Malo sam zastala...

Nedavno je umro profesor, arhitekt, gospodin Bogdan Bogdanovic. Pozurila sam preporuciti ovom blogu jedan stari intervju objavljen na jednom drugom portalu, pa odustala. A onda je umro Bekim Fehmiju. Procitala sam tekst Rade Serbedjije i pomislila kako to ne bih preporucila.

Kako su se ti tekstovi pojavili u kratkom razmaku, u glavi mi se pocese motati pitanja zasto da i zasto ne?
Profesora sam cijenila po onome sto sam o njemu znala iz medija. Sve sto je govorio ili pisao godilo je mome uhu. Preporuciti intervju znacilo je na lagodan nacin, bez puno truda, izraziti svoj stav.

A zasto ne bih preporucila Radetov / Radin ( ne znam kako je ispravno ), inace prelijep tekst o Bekimu ?
E zato sto bih tada morala reci da Rade bas nije pogodna osoba za pisanje posmrtnog slova pokojnom glumcu. Morala bih to i obrazloziti. Tocno znam da bi se na moju glavu srucila sva sila pogrda bez obzira na argumente koje bi predocila. Jos je gore sto bih to dozivjela i od ljudi s kojima se rado druzim. Komotnije je sutiti.

U sredini u kojoj zivim pogibeljno je imati svoje stavove, pa i oko najbanalnijih stvari. Reci da mi se ne svidja to sto i kako pjeva Halid Beslic u nekim krugovima izaziva u najmanju ruku cudjenje, ako ne i neke konotacije u vezi nacionalizma. U drugim krugovima reci kako volim neke stvari Harisa Dzinovica izaziva sablazan, pa zaboga to nije elitisticki. Nedavno sam negdje rekla kako bozicna prica Jergoviceva, okruzena pricama Marka Twena, Gogolja, Selme Lagerfeld i drugih pisaca djeluje nekako praznjikavo. E to je trebalo prezivjeti. Kako se onda druziti? Pricati o vremeni i receptima? Biti in ili se povuci u osamu?
Ja ne mogu ni jedno ni drugo, moram bar ponekad lanuti, pa sta bu, bu.

I sad bih jos nesto dodala u vezi preporuka ili objavljivanja tekstova s drugih portala. Premda sam i sama u tome sudjelovala (onaj intervju sa Pejakovice, i ovaj zadnji o Dodiku, ako se dobro sjecam), smatram da je to postalo kontraproduktivno. Prvo zato sto mislim da je i ljepse i zanimljivije, ma kako ponekad, kao i ovaj moj tekst, nemusto izgledalo, kad to sami radimo.
Drugo, zato da nam stranice ne lice kao jaje jajetu. Trece, zato sto vec svi znamo gdje su butige, kavane, kako ih vec ne zovemo gdje cemo naci dobru robu, lijepu pricu...

I jos nesto: Ovaj zadnji pasus se odnosi samo na ovaj blog i dobronamjeran je.
I naravno, ne morate se sloziti s mojim stavom.

Nada Štefanac

Posjeta Zlate i Cadje

Od zadnje posjete Zlate i Cadje je proslo prilicno vremena, toliko da se vise ni ne sjecam da li je to bilo kod njih ili kod nas. Iako bi covjek ocekivao da ce u starosti imato vise vremena, stvarnost je drugacija: godine prolaze sve brze i brze, obaveza kao da je sve vise (ili nam za njih sada treba vise vremena pa nam se to tako cini) pa se i susreti sa dragim osobama prorijedise. A mozda je tomu kriva i ova Amerika gdje su daljine velike pa se covjek sve teze odlucuje na putovanja. Nekada nam se voznja do Bosanske Gradiske cinila dugom a ovdje nam toliko vremena treba da stignemo na posao.

