CLOSED

Nisam planirao da se ponovo javljam ali nekoliko telefonskih poziva i email-ova me natjera da ponovo uzmem 'pero u ruke' i napisem par rijeci. Ljudi se zabrinuli da zdravlje nije uzrok ovoj tisini na blogu, jer sam ga, nesmotreno, u zadnjem prilogu spomenuo. Covjeku je drago kada se prijatelji jave, makar i
ovakvim povodom, jer sve se rjedje 'cujemo' u ova nova vremena.

Dakle, da ne bi bilo nesporazuma, zdravlje nije razlog za ovo zatisje, razlozi su drugi. I ima ih mnogo. A rijec koja sve najbolje objasnjava je rentabilnost. Zivim (silom prilika) u Americi i postujem americka pravila: ako je nesto nerentabilno, mora se zatvoriti. Jer to je princip na kojem pociva kapitalizam. A ja, evo, vec 14-tak godina, zivim u drustvu gdje su zakoni ponude i potraznje nemilosrdi.

Ova nasa 'bitrija' (neka mi oproste oni koji u birtije ne svracaju), vec jako dugo ne ostvaruje profit. Gostiju ima, ne mogu grijesiti dusu, ali malo ko narucuje. Rijetki su oni koji naruce pivo, a kada ga i naruce, nastoje da ga odpijaju polako, da sto duze traje. Podsjeti me to na ona moja studentska vremena, kada smo uz jedno pivo znali provesti sate i sate sjedeci u basti hotela Bosna i gledati kako raja prolazi. A konobarima nije bilo pravo i navracali bi svako malo da nas upitaju da li nam jos sta treba. A mi smo uvijek nalazili nekakve isprike i uspijevali zadrzati to nase mjesto, u dubokoj hladovini kestenja i uzivati.

U ovoj nasoj birtiji je, u stvari, najveci broj gostiju narucivao samo vodu. I to ne kiselu, za koju je trebalo nesto malo potrositi, vec onu iz slavine. A tu, slozit cete se sa mnom, zarade nema.

U ono nase doba, iako se nije imalo para za pice, razgovora je bilo na pretek. I nije kostao nista. A danas, izgleda da je svaka rijec zlata vrijedna i vecina nas dobro pazi da slucajno ne progovori. Jer, mogao bi nas netko cuti. Netko, za susjednim stolom, kome ne zelimo da se zamjerimo, jer nam, mozda sutra, moze zatrebati.

Kako su danas druga vremena, kapitalisticka, i nema pomoci drzave, koja je priskakala u pomoc onima koji nisu bili sposobni da se sami bore na trzistu, ovaj nas kafic je morao otici pod katanac. Na zalost moju, i, nadam se, jos nekolicine, koji nisu gledali na svaki dinar, ver su, tu i tamo, uvlacili ruku u dzep i posteno placali. Ali takvih je bilo malo i kada se na kraju dana svedu svi racuni, nije ostajalo dovoljno da se pokriju svi troskovi.

Ne bih zelio da se ovaj moj komentar shvati kao optuznica vec kao nekakav zavrsni racun koji svako ponekad mora da napravi. A u biznisu je to uobicajena stvar.

U stvari, kada sa ove distance malo bolje razmislim, najveci dio krivice za ovaj bezuspjesni pokusaj snosim sam i nemam prava da druge optuzujem. Trebao sam bolje izanalizirati trziste pa tek onda donositi odluku o ulasku u posao. Jer, u posao se ne moze ici 'grlom u jagode', moraju se uzeti u obzir svi relevantni faktori.

Nije da ja to nisam uradio, vec sam pri analizi bio previse subjektivan. Mislio sam, trziste je ogromno, potencijanih gostiju ima mnogo vise nego sto je neophodno da se kafic otvori, posao mora cvjetati. A i pica ima svakakvog, moralo bi se naci za svakog po nesto. Jer to je u biznisu, barem ovdje u Americi, veoma vazno: moras imati raznosvrsnu ponudu, jer musterije odose kod onoga koji je radnju dobro snabdio pa ne moraju 'paliti auto' da nabave jos tu jednu sitnicu koja nedostaje. Ili ima onu vrstu robe koja pojedincima najvise odgovara.

Mislio sam, ako bi svaki dan bar jedan gost narucio bar jedno pivo, moglo bi se prezivjeti.

