Ratna odsteta

Vec duze vremena planiram da napisem nesto o danasnjojj temi ali me obaveze na poslu i kod kuce, a naravno i rad na blogu, sprijecise u tome. Ni danas se ovaj prilog ne bi pojavio na ovim stranicama da ne bi jednog email-a koji sam dobio prije nesto vise od nedelju dana.

Posto je tema veoma bliska onoj o kojoj sam sam htio pisati, evo prvo emaila koji sam primio a nakon toga i mojih razmisljanja, nabacanih mozda malo nesredjeno jer 'domacu zadacu' nisam potpuno zavrsio. Medjutim, i ovako nedoradjen, prilog bi trebao da ponuka mnoge na razmisljanje, jer radi se o nasim sudbinama. Nadam se da ce posjetioci bloga imati strpljenja da sve procitaju do kraja (jer prilog je izuzetno dug i zahtijeva strpljenje) a rezultate tog citanja cemo moci vidjeti na ovim i mozda nekim drugim stranicama.

Evo prvo email-a kojeg spominjem:

Ponuka me na pisanje ovaj clanak iz Nezavisnih Novina.

Dajem samo dio pocetka clanka, a koga zanima cijeli clanak neka ga nadje i procita. Za pohvalu je ono sto je dole podebljano: divno, krasno, je li tako? Jeste.

E, ali radnici 'Boske' su nezadovoljni ponudom? Cuj to! Ponuda je vise nego dobra! Ko je to nas 'otpustene' (ovdje mislim ona sve tri nacionalne strane, a i one manjine u cijeloj Bosni i Hercegovini, a ne samo u RS, B.Luka) iz onih ratnih godina pitao nesto?! Ovaj dio clanka morate obavezno procitati:

"Kupac Boske želi da izigra ugovor” Datum: 17.07.2009 22:03 Autor: Predrag Klincov - BANJALUKA

- Srbijanski konzorcijum "Zekstra-Delta" namjerava da otpusti sve radnike banjalučke Robne kuće "Boska" i isplati 70 odsto njihovih potraživanja, čime bi izigrala privatizacioni ugovor i prekršila Zakon o radu RS, saznaju "Nezavisne". Konzorcijum je u pismu, koje je u posjedu "Nezavisnih", ovlastio direktora "Boske" Ljubomira Dakića da svim radnicima predloži potpisivanje akta o prestanku radnog odnosa pod uslovima koje su u republičkom sindikatu trgovine ocijenili "neprihvatljivim i nezakonitim".

Beogradski konzorcijum iznio je namjeru da sve obaveze prema radnicima "Boske" (plate, topli obrok, prevoz, regres, otpremnine za penziju i druge naknade) po pristanku na prekid radnog odnosa isplati odmah, te obezbijedi povezivanje radnog staža.

Zaposlenima koji ispunjavaju uslove za penzionisanje, pored povezivanja radnog staža, nude otpremninu u visini tri prosječne plate, a onima koji ne mogu još u penziju isplatu otpremnine "u iznosu od 70 odsto zakonom utvrđene obaveze". Radnici "Boske" koji ovo prihvate morali bi se, prema uslovima koje je postavio novi vlasnik, odreći tužbi protiv "Boske" za dosadašnje neizmirene obaveze, te ugovorom obavezati da se time smatraju u potpunosti namirenim i da odustaju od daljih zahtjeva...'

Kad su pocela otpustanja radnika po osnovu tehnoloskih viskova, pa nacionalnoj i religijskoj, a i ateistickoj osnovi godina 1991, 92, 93, 94, 95... pa na dalje, u nasim 'vec dobro razvijenim republikama bivse Jugoslavije' a na osnovu nasih samodoprinosa, je li tako (?) niko nije nista ponudio od tih bivsih firmi. Otkaz i kvit! Amen! Nisi podoban kako god okrenes, ili je tata ovo, mama ono, brat nije u vojsci, baka ili deda bili ovo ili ono, religija neodgovara, nisi se opredijelio... A kad si se zaposljavao dobio si zaposljenje kao jedinka, kao ljudsko bice sa odredjenom skolom i znanjem, dobivao si svoju zaradjenu platu na osnovu svog rada, a ne na osnovu tamo nekih rodjaka ili religijskog misljenja.

