Noć u Lisabonu

U ona prijeratna vremena bio sam veliki ljubitelj knjige, kupovao ih za novac koji sam zarađivao od svirke, bio član Kluba 42 kojeg je izdavačka kuća Naprijed osmislila i uspješno vodila na radost onih koje je pisana riječ privlačila. Čak sam kao jedan od prvih 42 člana kluba išao na nagradno putovanje autobusom kroz Sloveniju i Italiju koje je organizirao Naprijed. Bio sam najmlađi član kluba a na putovanju smo stigli i do Venecije koju sam ponovo posjetio tek prošle godine iako mi je sada na dohvat ruke.

Kupovao sam tih godina mnogo knjiga, cijele tomove, enciklopedije… I čitao ih. I ko zna koliko bi ta biblioteka rasla da ne dođe rat, da ne morasmo napustiti rodni grad, da ne završismo kao izbjeglice u najrazvijenijom zemlji svijeta. Sve ostavismo iza nas, pa tako i knjige, a u novom okruženju je želja za njihovom kupovinom nestala i više se nikada nije pojavila, čak ni sada kada je jasno da sam stigao u sredinu gdje ću dočekati sudbinu koja nas sviju čeka. Nasilni odlazak iz grada, gubitak svega što se godinama sticalo i rasturanje familije je zauvijek promijenilo odnos prema životu pa tako i prema kupovini i sakupljanju knjiga.  

Sve knjige koje sam kupovao sam pročitao, mnoge su me oduševile, a posebno su mi ostali u pamćenju romani Dostojevskog i pomišljam da u ove stare dane ponovo pročitam neke od njih.

O jednom romanu, koji u vrijeme kada sam ga čitao na mene nije ostavio poseban utisak, počeo sam razmišljati tek nedavno. Bila je to Noć u Lisabonu, Remarkovo djelo u kojem opisuje sudbinu dvojice izbjeglica koji se sreću u luci u Lisabonu, posljednjoj stanici pred bijeg u Ameriku. Remark opisuje očajnički pokušaj bijega iz Evrope pod nacističkom prijetnjom, gubitak svega osim nade.

U doba mladosti, studiranja, druženja s prijateljima, sviranja na igrankama, životi ljudi koji su morali ostaviti sve pred prijetnjama koje su ih stigle na mene nisu ostavljale poseban dojam. Bilo je to nešto što se dešavalo daleko od nas, od grada i države u kojoj sam rođen i u kojoj sam proveo sav svoj život. Nije se rađala ni najmanja pomisao da bi se tako nešto moglo dogoditi kod nas, da bih jednog dana i sam mogao postati izbjeglica i da ću se naći u situaciji da tražim mjesto pod suncem pod kojim ću se skratiti.

A desilo se upravo to.

Napustili smo rodni grad pod naletom srpskog nacionalizma, dovedeni u situaciju da nemamo od čega da živimo, zabrinuti za svoje sudbine a posebno za sudbine djece. Stigli smo u Zagreb kao izbjeglice u kuću starije sestre koja je isti put prešla prije nas. Nekada udoban život u rodnom gradu, okruženi mnogobrojnom familijom i prijateljima, u vlastitom stanu, s dovoljno primanja zamijenili smo životom u nedovršenoj kući u predgrađu Zagreba koju je sestra uspjela zamjenom dobiti po njenom odlasku iz grada, bez ikakvih primanja, hraneći se od pomoći drugih. Dvosoban stan smo zamijenili jednom sobom koju smo dijelili sa sestrom, njenom unukom i rođakom iz Mostara. Tokom dana je bila lakše jer je vrijeme bilo lijepo pa smo mogli biti na vani ali su noći bile teške, što zbog ljetnih vrućina, što zbog komaraca od kojih se nismo mogli obraniti. A bilo nas je sedmoro u maloj sobi gdje je jedina ventilacija bio otvoren prozor. Hrane je bilo dovoljno jer smo kao izbjeglice dobivali pomoć po koju je Nera odlazila gradskim prevozom, izbjegavajući poglede ostalih putnika jer je bilo očigledno o kome se radi. A grad, u koji smo ponekad odlazili, bio je pun izbjeglica iz Bosne i na svakom koraku smo sretali neko poznato lice.

Spas od spavanja u prepunoj sobi smo našli u nedovršenom potkrovlju kuće prepunom namještaja, bez ikakve izolacije, pokrivenom salonitom, s prozorima na kojima je umjesto stakla bila zategnuta plastična folija. Vrućinu i komarce nismo mogli izbjeći ali se lakše disalo jer smo bili sami.

Kada je postalo jasno da u Hrvatskoj nećemo moći ostati, počela je potraga za zemljom u koju bi se mogli odseliti. U ambasadama Danske i Nizozemske su nam odmah rekli da nemamo šanse, bolje nismo prošli ni u ambasadi Australije. Postojala je šansa da nas primi Kanada jer nam je jedan pripadnik kanadske vojske, koji je bio član međunarodnih snaga i kojeg smo upoznali jer je sestra, zajedno s rođakinjom iz Mostara, čistila prostorije UNPROFOR-a, obećao da će nam poslati garanciju da će se o nama brinuti godinu dana ali šanse nisu bile baš velike. Čak smo išli na prezentaciju neke organizacije koja je prezentirala proceduru za useljenje u Novi Zeland. Malo je nedostajalo da završimo u zemlji na drugoj strani zemaljske lopte i samo nam je sticaj okolnosti odredio sudbinu.