A i razgovora ne bi trebalo manjkati, jer nismo se dugo, predugo, vidjeli, zasjeli i porazgovarali. O svemu i svacemu. Sta kome pase.

Ocigledno je da sam se u svojim preracunima prevario i da dovoljno ne poznajem danasnje trziste, musterije i pravila igre. Previse je uticaja u mojim proracunima imao onaj stari, neefikasni, takozvani planski sistem, kojega smo svi, neko manje a neko vise, napustili. Malo je onih koji nisu prihvatili nova pravila igre, okrenula se sebi i svojima, povukla se iz drustva. U kafane se manje izlazi, okuplja se po kucama, u drustvu svojih, uz razgovore koji nam odgovaraju i gdje nema onih koje bi ti razgovori mogli iritirati. A i ne dolazimo u situaciju da se nekome zamjerimo. Za siroke mase se koriste poznate fraze, koje ne govore nista. Ili mozda govore mnogo toga, bar za one koji jos uvijek razmisljaju svojom glavom.

U kafane se, kao sto rekoh, manje izlazi. A i pice vise nije tako popularno.

Eto tako i ova prica dodje do svoga kraja. I nema vise. Nazalost. Ili na srecu nekih.

Treba se okrenuti sebi i gledati svoja posla. Jer od rada za badava se ne zivi.

Na kraju bih zelio da se zahvalim na podrsci svima onima koji su, kao ja, zivjeli u uvjerenju da jos ima nade, da se mozemo opet okupiti, porazgovarati, i cak, ponekad, zapjevati. Neki su se istinski trudili da nas obraduju svojim prilozima i pomalo osjecam griznju savjesti sto sam ih uvukao u sve ovo, pa se sada povlacim. Ali drugom izbora nemam, jer ne mogu da se pretvaram da sve ok, kada nije tako. A i ustedjevina se istanjila pa se treba posvetiti stvarima koje donose dobit.

Onima koji su mi poslali priloge u zadnjih nekoliko dana se posebno izvinjavam sto ih nisam objavio. Nije imalo smisla jer je bilo ocigledno da nesto u birtiji ne stima. Nisam zelio da si (i jos nekolicini) podgrijavam nadu, kao sto mi se to dogodilo vec nekoliko puta.

Svima onima koji su navracali na ovo nase okupljaliste se zahvaljujem na druzenju. Bilo je lijepo dok je trajalo. Sada treba traziti novi lokal. Onaj koji ce ponuditi robu koja se danas trazi. I gdje se necemo bojati da cemo reci nesto sto bi nam sutra moglo nauditi. A ponuda je raznovrsna i svako od nas moze naci nesto za svoj dzep.

Nema vise!

Jubilej

Kada sam prije nesto manje od dvije godine donio odluku da pokusam da okupim raju iz Banjaluke na ovaj, virtuelni, nacin, nisam razmisljao o mnogim stvarima, ali sam imao viziju kako bi to trebalo izgledati i sta bih zelio da postignem.

Iako o broju posjetilaca u pocetku nisam razmisljao, zelio sam da ih bude sto vise. Isto tako sam zelio da se taj broj stalno povecava i da redovni posjetioci postanu i oni koje nisam imao prilike sresti u svojih cetrdeset i kusur godina zivota u Banjaluci.

Prije skoro dvije godine, dakle, nisam razmisljao o brojkama, ali danas pisem ovaj prilog upravo zbog toga. Jucer je, negdje oko podneva, ovaj blog posjecen po 100.000-ti put, a pregledano je vise od 300.000 stranica, ne brojeci albume, za koje ne vodim statistiku.

100.000 posjeta: puno ili malo, pitanje je sad? Nekome se to moze ciniti jako velikim brojem, dok za neke ta brojka ne predstavlja nista posebno. Za Internet opcenito, ovaj broj ne znaci puno. Za mene licno je ovoliki broj posjeta ipak nekakav uspjeh, jer oni koji su to pokusali znaju da nije lako odrzavati znatizelju posjedilaca, dan za danom.

Kada sam zapocinjao ovaj blog, znao sam sta zelim. Htio sam da ostvarim odredjene ciljeve, i nastojao da blog vodim ovim uzburkanim vodama ka odredjenom cilju. Da li sam u tome uspio, tesko je reci. Kako sam po prirodi osoba koja se ne zadovoljava bilo cime, nisam u potpunosti zadovoljan. A razloga ima mnogo.

