Munevera i Džemil

Prije nešto više od mjesec dana dobijem poruku preko facebook messengera. Javlja mi se Džemil Hadžiabdulahović. Kaže da dolazi u Istru polovinom septembra i da bi volio da se nađemo.

Pogledam njegovu profile sliku, čovjek mi poznat. Potražim još neke i naletim na jednu iz šezedesetih. Vidim da čovjeka poznajem, da smo se najvjerojatnije sretali, možda bili u društvu, ali se ne mogu sjetiti odakle. Godine čine svoje i slike iz prošlosti polako ali sigurno blijede.

Odgovorih Džemilu da bi mi bilo drago da se vidimo, da mi se javi kada stigne.

I bi tako. Kada su stigli na odredište Džemil se ponovo javi i reče da su odsjeli u jednom apartmanu na Stoji. Dogovorismo se da skoknu do nas, da vide gdje smo, da popijemo kavu i da se malo ispričamo. Džemil mi je u prvom javljanju spomenuo da su u Istru stigli s namjerom da vide kakve su šanse da se i oni pod stare dane ovdje skrase. Mi, već kao „veterani“ s iskustvom u ovim krajevima, možemo pomoći sa svojim savjetima.

Dan je bio prekrasan, onakav kakvi znaju biti dani ovdje kod nas kada prođu ljetne vrućine a gosti se prorijede. U kafiću Yes raje sve više. S razlogom. Terasa je veći dio dana obasjana suncem a s nje se pruža lijepi pogled na zaliv.

Nakon kavice obiđošmo našu uvalu a onda Munevera i Džemil predložiše da nešto pojedemo. Bilo je već rano popodne pa prošetašmo marinom Veruda do njenog restorana Volaria. S terase restorana se pruža lijep pogled na marinu punu ukotvljenih jahti. Ljeti je restoran prepun gostiju, naročito uveče ali kako je već polovina septembra mogli smo izabrati stol po želji. Hrana je bila ukusna i uz piće i razgovor vrijeme je brzo teklo.

Nakon ručka smo se vratili do našeg stana a onda sam goste odbacio do njihovog apartmana. Pula je mali grad i sve je blizu.

Muneveri i Džemilu smo prenijeli sve naše dosadašnje utiske. Jako su zainteresirani da USA zamijene Istrom, ako im to hrvatski zakoni dozvole. Bilo bi nam drago da se njihove želje ostvare jer bi se njihovim dolaskom broj prijatelja u novoj sredini povećao. U tih nekoliko sati koje smo proveli zajedno ispričali smo se kao da se oduvijek znamo. Tako je to valjda s našom pravom banjalučkom rajom. Za lijepo druženje nije obavezno da smo bili prijatelji. Dovoljno je da smo se poznavali iz grada.

Priča je bilo na pretek. I onih iz starih vremena, i onih iz izbjegličkih dana. Džamil je s Pobrđa i imamo dosta zajedničkih prijatelja i poznanika. Spomenusmo Ziska, Relju, Burdu... Od rata, Munevera i on žive u Los Angelesu gdje su bili česti gosti u restoranu Aroma Adema Slipca gdje se naša raja znala okupljati. Vidim ga na nekim fotografijama u društvu s Radom Šerbeđijom koji je također bio česti posjetilac Arome. Ako se skrase u Istri opet bi mogli sretati Radu koji dosta vremena provodi u malom istarskom mjestašcu Barbariga. I tu se Rade druži s običnom rajom kao što je to radio i u Los Angelesu gdje mu je raja iz naših krajeva bila važnija od holivudskih zvijezda.

S Muneverom i Džemilom smo se vidjeli još jednom prije njihovog povratka u USA. Ovaj put smo se sreli na „njihovom“ terenu, u blizini apartmana u kojem su odsjeli. Apartman se nalazi u blizini tkz Gortanove plaže a kavu smo popili u kafiću u njenoj blizini. Nakon toga smo prošetali Lungomareom, popularnim šetalištem Puljana i vratili se do njihovog apartmana upoznajući Stoju, dio Pule koji još nismo imali prilike da obiđemo.

Naši iznenadni gosti se za par dana vraćaju u USA, s nadom da će naći načina da nam postanu sugrađani. Želimo im da im se planovi ostvare i da pod stare dane osjete život u dijelu bivše domovine gdje se još uvijek čovjek osjeća prijatno. 

Susret sa Sonjom i Zlajom

 

Izgleda kao da se pola Banjaluke preselilo u Istru.

Broj Banjalučana koji imaju veze s Istrom, bilo da su ovdje našli svoj novi dom, bilo da su kupili apartman za odmor, se svake godine povećava  tako da je mogućnost da nekog poznatog sretneš u gradu, naročito u glavnoj turističkoj ulici koja vodi od Zlatnih vrata do Foruma, velika. Sjećam se kako sam prije nekoliko godina šest dana hodao Banjalukom a da nisam sreo poznatu osobu. Ovdje se to ne može dogoditi.

Prije par dana smo ponovo imali jedan lijep susret s prijateljima. Sonja i Zlaja Povrženić došli u Fažanu da se malo odmore u apartmanu u Fažani koji je prije par mjeseci kupila njihova kćerka Ana. 

