Moj komso

Citajuci blogove i druge web stranice raje iz starog kraja koja sada zivi sirom svijeta stekao sam utisak da mnogi koji porede stari i novi komsiluk zale za onim starim, a kritikuju novi. U vecini slucajeva se kao razlog kritike navodi otudjenosti ljudi u novim domovinama, nedostatak blizeg kontakta, pa cak i neljubaznosti, i mnogo jos toga sto cini razliku izmedju naseg bosanskog komsiluka i ovog 'zapadnog'.

Za razliku od vecine ja, koliko god se trudio da budem nezadovoljan prijemom u novom kraju, u novom komsiluku, za sada nisam uspio naci razlog za to, sto me je nekako u ocima nekih cinilo krivcem jer, eto, meni nije sve tako lose kako bi trebalo biti. Neki se pitaju kako mi u novom komsiluku moze biti dobro kada tu nema one stare raje, ispijanja kavica i mezetluka, teferica, kao sto je to bilo u starom kraju? Valjda je to zbog toga sto ja nikada zivot nisam smatrao idealnim i uvijek sam stvari pokusavao gledati realnim ocima te sam za vecinu reakcija i ponasanja uglavnom mogao naci logicna objasnjenje. To uostalom radim i na ovom blogu iako takav pristup nekima ne odgovara. Istina je, ne pricam uvijek o komsijama. Nadje se tu dosta radnih kolega a i onih ostalih koje sam imao priliku sretati u ovih 60 i kusur godina pa se u mojim pricama moze svasta saznati.

Pisao sam vec jednom o mom novom komsiluku i o mom komsi Geriju i njegovoj familiji a bila je tu i pokoja slika. Iako sa komsom Gerijem nisam toliko prisan kako smo to mi bosanci izmedju sebe znali biti, moram priznati da se sa njim sasvim lijepo slazem i da se, sto je najvaznije, u svakoj situaciji mogu osloniti na njega. Bio sam vise puta u prilici da mi zatreba pomoc i Geri je svaki put bio tu, na dohvat ruke. Kako vecinu vremena provodi kod kuce (Geri je, kako se to ovde kaze, selfemployed), dovoljno je da mu pokucam na vrata ili zvrcnem telefonom i pomoc je vec tu. Tako je to vec ovih 15-tak godina a kako ce biti u buducnosti, vidjet cemo.

Ove dvije fotografije su vezane za mog komsu i tipicnu situaciju kada se radi o nasim odnosima, iako se to na prvi pogled ne bi moglo reci.

Jednog lijepog dana na pocetku proljeca prosle godine odlucih da 'prikratim' brezu koju sam posadio preblizo kuci pa mi vec par godina pravi probleme. Kako sam i nakon 15-tak godina zivota u USA prihvatio malo toga americkog, mnoge poslove radim na svoj, kako ga ja nazivam, bosanski nacin pa je tako bilo i ovaj put. Geri je na to vec navikao a mnogi nasi razgovori se svode na zadirkivanja vezana za nacin kako ja nesto radim. Medjutim, ni ja mu ne ostajem duzan tako da je rezultat za sada nerijesen.

Breza je bilo prilicno izrasla, sa granama iznad elektricnih vodova, pa sam danima razmisljao kako da pristupim poslu koji nije bio nimalo lak: nisam mogao jednostavno odsjeci glavno deblo jer bi grane zapele za elektricne vodove a svakom je jasno sta to znaci. Na kraju sam se odlucio da prvo odsjecam nize grane, one koje mi je lakse dohvatiti sa lotri, jednu po jednu, i da se tako polako penjem prema vrhu krosnje. Kada tako posjecem sve grane, plan je bio da odsjecem deblo, uz nadu da ga mogu rukama gurnuti na stranu suprotnu elektricnim vodovima kada bude odsjeceno. Od alata sam imao samo obicnu testeru za drvo iako su ovdje prodavnice pune svakojakog alata, samo ga treba znati koristiti. Mogao sam neki prigodan alat posuditi i od mog komse Gerija, jer on nema sta nema, ali ga tog dana kada sam se odlucio da se s brezom konacno obracunam nije bilo kod kuce.

Tako se eto desilo da sam se u avanturu podkracivanja breze upustio samo sa testerom i lotrama koje su stizale negdje do sredine stabla. U pocetku je sve islo relativno dobro, sve dok nisam dosao u poziciju da odsjecem glavnu stablo, koje je bilo nageto prema elektricnim zicama. Bio sam sam, bez pomoci, bez strika kojim bih eventualno vezao stablo kako ne bi palo na stranu na koju nije smjelo. A bio sam vec i umoran jer nije bilo lako testerisati granu po granu koristeci se samo jednom rukom, dok sam se drugom morao pridrzavao da ne padnem.

Dok sam tako razmisljao sta da radim ne silazeci s breze, odnekud stize Geri sa svojim trakom. Znao sam sta slijedi. Geri parkira trak i eto ga direktno meni s osmjehom i pitanjem: "sta je, opet nesto radis na bosanski nacin"? Ja nastavih u istom stilu, onako s drveta, sve dok mi Geri ne rece da on ima motornu pilu i strik i da ih ide donijeti.

Donese Geri strik, sveza deblo, pope se uz lotre, uze motorku i poce sa rezanjem a ja se dohvatih drugog kraja strika da deblo povucem kada bude odsjeceno. Nakon par trenutaka deblo biva odsjeceno i zavrsi na travnjaku. Sva moja mudrovanja kako da sprijecim da deblo na padne na elektricne vodove padose u vodu. Geri i ja izmijenismo jos par zackoljica u poznatom stilu, pokupi svoj alat i ode svojim poslom a ja ostadoh da zavrsim posao na zemlji.

Eto, takav je moj komso Geri. Ne druzimo se cesto, nema tu ispijanja kavica, ali kada treba komsiji pomoci, uvijek je tu. Kako bi se ponio ako bi se ovdje pojavio kakav Milosevic, ne znam. Ali zato znam kako je bilo kod nas.

