Svjetski putnici

Caco i Hida negdje u planinama Ekvadora

Hida i Caco su u USA stigli u novembru 95., izlazeći iz Banjaluke nakon što je rat zvanično završio jer normalnog života za njih tamo nije bilo. Stigli su u zemlju punu izazova, i dobrih i loših, gdje samo jedan pogrešan korak odvodi na stranputicu s koje se teško vraća na pravi put. Bez roditelja, bez završene škole, morali su se izboriti za svoje mjesto pod suncem.

I izborili su se. Oboje su završili fakultete, našli poslove i evo već punih dvadeset godina žive punim plućima, oslobođeni stega koje svojoj mladosti nameće njihov rodni grad. Postali su građani svijeta u pravom smislu te riječi, koristeći svaku mogućnost da putuju, upoznaju nove krajeve i ljude, daleko od sredine gdje je svijest zaleđena na početku devedesetih i nikakve je klimatske promjene ne mogu promijeniti.

Obišli su Hida i Caco puno toga. I drago mi je da je tako, da se nisu zabili u kuću i da im gomilanje novca nije najvažnija stvar na svijetu. Putuju kada god mogu, znajući da je mladost kratka i da bi se jednog dana mogli kajati što su je propustili. Proputovali su mnoge zemlje, neke za koje možda nekada nisu znali ni da postoje. Nekoliko puta sam ih molio da mi pošalju pokoji fotos, da vidim kuda se to skitaju. Prije nekoliko dana Hida mi posla pedesetak fotografija s njenih putovanja u Ekvador i Island, dvije zemlje toliko različite a u isto vrijeme toliko lijepe da planiraju da ih jednog dana u budućnosti ponovo posjete.

Volio bih da sam mlađi i da sam u prilici da putujem kao oni. Ali, godine pritišću, vrijeme izmiče, stari se. Ne znam šta će se od mojih planova ostvariti a šta ne ali sam siguran da će Hida i Caco svoja putovanja nastaviti još dugo i da im to bogatstvo niko neće moćo oteti. I drago mi je da je tako jer nisu dozvolili da im neljudi unište život kao što su uništili mnogima koji toga nisu ni svjesni.

Sjećanje na žrtve holokausta

Danas je dan sjećanja na žrtve holokausta, strašnog zločina koji su fašisti počinili nad Jevrejima tokom drugog svjetskog rata. Svijet ga nije zaboravio a evo prošlo je gotovo 70 godina od kako je rat završio i Hitlerova Njemačka doživjela poraz. Zlo nije preživjelo jer se cijeli svijet digao protiv njega. Učinjeno zlo je priznala i zvanična Njemačka, ograđujući se od neljudi koji su ga u njeno ime počinili. Prošlo je, dakle punih 70 godina od kada je jedna nacija priznala grešku što joj je omogućilo da dana živi normalno, napreduje, surađujući čak sa svojim najljućim neprijateljima.

Neki dan prelistavam nedeljno izdanje Pittsburgh Post-Gazette,  novina koje izlaze u Pittsburghu. U sekciji  The Region naslov: Holocaust educators racing to keep survivor’s stories alive. U slobodnom prevodu naslov govori o borbi s vremenom onih koji se bave izučavanjem holocasta kako bi  sačuvali sjećanja preživjelih jer ih je svakim danom sve manje. Radi se o ljudima u kasnim osamdesetim i devedesetim koje sjećanje još uvijek služi, kojima slike iz njihovih domovina i koncentracionih logora još uvijek nisu izblijedile. U Pittsburghu i okolini ih ima oko 60. Gospođa Bairnsfather, izvršni direktor Holocaust Centre u Pittsburghu, govori o borbi da se sjećanja sačuvaju, da se pronađu oni koji mogu dati svoj doprinos da se njihova lična stradanja dokumentiraju kako bi služila budućim generacijama da se zlo više nikada ne ponovi. Ona kaže da njihove istinite priče ne smiju biti zaboravljene, da bi to bio grijeh prema čovječanstvu.

Neki  od priživjelih se odlučuju da u svojim poznim godinama svoja sjećanja pretoče u napisanu riječ. Jedan od njih je Abe Salem, 96, poljski Jevrej koji je, uz pomoć drugih, napisao knjigu po naslovom: „Samo nekoliko pitanja: Barbarske priče iz običnog života“. Svoje priče obično završava pitanjima na koja uglavnom još uvijek ne zna odgovore.

Yolanda Avram Willis, 81, Jevrejka iz Grčke, priča o kršćanskoj familiji koja ih je skrivala za vrijeme njemačke okupacije Grčke. Počela je da piše knjigu u kojoj će se fokusirati na heroje holokausta, one koji su riskirali svoje živote da bi sačuvali tuđe. Knjigom želi da se zahvali onima koji su joj pomogli da preživi, te njihovim unucima i praunicima, jer je to jedini način na koji to može učiniti.

Mosha Baran, 95, je aktivan u kazivanju svoje vlastite priče, bilo da se radi o držanju govora po školama ili pišući svoj blog „Jezik može ubiti: poruke genocida“.

On kaže: „Jezik može izliječiti i jezik može ubiti. Radi se o tome da, ako si prisutan kada je nešto rečeno ili učinjeno, moraš reagirati jer, ako ti ne reagiraš, neko drugi će.“  Gospodin Baran je mišljenja da se ideja „jasnog jezika“ uklapa u širu temu učenja o holokaustu koja bi trebala pomoći da se ponovo ne počine isti zločini kao oni kada je ubijeno preko šest miliona Jevjera  i milioni drugih manjinskih naroda.

Poruka gospođe Elizabeth Brown, 97, koju su spasile američke trupe je: „Nikad ne odustaj. Nikad ne odustaj. Nikad ne odustaj. Mi moramo nastaviti. Mi ne možemo dozvoliti da nas unište. Mi moramo nastaviti.“

Čitajući članak moram povući paralele s našim sudbinama.

Ove godine će se navršiti 20 godina od potpisivanja Dejtonskog mirovnog sporazuma koji je u Bosni donio mir. Ali, malo šta se promijenilo u ljudskim glavama, da ne govorim o glavama političara. I u Bosni je učinjeno veliko zlo ali se ono danas slavi više nego ikada. Dižu se spomenici, pjevaju opjela, ubijanja nevinih i masovno protjerivanje onih koji su malo bolje prošli se slavi na sav glas. I gotovo niko da podigne glas, da se pobuni što se u njegovo ili njeno ime to radi.

Kemin vapaj „Zašto? Zašto?“, kada pita zašto su stanovnici Gornjeg Šehera bili maltretirani, prebijani, izgladnjivani, držani u okruženju?“  a da nisu učinila ama baš ništa da bi ih ta sudbina zatekla me podsjeti na neodgovorena pitanja gospodina Abe Salema koji ni do današnjeg ne zna odgovore na mnoga pitanja. Čini mi se da ni Kemo neće lako doći do odgovora kao ni većina nas koji postavljamo isto pitanje: „Zašto?“

Što se tiče onih koji su se otvoreno suprostavili zlu, a kojih je bilo i u našem gradu, se stidljivo govori ili se malo zna. Razlog je klima u gradu koja nije takva da bi oni koji bi o tome željeli govoriti mogli biti sigurni da se tim hrabrim pojedincima neće nešto ružno dogoditi jer se oni po pravilu smatraju izdajnicima svoga naroda. Izgleda da će morati proći još mnogo godina prije nego će im se moći odati priznanje koje zaslužuju.

Poruka gospodina Barana da se mora reagirati kada je nešto rečeno shvaćam dvojako. Trebalo je reagirati i devedesetih kada se zlo rađalo i raslo ali se treba reagirati i sada kada je mnogo toga iza nas. Treba pričati, bilježiti, pisati o tom zlu da se ne zaboravi, da ga lažovi ne preokrenu u svoju dobrobit kao što zadnjih godina sve češće i žešće rade. To je naš zadatak, svih nas koji smo zlo osjetili na svojoj koži. Naš zadatak je da se historija zabilježi onakva kakva je bila jer će ostati samo svjedočenja lažova na kojoj će se graditi budućnost. Zbog toga sam izuzetno zahvalan Kemi na njegovoj želji da nam ispriča kako je to u njegovom slučaju bilo. Bilo je na ovim stranicama još nekoliko svjedočenja koja zaslužuju da budu dio još jedne knjige o našem gradu i njegovim žiteljima, i onim dobrim a i onim zlim, koji su obilježile jedno razdoblje koje nekima nikada neće i ne može služiti na čast.

