Čestitka

Dubravka

Sretna Nova 2017!

Bosna, nastavak

Dojmovi iz Fojnice se ne gube, svaki trenutak proveden tamo ima svoje slike koje se neprestano nižu u mojoj glavi. I onda nevjerovatna vijest da je Muzej  prije dva dana proglašen muzejem Evrope. Nagrada će biti uručena u maju iduće godine ali nisam čula u kojoj zemlji.

Posljenja bosanska kraljica Katarina.
Uživala sam gledajući ljepotu ovog lica.
Ovakvih lica naših žena se može sresti
u svim gradovima naše Bosne

Kad smo iz Kiseljaka ulazili na usku cestu koja vodi u Fojnicu kuće su se nizale jedna za drugom. Bila je rodna jesen, pred svakom kućom se prodaje poznati fojnički krompir i crveni luk. Uredjene kuće, vrtovi, šumarci čije treperenje listova izgleda kao da šumi dobrodošlica  zajedno sa samostanskim zvonima i glasom mujezina sa džamije. Kad se ispred samostana pogleda u dolinu vidi se samo jedna džamija još iz turskog vremena i jedna katolička crkva.

Znam da sam kroz život slušala djeliće priča o fojničkim fratrima koje sam neznano kad i gdje čula.
Prije rata je bio poznat fojnički hotel "Reumal" u kojem su se ljudi liječili na daleko poznatom vrućom vodom koja ima miris kuhanih jaja. Tada su stariji ljudi išli masovno preko socijalnog i borili se protiv reuma i išijasa, a nama u mladosti to nije nista značilo jer  mladost ne reaguje na takvu vrstu problema. 
Sada je sagrađen novi hotel "Natura" koji spada u vrstu danas vrhunski hotela po svijetu.
Mi smo išli u bazen svaki dan. Obično se tu u hotelu održavaju razni seminari. Predavanja im traju po cijeli dan. Na kupanje dolaze naveče. Našeg "normalnog" svijeta nema jer su cijene boravka u bazenu i razne vrste masaža dostupne samo ljudima sa dubljim džepom. 

U bazenu hotela

Vice, Bakir, Jadranka i ja smo najčešće bili u bazenu sami ili s još par ljudi. Upoznala sam dvoje Banjalučana koji žive u Gracu od 93 . Oboje su medicinski radnici. Preživaju se Gutić. Oni i ja smo bez prestanka "trkeljali" Banja Luku. Puno ih je interesovalo naše preživljavanje u ratnom Sarajevu. Došli su na kraći odmor, rekli sebi da idu za Sarajevo i "nabasali" na tablu koja pokazuje da se ulazi u Fojničko područje i tu se zaustavili.

Još jedan dio galerije koju je Meliha postavila

Nešto u čemu smo se odmah složili je bilo to pitanje: "kako nam se moglo desiti da smo u bivšoj državi samo spominjali ustaške i četnicke zločine  (ne spominjem balije, jer ih je bilo u obe te formacije), išlo se po stratištima i logorima.
Ja sam tada mislila kako bosanski rukovodioci nisu organizovali besplatne ekskurzije nama Bosancima u Fojnicu da učimo istoriju Bosne i da imamo slike po ustanovama posljednje bosanske kraljice Katarine, Bosne Srebrene, sve zasluge fra Andjela Zvizdovića o bogatstvu ruda, minerala, zlata, srebra, šuma, rijeka i bosanske tolerancije svih njenih žitelja.

Dobila sam podatak da je po posljednjem popisu iz 1991. godine bilo 16.227 stanovnika.
Bošnjaka - ranije muslimana, 8.010, Hrvata 6.637, Srba 154, Jugoslovena 396 i ostalih 1028.