Bilo kako bilo, Vujinici stigose u Pittsburgh pa s njima provedosmo tri lijepa dana. Vrijeme nas je sluzilo (bilo je suncano, ne prevruce), pa smo cijelo vrijeme proveli na vani: mezilo se, kafendisamo, pijuckalo i jelo u backyard-u, a u kucu se islo tek tamo daleko iza ponoci. Naslo se vremena i za setnju komsilukom a i za obilazak Pittsburgh-a. Kako nama starosjediocima nije obicaj da grad obilazimo, bila je to prilika da primijetimo promjene koje se u njemu desavaju a mi ih gotovo ni ne primjecujemo: pri kraju je rekonstrukcija Market Square-a, koji poprima oblik evropskih trgova, prostor na tkz North Shore –u izmedju dva nova stadiona je vec uveliko poprimio gradska obiljezja (istina, jos se gradi pa sve nije potpuno zavrseno), nova sportska arena je zavrsena, a South Side je sam za sebe jedan lijepi gradic, sa svim obiljezjima evropske arhitekture. Zamezili smo uz pivo u jednom njemackom restoranu uz samu obalu rijeke Monongahela-e, prisjecajuci se nasih putovanja Austrijom i Njemackom, beckih snicli i krigli piva, te mnogih drugih dogadjaja iz dalje i blize proslosti.

Druzilo se tako tri dana, sve dok gosti nisu morali nazad u svoj New Milford, mjesto u drzavi Connecticut, tamo negdje na istocnoj obali. Pao je dogovor da se ponovo vidimo, ovaj put na njihovom terenu. Sigurna sam da ce se to i dogoditi i da nam nece biti tesko da se zaputimo na put dug osam sati: a nekada nam je bilo tesko da prevalimo desetak stepenica u istom ulazu u zgradi. Cini mi se da nam je trebalo da nam se dogodi ovaj ruzni rat pa da shvatimo koliko jedno prijateljstvo i druzenje znace u nasim zivotima.

Tokom posjete Vujinica sam skljocao aparatom (istina ne toliko cesto kako ja to znam ciniti) pa evo ovdje izabrah par snimaka, onako kao uobicajenu podlogu. One ostale sam ‘bacio’ na facebook pa se tamo mogu pogledati, naravno ako to nekoga zanima.

Kad utihnu melezi

Sezona je godišnjih odmora i mnogi banjalučani će doći u domovinu. Tako imaju priliku kupiti novu knjigu Radmile Karlaš u nekoliko gradova BiH.

Pošto imam informacije olakšaću im put do knjige:

Banjaluka - knižare Littera i Kultura
Sarajevo - Buybook i Conecctom
Zenica - Logos

Uz srdacne pozdrave.

Enisa

Lili

Bitte...

„...hajvan ti je moj Grofe nekad blizi od hinsana, ljudi. Razumije te bolje od rodjenog. Prileti ti u tugi a nekome i glavu spasi. Ti znas da je oko moje kuce u Celincu po vazdan lajalo, ´atovi ´rzali, ovce blejale...Nana je najvolila golubove...oni su i Pejgambera spasili, govrila je. I vidio je moj brat Aziz da meni ovdje u ovoj hladnoj Germaniji nesto fali pa podebelo plati za Lili. A ona, rospija, Njemacka doga, odmah mi se uvuce pod kozu. To Lili, ti znas bolje od mene, to ti je od one sto onomad za onog Rata nasljonjena na kandelabr pjevase ono, njemacki, a niz svabske rovove i ove druge, niko da se pomakne, kamo li da upali fitilj... Pa ti tako ja i Lili svako jutro, u podne i pred sumrak ponajlak preko Durlacha, Starog grada. Neko na arbajt, neko u kurvanje neko u dzamiju, sve je to dragi Allah dz.s zapisao i da hoces ne mozes drugacija. Liliki je bilo oko godine. Vec naucila komande. Njemacki. Belaj bijase sto ja ne znam. Njemacki, Lili nezna Bosanski stanemo na Ampelu, ja ko djetetu govorim da sjedne, a ona me gleda....nije hajvan kriv...sto ja neznam, sitz!, umjesto sjedi.!..pa stojimo nekad po sahat dok svi prodju. Onda i mi....preko Ampela. Nije proslo malo dodje mi burazer Aziz, veli moramo u Ordnungsamt neko te je prijavio da te Lili ne razumije a to ti je ovdje velika stvar jerbo ti anamo nju ne akceptiras, Lili...djaba sto je hajvan i ona je licnost i jos pride tvoja integracija u ovo Drustvo nije uspjela....kazu.