Završio bih riječima gospođe Elizaberth  Brown: „Nikad ne odustaj. Mi moramo nastaviti. Mi ne možemo dozvoliti da nas unište. Mi moramo nastaviti.“ Na nama je samima da li će se to desiti ili ne. Ne dozvolimo da i nas, kao što to sada rade s preživjelim žrtvama holokausta, zadesi ista sudbina: da nas traže da ispričamo šta nam se desilo a nas više nema.

„Die Bosnakien kommen, Marsch“

Ovaj put ću ti preko Beča. Carski grad teških eklektičkih fasada, kasnije Austrijskog stila fasadne izgradnje kako ga u Bosni i Hercegovini preuzeše, ono za Kalaja. Nova gradnja preko postmoderne do moderne me stvarno nije interesovala pa nakon obilaska naslijedja Stare monarhije sješću ti ja da na miru razaberem napamćeno. Kafana isto, Bečka, teških zavjesa, ogromnih ogledala upadno našminkanih Bečkih dama, moje godišće otprilike. I čudno. Par njih slične meni... Izduženog lica malo savijenog nosa, više garave no plave... Koincidencija, koja me navede na malu analizu i moju vezu sa ovim Starim gradom. Korelaciju ti nisam mogao naći ali će mi naumpasti oba moja dida jer druge logike nije bili... A,  

Did Ejub regrutovan u Banjalučkom okrugu i u Prvom svjetskom ratu bio u Austrijskoj vojsci, nije volio priču ali ako je regrutovan u Banjalučkom okrugu najvjerovatnije je služio u Drugoj Bošnjačkoj regimenti  Štab, I, II. i III Bataljon: Graz,  Grenadiergasse 8. I dok su se Bečka gospoda oficiri i kurve šetale Wienom did se na Monta Melliti tukao sa ostalim zemljacima od kojih većina izginu... u čast i za hrabrost ista ta Bečka gospoda oficiri i kurve dobiše „Die Bosnakien kommen, Marsch“ a moj did dobi tetku Hasibu, i vjerovatno kratku vezu sa bakama ovih dama što mi izgledaše na sestre. Tadašnje kurve kao i Bečke kurve prije njih dobiše posjede u Hrvatskoj jer to bijaše običaj u Monarhiji... to da dobiju imanja za zasluge. Da li je did imao šta sa kojom, tetke mi nisu rekle a može vjerovatno biti, da ja imao, jer evo slične mi... Ako je tako onda postoji mogućnost da ja u Lijepoj našoj imam svojat sa „uduplanin“ slovima u prezimenu...mislim potomci. Ovih Bečkih...

Did Muho banjalučki trgovac sa Hadži-Begzada mahale (Grab) vjerovatno podplati Komisiju na regrutaciji... ne on. Otac mu Husein pa po tome i Obama i ja u lozi imamo ono „H“ kazu „ejč“. Ali did je bio počesto u Becu, tetke objašnjavale da je išao fijakerom po „basmu“ za radnju a ja kada sam narastao znade da je did podosta sorvana bacio oni Bečkim damama... i Zagrebačkim, mislim na pupak. Od njega vjerovatno u Lijepoj našoj nemam Kolindu jer je Muho ipak za razliku od Ejuba ispod Čemernice birao lokale i najčešće sjedio u „Gradskoj kavani“ gdje je sjedio i bečki boem pjesnik Grilparzer.

Grof

Sjećate li se Ratkajevog prolaza?

Ratkajev prolaz

Na svom izbjegličkom putu iz Banja Luke, devedesetih godina, u potrazi za novom domovinom, mnogi Banjalučani su se zaustavili u Zagrebu. Neki privremeno, a neki su ostali trajno. Oni koji su odlučili produžiti, privremeno su se snalazili  kod rodjaka, prijatelja, po prihvatilištima i izbjegličkim kampovima, polagano prikupljajući papire za put u nepoznato. Tog trenutka, druge domovine nisu imali.

Iako su sve komunikacije s Bosnom bile u prekidu, ipak se našlo jedno mjesto ovdje u Zagrebu, gdje su Banjalučani mogli održati kontakt s rodnim krajem. To je Caritasova pošta, smještena u Ratkajevom  prolazu, maloj ulici koja spaja Vlašku i Martićevu ulicu, u sklopu zgrada zvanih Vatikan. U jednom davnom prilogu na ovom blogu, Co je spomenuo ovo mjesto. Bila je to kancelarija od desetak kvadrata, koju nam je dodijelilo Ministarstvo obrane RH, u koju su stizale pošiljke iz Banja Luke i prikupljana pošta za Banja Luku. Mogli su se poslati i primiti novci, a ponekad je organizirano slanje paketa. Tu i tamo se ponešto podijelilo kao pomoć u hrani.

Mozgovi ovoga projekta su bili biskup Komarica i dr. Aničić. Uspjeli su probuditi uspavanu savjest Evrope i ostatka svijeta i započeti mnoge druge poduhvate koji su održali na životu ono malo našeg naroda u zavičaju.

Prije mene u uredu su radili svećenici Zvonimir Matijević - Džingo i Berislav Grgić. Džingo je preživio Martićeve zatvore u Kninu, a to mu je ostavilo trajne zdravstvene posljedice. Berislav je imenovan biskupom u gradu Tromso u Norveškoj.

Paketi za Banjaluku

Bilo je ovo mjesto srdačnih susreta, bolnih rastanaka, razmjena informacija, iščekivanja dobrih vijesti iz rodnog kraja, i konvoja koji su donosili pisma sa toliko očekivanim dokumentima. Moram sa zahvalnošću spomenuti vrijedne Banjalučane i Kotorvarošane, koji su se volonterski pridružili prikupljanju i razvrstavanju pošte, prikupljanju novaca, ukrcavanja robe za B.anja uku. Bez njihove pomoći, malo toga bi mogao sam napraviti. Ovo je prilika da im se zahvalim za to. Nekima je ovo bila adresa stanovanja, jer druge adrese u Zagrebu nisu ni imali.

A onda, kako je ko prikupio papire, i prihvatio ponudjenu mu domovinu, kretao je na put u nepoznato. Na polasku, mnogi su dolazili u Ratkajev prolaz da se pozdravimo. Mnoge sam ispratio ispred Ciboninog tornja, autobusnog kolodvora i aerodroma. Bili su to bolni i emotivni trenuci, srce se kidalo od tuge. Posebno su mi se doimala djeca, ta bespomoćna stvorenja, koja su se čvrsto držala za ruke roditelja, od kojih ću neke, nakon toliko godina ponovno sresti u Americi, Kanadi, Australiji, kao uspješne mlade poslovne ljude, diplomce, magistre, doktore nauka, menadžere.

Ispred ureda se uvijek mogao sresti neko poznat. Mnogi su na ovom mjestu dogovarali sastanke i susrete. Donosili i odnosili poruke. Poneki su imali potrebu ispričati svoju kalvariju na putu iz Banja Luke do Zagreba. Ljude je trebalo saslušati, a za to je trebalo imati strpljenja i ljudskog razumjevanja. Časna sestra Marinella, medicinska sestra,  zaposlenica u bolnici  Sveti Duh, snabdjevala je naše ljude lijekovima, i preko reda ugovarala hitne liječničke preglede.

Lijepo organizirana pošta

Od sredine godine 1994, Banjalučki Caritas, osniva svoje skladište, i  tu započinje jedno novo poglavlje. Iznajmljen je skladišni prostor u nesudjenoj Sveučilišnoj bolnici, u naselju Blato, kroz koji će sljedećih godina proći na hiljade tona hrane, odjeće, obuće, tehničke robe i ostalih životnih potrepština, koje će održavati na životu ono malo ljudi koji su ostali u Banja Luci.  Ogromno je to zdanje koje su gradjani Zagreba osamdesetih godina prošlog stoljeća gradili iz samodoprinosa. Bio je to megalomanski projekt, u kome su se tadašnji gradski šerifi u trci za političkim poenima, malo zaigrali i preračunali.

Radi ilustracije, pješaku treba dobar sat vremena da napravi krug oko tog zdanja. Danas je to gomila betona i željeza koja se sablasno doima onako zaraslo u korovu.

