SLIKE I DOGADJAJI: Iz starog kraja

Ima skoro dvadesetak dana da sam bila u “starom kraju” i isto toliko dana da nadjem vremena da napišem ovaj prilog. Kako se stari svaki novi dolazak u “stari kraj” i ulazak u moju kuću je sve ljepši. Moj brat je bio ljetos dvadesetak dana i otklonio sve nedostatke koji smo do tada radili moj Vice i ja čestim dolascima. Došla sam autom s čovjekom koji radi u Sarajevu a koji svaki vikend dolazi a uvijek s njim ide još jedan ili dvojica radnih kolega. Ovaj put je povratak bio u ponedeljak .

Dala sam naslov kojim me Co uvijek rastuži prilozima o susretima s ljudima iz starog kraja, a neke je samo poznavao u prolazu. I svako to druženje odiše po mom osjećaju nekom nostalgijom i radošću tim susretima. A i ta rečenica “iz starog kraja“ toliko me raznježi i sad koristim i ja to umjesto imena grada.

Obzirom da se približavala jesen dio bašte pred hotelom Palas u kojem sjede naši iseljeni gradjani je bio pun.

Drena i ja u Kastelu

U subotu ujutro sam pošla na pijacu i pred Kastelom srela našu školsku kolegicu Drenku. Radost je bila obostrana i kroz Kastel smo krenule prema nekoj kafani na gradskoj pijaci. Usput nas je uslikao jedan fini gospodin.

U mojoj ulici sve najdraže prijateljice iz ulice su izvan grada ali nam je komunikacija redovna a sjećanja i uspomene još veće. Koristiću djevojačka imena i prezimena jer će nas oni koji ovo čitaju iz naše ulice prepoznati.

Dragica Bujinović je u Zadru. Imale smo nekoliko divnih susreta i u Zadru i u Rakovom selu. Slike koje imam ne dozvoljavaju da se bilo šta od tih susreta zaboravi. Njena sestra Nada Vujinović je na Pagu. I tamo smo bili, a odmah poslije korone je saznala da sam došla u svoju kuću i odmah je došla. Taj dan je putovala nazad i zamolila da ne zakasni na autobus za Zagreb.

Na čaju u kafiću iznad Tržnice

Koliko smo bile sretne i zaboravile na vrijeme u evociranje naših uspomena.

Bisera Topčagić je došla iz Švedske i ta tri popodneva smo bile zajedno. Uspomena i predivnih izlazaka ostaje za nezaborav.

Ja sam Saima Husedjinovic i na ovom blogu je moj prijatelj iz mladosti Oskar Böckmann iz Beča pitao da li je Saima Rak možda Saima Husedjinovic. Milan je potvrdio i zbog toga danas koristim ova prezimena.

On je po majci iz poznate porodice Granić. Dolazio je iz Beča na

Bisera i ja kod mene u kući

ljetno ferije i njegov bliski rodjak Josip Granić, slikar Joško, i Meliha su nas upoznali da mu ne bude dosadno na njihovim beskrajnim razgovorima sa našim slikarima.

U ratu se izgubila veza ali smo je obnovili i on i njegova supruga Gita su bili u Rakovom selu a mi u Beču. Dopisivali smo se on na našem a ja na njemačkom i jedno drugom ispravljali greške. U Beču je bilo i smijeha jer je valjda gajio i neke simpatije ali nikad to nije pokazao.

Ovo pokazuje kako smo imali sreću da živimo u jednom divnom svijetu, punom poštovanja i velikog medjusobnog prijateljstva u našoj ulici.

Saima