Zapocinjuci ovaj blog, zelio sam da povezem one koje je ovaj zadnji prljavi rat na nasim prostorima fizicki razdvojio, cini mi se, jednom za sva vremena. Zelio sam da se na ovom blogu okupe oni koji nisu prihvatili prljave politike koje su dovele do krvoprolica u zemlji u kojoj smo godinama zivjeli srecno i bezbrizno, ne strepeci jedni od drugih. Zelio sam da izmedju sebe ‘razgovaramo’, otvoreno i bez bojazni da ce se netko naljutiti, jer sam vjerovao da smo ljudi koji nisu podlezni dnevnim politikama. Zelio sam da razgovaramo kao ljudi, a ne pripadnici pojedinih nacija i vjera, i da zajednicki donesemo svoj sud o onome sto nam se desilo. Mnogi drugi rade to isto ali u mnogim slucajevima je istina na strani onih koji 'stvari drze u svojim rukama'.

Isto tako sam zelio da jedni druge upoznamo sa ternutnim dogadjanjima, u mjestima, zemljama, i kontinentima u kojima i na kojima se sada nalazimo. Jer, vremena su sada druga. Daljine su velike i veze i druzenja su se pokidala, a dezurni ‘obavjestajci’ nisu na dohvat ruke. Danas, i pored bezbroj informacija na Internetu, tesko se dolazi do onih malih, na prvi pogled nevaznih, ali za mnoge, veoma vaznih 'vijesti': gdje se ko sastao, kome se otislo u posjetu, sta se desava u skoli i na fakultetu, ima li prinova u familijama, ko se vjencao,.... Mozda se nekome ko slucajno navrati na ovaj blog mnogo toga ne cini zanimljivim ali iz dosadasnjih kontakata sa nekim od posjetilaca, stekao sam utisak koliko neka naoko beznacajna vijest za nekoga ima ogromnu vrijednost.

Takodjer sam htio da cujemo o nasem 'podmlatku', da vidimo gdje su, sta rade, gdje se sastaju, kakvi su im planovi. Zelio sam da i oni prihvate ovaj nas blog i da se pocnu druziti bar na ovaj nacin, jer za druge je potrebno mnogo toga vise.

Pokusavao sam da na blogu razvijemo diskusiju i o onim gadnim vremenima, da pisemo sta nam se dogodilo, da kazemo ko nas je razocarao, ko je ostao svijetla obraza, koga se trebamo kloniti. Takvi prilozi su u vecini slucajeva izazivali oprecne reakcije i mozda cak doprinijeli da se izvjestan broj stalnih posjetilaca povukao. Nisam ocekivao takve reakcije jer sam predpostavljao da ovdje na ovom blogu mozemo otvoreno razgovarati i da smo dovoljno samosvjesni da nas neko drugi ne moze isprovocirati.

Kada se nakon ovih prvih 100.000 posjeta okrenem unazad, ipak mi se cini da zivim u nekakvim iluzijama i da svijet kako ga ja zamisljam vise ne postoji. Ili da mozda nikada nije ni postojao. Osjecam se kao onaj iz Djokine pjesme, kada se i on sam pita: “a gdje smo mi, naivni…”. Jer broj onih koji nisu optereceni pripadnosti svojoj naciji, ili vjeri, je tako mali, gotovo zanemarljiv, da se covjek pocne preispitivati sta je s njim. Zalosno, ali tako je. Previse je dokaza kuda se god covjek okrene.

Da citav ovaj prilog, posvecen ovom malom ‘jubileju’, ne bi bio crno obojen, moram istaci i nekoliko svijetlih primjera. Moram spomenuti one bez kojih bi ovaj blog vec davno zamro i bez kojih ne bi docekao danasnji dan. Ima ih nekoliko, i nisam siguran da cu ih sve ovdje pobrojati. Nadam se da se oni, koji ce mozda biti ‘ispusteni’, ne naljute i da ne otkazu suradnju. Ako ovaj blog potraje, bit ce prilike da ih se spomenem.

Listu moram zapoceti sa mojim prijateljem Mariom, koji se prvi ohrabrio i poslao mi prvi prilog jos tamo negdje pocetkom decembra 2005: bio je to prilog o pokojnom Lojzi i Ivi Djaja.