Bozikovina

Godinama vec adventski vijenac radim sama. Nesto zbog toga sto mi to pricinja zadovoljstvo, nesto zato sto su ovi koji se prodaju na placu prilicno neinvetivni, a oni iz finih ducana preskupi. Ove godine, obuzeta nekim drugim mislima, zaboravih na Advent. Da me kcer u subotu navecer nije upitala kakve sam svjecice kupila, nedeljni rucak, vrijeme kad obicno palimo prvu svijecu, prosao bi bez te male ceremonije. Zato se u rano nedeljno jutro, po ostroj zimi, uputih u posjet gospodji Bozikovini i njenom gospodinu. Pratim ih vec neko vrijeme. On nju zaogrnuo svojim snaznim granama stiteci je od sjevernog vjetra, a ona se, zahvalna svom muskarcu na toplini koju joj pruza, sva okitila zarko crvenim bobicama. Pridjoh im gotovo snebivajuci se i otkinuh par grancica, dobro pazeci da ne narusim daminu ljepotu.

Bozikovina je zanimljivo drvo, ne moze se rascvjetati i pocetkom zime okititi bobicma, ako u njenoj blizini nema drveta sa muskim cvjetovima. Listovi su joj kozasti i tamno zeleni, a po rubu imaju ostre bodlje.

Neke biljke vremenom izgube bodlje, a neke ih zadrze cijeli svoj dugovjecni zivot. Zato njezno prilazite bodljikavim damama, inace bi mogle pruziti svoje ostre kandze.

Nada Š. D.

PS: Na ovim prostorima bozikovina spada u zasticene vrste.

Slicice iz zivota (II dio)

Danas sam predala dokumenta za dugo cekani biometrijski pasos. Prvo sam se naoruzala strpljenjem, ukucala u glavu da nista ne trebam raditi i nigdje ne zurim. Smirena i opustena usla u malo vecu prostoriju od opisanog grunta i katastra u Banjaluci. Ali i tri puta vise gradjana.

Prvo u red da uzmes uplatnicu, pa je ispunis na jednoj polici pored vrata, gdje te guraju sa svih strana pa i rukopis ne lici na tvoje vlasnistvo. Onda ponovo u isti red da uplatis. Postariji gospodin ukucava podatke u kompjuter sposobnoscu adekvatnom nasim godinama i brzini shvatanja te novotarije.

E onda u red za predaju dokumenata. Sa svih strana napadi na vlast, na lopove koji smisljaju kako da muce narod. Ja nasla dobar metod u takvim situacijama i kad malo zasute, ja samo upitam: "Za koga ste glasali, ako ste uopste i izisli na glasanje?" Trenutno nastane muk i gledaju me ko tele u sarena vrata.

Dodjoh kuci nakon tri sata ukupnog boravka u toj zagusljivoj prostoriji odakle niodkud da pirne svjez vazduh. A bogami za dugo i nece.

Onda pocnem sebi popravljati raspolozenje uvjeravajuci se da sam sretnica i da ovde zivim u dijaspori. Vice Hrvat (imam i drugu domovinu odabranu svojom voljom i motivom LJUBAV), imam zeta Bosanca pravoslavca (koji poludi kad ga tako odredjuju) jer se predstavlja samo Sarajlijom. Rodjen je ovde prije mnogo, mnogo ljeta a lijepo je imati Sarajliju u familiji. Brat u Berlinu supruga kombinacija Holandjanina i Francuskinje a rodjena u Berlinu pa se osjeca Njemicom. Zlatko u Hagu ozenjen Engleskinjom koja nosi nase unuce vec 5 mjeseci. Frane zivi sa Ruskinjom u Rusiji i kaze da mu je lijepo ali se jos ne zeni.

Gledam ovaj utoreni narod i ove tri ovce koji se sve vise zabijaju u svoje torove, ovde i svugdje. Ne druze se puno ni ovde a ni u bjelom svijetu, ne vole se puno ni ovde ni u bjelom svijetu. A politicari zalegli na nacionalne ponjave pa uzivaju u rahatluku i blagodetima koje im te ovce omogucise.

Zato ti danas Co saljem Pozivnicu za vjencanje u Americi koje nam je stiglo od Franinog kolega s kojim je radio u Rusiji a sad radi u Bahreinu. Molim te ako mozes da prevedes tekst poziva jer sam to uradila preko interneta pa to nije bas gramaticki razumljivo.

Puno pozdrava iz moje dijaspore iz Bosne.

Saima

Dear Mr. & Mrs. Rak,

I hope all is well back in Bosnia and Croatia, from what I hear you guys have been spending a lot of time down at the summer home and I’m jealous.

I’m contacting you to invite you to mine and Flora’s wedding in December (invitation attached). We would be honored if you could attend, as you are special people in my life and I would like to spend this special moment with you. You have opened your home to me and Flora and I will never forget your wonderful hospitality; unfortunately I can’t visit you more often.

You have giving me the best present anyone could ever give me, your son Frane, the Best Friend anyone could ever ask for; I thank God he sent him into my life!!

Dragi gospodine i gospodjo Rak.

Nadam se da je sve u redu u Bosni i Hrvatskoj, u kojoj kako sam cuo provodite jako puno vremena tokom ljeta na cemu sam vam zavidan.

Javljam se i pozivam na moje i Florino vjencanje u decembru (pozivnica zakacena). Bili bi smo pocasceni ako biste mogli pisustvovati posto ste vi posebne osobe u mom zivotu i ja bih zelio da provedem ovaj izuzetan trenutak s vama. Vi se otvorili vas dom meni i Flori i ja nikada necu zaboraviti vase divno gostoprimstvo: zao mi je da vas ne mogu cesce posjecivati.

Dali ste mi najbolji poklon koji mi ikada iko moze dati, vaseg sina Franu, najbooljeg prijatelja kojeg iko moze pozeljeti: zahvaljuem bogu sto ga je poslao u moj zivot!!

