Uz Saiminu kuću

Enisa, tetka Fatima, majka Izeta i moja mati Fadila.
Nane su u tradicionalnoj odjeći
a Enisina frizura naglašava vrijeme kada je nastala ova fotografija 

...kuću namjestiše u produžetku Stare čarsije nešto koraka južnije od raskršća puteva Ilidžanskoj i Grabskoj-Hadžibegzada mahali.
Kako Šeherska čaršija bijaše čaršija longitudinalnog načina, redak uz obalu Vrbasa koji je počinjao Šeherskom ćuprijom, završavao se baš na raskršću a na strani pod Okretom redak dućana se pružao od Londže do Demirovića kuće.

Preko puta se dugo do iza Drugog svjetskog rata održaše kovačka radnja majstora Maše i užarska radnja ugledne grabske familije Softić.

Sama kuća je pripadala tipu gradske kuće oslobođena „pseudoorjentalnih“ elemenata a koristeći samo svoja sjećanja iz djetinjstva pa tako treba i shvatiti ovu kratku opservaciju uz Saimino inventivno vraćanje korjenima, već je lagano pripadala želji potenciranja „moderne“ u BiH (procjena, prva trećina XX stlj., naglašeni pseudoelementi ispod prozora, opervazena istaknutim vijencem, diferencirano prizemlje...) Banjalučka kuća sa elementima moderne građena u „bosanskom slogu“ je kuća bliska Saimi, kuća Husedžinovića podignuta 1911 g. Međutim što je vrlo interesantno, gradske kuće tog doba su u većini gotovo sve samo u funkciji stanovanja. 

Prizemlje Demirovića kuće je koncipirano kao poslovni prostor u Familiji uobičajeno nazivan “magaza“ a jedno vrijeme je prizemlje korišćeno kao „granap“. 

Moje tetke Halida i Vahida
 (sestre moje matere)
 fotografisane vjerojatno
cca 193-1937. godine,
obučene u nacionalnu nošnju 

U Bosni i Hercegovini je teško tražiti diferencije u enterijeru potencirajući konfesionalane različitosti. Namjestaj koji je sveden na „potrebno“ , fleksibilnost prostorija karakterizirana kroz „prostore za više svrha“ (dušek, šiljte, sećija, mangala...sofra, element nevjerovatne discipline ženskog tijela) ne mogu se uzimati kao elementi procjene „modernog načina života“.

 „Moderrno“, daleko više u analizu traži socijalne i kulturoloske potrebe i upražnjavanja. A iz tradicija uzima ono, zdravo sto terba nastaviti.

U kući Saimine nane sam sa materom Fadilom bio čest gost. Mati bi govorila tetke Fatime jer je moja majka Izeta rođena sestra Saimine nane. 

Sjećanja me vode na kuće u kojima je bilo reda mira sloge a i preticalo je (Sirbic). Blagost i razumjevanja naših majki, baki, nana i danas me vraća u traženje ljudskosti...

Grof

Saima - umjesto komentara

Detalj iz stana: trpezarijski stol, stolice, komoda i gramofon iz tog vremena.
Leđima okrenut naš unuk

Piran

Poslije ne baš lijepih iskustava s blogovima, nemam želju javljati se, ni sada to vjerojatno ne bih učinila da moja očaranost ovim lijepim gradićem slovenskog primorja nije toliko jaka, da i desetak dana nakon povratka još uvijek imam želju njegovu ljepotu podijeliti s drugima.
Pretpostavljam da ovaj dio bivše Domovine nije Banjalučanima previše poznat, pa vjerujem da će biti zanimljivo upoznati ga.

Bilo je još lijepih i zanimljivih predjela koje sam u zadnjih nekoliko mjeseci posjetila, kako u Hrvatskoj, tako i u Sloveniji i Švedskoj, ali me nisu potaknuli da napišem prilog, što je uspjelo Piranu, i u zadnje vrijeme lijepim prilozima na blogu. 

Osmodnevni boravak u Piranu ispunio je moju dušu mirom, radošću i pozitivnom energijom, i nisam bila izuzetak, nekoliko turista mi je to isto reklo.

Gradić se smjestio na poluotoku, nastao je na ilirskoj gradini, nalikuje velikom muzeju na otvorenom sa srednjovjekovnom arhitekturom i bogatom kulturnom baštinom. Uske ulice i kompaktne kuće daju mu poseban šarm.Od bizantske uprave, počela je gradnja utvrda, da bi gradske zidine postale čvrsta prepreka Otomanskom nadiranju.