Aziz i zena mu zaposleni od jutra do mraka ja nisam integrisan, oduzmu Lili a za nju se odmah pojagmise oni zaposleni...ko, kada sam ja to hranio kozijim mlijekom od Tife, pa se dlaka caklila kao naglancana. I jos mi vele, kad god hocu imam ja pravo doci...samo ja nisam.... tri dana iza nisam mrvu okusio a danas kada malo bolje razmislim pa i bila bi grihota patiti hajvan....jer ja to znam...

...mozda ti je Otac pricao kava sam ja dva kulasa imao. Pa kad njima navucem onu ormu sto je napravio Ramo iz Vrbanjaca, citava se Kotor Varos okrene. Znao sam se ja zapiti u Oficiriji kod Ajise, one tvoje rodice. Pocesto. Pa kad Ajisa opomene da ce aksam ja polako, tamo Paskuli. A kulasi pokriveni, pod njima podastrto, zobnice na glavi. Osjete da ja idem pa zahrzaju...komite.

A gdje je Celinac. Oni ti sami okrenu pokraj Kasarni, Rebrovcu. Smotaju Vrbanji pa sve do raskrsca kod kuce Kasima mesara. Mozes lijevo Celinackoj zeljeznickoj stanici ili desno preko cuprije, Plazi....tamo meni. Mojoj kuci. A ja onako polup´jan hocu sale pa dadnem kajasom, hot-lijevo. Pogresno. Njih obojica udare kopitiom od makadam i masu glavom lijevo desno, kao pitaju...nije....koga ti zajebavas...? ;zavrsi moj zemljak Zaim, uzdahnu pa odpuhnu pojak dim Drine bez markice. Povuce iz niklovene plosnate engleske cuturice blagu sljivu vec dobro izboranom rukom obrisa vlazne oci pa cuturu dodade meni naglasivsi,

-Bitte...

Grof

("slicnost sa bilo nekim nije namjerna")

Taj fini Željko

Produžen pritvor osumnjičenima Katalina Željku, Golić Bojanu, Cerovac Draganu i Radišić Mili.

Okružni sud u Banjaluci, Posebno odjeljenje za organizovani i najteže oblike privrednog kriminala je dana 22.04.2010. godine donijelo rješenje broj 011-0-Kv-10-000 012-p, kojim je prema osumnjičenima Katalina Željku, Golić Bojanu, Cerovac Draganu i Radišić Mili produžen pritvor za još dva mjeseca, zbog postojanja osnovane sumnje da su osumnjičeni Katalina Željko i Cerovac Dragan počinili krivično djelo organizovani kriminal iz člana 383a. stav 2. Krivičnog zakona Republike Srpske, u vezi sa krivičnim djelom zloupotreba službenog položaja ili ovlašćenja iz člana 347. stav 4., a u vezi sa stavom 3. KZ RS i krivičnim djelom manipulacija cijenama i širenje lažnih informacija iz člana 292. stav 2., u vezi sa stavom 1. tačka a) i b) Zakona o tržištu hartija od vrijednosti,...

Vijest ne tako rijetka iz starog kraja, gdje je lopovluk vec poodavno uhvatio duboke korijene pa ga sada nije lako suzbidi (ako i ima onih koji to pokusavaju uciniti). Ne bi ova vijest zasluzila mjesto na ovom blogu da glavni akter nije jos jedan on mojih bivsih radnih kolega, te komsija sa Starcevice, jedan od onih koje svrstavam u grupu 'umjetnika', onih koji su godinama glumili postenjacine a na kraju svoje pravo lice pokazali tokom ranih devedesetih (i poslije). Radi se, dakle, o jos jednom o kojem neki ne bi da se pise, jer su danas vremena kada proslost treba zaboraviti.