Od tog dana, Mario je bio redoviti suradnik, a njegovi prilozi uvijek odisu nekom posebnom aromom. Da je kojim slucajem on u prilici da uredjuje ovaj blog, siguran sam da bi nivo priloga bio daleko visi. Ovako, ja, koji nikada nisam imao smisla za pisanjem, silom prilika vodim glavnu rijec.

Mario je nekoliko puta reagirao kao pravi dopisnik, s vijestima s lica mjesta: sjetimo se priloga o Ali u bolnici ili nastupu 27. Dimenzije u gradskom parku u Banjaluci. Potajno sam se nadao da ce takvih priloga biti vise, ali su drugi suradnici zakazali.

Emira takodjer zasluzuje da se danas posebno spomene.

Mnogo puta se javila prilogom bas u momentu kada sam vec pomislio da je blog ‘odradio’ svoje.

Iako je ‘bizi’ kao vecina nas u Americi, ona jos uvijek nadje malo slobodnog vremena da mi se javi prilogom, bilo da se radi o susretu sa starom raju, dozivljaju iz nedavne proslosti, ili necem drugom.

Jos jedna osoba zasluzuje da je se danas spomene.

Natasa.

Iako se nismo licno poznavali (a godinama smo radili u istoj firmi), Natasa je odlicno shvatila sta sam namjeravao s blogom. Posebno su mi ostali u sjecanju njeni prilozi sa putovanja, s prekrasnim fotografijama mjesta koje je obilazila. Ona je bila nekakva ravnoteza mojim ‘crnim’ prilozima, pa je ukupna slika na kraju bila nekako izbalansirana.

Natasa se posebno trudi da animira ostale da se aktiviraju, ali njeni pokusaji, nazalost, u vecini slucajeva ostaju bez odgovora. Mozda i ona polako shvaca da je nasu raju veoma tesko prodrmati iz ucmalosti i nagovoriti da ne budu samo pasivni posivni posmatraci.

Ovaj danasnji prilog ne mogu privesti kraju a da ne spomenem jednu osobu iz 'mlade garde', koja je na mene ostavila poseban utisak svojim prilozima i razmisljanjima.

Iako u ovoj grupi ima jos onih koji zasluzuju da se pomenu (na primjer, Alma), posebno mjestu medju mladima zauzima Majda.

Svojim prilozima i razmisljanjimao Banjaluci, koju je, kao i vecina nas, morala napustiti u godinama koje se pamte, pogadja sustinu nasih sudbina. Njeni opisi dogadjanja u gradu za vrijeme ludila oslikavaju stvarnost koju mnogi ne zele da spominju ili zele da zaborave. Svako onaj ko je posten i ko na stvari gleda onako kako se gledati mora, trebao bi shvatiti sta se u nasem gradu dogadjalo i kakav je zlocin ucinjen desetinama hiljada ljudi, koji to nicim nisu zasluzili.

Jer zlocin nije samo fizicko ubijanje. A sta je sa dusom?

Vrijeme je da ovo moje danasnje javljanje polako zakljucujem. Iako sam mislio da cu za ovu priliku pripremiti mnogo vise materijala, zbog objektivnih razloga (zdravlje polako otkazuje) se sve svelo na ovu retrospektivu. Imao sam par ideja koje sam htio ovim povodom realizirati, ali ne moze se. Pripremati ovaj blog nije lako. Zahtijeva to mnogo vise vremena nego sto to itko od vas moze zamisliti. A i sav ulozeni trud u vecini slucajeva ne donosi ocekivane plodove.

Zato zelim jos jednom da se zahvalim svima onima koji su se trudili da ovaj blog pozivi ovako dugo, jer bez vas, ovog priloga vjerojatno ne bi ni bilo.

A zivot tece dalje…

Sisici, Dzeferagici, iliti ljepota velikih skupova

Cini mi se da par ‘stalnih dopisnika’ bloga imaju osjecaj kad treba priskociti: Mario, u subotu, Emira, danas. Neki drugi, koji su jos davno obecali aktivnije ukljucivanje, cute. Mozda prvobitno odusevljenje splasne, pa se kasnije obecanje zaboravi.