Pomoć je stizala iz cijele Evrope, dnevno i po desetak šlepera, i smještala se privremeno u skladište do dolaska konvoja iz Banja Luke. Povećan je i broj zaposlenika, sa urednim ugovorima o radu, urednim prijavama i plaćama, što ovdje moram naglasiti, jer u nekim drugim Caritasima nije bilo tako. Tu sam nakupio sedam godina radnog staža.

Konvoji iz Banja Luke su dolazili jedan put sedmično, 10 do 13 kamiona različite nosivosti. Po povratku u Banja Luku, 30% robe je odlazilo direktno u skladišta Republike Srpske.  To je valjda bila cijena usluge koju je trebalo platiti za  odobrenje izlaska konvoja. To je važilo i za Merhamet i ostale humanitarne organizacije. Samo toliko da se zna.

Ima još stvari za koje javnost treba znati. Zahvaljujući izbjeglicama iz Bosne, Srbije i Crne Gore, Hrvatska je u to vrijeme, imala velike koristi, i dobro se živjelo. Spominje se da je Hrvatska ugostila oko 300.000 izbjeglica samo iz BiH. A za njih je RH dobijala  medjunarodnu potporu u novcu i robi. A gdje je tek ono što je prikupljala naša dijaspora širom svijeta.

 U Sydneyu su me naši iseljenici vodili na nekoliko mjesta, da mi pokažu, gdje se u ratna vremena vikendom organiziralo sakupljanje pomoći u novcu za Hrvatsku. Sve se odvijalo na narodnim veselicama, po parkovima, svirala je domoljubna muzika, a cure u narodnim nošnjama su sa vrećama sakupljale novce. Narod je hrlio, nadmetali su se ko će dati više. Na mnogim mjestima su bili postavljeni kontejneri u koje se mogla ukrcati roba u hrani i ostalim potrepštinama. Tako je bilo i u ostalim  gradovima  u Australiji. Tu i tamo naši iseljenici stidljivo pitaju gdje su završili ti novci.

Bilo je entuzijasta koji su zadivljujućom voljom i energijom radili na prikupljanju humanitarne pomoći za Banja Luku. Moram spomenuti stariji bračni par Mulder, iz Hilversum-a u Holandiji, Willy i Chor. Svojim kombijem sa prikolicom punim humanitarne pomoći, u najteža su vremena preko 80 (osamdeset) puta prevalili put iz Hilversuma do Zagreba, a ponekad i do Banja Luke.

I Zvonimir Majdandžić, tada generalni direktor prehrambenog giganta „Podravka“, dijete iz Ivanjske kod Banja Luka, nije zaboravio svoj rodni kraj.

Kao skladištar Caritasa banjalučke Biskupije, svjedočio sam u realizaciji nekih projekata u kojima su Hrvatska poduzeća veoma profitirala.

Neko se sjetio, da bi daleko jeftinije bilo pojedine vrste robe naručiti od Hrvatskih poduzeća, i time izbjeći skupe troškove transporta od Evropskih destinacija do Zagreba. Firme  kao „Končar“, „Plamen“, „Astra“,  industrija konfekcije, prehrambena industrija, na taj način su dolazile do svježeg novca, zapošljavali ljude.  Privreda je oživjela, a  mnoge posrnule firme su se u to vrijeme oporavile.

Svako malo veće mjesto u Bosni, osnivalo je po gradovima zavičajne klubove, otvaralo skladišta. I  tu je RH davala potporu u novcu i hrani. Izbjeglice su se vozile javnim prijevozom badava. Penzioneri iz Bosne su dobili privremene  penzije, od kojih se moglo pristojno živjeti. Bilo je to vrijeme u znaku sedam Biblijskih debelih krava. I sve je to trajalo dok je Tuđman bio živ.

Ovdje moram spomenuti jednog našeg Banjalučanina, Kemala Hasanbašića, koji je u to vrijeme radio u Zavodu za Mirovinsko osiguranje ovdje u Zagrebu. Našao se na pravom mjestu, u pravo vrijeme, kad je to našem narodu najviše trebalo. Savjetima i intervencijama,  pomogao je brojnim Banjalučanima u ostvarenju penzije. Za vrijeme pripreme ovog teksta, raspitivao sam se o njemu i saznao da je umro.  Hvala mu u ime svih onih koji mu se nisu stigli zahvaliti.

A onda je došao Mrđa Zlopogleđa, u spodobi Stipe Mesića. Učinio je sve da ne bude onako kako je Tuđman radio. I da napakosti već tada mrtvom Tuđmanu,  naprasno  je preko noći ukinuo isplatu penzija bosanskim penzionerima. Grubo je odgovarao , neka penzije traže tamo gdje su zaradili. Ljudi su ostali bez sredstava za život, jer nikakav sporazum sa Republikom Srpskom nije bio ni na pomolu. Republika Srpska je još uvijek bila takozvana, a  Karadžić i Mladić su se kao zvijeri još uvijek skrivali po bosanskim gudurama.

 Socijalne službe RH, kao lešinari,  kucale su na  vrata bosanskim penzionerima i nudili im da ono malo nekretnina koje su uspjeli zamjeniti sa Srbima iz RH stave državi na raspojaganje  i pod tim uslovima  ostvare neku financijsku potporu. Neki nisu imali drugog izbora, pa su pristali na tu sramnu ponudu. Taj lopovluk je bio ravan svim onim lopovlucima vidjenim u pretvorbama, u kojima je Hrvatska temeljito opljačkana. Ljudi su dolazili očajni u Caritas tražeći pomoć.

 Sljedećih deset godina sva Stipina mudrost bila je u rečenici: “Neka institucije rade svoj posao“. A Stipe je za to vrijeme smišljao nove viceve.

Tek nakon što je Ljubo Ćesić - Rojs zavapio u Saboru, da penzioneri iz BiH  nemaju od čega živjeti, osnovana je komisija,  da se pod hitno stupi u vezu sa penzionim fondom Republike Srpske, i nešto se počelo raditi. Nakon više od godinu dana iz Republike Srpske su počeli kapati neki bijedni novci, a penzioneri su napokon odahnuli. Bosanski penzioneri Mesiću ovaj pasjaluk nikad nisu oprostili, i poručuju mu da će mu sve to jednog dana doći na naplatu. A čini se da to vrijeme dolazi.  Da, to je pravo lice Stipe Mesića, “velikog prijatelja BiH“. Nek se zna.

I za Stipu vrijedi ona, da prilika čovjeka čini lopovom. U Sydneyu su me naši ljudi vodili i u najveći hrvatski klub „Punchbowl.“ Ogroman klub sa tri velike odvojene dvorane, u kome uglavnom nastupaju naši estradni umjetnici.  Baš u tom klubu su mu njegovi Ličani diskretno predali podebelu kovertu sa novcima, da mu se u Australiji nadje „za duvan i džebanu“. Nije mu bilo teško  s njima zapjevati i Juru i Bobana. A onda su mu svečano predana još tri čeka od ukupno preko 150.000 dolara, da ponese kao pomoć Hrvatskom nacionalnom fondu, i bolnici u Gospiću.  Na youtubu se lijepo vidi kako je sve tri koverte strpao u džep. Čekovi nikada nisu stigli u RH, a donatori putem suda od Stipe traže novce. A Stipe uz grohotan smijeh odgovara, kako su se koverte negdje izgubile, i nastavlja sa vicevima.

Caritas je 2000 god. preselio u Banja Luku. Svim zaposlenicima je ponuđeno da zadržimo radna mjesta, i vratimo  se u Banja Luku. Neki su to prihvatili, ali većina se zahvalila na ponudi. Sa time se završilo  jedno poglavlje humanitarnog djelovanja banjalučkog Caritasa u Zagrebu.

Proslaava 25. godišnjice

23.11.2011, na proslavi 25 godišnjice osnivanja banjalučkog Caritasa,  svim starim zaposlenicima uručene su plakete i zahvalnice. I ja sam bio pozvan. Možda tu i tamo, poneko još uvijek ima neki prigovor ili pritužbu da mu je Caritas ostao nešto dužan, ili je u nečemu bio prikraćen. Sve takve moram demantirati. Caritas nikada nikome nije ostao dužan, a pristojnost nalaže da se neko i zahvali u ime svih nas,  za sve dobro koje je Caritas učinio za banjalučki narod.

Sjetimo  se ponekad  Ratkajevog prolaza, i  banjalučkog  Caritasa  u Zagrebu.

Josip M. 