Jednog dana, dok smo lutali ulicama Zagreba sreli smo prijatelje iz Banja Luke. I oni su morali napustiti grad jer više u njemu nisu bili dobrodošli. Bili su u mješanom braku a takvi su bili posebno omrznuti od novih vlasti, a posebno njihova djeca. U državi koja je stvarana tražila se čista rasa, kao nekada u nacističkoj Njemačkoj. Rekoše nam da idu u Ameriku, da Amerika prima izbjeglice iz Bosne, da imamo veliku šansu jer smo iz Banja Luke i uz to u mješanom braku.

I tako završismo u Americi, u zemlji koja me nikada nije privlačila niti sam imao ikakvih želja da je posjetim. Ali bila je to možda posljedna šansa da počnemo novi život jer niko drugi nas nije želio.

Pittsburgh 1994. 
"Sretne" izbjeglice u dvorištu Consolata Missionaries

Naše izbjegličke dane nastavimo u Pittsburghu, gradu koji su za nas odabrali drugi. Poče nova borba za povratak u normalan život. Od prve tri sedmice u objektu katoličkih misionara koji nas lijepo primiše, preko godinu i pol dana života u zgradi u kojoj su živjeli oni s margina američkog života, do konačnog smještaja u vlastitu kuću u lijepom dijelu malog gradića u predgrađu Pittsburgha.

U početku nije bilo lako. Prvi posao dobih u maloj mesnici za pripremu sušenog mesa. Nera se zaposli u velikoj trgovini svega i svačega za minimalnu satnicu i tamo osta punu godinu dana. Ni auto nismo imali skoro godinu dana a bez njega je u Americi život gotovo nemoguć. Ali, bili smo izbjeglice koje nisu imale puno izbora i nismo se imali kome žaliti.

Bilo je dana kada nisam puno razmišljao o našoj sudbini ali je bilo i onih kada sam se osjećao bijedno.

Dva događaja su mi posebno ostala u sjećanju. Prvi, kada sam na sebe prevrnuo bačvu sa sukrvicom u kojoj su se odležavali komadi mesa za kraški vrat i tako mokar morao nazad autobusom, osjećajući na sebi poglede ostalih putnika koji su morali trpjeti neugodan miris koji se širio oko mene.

A najgore mi je bilo kada mi je jednog dana gazda dao metlu u ruke i poslao da pometem trotoar ispred mesnice i trgovine koja je s mesnicom činila cjelinu.

Izašao sam u hladni oktobarski dan da uradim ono što mi je naređeno. U Penn aveniji koja prolazi Strip Distriktom, u kojem se nalazila mesnica, je bilo dosta svijeta. Nije me bila sramota prolaznika, niti sam se sramio posla koji sam obavljao ali sam pomislio kako bi reagirali oni koji su me otjerali iz rodnog grada kada bi me vidjeli kako u Americi metem trotoar. Vjerojatno bi im bilo drago da me vide poniženog. A cijelog života sam živio pošteno i ničim nisam zaslužio takvu sudbinu. Od dobrom djeteta s kojim roditelji nikada nisu imali problema, osnovne škole u kojoj sam bio đak generacije, preko solidnog đaka u Tehnici, do diplome na Tehničkom fakultetu, posla u Naučno istraživačkom centru Profesionale, magisterija iz informatike, šefa specijaliziranog odjeljenja koje je osnovano na moju inicijativu i prema mojim zamislima, rada na računarima i instrumentima vrijednim desetine hiljada dolara, do privatnog biznisa kojeg sam započeo na nagovor zastupnika Hewlett-Packarda. Godine truda, školovanja i iskustva odjednom nisu imala nikakvu vrijednost. Svi moji pokušaji da u novoj sredini dobijem posao u struci su bili bezuspješni. Morao sam nešto raditi, ponuđen mi je posao u mesnici i nisam ga mogao odbiti. Da li ću ikada uspjeti naći nešto bolje nisam mogao znati. A sva moja greška je bila što mi roditelji nisu pripadali naciji koja je godinama planirala da zagospodari najvećim dijelom onoga što se nekada zvalo Jugoslavijom i mi smo joj za ostvarenje tog cilja bili na putu.

Srećom, par dana kasnije zatekla me poruka na telefonskoj sekretarici. Poziv na intervju za posao u računarskom centru Duquesne University. I sve je nakon toga bila ružna prošlost.

O mojoj sudbini kao izbjeglice tih dana nisam puno razmišljao. Nije mi padalo napamet da je izbjeglica uvijek bilo, da će ih biti, i da će mnogi godinama živjeti u nekom vakuumu između života kojim su ranije živjeli i onog kojem su se nadali. Nisam se sjetio Remarka i njegovih romana o sudbinama izbjeglicama sve do nedavno, gledajući i čitajući šta se ovih zadnjih desetak mjeseci događa u državi iz koje sam, na sreću izgleda na vrijeme otišao. Racije, maltretiranje, deportacije, bez poštivanja postojećih zakona jer je na vlast došao šljam kao što je to bilo kod nas početkom devedesetih. Isti kalup, pod drugim nazivom. Kod nas nacionalizam, u Americi rasizam.

Ako je suditi po onome šta se zadnjih godina događa i u kom pravcu svijet ide, malo kome se piše dobro. Lopovi će se bogatiti, običan svijet će nekako preživljavati a izbjeglice će tražiti svoje mjesto pod suncem u nadi da će ga jednog dana naći.