Ima i onih koji nemaju vremena da se jave, iako imaju materijala. Zbog toga zaista odajem priznanje ovim ‘veteranima’, koji i pored svojih obaveza nadju vremena da nam se jave. Jer bez njih, ovaj blog bi brzo upao u monotoniju i svi bismo ga se sjecali kao jednog lijepog pokusaja da se ponovo ‘cujemo’.

Evo sta nam Emira javlja:

Nedavno sam poslala prilog o svadbi na kojoj nismo bili. Zakasnili jedan dan. Medjutim, stigli smo na vrijeme da osjetimo ljepotu druzenja, koju pruzaju ti veliki skupovi.


Nasim prvim susjedima, ciji se sin Zlatko tada ozenio, bili su u gostima rodjaci i prijatelji. Neki su ostali jedan dan duze pa smo tako i mi imali vremena za prijatne susrete. Na slikama koje saljem su Murisa i Senad Sisic, Senadov brat Refik sa zenom Enisom te Mevlida i Ibro Dzaferagic.


Murisa i Senad su nekad radili u Profesionali u Cajavecu. Murisa je radila na blagajni, a Senad u masinskoj, a zadnjih par godina u mikroelektronici. Kako se nismo vidjeli zadnjih petnaest godina, bilo je zaista mnogo toga za ispricati. Njih dvoje bi mogli napisati romane o boravku u BL za vrijeme rata, nasilnoj mobilizaciji, ciscenju BL ulica, ranjavaju, protjerivanju, Madjarskoj , Njemackoj pa sve do USA ( Chicago) gdje sad zive.

Upoznali smo i Senadovog brata Refika i njegovu zenu Enisu koji trenutno zive u Vermontu.

Refik je takodje radio jedno vrijeme u Rudi Cajavecu. a Enisa u Standardu.

Ibro i Mevlida zive u Memfisu u Tenesiju, cesto dolaze u KY i u St. Louis pa se cesto i vidjamo.

Oni su iz Banjaluke stigli prvo u Cesku pa onda u USA.

U Banjaluci, Mevlida je radila kao ljekar, a Ibro veterinar.

Oboje su ovdje bili izuzetno vrijedni pa su ‘odradili’ obavezne ispite tako da sad Mevlida radi opet kao doktor , a Ibro se prekvalifikovao u medicinskog tehnicara. Svi oni su poslije godina prezivljavaja i zaista teske borbe u surovim zapadnim uslovima uspjeli da opet sastave svoje ‘polupane loncice’ i zive jednim normalnim zivotom kao nekada. Jedino sto nama svima pa naravno i njima uvjek nedostaje je druzenje sa nasim ljudima, druzenje sa familijom i prijateljima pa zato ova velika druzenja znace puno svima nama, jer se onda osjecamo kao kod kuce, okruzeni poznatim dragim licima.

Emira

P.S. Nekoliko slika sa druzenja mozete vidjeti na ovoj stranici.

Turkey tail

Znao sam da ce Majdin prilog ponukati Maria da se javi. Stari gljivar mora uzvratiti 'udarac'. I evo ga:

Prinuđen sam da bar jedan dan ovog kišnog vikenda mimo plana provedem u kući. Inače bih oštrio oči u gljivolovu, mom jesenjem sportu. I tako sada, uz pripremu cipela i kamašni za eventuelno sutrašnje hodanje, imam vremena da 'očistim' foto aparat i podijelim par slika s blogerima. Poslije vrelog i sušnog ljeta nismo očekivali desant vrganja. Neki dan ih je u slatinskim šumama Ljilja brala u buketima. Vjerujem da su Majda i njen otac također bili u prilici da im se obraduju.

Ipak ovaj put ću se zadržati na jednoj ljekovitoj gljivi: Trametes versicolor (coriola versicolor). Ranije sam na nišanu imao samo jestive (sve su gljive jestive, ali…), ali doveden u situaciju da pomognem u slučaju kada se pomoć ne odbija, prošle jeseni sam prvi puta obratio pažnju na ‘rojeve’ malih šarenih gljiva koje rastu po panjevima. Odonda ih nalazim na bjelogorici u manjim i većim grupama ili nizovima, lepeze im mogu biti različito obojene ali sa bjelkastim rubom i svijetlom donjom stranom. U literaturi ih nazivaju šarenim tvrdokoškama ili slikovitije ćuranovim repovima (Tako ih zovu i u ovom dijelu Bosne, a kako su Amerikanci i Englezi došli do imena: Turkey tail, utvrdiće nauka). O ljekovitom djelovanju ove gljive informisao sam se iz različitih izvora i svi se slažu da djeluje antikancerozno, antivirusni i antibakterijski. Može se piti kao čaj (3-4 puta dnevno; 5g gljive, 0,1 l vode, 30 minuta kuhanja, ohlađeno), kao kafa ili osušena i samljevena kao dodatak jelima. Pošto je ćuranov rep osvojio šume širom svijeta na dohvat ruke nam je prirodni preparat za podizanje imuniteta.