Prva osnovna škola u Bosni

U posljednjem ratu veliki broj Visočana je bježao u Fojnicu, bježeći od četničkog granatiranja. U Visokom su fratri otvorili najveću Gimnaziju u kojoj su se školovali svi narodi. To je bilo vrhunsko obrazovanje i odavno je u Bosni postojala definicija: "Možeš imati višu školu, možeš imati i visoku školu, ali ako nemaš Visoku, nemaš ništa". To je i onda i sada bio izuzetno pametan i radin narod.

I danas je u Fojnici suživot na visokom nivou, ali najveća bol, tuga i mrlja koju svi nose na srcu je ubistvo četiri fratra od strane nekih idiota iz Armije BIH. Još uvijek nisu otkriveni i procesuirani.

Šaljem i nešto slika koje sam napravila, iz kojih možete vidjeti da su nama Bosancima   "Srbi i Hrvati" dozvolili da učimo o istoriji i ljepotama domovine naših predaka, možda  ovog rata ne bi ni bilo.

Ako u nekim riječima otkrijete greške u slovima, do starog je Ipoda koji ne može da briše samo jedno slovo nego moram cijelu riječ. A neda mi se.

Pozdrav Saima

Srednjovjekovna karta stotina minerala i ruda
u Fojničkom području

Novi hotel "Natura"

Na terasi apartmana

Apartmansko naselje

Dio galerije

Dio muzeja istorije Bosne u zadnjih sedam stoljeća

Slika Amile Hadžimejlić "Izbjeglice" koja me se jako dojmila

Bazen u hotelu "Natura"

Vez koji su Osmanlije donije u Bosnu

Ispred jednu od kuća za izdavanje

Druženje s rajom s posla

Ne znam kako se drugima čini ali meni vrijeme s godinama prolazi sve brže i brže. Jučerašnje druženje s rajom s posla me podsjeti da je od mog odlaska u penziju prošlo već skoro punih pet godina. Godišnjicu ću „proslaviti“ 1. februara slijedeće godine a meni se čini da je to bilo prije dvije-tri godine.

Dan ranije me nazva moj prijatelj Rao i reče da me bivši direktor poziva na ručak. Bit će to susret stare ekipe koja je u svojim rukama držala biblioteku pravnog fakulteta, stim što sam ja bio zadužen za tehnologiju za cijeli fakultet. Dogovor je bio da Rao i ja navratimo do fakulteta (Rao se prije šest mjeseci konačno odlučio da ode u penziju a već je zagazio u osmu deceniju) i da se sastanemo sa direktorom i još jednim od menađera, Tsegaye Beru-om.

Frank Liu, direktor biblioteke i pomoćnik dekana fakulteta je par godina stariji od Rao-a i još ne namjerava da se smiri dok je Tsegaye par godina mlađi od mene (čini mi se da je ove godine napunio 65). Bilo je to šansa da vidim staro društvo s posla koje se jako prorijedilo jer su se na poslu desile mnoge promjene. U biblioteci od 20-tak zaposlenih sada radi samo sedmoro a i mnogo radnih kolega s fakulteta se penzioniralo ili više ne radi tamo. Bivši dekan je ovog ljeta postao predsjednik univerziteta, veliki broj profesora je otišao u penziju a i administracija je poprilično smanjena. U biblioteci sam zatekao samo dvoje kolega iz „mog vremena“ a usput sam sreo samo jednog od profesora koji još uvijek radi, jednu sekretaricu iz administracije, te dvoje koje se brinu o čistoći objekta. 

Zgrada je zjapila prazna jer su predavanja i ispiti završeni i nema studenata koji stvaraju posebnu atmosferu tokom školske godine. Čak je i kafeterija zatvorena do početka slijedećeg semestra.

Na ručak smo otišli u italijanski restoran Bravo u sjevernom predgrađu Pittsburgha. Kako sam neposredno pred odlazak iz kuće dobro doručkovao (pršuta iz Parme, Italija, naš kraški vrat i sušene svinjske mesne kobasice, Jalsberg sir iz Norveške, provolone iz Italije i feta iz Turske, putar iz Irske, odličan kruh iz lokalne pekare, te čaj koji Nera pravi od mješevine različitih trava iz našeg backyarda), naručio sam pizzu u nadi da će mi neko od raje pomoći. I Rao se odlučio za pizzu (u njegovoj slučaju, vegetarijansku jer je on vegetarijanac) a direktor i Tregaye su odabrali paste.