Kemina sjećanja 5 - Konačno u Hamburgu

Budimpešta, željeznička stanica

Sjeli smo u voz i krenuli. U vozu sretnem čovjeka koji je radio u SUP-u u Maloj Čaršiji. Radi se o sinu Mulaomerovića. Njegovu ženu sam kao predsjednik Radničkog savjeta zaposlio kod nas u Zavodu. Žena mu je uspjela preći granicu i stići u Njemačku a sada on pokušava da joj se pridruži. Sa sobom je vodio sina od devet mjeseci, nadajući se da će na taj način lakše preći granicu. Tu sretnemo i neke sarajlije koji nam rekoše da su dva puta pokušavali ući u Mađarsku ali da nisu uspjeli tako da nas je to malo isprepadalo. Međutim, povratka nema. Idemo dalje, iako nemamo nikavih viza, samo jugoslavenski pasoš. I šta se dešava? Voz prelazi hrvatsku granicu i ulazi u Mađarsku, prvo u neku malu čaršiju. Nema nikakvih kontrola, u voz ne ulaze carinici niti policija. Nakon kraćeg zadržavanja voz se vraća nazad. Pomislili smo da se voz vraća u Hrvatsku, da nas Mađarska ne prima. Nastao je plač, jauk. Međutim, voz je nastavi dalje prema Budimpešti. Ta mala stanica je bila slična kao nekadašnja željeznička stanica u gradu u koju su vozovi dolazili sa stanice u Predgrađu i vraćali se nazad. Uglavnom, sve je prošlo dobro ali mi nikako nije jasno zašto na granici nije bilo kontrole.

Kada smo stigli u Budimpeštu, tražimo da kupimo karte za Čehoslovačku jer nekoliko djece koja su išla s nama su trebala da izađu u Pragu. Međutim, čudno, nigdje nema voza za Prag.  Raspitujemo se na stanici ali niko od Mađara neće ništa da kaže. Bili su jako nekulturni. Čekamo, ne znamo šta da radimo. Srećom, neki stranac nam je uspio objasniti da u Budimpešti imaju dvije velike željezničke stanice, Budimpešta Jug i Sjever i da mi, ako hoćemo da idemo na sjever, na primjer u Češku, moramo ići na tu stanicu.

Uspjeli smo naći taksi koji nas je prebacio na stanicu Budimpešta sjever. Tu smo uzeli karte i čekali čitav dan na toj stanici, sjedili. Sjeli smo u voz i krenuli, unutra neki igraju šaha, mi stojimo, nema mjesta za sjesti jer je voz pun ko šibica. Iznenada se pojaviše nekakvi oficiri, nastade neka frka. Jednog od ovih što su igrali šaha uhapsiše i odvedoše. Mi se isprepadali, posakrivali se. Ne znamo šta se dešava. Mislili smo da hapse izbjeglice. Međutim, taj uhapšeni je bio Mađar, nikog od Bosanaca nisu dirali ali mi to nismo znali i već smo mislili da je našem putu došao kraj. Granicu između Mađarske i Čehoslovačke smo prošli bez problema s jugoslavenskim pasošima.

Dolazimo mi u Prag. Tu smo sreli još neku našu raju. Rođaci Bajagilovići i dvoje djece Smailagića su tu otišli svojim putem, prema planu, i ostajemo sami, Mirsada, Alma, Selma i ja. Iz Praga smo se vozom morali vratiti nazad u Plzen (Pilsen) jer je on u blizini granice s Njemačkom. U Plzenu smo čekali voz za Njemaču i, kada je stigao, sjeli smo u njega. Voz staje na granici. Dolazi Nijemac, kontroliše. Stigao je do nas. Dajemo mu jugoslavenske pasoše. Digao je veliku frku na nas. Pa, vi morate imati vizu, pa, što niste otišli u Tursku, pa znate da s ovim pasošima ne možete u Njemačku. Mi se ušutili, ne znamo šta da radimo... U međuvremenu voz krenu i on samo napusti kupe gdje smo mi sjedili. Nismo znali šta će se dalje dogoditi. Međutim, voz uđe  u Njemačku i niko nije došao po nas.

Stigli smo u Nirnberg. U Nirnbergu na željezničkoj stanici lijepo. Ima kolača, ima svakavih sendviča, hrane. Imali smo nešto para, kupili smo hrane i tu sjeli i jeli. Ali, više nemamo para. Ne možemo dalje. Iamo sam nešto malo siće i ja nazovem Hamburg. Tamo je bila Mirsadina sestra. Ona je već duže vremena živjela i radila u Njemačkoj. Nazovem, pitam može li ona da dođe po nas, da idemo gore, jer smo mi, faktički, pošli kod nje. Međutim, ona kaže da je umorna, da je došla s posla, da ne može, ovo, ono... Vidjet će ona s bratom, jer je Mirsadin brat već bio gore. On je i sada tamo.

Mirsad je uzeo njeno auto i pošao po nas. Međutim, kad je došao na stanicu, nije nas mogao naći. Hodao je po stanici, tražio nas, a nas nigdje. Mi se čudili što ga nema, vrijeme prolazi, već je trebao biti ovdje. U jednom trenutku kćerka Selma upita „Da nije ono Braco?“ Ja rekoh, „Hajde, zovnut ću ga“. Kad ono, jeste Braco. U vožnji nam reče da je hodao po stanici, prolazio pored nas nekoliko puta ali nas nije mogao prepoznati. Mi smo bili iscrpljeni, umorni, putujemo već šest dana. Već u Banjaluci smo se promijenili, nemaš šta jesti, smršavili, ne spavaš noćima, strah, totalno smo se bili deformisali.

Krenuli smo autoputom, nakon nekog vremena stali smo na nekoj benziskoj pumpi. Tu nas je on častio, nakupovao nam tonu viršli. Kada smo se najeli, požurio je da stignemo Hamburga do kojeg ima dobrih šest sati vožnje. Usput, na autu mu pukne timing belt. Auto ne može dalje. Zove on Hamburg, pita Fatime (ime Misradina sestre, op. Co) imali li ona osiguranje. Ima. Daje mu informacije. Zove on osiguranje, oni dolaze, šlepaju auto i povezu nas to neke benzinske stanice i tu nas izbace, da nismo na autoputu. Noć je. Spavat ćemo u autu. Snijeg pao. Mraz. U autu hladno, ne možeš spavati, ulazimo u WC na benzinskoj stanici na smjenu da se malo ugrijemo. Tako smo progurali tu prvu noć u Njemačkoj.

Hamburg - željeznička stanica

I slijedeći dan smo tu čekali. Fatima je konačno uspjela da pošalje nekakve pare pa smo vozom stigli do Kasela. I u Kaselu smo čekali pola dana. Ona je u Hamburgu uspjela kupiti karte za voz za nas pa nam je to javila. A nama cijelo to vrijeme nije bilo lako, imali smo jugoslavenske pasoše, nismo poznavali jezik, teško smo se snalazili... Kada smo konačno sjeli u voz za Hamburg, bilo je divota. Voz topal, ugodna sjedišta, ne spavaš više na kartonu nego sjediš... 

I tako smo stigli u Hamburg.

U Hamburgu smo se smjestili kod Fatime. Imali smo jednu sobu, nas četvoro. Moja svastika, koja je u Njemačkoj već skoro trideset godina, završila višu medicinsku školu i radila u bolnici, kaže meni: „Ko bude radio u Njemačkoj, ko ima svoj stan i ne traži od Njemačke ništa, Njemačka će mu dati papire, da ostane“. Ja je poslušam. Mi nismo bili zainteresirani za Njemačku ali ja nasjednem na tu priču. Nisam išao tražiti pomoć nego sam poslije tri dana našao posao i počeo raditi. Zet mi je dao 200 maraka tako da ja svaki dan platim kartu za autobus 5 maraka, vozim se, izađem i onda idem pješačim do posla 5 kilometara. Radim 10 sati, vratim se pješice do autobuske stanice, uhvatim autobus za nazad i tako cijeli prvi mjesec, dok nisam primio prvu platu. Tako sam svaki dan pješačio 10 kilometara. Ujutro je nekako to i išlo ali kada sam se vraćao s posla umoram, bilo je gadno. Ali, poslušao sam nju i nisam htio tražiti pomoć. Mnogo kasnije sam shvatio da sam se zajebao. Ovi svi koji su bili na državnoj ponoći, kojima je Njemačka plaćala stan i hranu, iznijeli su od 50 do 100 hiljada njemačkih maraka kada su je morali napustiti a ja sam iznio samo ono što sam zaradio i uštedio.  Zajebo se. Al, tako je bilo.