Predlažem blogerima da prošetaju okolnim šumama i pronađu ćuranov rep.

Od Nere očekujem da napravi prilog o ljekovitoj gljivi shii take koju konzumira.

Mario

Na putu za Bosnu

Eko se potrudio da se ponovo javi, iako je ovih dana daleko od svoje kuce (mislim, one u Norveskoj). Iz proslog priloga smo saznali da je ove godine puno vremena proveo na putu pa mu to dodje kao opravdanje za nejavljanje.

Ovaj prilog o jos jednoj banjaluckoj familiji daleko od Banjaluke prihvacam kao ispricnicu ali ako se greska ponovo, necu biti ovako velikodusan.

Evo sta nam Eko pise:

U Bosni nismo bili pune tri godine zbog mojih cestih putovanja, pa smo se iznenada odlucili putovati, posto sam imao dvije slobodne nedelje u septembru. To je dosta kratko vrijeme za putovanje sa autom, ali smo se odlucili u dvije minute, jer nisam znao kada ce mi se ukazati nova sansa.

Voziti kroz Njemacku je dosta naporno, jer sam vozio sam, gotovo 1500 km do prve tradicionalne destinacije, jednom zivopisnom gradicu podno Austrijskih alpi koji se zove Gmunden.


P.S. Na fotografiji, s lijeva na desno: Refko Kusmic, njegova supruga Mirsa, Emina i Refkin zet Fikret.

Naime, tamo zivi moj rodjak Refik Kusmic koji je nekad radio zajedno sa pokojnim Duskom Vlainicem u banjaluckom Glasu prije nego sto su obojica morali napustiti, prvo Glas, a onda i grad, jer se nisu uklapali u nove nacionalisticke seme “novih banjalucana“.

Refik je sa suprugom Mirsom i kcerkom Belmom utociste prvo nasao u Svedskoj, gje smo zajedno provodili prve prognanicke mjesece, da bi nakon godinu-dvije preselio u Austriju, jer se Belma tamo udala.

Sada svi tamo rade i zive, i vrlo cesto odlaze u Banjaluku kada imaju slobodnog vremena, jer je udaljena samo 5 sati voznje (na tome im cesto zavidim). Belma se udala za veoma sposobnog i vrijednog biscana Fikreta, i svoju su porodicu prosirili za jos dva simpaticna clana, Sejlu i Emila.

Saljem i nekoliko fotografija ove sretne porodice i njihove nove kuce u koju su nedavno sagradili. Pozdrav svim blogerima.

Eko

Natasine starine

Natasa je nedavno poslala prilog o starinama uz nadu i zelju da se ostala raja pridruze i da zajedno napravimo virtualnu izlozbu na ovom nasem blogu. 

Nakon toga je poslala nekoliko zanimljivih fotografija kao ‘donatorski’ prilog nasoj prvoj ‘izlozbi’.

Bilo je par blogerica koje su pokazale zanimanje da se ukljuce u ovaj mali projekat, ali do danas nisam primio niti jedan ‘eksponat’. 

Ako se jave novi ‘donatori’, njihove priloge cu rado objaviti pa ih na ovaj nacin poziva da jave. 

Evo i kratkih citata iz Natasinih emailova: 

Dragi Co. 

Evo saljem nekoliko eksponata za nasu virtualnu izlozbu. Imam jos dosta toga, pogotovo rucnih radova, ali i ovo ce biti dovoljno za pocetak. Sve to sada cuva Miljenkova sestra. Jucer sam to kod nje snimila i obje smo se obradovale shvativsi da je dosta toga sacuvano, i da je to lijepa uspomena na nase najmilije, a predmeti ce za jos koju godinu biti vrlo vrijedni.