Uz pivo i ugodan razgovor vrijeme je brzo proteklo. Prisjećali smo se dogodovština s posla, posebne atmosfere koja se osjećala u biblioteci u kojoj je priličan broj zaposlenih došao iz drugih zemalja. Na univerzitetu su bile poznate zabave u biblioteci krajem školske godine kada bi svi zaposleni učestvovali donoseći specijalitete iz svojih zemalja (Kine, Indije, Etiopije, Bosne), napravljene specijalno za tu prirodu. Sjećam se kako bi burek i sirnica koje bi napravila Nera prvi planuli, a slično je bilo i sa baklavom. Joe Campion, direktor Admission ureda, je znao pojesti pet-šest komada tako da je jedne godine Nera specijalno za njega napravila omanji pleh.

Radeći na fakultetu osjećao sam kao da sam u starom kraju, kao da sam se vratio u socijalizam koji smo mi tako brzo otjerali na smetljište historije, nadajući se da će nam demokratske promjene donijeti „blagostanje“ zapada. Šta smo dobili, svima je poznato.

Direktor i Tsegaye su se vratili na posao a Rao i ja otišli kući uz dogovor da ćemo se ubuduće sretati češće. Tako će se druženje ekipe koja je provela poprilično vremena radeći zajedno nastaviti. Koliko dugo, vidjet ćemo. 

Sentiš

Sentiš

-...plešete´li ovaj ples? (pitam.)

- ...rado. (odgovori)

- Ovo je sentiš. Pa oprostite ako Vas budem okretao uvijek na istu stranu.

Drugačije ne umijem. (upozoravam)

- ....ne mari... (odgovori)

,a sa Ćajevčevog razglasa u sali Ćajevca,    tugaljivo je pjevao Omer , „O, Dona...“

-Oprostite, ima nepisano pravilo... ono tri plesa. Iz„bontona...“ a vidim i vaše drugarice...

-Niko mene ne čeka. (odgovori)

- Ja sam Grof. Oprostite, nisam se ni predstavio....Vi ste..?

-Kolinda.

Nećete zamjeriti ako Vas otpratim do kuće. Ja sam iz Šehera...gdje stanujete...?

-...kod Poljoprivredne škole....(odgovori, poslije zadnje (8) osmice te subote)

U Bosni

Sultan Mehmed el Fatih i fra Andjelo Zvizdović.
Plašt koji je sultan poklonio fra Andjelu

Od 15.11 do 15.12., 30 dana mogu podijeliti u tačno tri trećine u kojima su bili ravnomjerno podjeljeni dogadjaji o kojima sam svaki put pokušavala da pišem.

Prvih deset dana bili smo u Fojnici. Prijatelji imaju apartman i zovu već par godina da im budemo gosti.

Drugih deset dana su nam stigli Frane i njegova porodica u goste. Druženje sa unukom koji će za 10-tak dana napuniti 4 godine je bilo intenzivno. Već je dječak i cijelo vrijeme nije želio nikud ići s roditeljima (to bi najčešće bilo druženje s prijateljima po kafićima) nego je s nama napravio igraonicu u kući. Postavljao je stotine pitanja i na sva dobio odgovore.
Strpljive i adekvatne njegovim godinama.

Original Ahdname kojim je sultan naredio da se čuva
samostan i njegovi fratri

Trećih 10 dana, odmah nakon njihovog odlaska, dobila sam neku virozu. I sad dok pišem sam u tom stanju.  Pokušavam da se sjetim kad sam zadnji put u zivotu ležala toliko dugo i ne mogu. 