Jos jedno poznato lice

Citajuci novosti iz starog kraja cesto naletim na meni poznata lica koja vec godinama nisam imao prilike sresti a koja sam u godinama prije rata sretao prilicno cesto. Stiglo je doba kada se moja generacija dokopala vaznih funkcija u manjem blentitetu pa, malo, malo, citam njihove ‘vazne’ drzavnicke izjave ili pogledam pokoji video klip. Neki drugi imaju prijatelje u najvisoj vlasti a ja eto poznajem nekolicinu koja je tu pri vrhu, samo im fali malo pa da se i oni popnu na njega.

Jedna od tih je i Dusanka Majkic, koja se redovito pojavljuje u ‘Nezavisnim novinama’ s izjavama o aktuelnim politickim dogadjanjima. Vidim da joj je gard ostao isti kao i prije 20-tak godina kada sam imao prilike sretati je u kancelarijama Profesionale. Kada bi Majkicka navracala, drugi bi govorili: sklanjaj se, evo one ostrokondze. Da, bila je upravo to, osoba agresivna, galamdzija, koju je tesko ko mogao nadgovoriti. Oni koji su je poznavali znaju o cemu govorim.

Ne znam kako je stigla do funkcije na kojoj je sada i kada je uplovila u politicke vode ali vidim da se odlicno snalazi. Znam da se nakon rata bavila privatnim biznisom koji je propao pa predpostavljam da je u tom trenutku odlucila da se okrene politici jer je to biznis u kojem rijetki propadnu (desi se to samo budalama ili naivnima koji ne shvataju da se samo treba drzati onoga ko je na vrhu i duvati u istu piscu). A uz to u manjem blentitetu i ne trebas biti posebno pametan. Dovoljno je da samo udaras u bubnjeve nacionalizma i napredak u karijeri ti ne gine.

Evo upravo sam pretrazio Internet i pregledao neke od Dusankinih nastupa. Zanimljivo je sa ove vremenske distance posmatrati transformaciju pojedinaca koji sa branika bratstva i jedinstva stigose do rovova u kojima se bori samo za svoju naciju. Tu se Majkicka odlicno snalazi jer se njen agresivan nastup uklapa u sveukupni mentalni sklop onih koji su zadnjih 15-tak godina na vlasti u Banjaluci. Ali jos mora uciti: voljeni vodja je u tom jos uvijek nenadmasan.

Dogadjaji i slicice iz zivota

Procitala sam "CRNU MACU" i sve sto je Grof napisao je u njegovom stilu. Slikovito i kad se cita svaki detalj opisan njegovom rukom je potpuni dozivljaj nekog ko dolazi povremeno u BL. I sama sam tako dozivljavala u posljednje tri godine kad god bi dosla na dva-tri dana. Kad sam u junu ove godine postala ponovo gospodar svoje kuce(na molbu rodbine izdala) bila sam cetiri puta po puno vise dana.

Ljeti mi je bilo prelijepo. Grad u zelenilu, pun povratnika iz inostranstva(dijaspora). Svi dotjerani, okupani, sretni, prepoznajemo se i radujemo tim susretima.
Onda oktobar. Grad kisan, sumoran, svuda opalo lisce koje se u centru cisti.

Moje putesestvije oko prijave imovine. Dzaba odlazim u zgradu preko puta parka u Bojica Hanu. Nisu vise tu. Preselili u zgradu vlade. Unutra sve sljasti. Kristalni luster na recepciji. Salteri evropski. Ljubazno osoblje. Predajem neke dokumente tj formulare koje sam dobila u Lukavici. Kazu mi da moram u katastar po "Posjedovni list".

Katastar u krugu Celuloze. Nema nikakvog gradskog prevoza. Hodnik uzak pun naroda. Kancelarija sa dva saltera. Izmoreni ljudi, neki ulaze preko reda. Svi sute. U Sarajevu u takvim situacijama odmah pocnu "j........ti, Aliju, drzavu, lopove i dok ne dodje "Sigurnost" i ne uspostavi red ko zna dokli bi trajalo.

Opet, vracanje pjeske, nema taksija, racunam - naici ce. Vidim da dugo idem, nigdje zive duse a stalno uz Vrbas. Naidje momcic od 15-tak godina i pitam ga je li put za Borik. Rece da sam dobro profulala, da sam krenula prema Cesmi. Vratim se s njim. I u pricu. Imao godinu dana kad su pobjegli iz nekog sela oko Sanskog mosta. Kad je Armija BIH oslobadjala. Dosli u BL. Otac umro 98. On kaze da je "puko". Oni imali susjedno selo muslimane, otac i majka pricali da su se dobro slagali i da skoro nisu ni znali da je rat. Neka vukojebina tj mala sela. Nisam se predstavila, nisam nista govorila samo slusala. Kaze bio sa podmlatkom "Borca" u fudbalu u Zenici i ist Mostaru. Bilo mu super Upoznao fine raje. "Nije onako kako se ovde prica".

Dodjosmo do Borika, on na svoju stranu u skolu ja u gruntovnicu. Smjestili je u jednu prostoriju starog Doma armije. Uzme se broj, u gornjem dijelu pomale prostorije smjesten dio poste u kojoj se placaju takse. Opet svi sjede, cekaju i sute. Kao da se svak svakog boji. Jedna sluzbenica prilicno neljubazna a jedna ljubazna. Ali se i jednoj i drugoj prilazi nekako sa strahom. Taj dan prilicno neurbano stanovnistvo. Valjda kupovali nekretnine od Protjeranih gradjana pa se uknjizuju. Prije rata im iz Beograda porucivali u Skupstini da ce za srpstvo ako treba "Jesti travu i korjenje" pa im to valjda jos uvijek u glavi.

Onda se u novembru otisnemo za Sibenik a Frane i njegova raja iz Sarajeva na brod. Drugu godinu idu u novembru 4 dana na ribarenje sa gazdom jahti koje se iznajmljuju. Krsto gazda kaze da je to jedina grupa s kojom on ima svoj godisnji odmor. Odusevljen s njima i njihovom slogom i humorom. Dodju puni sarajevski delicija a Krsto im priredi direktno lov na lignje i iz mora u tavu.