Sa Zeljkom nisam bio prijatelj, vise bih rekao kolega sa fakulteta i posla, ali ipak dovoljno blizak da su me njegovi postupci pocetkom devedesetih iznenadili. Bio je uvijek ugladjen, kulturan u ophodjenju s drugima, jedan od onih za koje bi se govorilo kako se radi o finoj osobi, jer se takav utisak sticao nakon susreta s njim. Radio je u istom firmi u kojoj smo zavrsavali gotovo svi mi koji smo za zivotni poziv odabrali elektrotehniku. Rudi Cajavec nas je sviju primao tako da su se nasa poznastva i druzenja produzavala i nakon zavrsetka studija.

Vise se ni ne sjecam u kojem je OOUR-u Zeljko radio, ali znam da su nam se putevi veoma cesto ukrstali. Ti susreti su se nastavili i kada smo sticajem okolnosti zavrsili u istoj zgradi, onoj koju je Profesionala izgradila za svoje kadrove, kako se to u to doba zvalo. Zeljko je, kazem, uzivao ugled fine osobe: bio je jedan od onih koji se nije i rukama i nogama borio za rukovodece pozicije u fabrici koja je primala sve vise ‘kadrova’ iz Glamoca, Sipova, Grahova, i drugih bosanskih gradica iz kojih su tih godina stizali. Zbog toga me je jako iznenadila Zeljkina transformacija u ranim danima ‘demokratije’ na onim nasim prostorima. Nacuo sam da se promijenio (nisam ga tih dana vidjao jer nam se putevi, opet sticajem okolnosti, u to vrijeme nisu cesto ukrstali), da je izabrao ‘dres’ kao i vecina 'kadrova' u nasoj fabrici, da mu je nacija postala vaznija od dugogodisnjih poznanstava i prijateljstva. Razloge za takvo ponasanje nisam znao. Predpostavljam da je i u njegovom slucaju indoktrinacija u krugu familije bila glavni razlog ali ne mogu to sa sigurnoscu tvrditi. Bilo kako bilo, Zeljko se u ‘demokraciji’ dobro snasao, a kako se moze zakljuciti iz njegovog ‘uspjesnog poslovnog puta’, u ratu a i poslije njega, ocigledno je da je znao kako se treba postaviti. Ne stize se do direktorske fotelje bez posebnih zasluga, narocito u vremena kada je ‘pravilan odnos prema svojoj naciji’ (a to podrazumijeva i odgovarajuci odnos prema onim drugima) bio odlucujuci faktor.

Zbog toga me ova (vec pomalo odstajala) vijest iznenadi jer ne znam kako bih je tumacio. U Banjaluci se ‘legalno’ krade vec godinama (imovinu koju su prognanici stvarali krcmi ko god je u prilici) pa mi kriteriji po kojima izabiru one koji su prekrsili zakone nisu bas jasni. Predpostavljam da je sada glavni adut u rukama pripadnost stranci ‘voljenog vodje’, pa ostale karte ne vrijede bas mnogo. Jer iz jedne druge vijesti vidim da je moj bivsi poznanik (radni kolega i kosmija) Zeljko cijelo ovo ‘demokratsko’ vrijeme ostao vjeran stranci za koju se pocetkom devedesetih opredijelio a koja vec duze vrijeme ne drzi kajase u svojim rukama.

Sta ce se sa Zeljkom na kraju dogoditi (da li ce mu biti sudjeno i da li ce ga proglasiti krivim) manje je vazno. Mnogo vaznije je naravoucenije da se lopovluk (u vecini slucajeva) ne isplati i da je najvece covjekovo bogatstvo upravo ostati covjek. Jer mnoge stvari se mogu novcem kupiti ali postenje, tesko. Osim ako nisi clan 'pobjednicke ekipe'.