Zato ću sada prvo pisati o Fojnici. Bio je to period Miholjskog ljeta. Priroda je još bila u ljetnom ruhu, zelenilo i cvijeće nije dotakla ni jedna jesenja boja.

Taj mali gradić, tek 40-tak km od Sarajeva, u kojem već 700 godina postoji i opstoji Franjevački samostan i Crkva Duha svetoga. Samostan je sredjen, muzej obnovljen i pun istorije , ljepote i bogatstva naše lijepe Bosne. Jedan od razloga koji mi je ovaj put bio motiv da moram otići je i to što je moja sestra Meliha Husedžinović prije tri godine na molbu tadašnjeg gvardijana da na posljednjem spratu napravi Galeriju u kojoj će ostati, za sva buduća pokoljenja, sve vrijednosti likovne umjetnosti skupljanje tih 700 godina a poklanjanje od svih vrsta gospodara, plemića, umjetnika i običnih gradjana.

Samo jedan dio galerije koju je postavila moja sestra

Četiri dana smo provodili samo u prostorima muzeja i svaki dan bili ponosniji na mjesto i vrijeme i kulturnom okruzenju i materijalnom bogatstvu u kojem su tada živjeli izrazito radišni naši preci. 

Kad sam se kustošici koja vodi muzej predstavila kao Melihina sestra, bila je jako dirnuta i posvetila nam je mnogo vremena. Rekla je da svaki put kad joj dolaze grupe iz Sarajeva ona obavijesti da je galeriju u potpunosti opremila Meliha Husedžinović, direktorica Umjetničke galerije, i da će za sva vremena ona ostati takva.

I kod mene i kod Vice su emocije bile snažne, bez prestanka smo razgovarali o vremenu u kojem smo živjeli. On u Beogradu , zavšsio sve škole, a ja u Banja Luci. 

I onda istorija u kojoj smo učili imena turskih dahija napamet, Kosovski boj, Marka Kraljevića , Miloša Obilića, ulice u Sarajevu po Baščaršiji i centru nosile nazive tih junaka.
Onda dolazi period četnika i ustaša, logora i ubijanja antifašista itd.

Mali predah na terasi novog apartmanskog naselja

Pa mi na osnovu toga nismo ni mogli voljeti ovu našu zemlju jer su oni koji su nam pisali istoriju dolazili iz opanaka u gradove. Bez obrazovanja, bez knjige kao upotrebe vrijednosti u životu.
Nije bilo ulice Kraljice Katarine , posljednje bosanske kraljice , čiji me crtež fascinirao i gledam to lice i tu blagost i ljepotu nekoliko puta.

Napravila sam mnogo fotografija i pokušat ću  na ovom blogu poslati što vise slika sa komentarima, da bar sada onaj ko želi može nešto saznati.

Zato mi je drago Co što sam reagovala onako kako sam reagovala na tvoj prilog o Buci jer zaista si zagadio u jednom trenutku ovaj blog dajući značaj ovakvim mediokritetima i slikama ludjaka na njemu. To me je podsjetilo na naša učenja o tim idiotima i jedina misao mi je bila "Zar i ti  sine Brute!" 

A  danas srpsko-hrvatski odnosi tj četničko-ustaški ubijaju gore nego granate u ratu. Od granata smo se mogli sakriti, ubijale su odmah fizicki, ali ovi idioti ubijaju i mozak i dušu, normalnom svijetu ubijaju osmijeh sa lica i volju za životom a to je puno gore.