Vratim se u Sarajevu i 09. 11. , emisija "Lijepom nasom" HRT-televizije. Izvodjaci bosanski, sarajevski, slavonski, sibenski, i rijeci gosp Franje Topica. Kaze "Kad bi Evropa znala kakav joj Bosna miraz donosi u svojoj razlicitosti, otvorila bi joj sirom svoja vrata." Koncert posvecen 20-toj godisnjici obnove "KUD Napredak" Skenderija dupke puna svih Bosanaca. Aplauzi i vristanje od odusljevenja. Sve generacije, i starci koji se poduiru stapovima. Prvi dio bio na HRT! u nedelju u 16 i 45 min. Drugi dio iduce nedelje.

Dugo sam poslije toga razmisljala i sretna sto sam u Sarajevu, i sretna sto sam bila ucesnik demonstracija pred rat i sretna sto sam ostala u Sarajevu. Pa mislim i na dijasporu. Voljela bi da pisete je li istina da ste svi odlazili krijuci. Ni najbolji prijatelji nisu znali da neka porodica odlazi. I ganjali veze i davali lovu da odu. Bio je samo strah. Nije bilo sloge pa tako ni otpora.

Sad je strah u BL. Nema komentara ni priloga iz BL od sadasnjih stanovnika. Ni rijeci. Cankov blog mi se svidja ali je u onom soc, stilu. Lijepi clanci, reportaze, knjizevnici, pjesnici ali nema pojedinacnih individualni priloga. Da se progovori o svemu. Za ovaj blog U BL kazu da je opasan.

A u Kastelima dok smo cekali povratak jahte, na klupi se ispricali sa starim sjorom. O svemu. Kaze bila neka grupa iz BL. Nisu ponjeli zastavu BIH pa morali ici u Mostar da je kupe. Ja onda uslikala nasu zastavu koja se skinula sa jarbola i uslikala.

Danas sam raspolozena za slicice iz zivota.
Puno vas sviju pozdravljam i mislim na svakog ko se javljao na ovom blogu.
Mislim vise nego sto mozete i predpostaviti.

Saima

In memoriam - Zlatko Midzic-Midza

Miro i ja ovih dana intenzivno posjecujemo Kajak. Kod Midze brojimo izraze sucuti. Mada ih je puno, nama uvijek malo. Da ih je i tisucu bili bismo nezadovoljni. Po nasem, sva Banja Luka bi se tu morala naci. Subjektivni smo, jesmo. A mozda i nismo. Danas mnogima, bez imalo kriterija, kacimo naziv legenda, ali Midza to zaista jeste.

Banja Luka, drugi grad po velicini u republici, grad koji smo zivjeli i voljeli, nije, moramo to priznati, sjajila izvan svojih granica onako kako smo to zeljeli. Bilo je izuzetaka, npr. rukomet, ali malo, premalo, u odnosu na ono kako je trebalo i moglo biti. Jesmo li ljubomorno cuvali sjaj nasih zvijezda samo za nas, ili su nase zvijezde htjele sjati samo nama?

S Midzom se nismo vidjeli skoro dvadeset godina, ali smo cesto razgovarali o njemu kao o nekom nasem, posebno kad bi prelistavali obiteljske albume, ugledali njegovu sliku na nekom od blogova, ili se prisjetili nekog dogadjaja, najcesce iz svijeta glazbe, ciji je i on bio akter. I svaki razgovor bi zavrsio uvijek istom Mirinom recenicom: "...ali, brate, bio je posten, da posteniji nije mogao biti, i za to ga volim."

Intenzivno smo se druzili sedamdesetih, kad je on navracao u Marticevu 21, gdje smo zivjeli tih godina.

Cesto sam njega i Miru, po povratku iz grada, zaticala u nasoj nevelikoj dnevnoj sobi, za stolom zatrpanim ogromnim radio kasetofonom, mikrofonima i kojekakvim tehnickim drangulijama. Tada su se preko grane vec uveliko dovlacili vrlo kvalitetni uredjaji, cesto zahvaljujuci Midzinom tati Reufu. Njima dvojici nikad nije bilo bas sve potaman. "... Ma ovo bas ne zvuci..., mozda ti zvucnici nisu dobro postavljeni..." A zvucnici, ma sta zvucnici, sanduci. Stalno sam brondala brisuci prasinu s njih. S njima dvojicom su uvijek bila i nasa djeca, jedno obavezno u Midzinom krilu. Imao je puno ljubavi i strpljenja za Deu i Davora, a i oni su voljeli njega.

Tih godina Midza je volio pjesmu She od Sarla Aznavura. Imamo snimljeno na kaseti, ali mi nije potrebno ponovno preslusavanje, jer i danas se, do u detalje sjecam slike i zvuka. Opet na stolu sva sila uredjaja, Davor u Midzinom krilu, Midzi na usima slusalice, sklopljene mu oci, one iste s kojima je tako prodorno, gotovo zacudjeno, gledao i samo se cuje : No, no, no, no, no.... Pjevao je on refren pjesme Misela Polnarefa " Lutka koja kaze no", a koju je tada imao u slusalicama.

I da zavrsim Oliverovim rijecima: " Ta slika zarka, san ili varka... " ostat ce mi u sjecanju dok zivim.

Necu reci reci zbogom Midza, jer on ce uvjek ostati u Mirinom i mom srcu.

