In memoriam - Massimo Savić
Kada je već bilo
odlučeno da ćemo se preseliti u Istru, radovao sam se, između ostalog, što ćemo
živjeti u blizini pulske Arene u kojoj tokom ljeta gostuju mnoga poznata imena
bivše jugoslovenske a i svjetske muzičke scene. Već sam se vidio u areni kako
uživam u nastupima Balaševića, Parnog valjka i još nekih muzičara koje sam
cijenio i čiju sam muziku volio slušati. Nažalost, želje da čujem Đoku
Balaševića i Akija Rahimovskog uživo mi se nisu ostvarile. Obojica su se
preselila na „onaj svijet“ a meni je ostalo da ih i dalje slušam na Sonosu,
jer muzika u našem stanu svira od momenta kada se probudimo pa do večeri kada
se „upali“ televizor da se pogledaju najnovije vijesti ili kakav film na Netflixu.
Massima Savića sam, kao i većina iz moje generacije, prvi puta čuo sredinom osamdesetih kada se na našim radio valovima pojavila pjesma Sjaj u tami, odličan prepjev hita The sun ain't gonna shine anymore grupe Walker Brothers. Izvodila ga je zagrebačka grupa Dorian Gray čiji je vodeći vokal bio Massimo. Svojim specifičnim glasom Massimo je doprinjeo da pjesma postane veliki hit i tako stekne obožavaoce u bivšoj nam domovini.
Grupa Dorian
Gray se brzo raspala a Massimo je nastavio uspješnu solo karijeru ali se iz
tog perioda ne sjećam njegovih pjesama.
S Massimovim
pjesmama sam se ponovo „sreo“ 2001., godine kada sam prvi puta došao u rodni
grad nakon što sam iz njega morao otići devedesetčetvrte. Cijelo vrijeme od
izlaska iz grada pa do prve posjete nisam imao doticaja s događanjima na
muzičkoj sceni država koje su nastale nakon raspada Jugoslavije. Na nagovor
prijatelja Srđe u trgovini CD-ova u zanatskom centru iza Gospodske ulice kupio sam
nekoliko CD-ova a među njima je bila i Massimova za koju mi je Srđo tvrdio da
je odlična. Bio je u pravu.
Tako sam se donekle
ponovo upoznao s muzičkom scenom starog kraja ali i dalje je ona za mene ostala
uglavnom nepoznanica, sve do današnjih dana.
Tek po
preseljenju u Istru sam češće u prilici da slušam našu muziku, pa tako i Massima.
Za uho mi je zapelo nekoliko njegovih muzičkih numera pa sam iz tog razloga
odlučio da ga odem pogledati u živo kada je prošlog ljeta održao koncert na
Kaštelu, popularnoj muzičkoj pozornici smještenoj u tvrđavi u centru Pule. Na
koncert smo išli “čoporativno“, s Kušmićima i Žiškama. Koncert je bio jako
dobar, mnogo bolji nego sam očekivao. Massimo se pokazao kao pravi
profesionalac a njegove pjesme su jako lijepo zvučale u ambijentu u kojem se
osjeća prisnost između izvođača i publike. Ekipa na okupu, malo poranila
Na koncertu sam
saznao neke interesantne detalje iz Massimovog života, između ostalog da je
rođen u Puli, da je jedno vrijeme živio u Raši s roditeljima, da se kasnije
više puta selio i da u Istru veoma rado dolazi.
Da li je u to
vrijeme znao da je ozbiljno bolestan, nisam znao. Ako je i znao, to se iz
njegovog nastupa nije moglo osjetiti. Uživali smo u njegovim pjesmama do kasno
u noć jer koncerti ovdje počinju prilično kasno pa se kući ide obično iza
ponoći.
Vijest da nas je
napustio me je iznenadila. Nisam znao da ga je neizlječiva bolest shrvala i da
mu nije bilo lijeka. U novinama sam pročitao kako je, već jako bolestan, održao
koncert u prepunoj zagrebačkoj Areni, dok je cijelo vrijeme iza bine dežurala
liječnička ekipa. Želio je da se još jednom oduži vjernoj publici koja je
punila dvorane diljem bivše države.
Otišao je tako i Massimo a s njim i još jedan dio naše prošlosti. On iznenada, u svojoj šezdesetoj, a nama ostaje da se nadamo da ćemo još koju godinu izgurati dok i na nas ne dođe red.
0 Comments:
Post a Comment
<< Home