Pozdrav Saima

Zapisi iz ukletog grada

Često ponavljam kako bi bilo dobro kada bi se moji bivši sugrađani potrudili da stave na papir svoje živote, naročito period od kraja osamdesetih pa na ovamo, jer ako se nešto ne zapiše, neminovno pada u zaborav. Događaji krajem osamdesetih zaslužuju da budu zapisani jer ne događa se svakome da doživi ono što smo mi doživjeli. Zapisa, istina, ima, ali bi ih trebalo biti više jer se samo tako, pisanom riječi, može objasniti šta se to kod nas zapravo dogodilo. Posebnu vrijednost čini činjenica da su pisani riječima običnih ljudi, bez uljepšavanja i nepotrebnih stilskih figura koje ponekad daju pogrešnu sliku. A ona nije lijepa. Bar ona krajem osamdesetih i početkom devedesetih. Kasnije, slike se razlikuju, ovisno od toga  kako se ko snašao u novim sredinama.

Jedan od prognanih koji je odlučio da svojim unucima ostavi u amanet sjećanje na njihovog didu je Ahmet Kozaragić, moj prijatelj iz lijepih muzičkih dana. Jedno vrijeme sam bio član VIS-a Amori čiju osnovu su činili Ahmet i njegov brat Đeđo. Bili su to lijepi dani, bezbrižni, onakvi kakve se većina nas sjeća. Nakon što sam prestao javno nastupati, druženja s Ahmetom (i ostalim banjalučkim muzičarima) su se urijedila ali smo cijelo vrijeme ostali u kontaktu.

Ahmet je završio u Švedskoj. I koliko mi je poznato iz kontakata preko Interneta, lijepo se snašao. U Švedskoj je dočekao i penziju i sada čeka da i supruga uplovi u penzionerske vode pa da se sve kockice slože. I Ahmet je jedan od onih koji su odlučili da u Istri provede starost, bar onih šest mjeseci kada je vrijeme lijepo. To je, čini mi se, nova životna „šema“ prognanika koji su završili na sjeveru Evrope. Pola godine provode u starom kraju, blizu mora, a drugu polovinu u novim domovinama koje pružaju socijalnu sigurnost i standard koji se ne može tek tako odbaciti. Lijepo je kada si to mogu priuštiti. Siguran sam da o tome nisu mogli ni sanjati u danima kada su napuštali rodni grad i drugima ostavljali sve ono što su stekli. Ali, život je takav. Vjerujem da bi se mnogi od onih koji su za sitne pare kupovali stanove i kuće od prognanika sada rado mijenjali. Da ne spominjem one sitne duše koje su otimale od dojučerašnjih komšija i poznanika. Stigla ih je kletva. Većina sada jedva sastavlja kraj s krajem. Penzije, ako ih neko od njih i ima, su muzerne i nisu dovoljne za pristojan život.

Da Ahmet priprema knjigu sam znao već poodavno. Pratio sam njegove diskusije na nekoliko portala i bilo mi je drago da je ostao onaj isti, ne prihvaćajući svrstavanje u nacionalne torove. Malo je takvih danas jer su nacija i religija postale najvažnija „zanimanja“ kod mnogih. Rijetki su oni koji se drže svojih životnih principa i na koje nije uticala propaganda „njihovih vođa“.

Takav Ahmet se odlučio za pisanje iz sličnog razloga koji i mene drži da ostavim nešto iza sebe. Želja da mu potomci (a ima ih, hvala Bogu), saznaju šta se to desilo u životu njihovog dide da je na pola života napustio grad u kojem je rođen i kojeg još uvijek nosi u srcu.

Knjigu „Zapisi iz ukletog grada“ još nisam dobio ali sam pročitao nekoliko poglavlja objavljenih na Internetu. U njima Ahmet piše o događanjima u gradu tokom 92. i  93. na osnovu zapisa koje je cijelo vrijeme pravio. Divim se onim pojedincima koji su u to ružno doba imali snage da svoja zapažanja stave na papir. Hiljadu puta sam se pokajao što i sam to nisam činio jer mi sada nedostaju mnogi detalji koje bih mogao koristiti u mojoj knjizi, ako je ikada završim. Ahmet je, za razliku od mene, ipak bio manje naivan, iako se kroz njegovo pisanje stalno provlači misao kako će sav užas iznenada stati, kako će pomahnitali odjednom doći pameti i shvatiti da je ono što rade zločin.

