradu nije mogla proći bez ćevapa. I opet bi odlazili u ćevabdžinicu
kod Muje ali nisu to bili oni isti ćevapi. Čak smo jedne godine, nakon što smo
bili razočarani ćevapima koje smo jeli u ćevabdžinici u blizini Gradskog mosta,
donijeli odluku da ih više nećemo jesti. Bili su prepečeni, nisu bili sočni, pa
nam ni banjalučki Nektar nije pomoglo da u njima uživamo.
Odluku, da u
Banja Luci više ne jedemo ćevape, smo prekršili već u slijedećoj posjeti.
Istina, nismo navraćali u jednu od nekoliko Mujinih ćevabdžinica, već smo
odlazili kod Mahe u blizini zgrade SUP-a, a jednom smo navratili i u
Banjalučanku u Rosuljama. Ćevapi su bili solidni ali nam je ipak tu nešto
nedostajalo.
Ćevape smo znali
pojesti i u Zagrebu, kod Rubelja, u blizini tržnice Dolac. Nisu bili loši ali
nisu imali one odlike Mujinih ćevapa. Jedne godine me Miro Štefanac, prijatelj
iz mojih muzičkih dana, koji je svoj životni put nakon izgona iz grada završio
u Zagrebu, odveo na ćevape na tržnici Kvatrić. Ćevapi su bili dobri i dobro su
sjeli uz pivo tog toplog ljetnog popodneva. Ime ćevabdžinice nisam zapamtio i
ostalo bi tako da nam Davor prije par godina nije pričao kako je jeo odlične
ćevape u Zagrebu i da obavezno tamo moramo svratiti ako nas put navede u te
krajeve. Spomenuo mi je ime ćevabdžinice i da se nalazi u blizini Kvaternikovog
trga. Pretpostavljao sam da se radi o istoj ćevabdžinici u koju me je odveo
Miro ali nisam bio siguran dok se prije dvije godine nismo našli u Zagrebu, on,
njegova familija i Sanja. Svi zajedno smo otišli na ćevape koji su bili zaista
odlični tako da se naručivalo još.
Ove godine smo
put kod Sanje u Los Angeles planirali malo drugačije nego inače. Do Zagreba smo
putovali autobusom a onda amo poslije podne nastavili avionom za Amsterdam. U
Zagrebu smo imali par sati do polaska aviona pa smo to vrijeme iskoristili da
skoknemo do Kvatrića na ćevape. Od Autobuskog kolodvora do Kvatrića nije
daleko, 15-tak minuta hoda. Nedjelja je, rano poslije podne, na ulicama malo
svijeta. Išli smo polako, razgledajući okolinu, sjećajući se nekih davnih
posjeta glavnom gradu Hrvatske u koji sam često kao dijete a kasnije i kao
momak, navraćao. Hodajući smo stigli do raskršća Šubićeve i Martićeve i odmah
tu, čim smo prešli na drugu strani nas je zapuhnuo miris ćevapa. Mujinih ćevapa!
Da, cijeli taj dio je mirisao kao što je mirisao dio grada u
blizini nekadašnje Mujine ćevabdžinice preko puta Trga palim borcima. Nisam ga
osjetio godinama i nisam mogao ni pomisliti da ću ga osjetiti u nekom drugom
gradu a ne u Banja Luci koja je, između ostalog, bila poznata i po njemu. Naivno
sam mislio da će Banja Luka opet jednog dana biti ona ista u kojoj sam se rodio
i u kojoj sam proveo pola svoga života ali je već odavno jasno da se to neće
desiti. Od onog grada nije ostalo gotovo ništa pa ni ćevapi nisu više isti iako
je po gradu sada više ćevabdžinica nego ikada, pa čak i onih koje nose Mujino
ime.
Ćevape, uz
Nektar, smo pojeli u slast. Ćevabdžinica Big Mama je neugledna kao što
je to bio i Mujin kiosk ali to ne igra nikakvu ulogu kada je u pitanju ukus i
kvalitet ćevapa. Nakon dužeg vremena sam ponovo uživao u pravim ćevapima kao
što sam godinama uživao u Mujinim. Ne čudi me zbog čega niti jedna Davorova
posjeta Zagrebu, a posjećuje ga svake godine prilikom dolaska s familijom na
Jadran, ne može proći bez odlaska na ćevape u Big Mamu. Jer, ćevapi su pravi,
oni Mujini, iako Mujo nije živ već godinama. Tako je to u životu, nikada ne
znaš gdje ćeš naletjeti na nešto što će te posjetiti na lijepe dane iz prošlosti.
A Big Mama me je vratila u moje dječačke i momačke dane i posjetila na Mujine
ćevape kojih u Banja Luci više nema.