Piran je rodno mjesto skladatelja i violiniste Giuseppea Tartinija, koji je odigrao važnu ulogu u oblikovanju kulturne baštine grada, a glavni trg na kojem mu je 1892. podignut spomenik, na 200-tu godišnjicu rođenja, nosi njegovo ime.

Grad je prepun turista, čuju se svi “veliki” svjetski jezici, službeni jezici su slovenski i talijanski. Svi su, kako domaći, tako i turisti ljubazni, spremni na razgovor, nasmiješeni, radosni.

Prekrasan položaj grada, širok vidokrug, lijevo Savudrija i Hrvatska, desno Italija i Trst, za leđima bujno zelenilo izmiješane primorske i kontinentalne vegetacije, naprijed beskrajno plavetnilo morske pučine i očaravajući zalasci sunca, moguće je da stvaraju tu pozitivnu energiju.

Specifični su i po gradonačelniku, kojeg sam imala priliku slušati na završnoj priredbi extempore 2013 Piran, jedinom crncu gradonačelniku u Evropi.

Na svega 22 km slovenske obale, nekoliko je gradića; tu su čuveni Portorož, zatim Lucija, Strunjan, Izola, Koper. Svaki gradić je na svoj način lijep, ali Piran je poseban.

Bio je to aktivan odmor, nema kutka grada koji nisam obišla, sve šetnice, plaže, crkve, zvonik, zidine, muzeje, galerije, otvorenu scenu,…

Nema dalmatinskog kamena, nema vječnih, neruiniranih kamenih fasada, uličica i trgova; nema mirisa Dalmacije, na koje sam navikla i koji su dio mene, ali ima svoju posebnost, koja također plijeni.

Vjerujem da ste na ovim mojim fotografijama nešto od spomenutog uspjeli osjetiti.

Nataša

Duga iznad Trsta

Sa zidina

Zidine prema Hrvatskoj

Ah, taj Japan (drugi dio)

Kuca Saimine nane u Gornjem Seheru

Slikovito opisan dozivljaj Japana u Izetovom prilogu, vratio me u neka davna, davna vremena. Ne znam od kada pocinju sjecanja iz djetinjstva, ali ja se sjecam dogadjaja nekako od prvog razreda osnovne skole. Sjecam se Bajrama kod majke (nana, bake po majci) u Gornjem Seheru. Iako sam ranije poslala sliku njene kuce, ova je od prosle godine snimljena iz neposredne blizine.

Kuca ima mozda 200 m2 sa silnim sobama i raznim prostorijama.

Majka se udala za covjeka kojem je prva zena umrla na porodu a ostala je mala djevojcica. Majka je rodila jos dva sina i jednu djevojcicu ( moju majku). Djed je umro relativno rano a majka je sa velikom ljubavlju izvela na put djecu. Zensku udala a sinove odskolovala. Sva njena djeca sa svojim porodicama su se skupljala kod nje. Svi su bili situirani a sloga i ljubav su bile glavno obiljezje,

Kuca je bila cista, sa lijepim secijama plisanim jastucima, cilimima i seharama na kojima su bili naslikani paunovi raznih boja i oko njih puno cvijeca.

Na sred sobe je bila velika okrugla sofra. Cipele su se obavezno skidale u hodniku. Jelo se rukama! Pite i  meso, a  bosanski lonac, bamije, patlidjani, filovane paprike itd, umakale su se s hljebom. Sjecam se kad bi se u jednom trenutku sve ruke nasle u tepsiji uvijek bi neko od nas djece rakao " joj sta je ruku". To je bila atmosfera u vecini banjaluckih bosanskih porodica kojima je religija bila islam. Vremenom se to pocelo ismijavati, smatrati primitivnim. Bogatiji su poceli koristiti pribor za jelo, a siromasniji su duze ostajali bez toga. Sjecam se jedne drugarice koja je bila pozvana na veceru u jednu bogatiju kucu i nije otisla jer je bilo strah od noza i viljuske. Djeca su pocela odlaziti na fakultete po Zagrebu, Beogradu, uklapati se u sredine u koje su dolazili, ostajali tamo, zenili se, udavali se. Skolovani, uspjesni polako su do pocetka rata postali "evropski muslimani".

Adekvatno ostalim narodima i narodnostima, licno du se pojedinci usavrsavali, koristeci sistem " kljuca" podjednako se postavljali na visoke duznosti i tako je Bosna pocinjala biti prosperitetna i bogata zemlja.