Ahmetu se zahvaljujem na trudu, na njegovoj želji da se i on pridruži onima koji se bore da istina jednom ipak ispliva na površinu u ovo doba kada laž sve jače steže svoj obruč oko poštena čovjeka. Internet je moćna stvar, idealno oružje u rukama ljudi sa zlim namjerama i teško je predvidjeti kako će se svijet razvijati o ovim novim uvjetima. Sada svako ko ima pristup Internetu može širiti laži bez ikakvih ličnih posljedica i teško je da se to više može spriječiti. A posljedice za čovječanstvo mogu biti katastrofalne. Zbog toga još više cijenim Ahmetov trud i želim mu da dugo uživa u svojoj mirovini. Svojim životom i odnosom prema istini je to sigurno zaslužio.

Par dana Ližnjana

Eko ispred svog ljetnjeg doma

Prošlog ljeta sam, pored Banjaluke, posjetio još nekoliko mjesta bivše mi domovine. Ko zna da li bi me put ikada odveo u u Ližnjan, malo mjesto u Istri, da nije bilo rata. Istra je, zadnjih godina, postala krajnje odredište za priličan broj Banjalučana koji je vide kao mjesto gdje će provesti starost. Izbor nije slučajan.

Dnevni boravak s kuhinjom i trpezarijom

Banjaluka još od početka devedesetih nije ono što je nekada bila i mnogi prognani ne pomišljaju da se u nju vrate. A mogli bi, jer u njoj još uvijek imaju stanove, kuće, ili dovoljno novaca da si kupe nešto za stare dane. Ali, nije to onaj grad na kojeg su navikli, koji je na daleko bio poznat po svom gostoprimstvu, koji je otvorenih ruku prihvaćao sve koji su u njega dolazili. Na njenim ulicama se govori nekim drugim jezikom, zvuke gitara su zamijenile dragačevske (i kojekakve druge) trube a štandovi s knjigama nude književno smeće primjereno njenim novim stanovnicima. Narod šljegao iz okolnih sela i manjih mjesta, uz one pristigle iz Like, Banije, Korduna i Hrvatske Zagore, je donio novu “kulturu” koju je teško ne primjetiti a još teže podnostit dan za danom.

Pogled prema terasi

Ni u drugim gradovima Bosne, a ni susjedne Hrvatske, nije puno bolje. Zbog toga je Istra, taj kutak Hrvatske koji je, čini mi se, ponajviše zadržao onaj stari duh u kojem smo rođeni i odrasli, postala zanimljiva za mnoge protjerane Banjalučane. Kupuju se stanovi i kuće u nadi da će se tu, u blizini mora, naći smiraj pod stare dane.

Eko i Emina su se odlučili za Ližnjan, malo mjesto u blizini Medulina, u kojem se smjestilo par familija iz starog kraja. Tako će se opet biti u komšiluku, kao nekada, kada smo, zapravo svi bili komšije jedni drugima. Mjesto je zadnjih godina doživjelo građevinski bum jer broj potencijalnih povratnika raste i na sve strane su vidljivi novi građevinski objekti koji nude apartmane na prodaju.

Velika terasa okrenuta prema moru

Proveo sam par lijepih dana s Ekom u njegovom prostranom apartmanu na prvom katu novog objekta. Sve je spremno za jednu lijepu starost nakon progona iz rodnog grada i snalaženja u novoj sredini na sjeveru Evrope gdje su ljeta kratka a zime duge. Naš narod, vrijedan i pošten, se uglavnom dobro snašao i sada je vrijeme da se smirii i proživi starost tamo gdje se lijepo osjeća.  A Istra je, čini se, to mjesto. Samo da zdravlje posluzi. 

Negdje u daljini pogled mi se gubi...

Jos jedan novi objekat ocekuje kupce

Svratili smo i do malog restorancica na plazi

S familijom u obliznjem restoranu: ceka se vecera