Stigla je!

Subota je, vrijeme se u gradu konačno pokvarilo, oblačno je, razmišljam šta da radim. Prethodnih dana sam šetao gradom, pio kapućina i jeo kolače pred Manjom, obilazio trgovine, susretao prijatelje i poznanike, odlazio zubaru, a stigao sam i do očnog doktora.

Doktoricu Ivanku, moju drugaricu iz djetinjstva i osnovne škole nisam vidio više od 50 godina. Kako sam primijetio da mi je vid na daljinu oslabio, odlučio sam da ga provjerim i završio s još jednim parom naočala. Ovaj put, za daljinu, tako da sada imam cijelu kolekciju. Ivanka još uvijek radi a ima namjeru da tako nastavi do 75-te, ako je zdravlje posluži. Kaže da su penzije male i da čovjek mora imati nekakav dodatni izvor prihoda.

U trgovinama Astra i Šimecki sam kupio po par cipela. Uvoz iz Italije. Takve kod nas ne mogu naći. Bila je to prilika da se snabdijem cipelama do kraja života. Uz one koje imam kod kuće, čini mi se da mi nove više neće trebati jer kod kuće uglavnom hodam u patikama.

Na tržnici sam kupio jednu majicu kratkih rukava jer sam posjetu produžio a  one što sam ponio mi se baš i ne peru. Robe na tržnici svakakve a malo kupaca. Na jednom štandu ugledah majicu koja bi mi odgovarala i kada mi trgovac reče da je 100 posto pamuk, odlučih da je probam. Kroz razgovor saznah da je trgovac bivši radnik Profesionale, mašinski inžinjer iz Mikroliva. Direktor mu bio Osman Kovačević. Kaže da od penzije on i supruga teško žive pa na ovaj način popunjavaju kućni budžet.

Bio je to drugi bivši radni kolega kojeg sam slučajno sreo na mjestima gdje ih ne bih očekivao. Prvog smo sreli na trgu ispred Boske kada smo tražili knjigu pjesama Alekse Šantiće na latinici. Nera htjela da je pokloni unuci Emini jer je po Šantićevoj Emini dobila ime. Jedan od trgovaca na štandovima knjiga koji nam je pomogao da do knjige dođemo je također nekada radio u Rudi Čajavecu. Prodajom knjiga se bavi već godinama jer fabrike nema a ni sigurnih plata koje su stizale redovito. A živjeti se mora.

I tako, dok razmišljam šta da radim, zove me snaha. Silazim. Kaže, stiglo pismo iz PIO. Otvaram s nestrpljenjem. Rješenje za penziju za Neru. Dakle, penzija stigla! U pismo piše da će biti i nekakvih zaostataka. Ne čitam detalje, važno je da će lova početi kapati, nadam se, svakog mjeseca, dok bude stranih kredita ili dok ne dođe do novog rata. Jer, u manjem blentitetu, koliko mi je poznato, gotovo niko ništa ne proizvodi. Nema stvaranja novih vrijednosti. Svi prodaju a onaj ko ima para, kupuje. Dokle će to biti tako teško je predvidjeti. Mene to, zapravo, i ne interesira. Drago mi je da je obijanje državnih ustanova urodilo plodom. Svi oni kilometri od zgrade SUP-a, do opštine i do zgrade PIO se pretočilo u crkavicu koja će ipak kapati svakog mjeseca i bit će dovoljna da plati eventualni slijedeći put u stari kraj.

Taj dan nisam otišao pred Manju da ovaj „sretni“ događaj proslavim. Nije mi se dalo. Sunce se cijeli dan nije pojavilo iza oblaka a i temperatura je znatno niža od dosadašnjih. Tako će biti i većinu narednih dana pa će moja skitanja gradom urijediti. A i nemam šta novo vidjeti jer me nove zgrade i trgovački centri ne privlače a starina u gradu gotovo da nema. Jedva čekam da dobijem nove zube i da se otisnem nazad preko velike bare, da se smirim u svojoj „kući na kraju sokaka“ na koju sam se navikao i zavolio za ovih dvadeset i kusur godina. Jer, ona da grad ne čine građevine već ljudi je istinita i ja to najbolje osjećam.

Ako sa zubima budem imao sreće ipak moram biti zadovoljan. U gradu sam sreo neke drage ljude koje nisam vidio godinama, Nera je dobila penziju lakše nego što je očekivala a i ja bih se mogao riješiti velikog problema koji me je natjerao da promijenim planove. Nije to malo u ovim neizvjesnim vremenima kada čovjek ne zna šta ga čeka sutra.