Nada Stefanac

Crna maca

...vehabije sa Ravne Gore
( remember, ljeto iza alidzuna-vracanje iskonu, 13)

Nakon aSrajevo Film Festivala i prisustva na oMstarskom dzez –festivalu, vjesto kajakarsko medijski obradjen, gotovo ovisan o Danima u Rodnom gradu (Banjaluci), odlucih putovanje prema Kuci usmjeriti preko Otadzbine. Tek ugodna (prisilna) voznja krajolikom kanjona rCne Rijeke i detektiranje policije « Boljeg entiteta » vratise me u zbilju opstojnosti kozmogonicno-kleptomanijskog populusa kojeg je larifrizam policajaca nabuhlih trbuha jos vise potencirao. En passant, u expoziciji pocnem onu staru o iMlosu i aLzaru. Nastavim sa “sutra cemo preko oRmanije, u njoj ti je Grujo i oNvace...”, a ovi valjda napokon shvativsi da je empatija usmjerena na ´ajduke, obadanom glavom dinarskog tipa dadose dozvolu za nastavak voznje.
Tamo gdje je Grad nastao, zastanem i uz kratki razgovor sa nanom Safetovcom doznam da su Bosanci, Svedjani i Danci popularno nazvani Fasaderi, nestali preko noci. Na pitanje nani Safetovci o Danima, i Zavezanom mostu, dobijem nesiguran odgovor u smislu da sam mozda malo zakasnio ali da na aKstelovom Cosku tu noc iza aksama ima “njeka jebatanja”, pa valjda su to ti Dani.
Tu noc se spustih kilometar dva nize, nezanteresovano prolazeci pored novoizgradjenih saltanli kuca neovlaskoturskog stila pokusavajuci ocuvati vlastito culo ukusa. I u istinu, aKstelov Cosak je bio prepun. U prvi mah, a cuvsi trubu, zacudio sam se jacini zvucnika Kino aPlasa misleci da pocinje film o Americkoj konjici medjutim na poljanu ispred Boske pocese izlaziti muzicari koji mene neobicno podsjecase na satorsku atmosferu aSbca i jednom davno vidjene opancare civijase, carapane i na usculog oBru u kapi sajkaci...
Vec u transu od rastimanog bleha bleh-muzike, potenciranog nepravilnim osminskim ritmom, tu uz mene njihala se grupa mojih vrsnjaka. Primjetio sam da su na njima majice sa likom sDragana sDabica ispisane parafraziranim parolama punim vindikacije. Vjerujuci u dobronamjernost i ljubaznost takvih priupitah:
-Oprostite. Kada pjevaju tAif, aNdir i eCra?,
nasto mi jedan, iznenadjen uz osmjeh na jaz, odgovori,
-Ti mogu, ovdje, pjevat´, k...u....
Sada su se svi smijali. Pa i onaj sDragan sDabic sa majice, sto mu se na glavi podigao turski percin umjesto sramotnjaka sto bi bilo normalno u postenog rSbina, junaka...
...dragi Tito, govorim u sebi, ..za tvog vakta sa majica se smijesila Merlinka...ono sjela... u koljenima savila noge, suknja normalno otskocila, gore, a carape mrezaste; sto bi rekao kum Mico
...vid butine moj Milutina...; kome se moze dignut na rDazu iMhajlovica, premda oficijelna Politika tvrdi da vecina srpskih potomaka onanise na Kosovku Djevojku...i njenu paradigmu Izidoru, Bjelavu.
Ipak sam bio zadovoljan odgovorom, shvativsi da se u Entitet dogadjaju krupne demokratske promjene, svjestan da bi na isto pitanje nesto ranije, odgovor bio preko kolca. A i dilema oko imena Dijaspora izgleda de je ovdje odavno rijesena...
- sigurno mi mozete reci, vozili li osmica eSheru...? pitam naivno...
Lagano me je za ruku povukao krupan covjek. Prepoznah, kSoru. Pobjelio a i pokupio se kao i ja sam.
-Grofe, ne stanuje ovdje „Plima“ i Indexi. Toma. Ni Branka, ni Danka... vec dugo…Oficirija, Kasino...ni Hendriks...Eminem...ne daju ni Tijani...Lukovicu. Radi Serbedziji...ni liberalu Cedi…drma mi se Lada i Dara Bubamara su ovdje hit...a osmica kompanije Civcija vozi gore...Toplijama...
Vidjevsi da imam pokrupnog prijatelja podobro narogusena i mrkog pogleda grupa sa sDraganom sDabicem na majici ponovno se oraspolozi i nastavi drmati uz zaglusnu buku rastimane trube.
Kroz gusto zbijenu publiku gurajuci lijevo i desno probijali su se prema Bosakinom strnjiscu cudne cupave spodobe u majicama sa likom rDraze sa lenonkama a na pitanje o njima, dobijem odgovor da su to Vehabije sa Ravne Gore...i primjedbu da sam u pitanjima, vec p....o.
KSoro me je povukao prema ulici Kralja Alfonza.
Popijemo pice. Ja i kSoro. Kod oVje, Crnogorca...sada drzi oVjina cerka, a pelinkovac se sada naziva, gorka trava...?
Pokusao sam kSori objasniti da trazim Dane i Rodni Grad. Ovdasnji. Ljetni.Ovo kako pisu...jedni s Neba , a drugi sa Vrbasom u venama..,
nasto me krupni kSora samo upita,
Grofe...da bacimo (munte)...? eno ti bivse...
-...ono...ona bedevija. Ja kolika je kolje ti jebem....Prepozna me.
- ...ostao si isti...cujem pises o Nisu na Vrbasu...sto te ne upuca.!!, dodade, kao uz osmjeh,
koji joj otkri dva krljava zuba (RS, pa makar i krezava)
-“...pucaj Vido srce iz njedara
od tebe me zaboljeti nece.”
;dodam, gledajuci za “neosnasom” dok se Kosovka gegala “s guza na guz” a na gusci oslikavao sareni leptir sa gaca ispod bijelog XXl dzinsa....