Sad kad citam Izetove dozivljaje Japana, osjeti se ta ljepota tradicije, koja je nova i normalnom covjeku drukcija i zanimljivija, a napredak u svakom pogledu zadivljujuci, odnosno vidjeti sve to i dozivjeti zaista je nesto sto malo ko dozivi zahvaljujuci svom radu, kulturi i sposobnostima. Cestitke u svakom pogledu.

Ali onda nazalost mi smo na Balkanu i pohlepa, gramzivost i zavist susjeda nedadose Bosni da opstane. Veliki broj Bosanaca - pravoslavaca i Bosanaca - katolika se odrekose svoje Bosne..

Bosanski Hrvati nisu omiljeni u Hrvatskoj a Bosanskim Srbima prebacise svu krivnju za sva zlodjela i postadose anatemisan i velikom dijelu svijeta.

Tako nam je kako nam je, sto bi rekla jedna nena "pjevo, plako bit ce tako." Duboka narodna filozofija.

Pozdrav Saima

Draga Saima

Draga Saima,

Dragoljub (capucine)

I ja se sjecam cvijeca koje je bilo obvezno u starinskim cvjetnjacima: bozuri, seboj, mindjusice, djulici.

Ovo cvijece  sa tvoje slike ja sam uvijek smatrala pametnim cvijetom jer se zna sacuvati od sunca. I mi smo ga imali ovdje nekoliko godina. Ana je donijela sjeme iz Banjaluke. Sjeme je veliko kao grah. Mi ga zovemo nocna frajla. Brzo se sirilo, bilo ga je tesko obuzdati. Tako smo ga poslije nekoliko godina prestali sijati. Sjeme smo podijelili po komsiluku kao i ti. Nas komsija

Mindjušica (bleeding heart)

Jim ga jako voli i svake godine ima lijep grm. On ima vremena da ogranici i odrzava prostor za svaku biljku u basti. On cak ima vremena i volje i da prica s biljkama da ih malo pomiluje jednom rukom.

U isto vrijeme u drugoj ruci drzi flasu piva i polako pijucka. Njegova basta je toliko lijepa da mu cijeli komsiluk zavidi, Tako on kaze.

Ti izgleda imas dvije vrste nocne frajle. Malo sam pogledala u inernetu i nasla ove dvije :

Matthiola bicornis i Mirabilis jalapa. Ova druga ima jak miris. Mogu zamisliti kako lijepo mirise oko vase kuce blizu obale Jadrana.

Noćna frajla

Mi smo imali mindjusicu i nekako je uginula. Uz cosak nase kuce raste drvo Tamaris, koje je bilo u nasem parku u gradu. Raste vise kao grm i kazu da je to ustvari korov u Kaliforniji i tamo ga ne vole jer se zapali kad su velike vrucine i vatra se brzo siri.

Privlaci pcele i bumbare i ja se uvijek ljutim na Anu i muza koji su ga posadli na nezgodnom mjestu. Svako ko prilazi kuci mora proci ispod grana i svih tih bubica.

Evo i slike pa neka Co odluci sta ce s tim.

Tamaris

Pozdrav svima od Dubravke

Još jedno ljeto iza nas

Momo je malo pleaso na priredbi

Bilo je dosta hladnije nego nekoliko prethodnih godina. Za mene ugodno.

Pocetkom augusta,isli smo na priredbu koju su pripremili ucitelji sa djecom. Djeca su isla dvije sedmice u neku vrstu muzicke radionice, pripremali kostime od papira i vjezbali pjevanje, sviranje i ples. Starija djeca su svirala i pjevala a mladji su plesali i lupali po bubnjevima. Tu je bio i Mauricio u mladjoj grupi.

Maja i ja izlazimo iz slamnatog dvorca

Krajem augusta smo isli brati borovnice na farmi Quinn Ille Perrot. Raj za djecu sa raznoraznim toboganima i kucicama .  Tu je i stala sa gicama, kozama , kokoskama. Uvukla sam se se s Majom u kulu od slame sa niskim « «plafonom »,  ali sam imala problema da izadjem.

Dio velikog vodenog sliva St-Laurent koji zovu jezero St-Louis je blizu nase kuce. Lijepe su veceri krajem augusta.  Zalazak sunca, je  caroban u ovo doba godine. Tu cesto dodju i zaljubljenici jedrenja sa zmajem, kad je vjetar dovoljno jak.

