Ping-pong

Moj prijatelj i ping-pong protivnik Žoze

Jednog ljeta, u doba kada sam bio srednjoškolac, najstariji brat je, iz Više poljoprivredne škole gdje je tada radio, donio stol za stolni tenis i tada sam prvi put u ruku uzeo reket i zaigrao ping-pong, kako ga mnogi zovu. Bio sam samouk i naučio udarati ping-pong lopticu dovoljno dobro da sam u komšiluku bio najbolji. Bilo je to daleko od umijeća pravih ping-pongaša koji su znali razne cake koje mi amateri nikada nismo naučili ali dovoljno dobro da mečevi budu interesantni i da u naše dvorište privuku čak i pokojeg kibicera.

Ping-pong sam nastavio igrati i dok sam studirao. Stalni dio ekipe su bili moj najbolji prijatelj Boro Beker (nažalost, umro veoma mlad u 27. godini) i vjenčani kum Miho Fazlić (i on je umro mlad) a igrali smo u sportskoj dvorani Borik koja je u holovima ispod tribina razmjestila desetak stolova na radost mnogih sličnih nama. Odlazili smo tamo uvečer, bar jednom nedjeljno, kada u dvorani nije bilo sportskih priredbi, i udarali lopticu par sati a onda bi svraćali u neki od banjalučkih lokala da se odmorimo, obično uz pivo. Bila su to lijepa vremena kojih ću se uvijek sjećati jer nam u to doba za sreću nije trebalo mnogo.

Kada smo 1994. završili kao izbjeglice u USA ping-pong sam zaigrao samo jednom i to u prostorijama YMCA-a u blizini stana u koji smo se ubrzo po dolasku uselili. Igrao sam protiv sina koji je jedno kratko vrijeme počeo trenirati ping-pong u Banja Luci (trener mu je bio Tomo Đermati) i koji je tada pokazivao da bi mogao biti dobar stolno teniser. Iako reket prije toga nisam uzeo u ruke dobrih dvadesetak godina, čini mi se da ta pauza nije imala velikog uticaja na moju igru. Davora sam redovito pobjeđivao a naše poteze su sa zanimanjem pratili mnogi posjetioci YMCA-a.

Da ću ping-pong zaigrati i u 75-toj nisam mogao ni u snu pomisliti. Dobro se ostarilo, kosti već odavno škripe pa su plivanje i redovite šetnje jedine „sportske aktivnosti“ koje upražnjavam od kako nam je Istra postala naš novi dom. Vjerojatno bi tako i ostalo da u prostorijama mjesnog ureda Pješčane uvale nisam primijetio grupu „seniora“ kako par puta nedeljno uveče igraju stolni tenis. Bilo mi je to simpatično ali bi na tome sve vjerojatno i ostalo da to nisam spomenuo mom komšiji iz ulaza, Belgijancu, i da on opet jedno veče ne ode sa suprugom Aleksandrom na večeru u poznati restoran Lanternu, smješten nasuprot mjesnog ureda. Tokom večere upozna se s vlasnikom restorana koji je, kojeg li slučaja, član ekipe koja redovito igra ping-pong. Razgovor se dotače ping-ponga i Aldo, vlasnik restorana pozva Žozea da se priključi. Jedno veče Žoze ode na ping-pong i Aldu spomenu da ima komšiju koji bi također bio zainteresiran da im se pridruži. Aldo mu reče da svakako dođem i da će mu biti drago da se grupa proširi jer će za sve biti interesantnije da igraju s različitim protivnicima jer se oni već svi dobro poznaju.

Iako sam bio pozvan, u mjesni ured nisam navratio sve dok jednog dana nisam sreo Alda, predstavio se i spomenuo mu stolni tenis. Aldo mi reče da je očekivao da ću doći i da svakako dođem to isto veče jer će oni biti tamo. Kada sam uveče otišao, ekipa me ljubazno prihvatila ali sam brzo shvatio da niti ima kondicije, niti vještine da ravnopravno igram s njima. Od mog zadnjeg igranja je prošlo skoro 30 godina i to se osjetilo pri svakom kontaktu s lopticom. Vrlo brzo sam se umorio, često sam griješio i osjećao sam se neprijatno zbog toga. Odlučio sam da više neću dolaziti jer nema smisla da im kvarim ustaljeni ritam. I tako bi i ostalo da me pri slijedećem susretu s Aldom on nije ubijedio da obavezno dođem i da ne razmišljam o tome kako igram jer je za njih igranje ping-ponga jedan od načina druženje a da ću tokom vremena sigurno napredovati. Čak me je jedno veče strpljivo učio kako da serviram i vraćam loptice jer je želio da se što prije uklopim u društvo. Negdje pri kraju “treninga” spomenuh Aldi kako bi Žoze i ja voljeli da ponekad poigramo sami, ujutro kada nema nikoga, pa da se, kad malo napredujemo, pridružimo njima. Aldo reče da nema problema, objasni mi kako se stol rasklopa i sklapa, pokaza mi gdje su loptice, objasni kako da uključim i isključim grijanje i svjetlo i reče da će ključ ostaviti na prozoru restorana i da ga samo vratim na isto mjesto kada završimo. Čak mi reče da mu za par dana dolazi 200 loptica, da predlaže da ponekad dođem sam kako bih trenirao serve, te objasni kako ću ih lako pokupiti. Bio je jako ljubazan a iz njegovih riječi i postupaka sam osjetio da se iskreno raduje što ćemo se Žoze i ja priključiti grupi. Mene je ta ljubaznost jako iznenadila a posebno sam bio iznenađen činjenicom da je ključ od mjesnog ureda držao na simsu jednog od prozora restorana gotovo uz samu ulicu, ne bojeći se da će ga neko uzeti i pokrasti stvari iz ureda. Neobično je to u današnje vrijeme kada je kriminal u porastu svugdje, pa tako i u našem novom okruženju.

Od tog dana Žoze i ja tri puta nedeljno odlazimo u salu, provedemo čak i po dva sata prebacujući lopticu preko mrežice i uživamo u ping-pongu pod stare dane. Za sada meni prebacivanje ide mnogo bolje ali i Žoze polako napreduje. Dobije tu i tamo po koji set ali se ne ljuti kada ga ostavim ispod 10-tke, što se često događa. Za susret s ostalim još nismo spremni, bar nas dvojica tako zaključujemo. Ali nadamo se da će doći i taj dan kada ćemo se priključiti grupi i uspjeti da ih bar malo natjeramo da se potrude kada igraju s nama jer, ako ništa drugo, više nemamo problema s kondicijom a i udaramo sve žešće i žešće.

Ping-pong mi je tako postao dio gotovo svakodnevnih aktivnosti u našem malom mjestu, pored kupanja, šetnji uz more i makijata u Yes-u. i što je još najljepše, sve mi je dostupno u krugu od stotinjak metara. Za tako nešto (osim šetnje), u Americi bih morao sjesti u auto i vozati se na različite strane prilično dugo i opet se to ne bi moglo usporediti s ovim kako je to sada. Ponekad kada pomislim o svemu kroz šta smo u životu prošli, ne mogu a da se ne sjetim one: “Ovo nam je naša borba dala!”