Grof

Fazit
Pola godine iza “pohabane duse” pri cistoj svijesti izvrsavaju retrogradni testament perverzno-izopacenih potomaka rBankovica uVka. Trubaci i osminski taktovi su naslijedje, bastina, obavezni prateci mobilijar Matura slavne Banjalucke Realke. Bivsi vodeci komunisti poput Predsjednika i Premijera retorikom i oblikom dozivljavaju transformaciju Franka i Musolinija. Djeca ne pjevaju proljecu vec pjevaju “Djurdjevdanu”.
Poslije Bascarsijskih noci, Balasevica i Zvonke Bogdana u Sarajevu docekaju te festival „Ravna Gora pobijediti mora“ (Manjaca, dvije noci) a karte za Sarajevski MESS izgledaju minorno naspram plakate sa repertoarom „PC“ Pozorista i glavnom predstavom gostojuceg Zvezdara Teatara „Dobro dosli u Srbiju“...
Sve je vise popadija Spirinih i Cirinih... Slavski kolac je sve manji i tanji...na tzv. Arhitektonskom fakultetu u Banjaluci (ustanovi koja bi morala voditi brigu o Gradu) u Arhitekturi apsolutno dvoje anonimnih, jedan profesor i jedna profesorica drze vecinu katedri i spremaju buduce arhitekte RS da budu strucnjaci od Toplica do Svinjara....i da prave ,nista...a asistenti su im djeca politicara...
...jedna Marijana pjeva ...ostajte ovdje....!
...nostalgicari pokusavaju da pehlivane, pa se kriju iza Ale pehlivana....
a jedan sa Kurjakovog kamena sto se naziva Grof i tako ga znade vas urbana Banjaluka,
od ortodoxnih Cincara skoro ubijedjen da nikada nije ni bilo Sehera pita Jovu sarhosa; da li ga se sjeca! Na sta, orginalni Banjalucanin odgovori,
-Sjecas li se Alama...?...zajedno smo bili. Kino Vrbas....

(drugi dan sam ugledao crnu macku na sred ulice u Sarajevu uvjeren da nisu medijske izmisljotine da Sarajevo pravi gatke i cini rodnom mi Entitetu radeci mu o pravu na vlastitu odluku o izolaciji i nezavisnosti, kako bi moja Vida i dalje bila glavna nezavisna p...a...)
(slicnost sa bilo nekim nije namjerna)

Moj otac

Moj otac na groblju Svetog Ive u Trapistima za sve svete pali svijecu komsiji Jozi Senekovicu.
Moj otac kojeg su progonile ustase, a umalo da ne nastrada braneci ustasku djecu nakon rata.
Moj otac-pcela koji nikog ne mrzi, moj otac koji me ucio sta je ljubav i da je mrznja kiselina koja razara one koji mrze.
Moj otac koji ima 84 godine i sretan je kad pravi vino, odlazi na izlozbe,
bere jabuke, igra se s djecom.
Moj otac koji me cijeli zivot ucio da trazim sta me s ljudima spaja, a ne razdvaja...
Sretna sam sto mi je priustio djelic svog DNK.

Voli te R

Opet Saima o Radmili

Saima, neumoran borac za pravdu, bistra uma i ostrog jezika, osoba koja u potpunosti zadovoljava sve kriterije onih kojima je ovaj blog namijenjen, javlja se ponovo:

Dragi Co

Meni se prosle godine javila Niskana i obavijestila da ce u Franjevackom samostanu biti promocija knjige "Cetverolisna djetelina" od Radmile Karlas iz Banja Luke. Prije toga nisam bila cula za nju. Naslov knjige mi se jako dopao, jer ne vjerujem ni u kakve gluposti, nisam nikad bila sujevjerna, ali sam par puta u zivotu nasla djetelinu sa cetiri lista i osjecala se sretnom. Bilo je to zaista tesko naci u hiljadama trolisni, jednu takvu.

Obzirom da je Niskana, koja i pored svih nevolja koje su je u zivotu snasle, ima stalan imidz osobe koja voli ljude, nisam se uopste dvoumila da odem. Radmili sam prisla, rekla da me je Niskana uputila a njen odgovor je bio samo: "Jao Niskana je divna". Kupila sam par knjiga i nakon citanja sam vam vec pisala o mom misljenju.

Polako je pocelo licno druzenje i susreti nakon njenih dolazaka u Sarajevo. Razgovori i upoznavanje su otkrivali posebnu osobu. Nismo svi ljubitelji istih knjizevni stilova, ali meni se njena neuobicajena filozofija i razmisljane o napisanom jako svidjela. Kao i licna iskustva i shvatanje zivota kojim zivimo.

Kad sam procitala knjigu "Kad melezi utihnu" shvatam koliko je hrabrosti i duhovne snage trebalo da se u ovom bosanskom crnom vilajetu napise takva knjiga.
Ona je ostavila sve blagodeti materijalnog, mogla je otici kao i svi drugi (mozda i prije od drugih), ali je ostala. "Zlo cvate i dostize ogromne razmjere kad dobri ljudi cine, da nista ne cine", rekao neki engleski pisac.

Ja cijenim i volim citati i M. Jergovica i I. Stiksa i V. Kecmanovica. Zaista odlicni (bosanski) pisci. Ali lako je bilo otici u materijalni u duhovnu sigurnost, pa pisati iz Zagreba i Beograda. Trebalo je pisati iz svoje sredine i kritikovati ljude koji su zivi i gospodare i nasim ratovima i mirom. Od N. Ibrisimovica mi se kosa dize na glavi. Lako se prikloniti vladajucima pa uzivati u lako stecenim blagodetima,

Ponjela sam 10-tak knjiga da prodam i da pomognem Radmili (doslovno zivi od oceve penzije) i s markom u dzepu. Pitaju me o cemu se radi u knjizi. Ocekuju neki roman sa likovima iz sapunica. Ja kazem da je to o gledanju uzivo nasih zivota i ljudi koji nam odredjuju nase zivote. U svakom djelu Bosne i svakog trenutka, a mi bi trebali poslije svake njene recenice govoriti sebi "jao jesmo glupi, jao jesmo glupi".

