Pulske ljetnje noći

 

Muzičko veče u parku Monte Zaro

Kada sam još tamo davno, prije nego što smo počeli ozbiljnije razmišljati o odlasku iz Amerike, pregledavao oglase za stanove u Puli grad mi se činio poprilično tmurnim i neinteresantnim. Pula je u onom našem predratnom životu bila poznata po festivalu jugoslovenskog filma koji se tu održavao svakog ljeta i to u areni izgrađenoj za vrijeme rimskog carstva.  

Od ostalih znamenitosti grada znao sam još samo za zlatna vrata, i to je bilo sve. Grad je bio poznat i po brodogradilištu Uljanik te kao mjesto gdje su mnogi služili vojni rok jer se u gradu nalazilo više vojnih kasarni. Pula je od davnina bila prepoznata kao strateška tačka pa je tako bilo i za vrijeme Juge.

Čak i kada sam prvi put prošetao njenim ulicama, onog dana kada me je prijatelj Eko odvezao do grada da prošetamo starim dijelom grada, uz obavezni obilazak arene, nisam pretpostavljao da ću se tu jednog dana skrasiti, da će mi Pula zamijeniti rodnu Banjaluku i da ću se tu svakim danom, sve više osjećati svoj na svome.

U grad, udaljen par kilometara od „našeg sela“ odlazimo po potrebi a zadnjih dana sve češće zbog raznih događanja kojih je posebno veliki broj u ljetnjim mjesecima. Tada na različitim mjestima u gradu nastupaju lokalni i internacionalni umjetnici pretvarajući grad u večernjim satima u jednu veliku pozornicu.

Tako smo prije nekoliko dana odlučili da poslušamo istarsku kantautoricu Elis Lovrić koja je nastupala u parku Monte Zaro. U grad smo stigli nešto poslije osam i već na malom trgu u blizini gradske tržnice nas je dočekala pjesma. Svoje umjeće je zainteresiranim predstavljalo dvoje mladih muzičara ispunjavajući Flanatačku, ulicu u kojoj su smješteni mnogobrojni kafići s baštama, muzikom. Flanatačka vam dođe nešto kao naša Gospodska, samo što se cijelom njenom dužinom, po sredini, nalaze stolovi mnogobrojnih kafića i slastičarni.

Nakon kraćeg zadržavanja spustili smo se do zlatnih vrata gdje je nastupao jedan od mnogobrojnih pulskih bendova. Izvodili su, vrlo profesionalno, poznate hitove a posebno mi se svidjela mlada vokalna solistica koja istovremeno svira harmonijum.

Odslušali smo s zadovoljstvom par pjesama i onda nastavili ulicom Sergijevaca, glavnom turističkom ulicom Pule, do Foruma, gdje smo planirali popiti svoje popodnevne kavice. Bilo je, istina, skoro devet uveče ali to nije uticalo na promijenu našeg standardnog dnevnog rasporeda. Predveče se, poslije ručka, obavezno pije kava u nekom od kafića, bez obzira koliko je sati.

Većina stolova mnogobrojnih kafića Foruma je bilo zauzeto ali smo uspjeli pronaći jedan, na onoj strani gdje se nalazi Augustov hram. Dok smo polagano ispijali svoja makijata, na stepenicama hrama su se pripremali pulski brejk-denseri. Radi se o skupini mladića i djevojaka koja svoja umijeća prezentiraju posjetiocima Pule i obližnjih gradića i naselja.

Na Forumu se nismo zadržali dugo jer smo se morali vratiti do parka Monte Zaro koji je bio glavni cilj našeg izlaska u grad. Bend kod zlatnih vrata je još svirao a mi smo se vratili nazad Flanatičkom. Na malom trgu gdje se nalazi fontana opet se nešto događalo. Bila je to modna revija jedne pulske trgovine koju su, vrlo profesionalno, odradile lokalne manekenke. Na improviziranoj pisti su se redale djevojke iz Pule noseći, za mene, vrlo lijepe večernje haljine. Sve skupa je to izgledalo veoma lijepo i bilo mi je drago da sam, neplanirano, prisustvovao prvoj modnoj reviji u živo.

Kako se vrijeme za početak koncerta u parku približavalo, morali smo ići. Popeli smo se stepenicama do ulice koja vodi ka parku koji se nalazi na vrhu brežuljka. Oko lijepo uređene i diskretno osvjetljene pozornice je većina stolica donešenih za tu priliku već bilo zauzeto pa smo se morali zadovoljiti zidićem koji je okruživao fontanu. Organizatori su po zemlji oko fontane poredali svijeće koje su još više doprinosile posebnoj atmosferi događaja. S mjesta gdje se fontana nalazi vide se visoki kranovi brodogradilišta obasjani raznim bojama. Veoma su interesantni i predstavljaju jednu od turističkih atrakcija grada koju svojim mobitelima  „hvataju“ mnogobrojni turisti.