Zalazak sunca u našem komšiluku

Maja je bila kod nas na spavanju za Labor day, pa smo ujutro imali dorucak s palacinkama. Jutro je bilo ugodno, vedro nebo, lan je procvjetao u saksiji. Maja se izjasnila da ne voli palacinke. Kako moze neko da ne voli palacinke ?

Tog vikenda smose prosetali po gradu. Zeljela sam pogledati izlozbu fotografija napolju, u McGill College Avenue. Slike vrijede hiljadu rijeci, govore o kanadskim skolama za indijansku djecu. Veoma tuzno. O tome zelim da nesto napisem, onako iz mog srca. Cesto razmisljam o toj djeci. Bili su odvedeni daleko od svojih najmilijih, prisiljeni da se sluze tudjim jezikom……

Palačinke za doručak

Prosetali smo kroz grad i uslikali interesantno gradiliste na malom prostoru izmedju visokih zgrada. Prosli kroz poslovni dio grada. Visoke velelepne zgrade, asfalt, sve je cisto i na svom mjestu. Fali mu topline, malo prljavih beskucnika, malih radnjica, ulicnih prodavaca i zabavljaca. Sve je prilicno sterilno. Interesnatana statua sa Taichi pozom i ulaz u métro stanicu donesen iz Pariza.

Poslije izlozbe smo prosetali uz Montrealsku luku i vecerali palacinke u mom omiljenom restoranu Jardin Nelson. Opet ja. Ko o cemu baka o palacinkama. Jako lijepo mjesto, smjesteno na prostoru neke srusene zgrade. Okolo su zidovi sa ciglama od susjednih zgrada. Na jednom od balkona svako vece neka grupa svira jazz.

Ju Ming Taichi Single Whip

U septembru smo pripremili piknik iza kuce za familiju, prijatelje i komsije. Morali smo obuci jakne, u sjeni je bilo hladno. Cevapi i pljeskavice su dobro dosli, ugrijali i one najmanje.

Lisce je pocelo mijenjati boju, moje tkalacko drustvo je imalo prvi sastanak u novoj sezoni, djeca idu u skolu, putevi su ponovo zakrceni sa autima. Organizuju se razne trke i hodanja za doobrotvorne svrhe, to je isto znak da je stigla jesen. Moja komsinica, 98 stara dama, kaze da, najvise voli kad se svi vrate na posao i u skolu. Onda se i ona smiri znajuci da su djeca i unuci tu negdje blizu.

Kopija metro stanice iz Pariza

Zidanje zgrade u strogom centru

Zgrade se zidaju na malom prostoru

Ispred Taichi statue

Lan procvjetao kasnije

Momo u kanti koju su pojeli rakuni

Maja u bađti

Roštilj sa familijom i komšijama

Maja

Topli pozdrav svima od Dubravke

Uz Saimin komentar

Ah taj Japan...

Prva tura u kompletu.

U Hrvatskoj sam citala priloge sa bloga. Posebno sam bila zadivljena Izetovim prilozima iz Japana. Nisam mogla pretpostaviti da ce me ti prilozi vratiti u djetinjstva sa takvom bujicom sjecanja.

Na Murteru sa kojeg se ide na Kornate. Zlatkova tura.

Dani su prolazili ludjackom brzinom puni aktivnosti od ranog ustajanja i u najljepsem miru pijenje "bicerina " (mala casica u koju stane otprilike dva cepa boce) kantarionove travarice, kafe i na kraju caja. To nam je 400-to godisnji ceremonijal koji je vrlo rijetko bio prekidan. Mozda zbog toga nemamo problema sa cirkulaciom. Samo cvrkut raznih ptica, plavo nebo, sunce na izlasku i zelenilo svuda oko nas. Onda budjenje unuka i djece Franinih prijatelja (u julu), Zlatka, Zoe i unuka i curice od snahinog brata Djoela, (u augustu).  Kad se probude!  Trudili  smo se da ih maksimalno zabavljamo i pruzamo sve sto im treba da bi mladi sto duze spavali. Hronicno su neispavani, sto zbog djece sto zbog dugog sjedenja nocu. Zeljni prijateljstva i druzenja na nas nacin jer su jednom u godini ovde na odmoru.

Nas unuk i ujakova djevojcica cude se paprikama u vrtu.
Ona zivi u Londonu

Mi smo odlazili ranije na spavanje. Onda mi kad legnem dolaze misli koje bi trebalo napisati na blog, ali umor i pospanost ne dozvoljavaju.