Kad procitam na ovom lijepom blogu komentare o onima koji su u svom vlastitom smradu u svojim sredinama, ja zmireci prodjem i zacepim nos jer nisu vrijedni nikakvih komentara ni spominjanja njihovih imena. Ja sam rekla, Radmili, oprostite na vulgarnosti "da je j.... njen imidz". Djeluje ponosno, zgodno, skromno ali elegantnog stila u oblacenju i svi misle ovoj je zivot "sapunica" i njoj ne treba nista dati jer ima previse. Ovi o kojim sam pisala ispred znaju da se melezima gade.

A meleza ima.

U svakom dobu ljudi nose u sebi ono sto nose, pa ni na zlobu, ni na mrznju, ni na licemjerstvo i pokvarenost ne mogu odgovarati nikome tim osobinama, jer ih ne nose u sebi.

Sad ti saljem i nesto iz Radmiline i moje licne prepiske, a naslov mozes staviti "Opet Saima o Radmili"

Obzirom da imam 10-tak knjiga ako neko zeli da je nabavi jer je u Sarajevu jos nema neka mi se javi. Cijena je 15 KM. Cini mi se da bi je melezi kupovali, ali melezi su i kokuzi.

Voljela bi da objavis njeno pismo o ocu, jer malo je onih koji su sretni da im ovakvi ocevi i dugo zive.

Pozdrav Saima

U jesenjem tonu

Ova jesen kraj mene proleti. Da li zato sto je sve jako dugo bilo zeleno zbog obilnih padalina krajem ljeta, ili zato sto sto sam bila zauzeta poslom, uglavnom iznenadih se kad ugledah gole grane drveca.

Tek jednom sam bila na Sljemenu i s par fotki pobrala nesto jesenjih boja. Tu oko mene su tepisi od javorova lisca, ali ono nije tako dobro za sutanje kao ono lisce kestena iz banjoluckih aleja.

Ove godine samo mogu konstatirati " Bila je jesen i brijest zanesen..."

Nada Stefanac

Melezi se oglasavaju - polako, ali se oglasavaju

Danas ovaj prilog posvecujem Radmili. Pisala sam o nasem druzenju za dva kratka boravka u Banjaluci. Ovaj put saljem i slike iz Banjaluke. Radmila je osoba s kojom sam tako przo pronasla komunikaciju. Jednostavna, duhovita, atraktivna da je nemoguce ne primjetiti je bilo gdje da se pojavi. Ali i kontrastna. Tolika pamet, a imidz potpune plavuse, koji joj odlicno stoji.

Mojoj malenkosti ponekad daju kompliment da sam atraktivna i "primjetljiva" osoba. Vice nas je uslikao u mojoj dnevnoj a pored Radmile ja izgledam kao "mali mrav" i slike japanskih ikebana na zidu nisu dosle do izrazaja. A Radmila prehladjena i bolna. Nije se primjetilo.

02.11. u Banja Luci se odrza Promocija njene knjige. Ja sam Knjigu procitala i poslije sklapanja zadnje stranice cijelo vrijeme nisam znala bi li se smijala ili plakala. Rekla sam joj da nisam obrazovana za literarnog kriticara, nisam ni visoko obrazovana pa si dozvoljavam greske u komentarima. "Ako se moze za ovakvu knjigu reci da je ODA ljudskoj gluposti onda je to to, jer ne znam potpuno znacenje pojma Oda (znam za muzicko djelo "Oda radosti")

Sada vam prenosim clanak iz "Nezavisnih novina" o toj promociji.
Naslov je "KRITIKA DRUSTVA"

Prijatna atmosfera koju pruza sala za promocije Narodne i univerzitetske biblioteke RS i muzicki ambijent za koji se pobrinuo muzicar Grof Djuraz, doprinjeli su da predstavljanje novog romana Radmile Karlas "Kad utihnu melezi" bude drugacije u odnosu na dosadasnje banjalucke promocije.

Autorka kaze da je knjigu pisala da to bude jedna ozbiljna analiza zasto smo tu gdje se sada nalazimo, kao i da se moze reci i da je to socioloska analiza uzroka i posljedica stanja u kojem se drustvo nalazi.

Objasnjava da naziv knjige govori o jednoj odredjenoj populaciji ljudi koja je dovoljno osvijestena i kojom se ne moze manipulisati.

"To su kosmopolitski orijentisani ljudi bez ideoloskih oblandi, koji promisljaju stvarnost onakvom kakva ona jest, a ne onakvom kakvu im neko zeli predociti. Melezi su neko vrijeme bili u zapecku, nije se znalo za njih usljed svih negativnih tokova koji su se desavali protekle dvije decenije na ovim prostorima." - kaza Karlaseva.

Knjizevnica Aleksandra Cvorovic kaze da je knjiga "Kad utihnu melezi" direktna kritika drustva, drzave u kojoj zivimo, nesavjesti pojedinca i njegove nesposobnosti da se suprostavi onome sto se namece.

To je svijet u kojem se desava dosta ludosti, dosta je crnog humora i ironije. Autorka je prilicno direktno i ostro izrazila svoje stavove i negodovanja prema svemu onom sto ona smatra da nije u redu, a sto nam se desava, navela je Cvoroviceva.

Moderator promocije bila je Vanja Latinovic.

Radmila Karlas je siroj javnosti poznata kao novinarka. Radila je za mnoge svjetske i domace printane i elektronske medije kao sto su VOA, WDR, BBC, "Sarajevski
svijet", "BH dani", AIM, banjalucki "Prelom"..

U visestrukim angazmanima u zemlji i svijetu bila je bespostedni kriticar i oponent akterima razdora i nacionalistickog politikantstva na teritoriji bivse Jugoslavije.

Jadranka Mudrenovic je zavrsila recenicom "da se ovako lijepo osjecala prije 30 godina."

Napisala : Nevena Vrzina

Penzije za prognane - nove informacije

Iako ne bih zelio da ovaj blog pretvorim u cisto 'politicki', obavjestavam zainteresirane da sam na facebook-u zapoceo akciju pod nazivom "Penzije za protjerane" kojom zelim da okupim sve osobe iz manjeg (bl)entiteta koji su zbog politike etnickog ciscenja pokradeni za stotine hiljada godina radnog staza jer ne ispunjavaju sve uvjete (minimum 20 godina radnog staza) za starosnu penziju.