Elis

Svoj koncert je umjetnica započela nešto poslije 9 i 30. Bio je to interesantno veče iz više razloga: Elis je zanimljiva osoba koja se, pored muzike, bavi i glumom pa je njen nastup prošaran njenim pjesmama na labinskoj čakavici, kratkim pričama i dramskim monolozima i posjetitelja drže stalno angažiranim. Iako riječi većine pjesama nismo mogli potpuno razumjeti zbog specifičnog dijalekta, veče je na mene ostavila veoma prijatan utisak. Tome je svakako doprinijela i lijepa pulska noć u kojoj se čovjek jednostavno mora osjećati prijatno.

Kući smo stigli iza ponoći. A već dva dana kasnije smo ponovo išli u grad jer su u areni nastupali Parni valjak i prijatelji. Ulaznice za sjedenje nismo uspjeli kupiti jer su prodane istog momenta kada su se pojavile u prodaji a stajanje za nas starije nije dolazile u obzir pa smo se morali zadovoljiti uživanjem u poznatim hitovima šetajući oko arene. Pao je dogovor da se u gradu nađemo sa Kušmićima i Žiškama. Auto smo parkirali kod stadiona nogometnog kluba Istra i laganim korakom krenuli k areni s namjerom da opet na Forumu popijemo naša makijata. Do Foruma nismo stigli. Na stepenicama kod zlatnih vrata je upravo počinjao koncert sevdalinki sastava Šadrvan. Nađosmo prazan stol u kafiću odmah do pozornice i naručismo naša makijata. A pjesme krenuše: Kradem ti se, S one strane Plive, Što te nema, Aj od kako je Banjaluka postala... Pjevač, čini mi se da reče da je rodom iz ili oko Banjaluke, je pjevao zaista odlično, s emocijama, bez deranja, upravo onako kako volim i kako se sevdalinke moraju pjevati. Uskoro stigoše i Kušmići i Žiške i ostasmo tu sve do zadnje pjesme, većina uz vino, a ja uz pivo.

Nastup Šadrvana

Šadrvan je svojim nastupom privukao dosta gledalaca, a neki su uz pojedine pjesme i zaplesali. Bilo mi je drago čuti kako se zvuci bosanske sevdalinke razliježu trgom kod  zlatnih vrata, jednom od najvećih pulskih turističkih atrakcija. Njihovo izvođenje tih lijepih narodnih pjesama po kojima je Bosna poznata, privukla je pozornost kako Bosanaca, kojih je u Istri priličan broj, tako i turista, jer smo oko sebe čuli različite jezike. Vjerujem da je tu bilo i domaćina jer Istra je poznata po svojoj gostoljubivosti i prihvaćanju drugih i drugačijih. Tu, u najvećem gradu Istre odzvanjali su zvuci sevdalinki koje se u Banjaluci već odavno ne mogu čuti jer nisu „njihove“. Tamo, u mom rodnom gradu, drugom po veličini u Bosni i Hercegovini, dragačevske trube i zvuci iz Srbije su već odavno glavna vrsta muzike koja se može čuti na njenim ulicama. Osim, ako se neko, kao što je to uspjelo Saimi na proslavi godišnjice mature, ne izbori da se negdje stidljivo čuje i pokoja sevdalinka koju smo nekada svi, bez obzira na naciju i vjeru, zajedno pjevali. Žalosna je to istina koja pokazuje kako duboko se nacionalna netrpeljivost zavukla u sve pore ljudskih života.

Uz pjesmu malo vina

U sjećanju mi je ostao još jedan interesantan detalj. Od svih muzičara Šadrvana samo je pjevač imao muslimansko ime. A svirali su se one prave sevdalinke, pjesme koje u manjem blentitetu vezuju samo za muslimane i koje kao takve nemaju mjesta u gradu gdje je nacionalna čistoća ostvarena brutalnim etničkim čišćenjem.

Tek nakon što je Šadrvan završio svoj nastup polako se, korak po korak, zaputismo prema areni. A tamo, ludnica. Arena je bila puna a oko nje se vrzmalo masa svijeta uživajući u pjesmama koje je Aki tako dobro pjevao. Nađosmo si kutak gdje smo se mogli osloniti na neko drvo i tu ostasmo do pred sam kraj koncerta.

Na povratku do parkinga prođosmo pored mnogih kafića i slastičarni koji su radili punom parom. Ljeto je, grad je pun turista i diše punim plućima i to dugo iza ponoći.

Valjak i prijatelji

Kući stigosmo oko jedan, umorni ali i zadovljni što smo uživali u događajima u gradu koji nam je, ni kriv ni dužan, postao novi dom. I tako, do neke druge prigode.

P.S. Već izvjesno vrijeme rijetko koristim mobitel kako bih zabilježio pojedine događaje oko sebe pa je tako i ovaj put. A bilo je puno toga što bi upotpunilo ovu priču o ljenjim večerima Pule.