O svemu pomalo, četvrti put

Već 14  dana sam u Sarajevu.

Svaki dan kažem sebi da ću se javiti na blog, ali vrijeme prodje za čas. Prva pomisao je bila da ste još u Los Angelesu poslije divnog priloga u kojem uživate sa svojom divnom kćerkom i psom (iz svog ratnog iskustva znam koliko se ta životinja može zavoljeti).

Onda sam pomislila da ste se vratili kući u možda hladnu zimu, koja smanjuje sve i psihičke i fizičke aktivnosti obzirom da blog već duže stoji jer se niko od  blogera ne javlja (januar je bio uvijek “kilav” mjesec zbog hiljadu stvari). Prvo se pomisli  kakva će biti sljedeća godina koja će trajati vrlo dugo, troškovi na kraju prošle bit će većini veći u željama nego u mogućnostima.

Povratak iz Amsterdama je bio neugodan. Avion iz Zagreba je trebao krenuti u 10 i 40 min a u Sarajevu smo trebali biti oko 15 sati.

Kasnio je 2 sata tako da smo morali čekati slijedeći za u 20 i 40. Niko nam nije dao nikakvo obaviještenje a u avionu se rekli da nam je odmah obezbijedjen novi u Zagrebu. Bila je čista laž. U tom avionu je bila jedna grupa mladih koji su se vraćali iz Istanbula. Tamo su bili 3 dana. Nisu imali direktan let iz Istanbula, jer je sve pred Novu godinu sve bilo davno rezervirano. Zato su otišli preko Zagreba. Tom varijantom su do Sarajeva u povratku putovali 12 sati u koji smo stigli oko 22 i 30, a let iz Sarajeva do Istanbula normalno traje sat i 45 minuta.

Onda je tih 8 i po sati čekanja skratio i olakšao jedan mladić koji je talenat kao Tarik Filipović. Imitacije su bile predivne. A i razni smiješni dogadjaji od nas sviju. Na gate-u na kojem smo čekali naš avion su stizali avione raznih avio kompanija. Svi su nas gledali i  mislili ko li smo. Većinom su bili stranci.

Sad sam odlučila da preporučim svim mladim iz regiona koji imaju sigurne poslove i bolju  egzistenciju da bježe u sve europske zemlje s davno uređenim sistemima.

Zbog toga ću ovaj prilog nastaviti uz “Riječi i slike”.

Pozdrav Saima

Moja dva unuka tražila da se uslikaju sa mnom. Nakon pola sata Darijan me zove u moju sobu. Otvaram vrata, svjetlo se pali, muzika svira i oni mi daju ovu čestitku koju su sami napravili na kompjuteru. To je za mene bio nezaboravan trenutak.

Moj najstariji unuk (9 godina) vrši pripremu za dolazak Frane sa porodicom iz Gruzije.
Za sviju sam uz pomoć kompjutera “odredio rezervacije “ ko će gdje sjediti.

Snaha bez prestanka kupovala cvijeće da ja uživam.

Zlatkov rodjendan 27.12. a Dorianov (Franin sin) 29.12. Proslavilo se oba dana.

Zlatkov mladji sin okupiran pandana koje kupuje u IKEA-i, uvijek samo za svoj džeparac.
Stariji bio okupiran dinosaurusima.

Moja snaha Zoe je morala otići po svoju mamu koja je bolesna da je dovede u novi stan koji ima i sobu za nju i mene. Iz Engleske je poslala ovu poruku koristeći transliter. Inače Vice je u svakom danu bio sa nama u najljepšim uspomenama. Ja sam morala otići jer je moj boravak u EU od šest mjeseci  sa BH pasošem istekao za 2019 god.

Kad sam došla u Holandiju, imala sam traumu od odvajanja otpada u razne kante. Nekad smo Vice i ja nešto znali nositi  sakriveno pa onda “ fiknuti “ u neki veliki kontejner na putu prema tramvaju. 
Kod Zlatka u njegovom kvartu sve se baca u jednu kantu. Kad je došao veliki kamion ja sam ga uslikala iz kuhinje. Sve,  pa čak i ove daske se ubacuju u kamion, i to se odmah melje. Zlatko kaže da se to poslije odvaja u nekim pogonima.