Facebook ce biti glavno mjesto okupljanja i organiziranja zaiteresiranih a na blogu cu s vremena na vrijeme objavljivati samo kratke novosti.

Kako je ovo pocetka akcije, ispod je tekst prve informacije u sekciji Discussions. Ocekujem da cu facebook stranicu azurirati redovito a takodjer ocekujem da ce se razviti korisna diskusija koja bi trebala pomoci da se akcija uspjesno vodi i privede pravednom cilju.

Pitanje starosnih penzija za osobe koje su prognane iz manjeg entiteta i sada zive i rade na sve cetiri strane svijeta (izuzimajuci republike bivse Jugoslavije), je gotovo potpuno zanemareno. Ako bi se gledalo sa stanovista zakonitosti, sve izgleda legalno: zakonom o penzijama manjeg entiteta je definirano da pravo na starosnu penziju imaju osobe koje zadovoljavaju dva uvjeta. Prvi je, starosni. Osoba mora biti 65 godina stara da bi mogla podnijeti molbu za starosnu penziju. Uz to, ta osoba mora imati najmanje 20 godina radnog staza.

Sto se tice prvog uvjeta, na njega se ne moze stavljati primjedba jer svaka zemlja odredjuje sa koliko godina starosti pojedinac stice pravo na penziju.

Drugi uvjet, onaj od minimum 20 godina radnog staza je sporan i u slucaju prognanika koji zive u zemljama s kojima B i H nema ugovor o socijalnom osiguranju (penzijama), je u direktnoj suprotnosti sa zastitom ljudskih prava. Svi znamo kako je to bilo u Banjaluci 91. i 92. kada je Krizni stab tkz Autonomne regije Krajine sprovodio svoju politiku etnickog ciscenja. Ljudi su masovno dobijali otkaze zbog neodazivanja na nelegalne mobilizacije. Mnogi od nas posjeduju rjesenja na kojima je jasno, crno na bijelo, kao razlog otpustanja s posla navedeno neodazivanje bracnog druga ili clana porodice na mobilizaciju. Kasnije su se za otkaze pronalazili drugacije razlozi ali neosporna je cinjenica da je ogromna vecina pravo na posao (i zivot) izgubila zbog planirane politike etnickog ciscenja tog dijela B i H.

Vecina onih koji su tada izgubili posao vise nikada nisu bili u prilici da ga dobiju ponovo jer je vecina morala napustiti Banjaluku zbog pritisaka kojima su bili izlozeni. Za sve ove aktivnosti neki od clanova vec navedenog kriznog staba su osudjeni na visegodinje zatvorske kazne u sudu za ratne zlocine u Hagu. Oni su, dakle, svojim postupcima direktno uticali da prognani nisu bili u prilici da ostvare i drugi uvjet potreban za starosnu penziju.

Da bi se pokrenuo postupak za ostvarivanje prava na starosnu penziju za kategoriju prognanih potrebno je podici tuzbu pred odgovarajucim organom manjeg entiteta. Najednostavniji nacin da se to uradi je da se pronadje osoba (ili vise njih) koje ispunjavaju prvi uvjet (65 godina starosti) a ne ispunjavaju drugi, a koja je podnijela zahtjev za dodjelu penzije. Takva osoba je sigurno dobila negativno rjesenje pa je sada u poziciji da podnese tuzbu za zastitu ljudskih prava bazirano na gore navedenim cinjenicama.

Ako nitko do sada nije pokusao da ostvari pravo na penziju na ovaj nacin (sto je velika vjerojatnoca, cak poznajem neke koji su odlucili da doplate par godina koje im nedostaju, kako je to definirano postojecim zakonom), onda je potrebno pronaci osobu (ili vise njih) koja ispunjava prvi uvjet (godine starosti) koja ce podnijeti zhtjev za penziju i time zapoceti ovaj postupak.

Jedan od glavnih razloga za pokretanja ove stranice je zelja da se oko nje okupe oni koji su postojecim zakonom osteceni, te da na ovaj nacin pomognem u planirnim aktivnosti oko ostvarivanja nasih prava. U kontaktu sam sa advokatima koji su spemni da se u cijeli proces ukljuce kada se za to ukaze potreba.

Danas bih zelio da pozovem one koji su stekli prvi uvjet za starosnu penziju (65. godina zivota) da se jave kako bismo se dogovorili sta je potrebno uraditi po ovom pitanju. Takodjer bih zamolio one koji jos nisu u toj poziciji (u koje spadam i sam, a supruzi i meni je po postojecem zakonu ukrademo vise od 32 godine radnog staza) a poznaju nekoga ko jeste ali ko ne koristi nove tehnologije (facebook), da prenese rijec o ovoj akciji. Iako je za pokretanje postupka dovoljna jedan zahtjev i jedna na odbijenica, bilo bi mnogo bolje kada bi se u aktivnost ukljucio veci broj ostecenih (vjerujem da je ostecenih nekoliko hiljada ili cak desetine hiljada). Time bi se svemu dao mnogo veci znacaj, lakse bi se mogao vrsiti veci pritisak na postojece vlasti da zahtjevima da odgovarajuci tretman, vijest o akciji bi se sirila brze a porasle bi i sanse da se zainteresiraju i neke organizacije koje se bave ovakvim slucajevima.

Zainteresirani se mogu javiti direktno na ovu stranicu ili meni licno na email komljeno@yahoo.com. Ponovo napominjem da se radi o potpuno legalnom postupku koje ne pravi razlike po nacionalnoj strukturi. Sto se u slucaju manjeg entiteta radi u ogromnoj vecini o pripadnicima naroda i narodnosti koje se planski prognalo i opljackalo, nije slucajno.

Takodjer bi mi bilo drago da se oni koji su zainteresirani jave svojim komentarima, prijedlozima, ili drugim informacijama koje bi bile od koristi za uspjeh ove akcije.