A ova slika, na kojoj se moze vidjeti moj bivsi skolski i radni kolega, je napravljena u neka druga vremena, kada nam novac i ‘mjesto u drustvu visoko’ (kako bi Djole znao reci) nisu bili ni na kraj pameti. Ili su samo neki (naivno) tako mislili.

Moje figurice (minijaturice)

Inspiraciju za ovaj prilog dala mi je prijateljica sa facebooka Emka Smajlagić Horozović, banjalučanka koja živi u Švedskoj. Skoro svaki dan objavi po nekoliko minijaturica koje skuplja. Sjetih se da i ja imam nešto tih figurica koje sam pocela skupljati kada sam se u Zagrebu pocela ponovo kućiti.

Prvo mi je kuma Sunčica poklonila nekoliko stilskih figurca njene mame, koje pamtim još iz djetinjstva sa vitrine u njihovoj kući. Nekoliko konjića ostalo je iz stana mojih roditelja. Neke sam kupila na poznatom "buvljaku" Hrelić, na kome su se kućile mnoge "gospođe". Drvena balerina stigla je sa Kube, a metalna gimnasticarka iz Kine.

Vjerujem da i vi tamo rasuti po svijetu imate takvih figurica, pa bi bilo interesantno da ih pokažete.

Uz pozdave Niskana!

Vjencanje u Ljubljani

U danima kada su me ubjedjivali da blogu produzim zivot, a ja se i rukama i nogama odupirao, stize vijest (i slike) o jednom vjencanju koja me je gotovo pokolebala da zadatu rijec prekrsim. Sada kada sam rijec vec odavno ponovo pogazio evo da sa zakasnjenjem obavijestim one koji to jos ne znaju a koje bi to moglo zanimati da se u Ljubljani vjencala Andrea Srebot, kcer Marine i Zdravka, koji od ovog zadnjeg rata zivot nastavise u glavnom gradu Slovenije. Sretni mladozenja Karlo je rodom iz lijepog mjestasca Sepurine na otoku Prvic, koje sam rijecju i slikom predstavio u jednom od priloga iz posjete starom kraju 2008.

Vjencanje je obavljeno, kako sa slika zakljucujem, u starom gradu, poznatom turistickom odredistu mnogih posjetilaca Ljubljane, koji se smjestio na brdascu s kojeg se pruza prekrasan pogled na grad ispod.

Slavlje je nastavljeno u restoranu, kako opet vidim, negdje u okolini Ljubljane. Slovenija je poznata po svojim prirodnim ljepotama i seoskom turizmu, a par slika to potrdjuju. Uz ovaj mali album upucujem najiskrenije cestitke mladencima, i naravno, sretnim roditeljima.

45 godina mature

Dragi Co, nisam mogla odoliti da ne iskoristim ove svoje slike sa prošlogodišnje "proslave" 45 godina mature moje generacije.

Već sam pisala o tom nesvakidašnjem događaju. Naime, neki koji žive u Hrvatskoj predložili su da 45 godina mature obilježimo ovdje u Zagrebu. Još u martu počeli su dogovori. Sakupljene su adrese "izbjeglica" i dogovoreno je da ručak bude u Pivnici a nakon toga "teferić" kod Ješe Gorana na brdu iznad Zagreba u njegovoj živopisnoj vikendici. Mi domaćice smo se složile da napravimo pite, salate i kolace kod kuće i pocastimo one koji su doputovali. Prijedlog je bio da svako pozove nekoga iz B.L. da sa nama obilježi tih dugih 45 godina. Odazvalo se nas dvadesetak.

U međuvremenu i banjalucani su pokrenuli obilježavanja 45. godišnjce i njihov poziv je stigao kad smo mi već sve ugovorili.