Alma, na bilboardu u Jacksonville, Florida

Kada smo došli u Njemačku, Alma i Selma nisu mogle ići u redovnu školu. Alma je u Banjaluci krenula u drugi razred Medicinske škole a Selma u prvi, ali su je morale napustiti. Redovno školovanje nisu mogle nastaviti već su njih obe uspjele da idu pola godine na kojekakve kurseve da bi dobile potvrdu da su završile srednji školu. Interesantan je Almin slučaj. Nakon završenog kursa, godinu dana je pohađala nekakav „pred college“ jer nije imala pravu diplomu. Tek nakon toga se upisala u Medicinsku školu. Iz Njemačke smo morali izići u momentu kada je Alma završavala drugi razred medicinske škole. Tako se desilo da je u Banjaluci napustila školu kada je bila drugi razred a onda je i u Njemačku morala napustiti kada je završavala drugi razred. Međutim, uz njenu upornost, ovdje je to završila počinjući sve iz početka, ima Bachelor's degree, a sada ganja Masters degree.

Eto, Milane, to je ukratko ispričana naša sudbina od početka devedesetih. A ima toga još puno, ovo je samo dio sjećanja. Ako ti bude interesantno, mogu ti toga još ispričati.

Kemina sjećanja 4 - Od Travnika do Zagreba

Novi Travnik

Po gradu se muvaju nekakve čudne spodobe. Sreo sam grupu mudžahedina. To su neke sablje opasane, nekakvi noževi. Oči upale unutra, tamne, jednostavno oni su takvi, da ti se krv sledi u žilama. Nikad se u životu nisam prepao. Inače se ne bojim smrti.

Tražimo mjesto gdje ćemo spavati. Imao sam adresu od nečijih rođaka, sad se ne sjećam ko mi je to dao i rekao da kod njih navratim. Došao ja kod tih ljudi ali nas nisu primili. Izgleda da sam im rekao imena pogrešnih rođaka. Hodajući, došli smo do Šarene džamije a desno gore su neke kuće, one starinske, bosanske. Moj rođak Abedin Bajagilović, koji je bio s nama, reče mi da je tu prije rata prodavao deterdžente, ambulantna prodaja, da poznaje neke ljude i reče da idemo gore. I dođemo mi gore. Kuća velika, u donjem dijelu je velika garaža. Kažem Abedinu da ih pita da nas puste u garažu. Puno nas je. Dvanaestero. Da spavamo na kartonima. Mi ćemo platiti koliko možemo. Otišao on da porazgovara s čovjekom, kad izađe i njegova žena, pogleda nas i reče „Hajte vi svi ovamo, u kuću.“ Mi uđosmo. Puno dječurlije oko mene. Ode žena u kuću, napravu uštipke i još koješta. Jeli smo, svi sretni. Donesoše neke jorgane i deke i prostrše ih po podu. Tu smo spavali.

Sutra ujutro u Travniku, moram tražiti neke papire, neke dozvole. Sirena svira, odnekud gruha top. Trese se sav Travnik. Nema autobusa, nema ništa. Naletim ja na neki kombi. Vidim, piše Taxi. Upitam taksistu da nas vozi dalje. Traži on nama dobre pare. Skupismo pare i on nas odveze u Novi Travnik. Tu u Novom Travniku smo otišli kod roditelja žene Adema Patka s Graba, ne znam kako se pravo preziva, jer su s nama išli njegova kćerka i momak s kojim se zabavljala, Elđan Lihović, sin Ahmeta Lihovića. Oni su tu trebali ostati a mi smo se nadali da ćemo tu moći prespavati. Međutim, oni nisu htjeli da nas prime. Imaju puno izbjeglica i nema mjesta. Šta ćemo sad, muvamo se tu okolo, hodamo, kada naiđe neki oficir i zovnu mene. Pita ko sam, šta sam, a ja mu kažem da sam iz Banjaluke. To je bio Lendo, On ti je sada general, a trenutno je gradonačelnik Novog Travnika. Pričao je sa mnom najmanje dva sata, raspitivao se za situaciju u Banjaluci, u Krajini. Ja sam njemu to sve lijepo ispričao.

I kažem ja njemu: „Lendo, ja bih ostao ovdje u vojsci, ali možel li ti meni napisati papire da žena i djeca idu dalje?“
Moja Mirsada neće ni da čuje za to.
Međutim, kaže on meni: „To ti vidi tamo sa mojima.“ I onda nastavi. „Ne trebam ja tebe ovdje.“
„Što me ne trebaš?“ pitam.
„Ja imam 50 momaka gore na brdima, oni imaju neke puške i automate. Oni, kad se vrate odozgo, daju oružje drugoj ekipi koja onda ide gore tako da ja za tebe nemam puške. Ti bi morao čekati da se neko vrati, da ti ja dam pušku, da ti ideš gore.“ Tako mi on reče. „A ti, ako hoćeš ići dalje, moraš ići u drugu polovicu Novog Travnika kojeg kontroliše HVO.“

Krenusmo tamo. I onda sam se jako iznenadio. Ugledah ogromnu kolonu raznih vozila koje je naš svijet u to vrijeme vozao. O čemu se radi? Srbi napuštaju Novi Travnik. Ali, njima je dozvoljeno da voze svoja kola, na gepecima je natrpano tonu stvari, iza su zakačene prikolice sa stvarima. Jedan je čak za prikolicu zavezao kravu i idu. Kontroliše ih HVO. Tada sam prvi pita vidio nekakvu čudnu opremu. HVO-ovci nose nekakve fesove, ali je onaj rep do pasa. Crna odjeća. Tako nešto sam viđao u ratnim filmovima kod talijanskih vojnika za vrijeme drugogo svjetskog rata. Bar tako mi je to izgledalo to što sam ja tu vidio. Ali sam u isto vrijeme bio i zbunjen. Razmišljam. Kako to, ja izlazim s jednom kesom a oni izlaze sa svojim vozilima, sve živo imaju na sebi?

Kada je ta njihova kolona prošla, vidim nešto čudno se događa. Neko vuče šporet, neko televizor. Šta je? Kada su Srbi otišli, prvi domaći su obilazili njihove stanove i kupili ono što su ovi iza sebe ostavili.

Malo kasnije Smailagića djeca, koja su išli sa mnom, su srela nekog svog daidžu koji je uspio pobjeći iz Skendera. Stanovao je u nekoj kući. Odvedoše nas kod njih. To je prigradska kuća, WC je napolju, betonir, stojeći, što bi mi rekli, čučavac. Skuhali su nam graha. Jeli smo ali nemaš gdje spavati. To je mala kuća, ima samo dvije sobe. A on ima dvoje djece. Ali, nekako smo tu prespavali.

Sutra smo išli u HVO da ganjamo papire za dalje. Došli smo u HVO. Ja sam jedva hodao jer smo pješačili 30 kilometara. Meni se noge upalile, ne mogu da hodam. Sreća, žena koja je tamo radila, pita mene šta je? Ja joj kažem da sam došao iz Banjaluke, da sam do Travnika išao pješke i da jedva hodam itd. Pita ona mene da li imam papir od svojih. Ja kažem da imam. Dadnem ja njoj papir, jer su meni naši u Travniku, Bosanska armija, dala papir da mogu napustiti Bosnu. Imam ga i sada kod sebe. U njemu piše da mogu napustiti Bosnu da smjestim familiju, pa da se vratim. Tako je pisalo. Ona uze taj papir, iskopira ga i vrati, te mi dade svoj papir koji kaže da mogu preći preko teritorije koju kontrolira HVO.

Karlobag

Vratismo se u čaršiju i čekamo autobus koji ide za Split. Međutim, autobusa nema taj dan zbog nekih ratnih dejstava. Kažu, dočiće sutra. Moramo još jednu noć prespavati. A gdje ćeš prespavati? Nema gdje. U blizini ugledasmo neku zgradu s haustoomr, prolazom. Bilo je tu i nekih kartona. Vjerojatno je tu neko bio prije nas. Odlučili smo da tu prespavamo, u stvari da presjedimo noć jer od spavanja nije bilo ništa. Kiša pada, ledeno je. Već je to šesti oktobar. Mi smo se u tom haustoru čitavu noć skupaljali jedno uz drugo i tako grijali. Sutradan je autobus stigao u jedanaest i uspjeli smo sjesti u njega. Vožnaj je bila užasna. Nije se išlo normalnim putevima već nekim šumskim pa autobus često nije mogao iz jednog okrenuti na okukama. Vraćao se nazad nekoliko puta da prođe krivinu. Došli smo na granicu s Hrvatskom. Tu su bili postavljeni neki kontejneri, privremeni. Granični prelaz. Ovi na granici nas provociraju, pitaju kuda ćemo, ko će braniti Bosnu i slično? Ja im dadnem papire i mi prođosmo dalje.