Nadam se da cu ovim prvim prilogom animirati blogerice da mi se pridruze. Srdacan pozdrav, 

Natasa

Natasin tata snimljen u Zagrebu 1945. godine

Miljenkova mama sa stricem.
Slikano u Gospicu 1915 god.
Fotografija stara 92 gpdine

Cipka stara oko 150 godina

Riselje, star vise od 90 godina

Riselje star vise od 100 godina

Singerica iz 1922. godine

Stolica stara vise od 100 godina

Tanjuri stari vise od 100 godina

Toledo star vise od 70 godina

Vez star vise od 80 godina

Zdjela stara vise od 80 godina

Dio servise star 90 godina

Asija na Angijadi

POZOR - obavezno ukljucite zvucnike ili prikopcajte slusalice

O Angijadi sam pisao nedavno, kada mi je profesor Sirbegovic poslao slike uz svoje priloge, a danas se na nju vracam s razlogom. Prosle nedelju smo proveli s Asijom, koja mi je donijela pregrst slika sa istog druzenja. Asija k’o Asija, uvijek spremna da zabavi drustvo, svojom pricom nam je docarala dogadjanja na ovom skupu banjalucke raje u dalekoj Americi.

U prvi mah sam htio da njenu pricu pretocim u prilog, onaj klasicni, a onda mi pade na pamet druga ideja. Odlucio sam da pokusam da blog obogatom necim novim, sto bi mu moglo dati novu dimenziju. Jos odavno mi se ta ideja vrzma po glavi, pa mi je Asijina posjeta dobro dosla da ideju realiziram.

Kako se radi o prvom pokusaju, naravno da sve nije ispalo najbolje. Svi znamo da je svaki pocetak tezak ali da nije bilo onih koji su pokusavali da nesto promijene, svijet se ne bi kretao naprijed.

Da ne duzim. Molio bih vas da ukljucite zvucnike (ili prikljucite slusalice, ako ste na poslu) prije nego skoknete na ovu stranicu sa slikama sa druzenja. Nadam se da necete biti previse kriticni, a ako vam se ovaj pokusaj svidi, mozda sve nece ostati na pokusaju.

P.S. Komentari ispod slika su Asijino 'autorsko djelo'.

Putovanja

Sjedim na aerodromu u Amsterdamu ocekujuci svoj avion za Seoul i razmisljam o ovoj ”turbo godini” koja mi je protekla u stalnim putovanjima, tako da nisam bio u stanju da stanem na loptu i sredim utiske. Sve mi je neka zbrka u glavi i pokusavam da sumiram sve sto mi se dogodilo u ovoj godini. Zbog svega toga vrlo cesto nisam bio u stanju ni da pogledam na blog, sto pokusavam redovito ciniti, pa osjecam grizu savjesti jer nisam uspio da cestitam svim dragim ljudima sve ono lijepo sto im se dogodilo u toku godine. Zato to cinim ovaj put sa jednom skupnom cestitkom svim blogerima za sve prinove u familiji, sva vjencanja, sve diplome. Znam da to nije ono pravo, ali je od srca.

Posebno me grize savjest da i pored obilja materijala nisam Co-u poslao neki prilog. Cesto sam to i pokusavao ali nisam uvijek uspijevao da “proguram” prilog ili komentare zbog specificnih situacija na mjestima gdje radim, a poslije toga to vise nije bilo bas aktuelno. Na mnogim mjestima nisam imao ni pristup Internetu. Co-izvini. Pokusacu sada da malo ispravim situaciju.

U ovoj sam godini samo na sjever Norveske putovao pet puta i o tome cu morati poslati poseban prilog. Jednu nedelju sam proveo u Finskoj, par dana u Holandiji, tri nedelje u Americi kod Komljenovica, jedan mjesec u Koreji , mnogo manjih putovanja u samoj Norveskoj i kao slag na sve to, jedno putovanje u Banja Luku sa autom na dvije kratke nedelje i samo dva dana po povratku vec sam na putu na drugu stranu planete. Eh, da je to bilo prije tridesetak godina bilo bi puno lakse. Ovaj put cu poslati po jednu sliku sa svih tih putovanja a poslije toga cemo vidjeti.

Pozdrav svima blogerima!

Eko