Naša proslava je bila nedelju dana ranije, tako da su neki otišli i u B.L. Vrijeme nam nije bilo sklono, ali nas nije smetalo. Cijeli dan je kišilo, a i bez toga dogovor je bio da se obucemo sportski. Došle su kolege iz Rijeke, Dubrovnika, Ljubljane, Maribora, Njemačke i nas desetak iz Zagreba. Ručali smo u graji jer svi su htjeli nešto reci, nazdraviti, uslikati i sl. Nakon ručka kolona automobila krenula je na brdo iznad Dubrave. Vikendica je prelijepa, stara kuća, kombinacija drveta i kamena, namještena sa ukusom i baš zgodna za okupljanja. Trpeza je bila bogata jelom i pićem i raznovrsnim kolacima. Sjećanja su navirala, smijali smo se i plakali, plesali, a neki i pušili, pa smo morali vjetriti, a bilo je i zima.

Naravno bilo je i puno pjesme a gledali smo i snimku itervjua sa našim dragim, popularnim profesorom latinskog jezika Ivom Nakićem. On je bio legenda svih generacija i u mirno doba uvijek bi otvarao prvi ples. Davno je došao u B.L. čovjek s mora i tamo ostao sve do smrti. Svako od nas imao je neku pricu o njemu.

Zabava je trajala do 2h ujutro, razišli smo se puni utisaka i nostalgije za dobrim starim vremenima.

Oni koji su išli i u B.L. pricali su da im je bilo i tamo lijepo. Možda 50. godišnjicu proslavimo i skupa. Živi bili pa vidjeli.

Pozdrav svima Niskana!

Treci sastanak

Vozimo se prema BL i prebrojavamo koliko nas je bilo prosli put. Nedostajala je kolegica iz Karlovca, kolegica iz Amerike, kolega iz Zagrba, dvojica kolega iz Srbije i kolegica kojoj smo isli na grob.
Kroz BL opet zmirim, sve do Kastela. S parkiralista sidjoh na plac da promjenim nesto deviza i kupim srbijanski kajmak. O travnickom siru i ne razmisljam. Njega, onakav kakav je bio, nema vise ko praviti.
Zamolih ljubaznog, mladog konobara da ostavi kajmak u frizideru i usput dodajem da je sve lijepo, samo tih zahoda...
" E da vi znate gospodjo koliko je ovaj ovaj objekt star..."
" E da vi znate mladi gospodine..." izleti mi iz usta, pa usutih. On mene smatra strankinjom, prodje mi glavom.
Dan je onakav, kakav se pozeljeti moze. Na terasi smo Kazamata, punoj cvijeca. Ispod nas Vrbas.
Zelen. Ovaj put nema prozivke. Pricamo kao da smo se sve ovo vrijeme vidjali, a proslo je pet godina.
" Eno Ale ", povika kolega, i ja se u trenu nadjoh kraj ograde. Da, nije moglo drukcije. U davnim godinama uvijek smo se sretali bas na tom mjestu.
Ugodnu atmosveru odjednom narusise poviseni tonovi :
" Sta vam je moja mater bila kriva ? "
" A sta ste vi nama radili ?"
" Ko mi ? Kojima vama ? "
Smirise kolege ovu dvojicu, napravismo jos koji snimak i bi kraj.
Da, moralo je jednom to izbiti, ne moze se stalno gurati pod tepih.

Ne znam zasto Ti Saima falis moje pisanje. Evo skroz sam promasila temu koju sam sama sebi zadala. Perce odluta kud ga je srce vodilo. Htjela sam pisati o nekom iz razreda, htjela sam pisati o groznom nesporazumu iz skolskih dana do koga je doslo zbog porijekla iz razlicitih miljea.
Cudan je zivot. Trebale su doci poslijeratne godine, trebala me nazvati sestra, trebala mi je ispricati pricu zene moga skolskog druga, da bih ja napokon shvatila o cemu se radi. Ta prica je bila prvo na sta sam pomislila kad sam procitala onaj Tvoj tekst. Ona me ponukala da pocnem ovo pisati, a na kraju je ne napisah.
Nekako sam zalosna dok zavrsavam ovo s mislju da medju nama vise nema Vesne, Aljose i Vojkana. Zalosna sam i zato sto su svi moji drugovi drugarice iz razreda u onim gradovima i u onim zemljama u kojima su bili i prije rata. Svi osim mene.

Nada Stefanac