Vrijeme se provodilo puno i na skype u julu sa Zlatkom u Holandiji a u augustu sa Franom u Armeniji. Onda sam sebi rekla da se necu vise patiti nego cekati kisne sarajevske dane da se sa zadovoljstvom vratim na ovaj blog.

Ja ne znam da li jos ima ovakvih blogova jer malo koristim internet. Sve sto je zabavno i lijepo dobijem od prijatelja (Amerike, Beograda, Banja luke). Ovaj blog je meni kao razgovor sa dragim prijateljim sa kojima djelim uspomene, emocije, slaganja, neslaganja a koje ne mozemo podijeliti fizickim susretom. Puno je iskrenosti, nema dvolicnosti vec samo licna dogadjanja i dobra i losa i sve sto se desava u nasim zivotima na raznim stranama svijeta. Ali zajednicka je "zal ne za mladost vec za Banja Luku".

Dio prve ture sa Franinom rajom.

Kad zale i za njom i oni koji u njoj nisu rodjeni, ali su normalni a morali su je napustiti onda se moze shvatiti kako je onima koji su u njoj i rodjeni.
Sigurna sam da smo i ja i Amila bile rijetko u situaciji da se sjetimo jedna druge. Njeno javljane na blog i njena slika su mi vrlo cesto u glavi.

Samo hrabri, odnosno "vrbaslije" u moru

Ovo ljeto je bilo dugo i toplo ali more oko Sibenika je bilo hladno kao nikad do sada.
Kako sam ja uzivala, temperatura mora oko 20 stepeni Celziusa. Kao Vrbas u djetinjstvu i mladosti u vrijeme dugog i vruceg ljeta.
U tim trenutcima Amilin camac je bio neprestano u mojim mislima. Moja sestra je likovni kriticar zivjela sam oko slika i sa slikama. Umjetnost koju ona preferira nije moj stil, postujem to ali mi se ne svidja. Amilina slika je nesto sto kod mene stvara posebne emocije.

Zeljela sam pisati o Izetovom prilogu i uspomenama iz mog djetinjstva u naninoj kuci. Skidanje cipela, sjedenje na podu za sofrom koja je okrugla za razliku od stolova u japanskim restoranima koji su cetvrtasti, ali nije to naislo u mozak vec ovo sto sam napisala. Slijedi sljedeci put.

Dvojac mladih tata sa djecom

Pozdrav Saima

Osamdesetšesti

Čestitka upravo stigla iz Danske

Jučer smo proslavili dida Danin rođendan. Osamdesetšesti.

Već po tradiciji, ide se u neki od restorana sa dobrom klopom a dida Dane plaća. Nije loš deal, morate priznati.

Ispred restorana

Ovaj put smo izabrali Pittsburgh State Co., restoran u dijelu grada koji se zove South Side. To je dio grada preko puta downtown-a, na drugoj obali Monangehela rijeke, u kojem se načičkalo na desetine restorana. To je raj za mladu raju a istovremeno i turistička atrakcija zbog interesantne arhitekture. Uveče sve vrvi od mladosti i teško je naći prazno mjesto. Mi smo se odlučili za subotu poslije podne, znajući da će nam biti lakše naći parking, a planirali smo i da se odvezemo do još jednog vidikovca na kojem dido i Tufekčići nisu do sada bili.

Hrana je bila odlična. Ja sam, kao što to obično činim u ovakvim prilikama, izabrao New York Stake, i nisam pogriješio. Isto je vrijedilo i za piće: pivo za mene, a vino za ostale.

Sa South Side-a smo se odvezli na vidikovac iznad West Side-a, odakle se pruža veoma lijep pogled na downtow. Dan je bio izuzetno lijep, sunčan, pa smo se na vidikovcu zadržali malo duže nego smo planirali. A onda, nazad kući, na kavu i rođendansku tortu.

Čini se da je hrana dobra

Tako je prošao još jedan lijep dan, u druženju i prijatnom razgovoru.

Pao je dogovor da sve ponovimo slijedeće godine. Restoran još nismo izabrali.

East Carson Street

Interesanta fasada

Downtown iza nas

Evo i Tufekčića

Ah što smo sretni!

Downtown Pittsburgh

Evo i slavljenika

Gospođe i Pittsburgh između njih

Downtow i ekipa

Pogled sa Grand Overview-a

Dido otvara čestitku

Čestitka od Tufekčića