Bilo nam i Dugme u posjeti
Bijelo Dugme, vjerojatno najpopularniji bend moje
generacije (i mnogih drugih), stigao nam u posjetu. Za mjesto prvog nastupa u
Hrvatskoj velike turneje povodom 50 godina postojanja izabrali su Cave Romane,
kamenolom iz rimskog doba o kojem sam već nekoliko puta pisao. Tako smo ponovo
imali priliku da uživo vidimo još jednu legendu iz one Jugoslavije u kojoj smo
živjeli i odrasli i koje se mnogi rado sjećaju.
Na pozornicu,
koja je bila skromna, bez mnogo opreme i specijalnih efekata, izašla je grupa muzičara i započeli svirku
poznatim pjesmama koje smo svi voljeli, znali i pjevali. Koncert je započela
postava s Tifom, kojeg sam kao pjevača cijenio, ali je opći dojam bio očajan. Nije
to bio onaj Tifa kojeg sam volio, već pjevač koji se mučio da otpjeva hitove,
neke koje je pjevao Bebek, prepuštajući publici da pjeva dionice s višim
tonalitetima jer je bilo očigledno da on to ne može. A i ono što je mogao
pjevati nije zvučalo ubjedljivo. Ako tome dodam da se ni Goran nije proslavio
na gitari, koja je zvučala čudno, ponekad nenaštimano, dojam je bio prilično blijed.
Bilo je tu malo od onog Dugmeta kojeg sam rado slušao a čak sam siguran da bi
neka druga grupa muzičara, okupljena u njihovu čast, zvučala mnogo bolje i
ubjedljivije. Ovako, svaka nova pjesma je bila novo razočarenje i počeo sam pomišljati
da je Goran ovu turneju organizirao samo da pokupi lovu od onih koji se sjećaju
jednog lijepog vremena čiji su i Dugmići bili dio.
Bojao sam se da
će drugi dio koncerta biti još lošiji jer Alena nisam posebno cijenio, ali sam
se prevario. Njegovim izlaskom na pozornicu kao da se sve u trenu promijenilo.
Alen je bio dobar, čak u nekim pjesmama odličan, a i muzičari su zvučali mnogo
bolje. Bilo je to Dugme kojeg sam se sjećao, iako je bilo dosta pjesmica koje
baš i nisam posebno volio. Alen je nekoliko Bebekovih pjesama otpjevao odlično
i pokazao da mu je dostojna zamjena.
Ni kraj koncerta
nije bio loš, kada su svi članovi benda otpjevali nekoliko pjesama uz pratnju
Goranove gitare. A pjevala je i publika koja je znala riječi svih njihovih
pjesama iako je među njom bilo jako mnogo mladih koji se u vrijeme kada su
Dugmići vladali jugoslavenskom muzičkom scenom, nisu ni rodili.
Sve u svemu,
drago mi je da sam Dugme vidio u živo iako mi je bilo teško stajati više od dva
i pol sata, još nedovoljno oporavljen od prehlade, gripe ili Covida, šta god da
sam ponovo zakačio. Da je sve ostalo na Tifinom pjevanju, bio bih razočaran.
Ovako, ipak sam osjetio tu atmosferu iz godina kada me je muzika zanimala i
bila dio moga života a na koju me je podsjetila i publika koja je bila aktivni
dio događaja. A pjevalo se u glas, čak i onda kada se pjevalo Jugoslaviji, što
me je još jednom uvjerilo da sam dobro izabrao mjesto gdje ću provesti ovo malo
života što mi je ostalo.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home