Glani kolodvor

Došli smo u Split. Tražimo autobus za Zagreb. Međutim, u Splitu nema autobusa za Zagreb jer je srušen Maslenički most. Kažu, možete na brod pa okolo doći do Karlobaga. Mi tako i uradismo. Uhvatismo brod i dođosmo do Karlobaga. Iz Karlobaga smo onda autobusom došli u Zagreb. Ja sam Zagreb dobro poznavao jer sam tamo išao u Višu metalsku školu u Klaićevoj 7. Tamo je bio Školski centar za strojarstvo, pomorstvo i energetiku u koji sam išao dvije godine. Išli smo na željezničku stanicu. Iako sam Zagreb relativno dobro poznavao, ušao sam u jedan lokal i raspitivao se za željezničku stanicu. Čudno, niko ne zna! Valjda očekuju da kažem kolodvor. Došli smo na Glavni kolodvor i tu mi prilazi momak, mlađi, naoružan, al čudne mu oći, ko drogiran. Kaže on meni „Ja tebe znam. Šta ima u Banjaluci?“ Kad, ko je, njegovi su dolazili kod mene, bili mušterije. Neki Mustapić, držali su travarsku radnju na Tržnicu a u Trapistima su imali sušare. On je u HVO, bio je dobro ranjen pa hoda okolo, dolazi na Glavni kolodvor da vidi ako neko dolazi iz Banjaluke da se raspita šta se tamo dešava. Ali mi je bio nekako čudan, sumnjiv.

Srećom, došao je voz koji vozi za Budimpeštu...

Kemo B.

nastavit će se...

Kemina sjećanja 3 - Izlazak iz grada

Mejdan

Kada smo postali svjesni šta se u gradu dešava donosimo odluku da djecu moramo izvući. Ne možeš nikuda izaći, nemaš šta jesti, ne možeš otići do grada, ne možeš tražiti posao, ne možeš živjeti. Problem je bio, moraš otići u Vodovod, moraš otići u Električno, moraš otići svugdje, da bi se odjavio i platio određene iznose unaprijed. Preko puta Kastela, s druge strane Vrbasa, je bila nekakva mala kancelarija u baraci gdje moraš donijeti sve potvrde. Kada sam to sve izganjao morao sam ići u Dom u Maloj čaršiji u neku kancelariju, neka žena je to vodila, da se plati autobus da nas vozi za Travnik. Bilo je to u oktobru 1992.

Kad sam uspio to sve izganjati nakon par dana je organiziran izlazak. Na parkingu ispred samoposluge u Maloj čaršiji su bila četiri autobusa. Ušli smo u njih. Bilo je plakanja, bilo je svašta. Desilo se da su neki ljudi koji su mene poznavali dali meni svoju djecu da ih povedem tako da sam imao sa sobom dvanaestoro djece. Znači, Mirsada i ja imali dvanaestoro djece. Najstariji je bio Ahmedin Bajagilović, 15 godina. On je bio neki moj rođak i jegov otac me zamolio da pazim na njega. Tu sam ja preuzeo brigu. Bilo je dvoje Smailagića, djeca od Muhe Smailagića, građevinskog inžinjera u GIK Kozara, moj brat je radio tamo pa je on mene poznavao. Bili su još neki dvoje, Hrvati su oni bili, ja ne znam kako sam ih ja poznavao. Oni su me zamolili da ja njihovu kćerku i sina pazim. Ja sam to sve u autobusu oko sebe smjestio. Autobusi se krenuli.

U Karanovcu smo prošli bez problema. Tamo je bio vojni punk ali je žena koja je organizovala prevoz, koja je uzela ogromne pare, koja je praktički očistila Banjaluku, bila u autobusu. Očigledno je da je sve bilo dobro organizirano. Stigli smo u Skender Vakuf. Tamo smo stali pred neku policijsku stanicu koja je tada imala funkciju vojne komande. Neki major će ići s nama. On je propusnica da možemo proći dalje. Po nesreći sjeo je u naš autobus i kada smo prolazili kroz Imljane, bilo nam je naređeno da svi stavimo ruke na oči i uši, da čučnemo, odnosno da stavimo glave sebi u krilo da niko ne gleda kroz prozor jer su okolo bili postavljeni topovi koji su gađali Jajce i dalje. Ja sam slučajno digao glavu, on je skočio, izvadio pištolj i hoće da me ubije. Srećom, ni sam ne znam kako, ništa nije napravio.

Nakon toga smo prošli pored Koričanskih stijena gdje su pobijeni ljudi iz Prijedora i Kozarca. Ja sam se malo ukakio jer sam vidio njihovih dvojicu vojnika, tu stoje. Pomislio sam, hoće li i nas dole pobacati!

Dovezli su nas na neko brdo i tu smo svi istjerani iz autobusa. Rečeno nam je da idemo dole cestom prema Travniku i da će nas poslije dva kilometra čekati HVO autobusi. Mislimo, dobro, čekat će nas autobus, međutim, to je bila laž. Cesta je bila slična onoj našoj za Šehitluke, samo, kad se ide dole s Vlašića, s desne strane je jako strmo i dole je naselje Turbe. Ali bile je to obala, ima jedno 150 metara, jako strma. S lijeve strane je cesta ukopana u brdo. Cesta je bila sva izrovana, iskopana, na cesti možeš naći tonu mina. Bile su to one velike mine, protivtenkovske, kada staneš na nju ona neće reagirati, jer treba veliki teret da se aktivira. Mi smo to sa strahom obilazili.

Nakon stotinjak metara, s lijeve strane u jarku, vidim, djevojčica. Ne može biti više od 13-14 godina. Mrtva. Gola. Na njoj ima hilhadu muva. Vjerojatno je bila skinuta s nekih od mnogobrojnih tura, silovana, ubijena i bačena tu. Ja kažem Mirsadi, mi ćemo staviti Almu i Selmu s moje desne strane, ti idi iza njih, jer ako neko pokuša da ih otme, mi ćemo ih gurnuti dole u provaliju. Bolje da poginu nego da im se desi oco što se desilo ovoj curi. Donije smo takvu odluku. Pogledali smo se nas dvoje čudno ali smo prihvatili da je to tako. Rat je.

A šta se dalje dešava. S lijeve strane, s obale, njih desetak slijeće, neobrijani, prljavi, na tri metra osjetiš kako smrde. Svi imaju kalašnjikove i na svakom kalašnjikovu je bajoneta. Nas su natjerali da idemo u grupama, da ne smijemo biti zajedno. Bila su četiri autobusa. Puštali su ljudi iz jednog autobusa, pa nakon nekog vremena iz drugog i na taj način im davali priliku da pljačkaju. Šta traže: ručne satove, nakit. Žene, lude, nose nakit. Oni ga ne skidaju, oni ga trgaju. Ako žena ima naušnice, on je ne skida, on je trga, pola uha otkida. Nikako mi nisu bile jasne kako su neke bile tako naive da nose nakit. Ja sam imao samo jednu malu plavu kesu u kojoj sam imao jedne gaće,  potkošulju, košulju i ništa više. Tako je svako od nas imao. Nismo ništa drugo mogli nositi.

Iza mene je išao neki Ramo, Ramić, nisam baš siguran, iz Vrbanje, Rom porijeklom koliko vidim, ali nije to važno. Jedan od onih koji su sišli s brda traži od njega marke, ovaj viče nemam, ovaj ga pregleda i nađe mu 800-900 maraka u džepu. Sav bijesan zabi mu bajonet u slabinu. Čovjek urla, sav se iskrivio. Mi smo ga nekako vukli dalje do Travnika. 

Jedan s bajonet je sletio s brda direktno na mene. Ja ne znam šta da radim, ne smijem hvatati rukama, samo sam se okrenuo, imao sam nekakav ruksak na leđima, nadao sam se da će me on zaštititi. On je udario u mene i odbio se a ja sam zažmirio i nastavio ići. Čekao sam rafal, međutim, izgleda da nije imao vremena da me ganja jer je odozgo već išla druga grupa koju treba opljačkati.