Vidjeli smo se na kratko jer Ana još uvijek nabavlja sitnice za apartman ali se nadamo da će susreta u budućnosti biti više.

Kratko druženje s Ljiljom i Mariom

Još jedan susret s rajom na našem terenu. Prije nekoliko dana u Pješčanu uvalu navratili Marčići, Ljilja i Mario. Došli da vide gdje smo i kako smo jer se zbog korone nismo vidjeli zadnje dvije godine iako smo par puta navraćali u Banjaluka na kratko.

Dovezao ih Nijaz Alagić, zajednički prijatelj s fakulteta koji od zadnjeg rata živi u Rovinju. S Nijazom se za ovih godinu i pol koliko smo u Istri nismo uspjeli družiti jer nikako da uhvatimo slobodnog vremena. Nadamo se da će tempo opasti ove jeseni i zime pa ćemo to popraviti.

Nakon što smo im na kratko pokazali naše malo misto sjeli smo na kavicu u naš omiljen kafić tokom ljeta. Kafić Dolce ima par stolova u blizini plaže pa tu često uživamo u prekrasnim zalascima sunca koje često zabilježim okom kamere. Ovaj put zalazak sunca nije bio vrijedan bilježenja ali nam je zato jako sunce pokvarilo kvalitet fotografije.

Kako se s fotografija može vidjeti, Ljilja i Mario se dobro drže, kao da ne stare. Ni korona im, koju su prebolovali prije nešto više od mjesec dana, nije mogla ništa. Kako smo zašli u godine kada se počnu javljati zdravstveni problemi, lijepo je vidjeti da se naša generacija još neda. Svaka naredna godina bez problema je za nas sada bonus.

Nakon kafića i kratkog obilaska mjesta zasjeli smo kod nas u lođi uz vino i odlične kolače iz pekare koju smo otkrili još prošle godine.

Gosti su za Rovinj krenuli kada je dobrano pao mrak. Srećom, Rovinj je udaljen 40-tak minute lagane vožnje što je za nas koji smo stigli iz USA komšiluk.

Ni ovaj put nisam puno koristio kameru ali je susret ipak ostao zabilježen s par fotografija. 

Dođu tako godine...

 kada se djeca bliže pedesetim, ili pređu pedesete, počinju se interesovati za svoje korijene. 

To se desilo sanada u Rakovom selu kod mog straijeg sine (52).

Obzirom da se broj starijih rođaka po Vicinoj strani, a i mojoj, sve više smanjuje, sreća je da još ima njegovih živih tetaka od koji se može nešto saznati.

Duško Radović je u svome "Beograde dobro jutro" napisao: "Majke rađaju sinovima sestre da imaju najveće bogatstvo TETKE".

Smatram ga genijalcem.

Uspjela sam da napravim porodično stablo pet generacije našeg dragog Vice.

Na ovoj slici su Vicin otac i majka na dan vjenčanja 1939. On je 1941. otišao u partizane. Ona je Vicu rodila 1942. Kada je Vice imao osam mjeseci pisao je pismo majci i zamolio je da mu pošalje Janju s novom grupom partizana jer su se jako voljeli. Baba je pristala, ona je poginula u bitci na Sutjesci kao bolničarka.

Vice je imao strinu koja je imala svoja dva sina i strica koji se čitav rat skrivao. Tu je bila i tetka Ana, očeva sestra, koja je bila djevojka. Na slici se vidi ko je siroče bez majke. Na njemu je velika košulja, vunene čarape i opanci a na njima...

Kad je Vice imao pet godina otac je iz Beograda došao po njega 1946. Rođaci su mu našli ženu kojoj je poginuo muž isto na Sutjesci i odveli ga za Beograd. Ako vam kažem da je maćeha kao iz romana, bit će dovoljno. Imala je i svog sina. Kako brzo su Titovi oficiri i ljudi sa sela postali uljuđeni a pošteni, učili vojne škole, najbobolje se vidi ako se uporede slika s vjenčanja i ova. Moram dati komentar o svim "borcima" iz zadnjeg rata koji su dolazili iz vukojebina a sada uživaju u bogatstvima stečenim mržnjom i zločinima.

Slijedeća generacija, Vice i ja na ogradi stare fontane u glavnom parku Banjaluke osam dana nakon Zlatkovog rođenja (27.12.1970.)

Nove generacije, Zlatko (stariji) i Zoe Brocklesby, Engleskinja i Frane (ime po Vicinom ocu) i supruga Ruskinja Zhanna Sian, obe Rak.

Stariji Thomas i mlađi Anthony (snaha Zoe dala imena,) u Rakovom selu ih zovu Tome i Ante.

Dirijan, Franin sin

Anet, Franina kcerka

Sretni trenuci sviju s prezimenom Rak, oduvijek osim bake. Snahe se dogovorile da se ovako uslikamo 2018. godine, pola godine prije odlaska našeg dide.

Pošto ovaj blog za mene kao Banjalučanku ima ogromnu vrijednost a moj stariji sin, kao dobar kompjuteraš (što mu je struka u Holandiji), uspijeva da sve moje što im je važno sačuva, evo fotografija koje se ne mogu ničim zamijeniti.

Srdačan pozdrav i sada uz želju za dobro zdravlje jer nam sada našoj generaciji najviše treba.

Saima