Prošli smo tako jedno 4-5 kilometara, kad vidim, iz šume viri veliki mkitraljez. Neko zavika „Stoj!“. Svi smo mi stali, usrali se. Šta je? HVO. Izađe jedan vojnik. Pita koliko nas ima. Četiri autobusa kažemo. „Hajde u kolonu jedan po jedan“ reče. „Ima li neko ko ne treba da bude tu?“ Mi ne razumijemo pitanje. Sada razumijem. Mislio je na Srbe. Traži od nas da svako pokaže lične karte. Hoće da vidi ime i prezime. Ništa ne piše. Samo gleda. Kod nas se znalo po imenu i prezimenu.

Prošli smo dalje. Žena od Merima Džanića je bila truda. S njim su išle žena i kćerka. Žena zaostala daleko gore, ne može ići. Ja ostavim sviju i vratim se nazad da joj pomognem. Pomogao sam joj, dovedem ja nju dole a Mirsada me toliko izružila što idem za tuđom ženom. „Ma ne idem za tuđom ženom. Žena trudna, ne može hodati“. „Ko bi odao za mnom?“, pita ona. Znaš kako je to kod žena.

Imao sam jednu malu pljosku konjaka što sam sakrio u unutrašnji džep i kad smo došli dole mi smo nju svu polizali od dragosti.

Od izlaska autobusa do Travnika je 29 kilometara. Nikakvi autobusi nas nisu čekali. Morali smo do Travnika pješice. Kada smo mrtvi umorni stigli već je pala noć. U Travniku je užas. Zgrade s rupama od granata, pola Travnika nema svjetla. 

Kemo B.

nastavit će se...

Kemina sjećanja 2 - Život u Gornjem šeheru

Gornji Šeher

U danima kada je u Bosni sve počelo, život u Šeheru je bio vrlo težak. Niko ne radi, nemamo struje, nemamo vode. Snalazili smo se na razne načine. Išli smo do Vrbasa pa smo trgali neku staru lozi i to pušili. Jedan dan ide tako Riža, moj komšija, nosi kruh ispod pazuha, i kašlje, to je užas bio. Bio je strastveni pušač. Mati mu sušila neke čajeva a on to od matere ukrade, zamota u novine i to puši.

Obzirom da je život bio sve teži jer nisi mogao ići u prodavnicu, niko nije radio,  zalihe su bile tanke jer je to bila radnička klasa, po baštama smo kupili neke stare jabuke i pravili pekmez od kojeg se, da prostiš, dobro usereš. Kakav pekmez, to je bilo samo da se nešto pojede. 

Gornji Šeher nekada

A kako smo kuhali kod mene? Imao sam slučajno neki stari bojler, mali, protočni, kojem sam otkinuo ono podnožje dole i od njega napravio kao mali šporet. To sam postavio ispred kuće, tu naložimo vatru i tu se kuva. Ako ima kafa ili se stavi krompir da se skuha i da se pojede. Jer, bilo je jako, jako teško.

Nekako smo dan preživljavali, međutim, imali smo velikih problema noću. Dođu ratnici pa gore po Jajačkoj stijeni, po Šibovima, dadnu djeci oružje, ta djeca pucaju i ako metak slučajno pogodi oluk na kući ili nečiji balkon pa se odbije, to je stvaralo tako ružan zvuk da niko nije mogao spavati. A nismo smjeli nikuda ni izaći jer je dole odmah niže nas kod Alibabe bio vojni punkt. Bila je postavljena rampa i nekakav šator. Uvijek je tu bilo njih šest-sedam, dobro naoružanih. Na tvornici obuće je bio postavljen veliki mitraljez, protuavionski, koji je bio okrenut gore prema nama. Gore na Ilidži, kod motela, isto je tako bio postavljen punkt. I tu ih je bilo jedno pet-šest. A ispod Šehitluka, na brdu, bio je ukopan bunker, s mitraljezom, i sve je to bilo okrenuto prema Šeheru. A od nas, u Šeheru, niko nije imao ni lovačku pušku.  Nikad kod nas nije bilo lovaca. Bila je to, da tako kažem, niža srednja klasa, narod koji je većinom radio u Tvornici obuće, Tvornici duhana, u Blik konfekciji, tako da su ljudi jednostavno živjeli nekakav obični život.

Kemina kuća u Gornjem Šeheru

Međutim, šta se dešavalo. U po dana čuješ vrisku, plač, galamu. Šta je? U Kastela, Radovan Bisić, bivši bokser, je imao svoju ekipu i oni s kombijem dođu gore u Šeher i ako te slučajno nađu na ulici tebi bubrege odvališe. Ispred moje kuće je stanovao Selim Kobašlić i žena mu Fikra. Selim, mlad čovjek, bio je vojni penzioner jer je, kad je bio u vojci, bomba slučajno eksolidirala pa ga pogodila u glavu. Fikra je radila u Tvornici obuće. Slučajno je izišao ispred kuće, oni su naišli i počeli ga tući bejzbol palicama. Fikra izletila iz kuće i viče „Radovane, Rade, pa to je moj čovjek!“. A Radovan je radio s Fikrom u Tvornici obuće. Ali nema veze što je radio, premlatili su ga dobro. 

Ne prođe par dana kad čujem vriska kod Prcića. Šta je? Hasan Prco, mesar, radio kod Gavrilovića na Tržnici, tamo je bila velika prodavnica Gavrilovića, eno ga stoji na po Vrbasa, hoće da se ubije. Zašto Hasan hoće da se ubije? Njegov kolega iz Bukvaleka koji je s njim radio u mesnici doveo dvojicu koji su ga premlatili da je bio sav plav. Bez ikakvog razloga. 

Poslije, bila je nekakva sahrana i mi smo svi otišli u harem ispred Jama džamije. S druge strane su za Jajce išla vojna vozila i oni su otvorili vatru na munaru.  S munare pada kamenje, sitno. Ali je to bilo interesantno, ne znam ja šta je to, možda huja, ili neki podsvjesni otpor, niko od nas nije mrdnuo. Mitraljez šiša po minaretu, kamenje frca, niko se ne mrda.

Pogled na kuću s Vrbasa

Imali smo u Šeheru gore jednog staklara, ne mogu se sada sjetiti imena, mlad čovjek, i ja slušam na Radio Banjaluci, on donirao neke pare da se kupi garderoba djeci boraca srpske armije. Meni je to bilo čudno, al hajde, čovjek donirao, mislim, možda se čovjek spašava. Jednog dana on ti je sa ženom krenuo prema Šipovu jer su gore imali vikendicu. Čuo je da su mu vikendicu razvalili pa pošao da vidi. Uspio je doći do tunela što se odvaja od jajačkog puta za Mrkonjić, tu je bila rampa i tu je on bio dobro „složen“, polomljen i ja ne znam kako su ga vratili u Šeher. Njemu je nedugo nakon toga umrla mati i išli smo na dženazu,  i njega smo nosili na stolici jer on apsolutno nije mogao da se pomjera, da hoda. A eto, nekoliko dana ranije on je toj istoj vojsci donirao nekakvu dječiju garderobu.

Imali smo u Šeheru, gore na Grabu, novinara Osmančevića. On je radio za banjalučki Glas, stariji novinar, poznat bio u Banjaluci, a stanovao je gore na Grabu, imao svoju kuću. Tamo su živjeli i moji punac i punica i tako čujemo vijest da su „braća“ provalila prozor na kupatilu, ušli su u kući i onda su njega prosto „ubili“. To je bilo nevjerojatno kako je čovjek izgledao. Ostao je živ ali je bilo potpuno premlaćen.

Postavljam pitanje sam sebi. Zašto? Zašto?

Isto tako smo imali ljude koje su optužili da nešto spremaju. Odveli su ih u SUP. Jedan od tih, Raković, sada živi u  gradu Erie. On je pričao da su u SUP-u u nekoj prostoriji imali neku štangu za koju su im vezali ruke i oni su faktički bili obješeni na rukama. Kad bi koji policajac naišao, uzeo bi pendrek i u bubrege. Njegovi su čuli da se džigerica od životinje stavlja na te plave rane da izvuče te podljeve i na taj način su pokušavali da ga izliječe. On je sada gore u Erie, nema niti jednog zuba, dobro je premlaćen.

Opet postavljam pitanje: Zašto? 

Jer mi nismo, gore u Šeheru, niko od nas nije ništa učunio. Nikoga nismo dirali. Istina, dolazili su nam neki momci iz Potoka i govorili nam da mi zakuhamo a ja sam ih pitao: "Pa dobro, kako da zakuhamo, mi nemamo nikakvog oružja? A i ako bi imali oružje, šta mi možemo napraviti? Ako bi i zakuhali, šta bi bilo? Sutra bi se neko digao s helikopterom i on bi sravnio cijeli Šeher, pobio pet, šest hiljada ljudi koliko je živjelo u njemu“.

Ti vjerojatno ne znaš informaciju, na Hisetima je bio neki hodža kojeg su ubili jednostavno zato što je bio hodža. Neki njegov rođak, koji je bio u vojsci, kada se vratio, poludio je i istukao je nekog policajca. Tada je nastala policijska potjera za njim pa su u Poljokanov park utjerali preko hiljadu ljudi i prijetili da će ih pobiti. To ljudi u Banjaluci ne znaju šta se tamo dešavalo.

Kemo B.

nastaviće se...

Kemina sjećanja 1 - Kako sam ostao bez posla

Kemo sa svojom novom igračkom

Radio sam preko 21 godinu u negadašnjoj bolnici koja je tokom godina mijenjala imena u Medicinski centar,  nakon toga Univerzitetski centar itd. Zadnjih 5 godina se zvala Regionalni Zavod za zdravstvenu zaštitu. Bila je to mala firma sa oko 40-tak radnika. Trebali su nekoga ko bi bio curica za sve. Dva sata sam radio na popravkama, održavanje, dva sata kao vozač, dva sata zaštita na radu i dva sata vezano za odbranu i samozaštitu. Bilo mi je lijepo. Nije se puno radilo, društvo je bilo fino, putovalo se po Bosni skoro svaki mjesec na neki sastanak Zajednice zavoda, gdje se sjedilo i malo više jelo i pilo nego što se radilo. Tako se u to doba živjelo.

Već 91., kada je sve krenulo, u Zavodu su se počele stvarati kojekakve grupice. Nisi smio proči hodnikom koliko se galamilo u pojedinim sobama. „Jugoslavija, Jugoslavija“, podržavala se tadašnja politika. Mi, koji u to nismo bili plaho zagrizli, smo šutili. Ja, čovjek iz partizanske porodice, uvijek sam se izjašnjavao kao Jugoslaven, osjećao sam se i pomalo sigurnim. Možda sam u sebi gajio nekakvu lažnu nadu, jer oni su svi govorili „borimo se za Jugoslaviju“.

U to vrijeme sam vršio i funkciju predsjednika Radničkog savjeta.

Jedno jutro dolazim u kancelariju kod Stojanke, sekretarice, jako lijepa dama, uvijek vesela i nasmijana, pozdravljam se, i rekoh, „Moram kod Jasmina“. Jasmin Latifić je bio direktor u Zavodu,  stomatolog.

Kaže ona meni: „Nema Jasmina, Kemo“.
„Kako nema Jasmina? Trebam savjet, stigli su neki paketi!“
„Jasmin je poslat na prinudni odmor, on i Velida Balvanović.“ reče meni Stojanka.

Velida je bila žena doktora Balvanovića, kirurga, inače diplomirani farmaceut. Sedam godina je bila direktor Zavoda „Doktor Zotović“ u Trapistima a onda je prešla kod nas, radila je neke poslove u koje se nisam puno upuštao. Bila je izuzetno fina gospođa, ljubazna, pažljiva prema svima, ako treba pomoći.

„Kako to, direktor poslat na prinudni odmor a radnici rade?“ čudim se ja.

Ona šuti, gleda čudno u mene i reče „Javi se kod novog direktora“.
„Ko je sad novi direktor?“ rekoh.
„Stanimir“, reče ona.

U Zavodu je radio Stanimir Stamenkovića, porijeklom negdje iz Srbije, koji je bio doktor epidemiologije.

Ulazim ja kod njega a on mi odmah s vrata reče: „Moramo ići u Doboj“.

Išli smo u Doboj jer je tamo neka Zajednica zavoda imala skup. Doktor Bešlagić je to organizirao. Dolazi nama na taj sastanak čovjek iz Sarajeva, Duraković (Nijaz, posljednji generalni sekretar SK BiH, opaska Co), zato što je bio kolega s Bešlagićem. Sjeli smo. Bilo nas je samo devetoro jer svi nisu stigli. Nisu stigli ljudi iz Bihaća, Mostara, vanredna situacija je već krenula. Duraković je bio na nekom skupu u Derventi i nama kaže: „Bogami, gadno se sprema. Nikako nije dobro“.

Ostali smo u tu noć malo duže, popilo se, Stanimir je bio šutljiv. Trebali smo prespavati tu kad Stanimir kaže meni „Nećemo mi spavati u Doboju, hajmo mi kući“. I mi krenusmo.

Kad negdje oko Dervente, ustaviše nas. Bili su neki čudni bunkeri kraj ceste. Natrpani balvani sa zemljom, odozdo vire mitraljezi. Sreća je moja da je Stanimir bio tu jer su mene nekako čudno gledali. Mene pitaju "Kako ti je auto takve boje?" 

Mi kupili Ladu u Bosna autu, zelene boje. 

„Ne znam, nisam je ja birao. To je bila jedina Lada u tom trenutku i mi je kupili“. 

„Što ovu Ladu ne farbate?“ pitaju oni.  

Ja čutim, meni je to sve bilo nekako čudno.

Nakon sedam dana ja ponovo moram da vidim direktora da mi da savjet.

Ušao sam kod njega a on mi kaže: „Sjedi“.
„Što Stanimire? Šta je sad?“
„Ti moraš ići“
„Kuda da idem?“, pitam iznenađeno.
 „Ja tebe moram otpustiti.“
„Koga otpustiti?“
„Tebe i Miru Čanjevca.“

Miro Čanjevac je bio Hrvat, radnik kod nas, tehničar, izuzetno fin čovjek, jedan od najboljih Stanimirovih drugova. Volili su zajedno popiti, i to dobro.

Pa, rekoh „Što ga otpuštaš? Šta je napravio? Šta sam ja napraio?“.
„Nisi ti napravio apsolutno ništa“, kaže on meni. „Možeš ti podnijeti žalbu, ja ću tu tvoju žalbu usvojiti ali treba da znaš da ja svaki petak idem na sastanak u općinu Banjaluka gdje je krajinska vlada. Ja moram podnijeti izvještaj koliko sam otpustio muslimana i Hrvata. A ako im ja kažem da nisam otpustio nikoga, oni će mene odmah smijeniti. Meni to i ne smeta što me smijene ali dolazi drugi i tebe će automatski otpustiti. Ti moraš otići, to nema diskusije. To je odluka vlade Krajine i ja tebe moram otjerati.“

Dade mi neki papir na kojem je to napisao i pozva me kod našeg vojnog sekretara. Tamo su mi dali papire o otkazu. Ovi kod sekretara me nekako čudno gledaju.

I tako ja osta bez posla.

Pokušao sam stupiti u kontakt s drugovima s kojima sam radio, Novom Dragičevićem, Zoranom Jovanovićem, međutim oni su bili toliko nastrojeni za tu republiku da je to bio užas. S njima nisi mogao razgovarati. Čak su jednom prilikom došli kući, ja nisam bio tu, ja sam imao novog Golfa, tražili Golfa za Zavod, da uzmu. „Mi ćemo to platiti. Dat ćemo 2000 maraka“ govorili su. A ja sam tog Golfa uzeo u Sarajevu pola godine ranije i platio ga 9000 maraka. Nekome se od njih sviđao i oni su to htjeli uzeti.

Jedan dan nazove mene Ljilja Mujčinović. Ona je radila kod nas kao blagajnica a inače je žena doktora Mujčinovića, pedijatra, izuzetno fini ljudi, Kaže meni Ljilja da joj je Mujčin rekao da ima informacije iz Prijedora i Kozarca, da se tamo dešavaju užasne stvari i da ja moram svoje cure voditi pod hitno iz Banjaluke.

„Kuda ću ih voditi, Ljiljo draga?“ pitam je. Ni ona nije znala kuda ali me je željela upozoriti na situaciju ugradu kja je postojala sve gora.

Kemo B.

nastavit će se...