Dzaba kuca ili stan, od zidova se ne zivi, a stomak prazan... moralo se misliti na buducnost djece, a i kad se vidjelo kako oni iz visokih krugova napustaju svoja radna mjesta u Banja Luci, jer su imali veze sa generalima i admiralima itd. itd., znali su sta se sprema, sta je mogla 'mala raja' nego da ide za 'velikom rajom'. Tako je oduvijek bilo: 'velika raja' bjezala od 'male raje' i tako u krug.

Napisati zalbu na otkaz u ono ratno vrijeme je bilo skakljivo, a i administrativne takse su bile velike. Nije se imalo za hranu, a kamoli da kopiras dokumenta u 6 puta najmanje, pa jos taksa... Ja sam imala hrabrosti da se zalim za nekog drugog i da ganjam dokumenta i molim da me sacekaju za adm. taksu (a mnogi su mi pomogli u to doba, nesebicno pomogli i hvala im), ali za sebe nisam.

Jedne godine mi je netko poslao prazan obrazac da se zalim Ministarstvu za boracka pitanja itd. itd.. I tu sam se mislila bi li, ne bi li??? Pa, kad sam dobro razmislila shvatila sam da BiH (a i RS) ima novce za te isplate ratnih reparacija, pa, ako se mi otpusteni ne budemo zalili onda ce novci otici za pomoc porodicama onih sto leze u Hagu, je li tako??? 2008 je napokon dosao odgovor, i prihvatila sam, kao i mnogi drugi, taj veoma mali iznos kao zamjenu za sve one godine sto smo bili otpusteni. Taj iznos je sveukupno, u prosjeku, 1.000 eura, (a tako ce se i isplacivati u buduce... ima procenat na osnovu koga se racuna, ali koga zanima neka trazi i pita. Ja sam davala informacije ali mi nitko ne rece ni 'hvala') a moja racunica za ratnu reparaciju po osobi a na osnovu prosjeka plata i prema onome sto gore naveceni radnici "Boske" traze, je u prosjeku bila 100.000 eura. Da sam tuzila na vrijeme i da sam imala novaca za te silne adm. takse i advokate, cekanje od 8 godina najmanje itd. itd.---- bilo bi tako nesto. Ali, nisam tuzila na vrijeme, u onom roku od primitka Odluke o prestanku radnog odnosa. 1.000 eura u odnosu na 100.000; ne vjerujete mi? Izvolite sami racunati pa cete vidjeti da je taj iznos cak i veci. Radnici 'Boske' trebaju biti sretni za ovakvu ponudu!

Pozdrav, R.

Prilog interesantan, mozda malo drugaciji, ozbiljniji i konktretniji od vecine do sada. Jer, sudbina zaposlenih u RK Boska, (autor priloga to objasnjava), se po prirodi stvari mora povezati za sudbine hiljada drugih koji isto tako ne primaju licne dohotke u svojim preduzecima vec godinama, od dana kada je samoproglasena vlast pocela provoditi svoju politiku etnickog ciscenja u gradu Banjaluci.

Veoma je interesantno sta se desava u slucaju zaposlenika robe kuce Boska: ljudi godinama nisu primali place, a sada kada je firma prodata kupcu iz Srbije, novi vlasnik nudi da isplati ‘samo’ 70% od onog sto su zaposleni zaradili ali nisu dobili. I da im, kako kazu, vezu radni staz. Uz, istovremen prestanak radnog ili odlazak u penziju (ako su je zaradili po tamo vazecim zakonima).

Interesantna je sudbina zaposlenih u RK Boska ali je jos interesantnije sta se desilo sa ogromnim brojem onih koji su radili i svojim radom razvijali svoje preduzece, grad, republiku i na kraju drzavu. E ti zaposleni, koji vise ne zive u svom gradu, su ulagali u taj svoj grad, koji im se za to zahvalio progonom, nadajuci se da ce ih se za sva vremena rijesiti. Ali, cini mi se da se vremena mijenjaju i da stari racuni polako ali sigurno dolaze na naplatu. Radnici Boske mogu biti nezadovoljni onim sto im novi vlasnici nude a ja se pitam sta je sa onim radnicima Boske koji su jos 91. poceli dobivati protuzakonite otkaze od tadasnje vlasti. Gdje je njihov udio koji su stekli radeci u toj istoj Boski sve one godine? Gdje su njihovi platni listici za sve ove godine a gdje njihov radni staz, na silu prekinut da se vise ne moze ‘povezati’? Gdje je njihov udio u kolacu koji sada zagrizaju novi vlasnici?

Ista sudbina je zadesila na desetine hiljada Banjalucana zaposlenih u drugim preduzecima koji su, da bi izbjegli goru sudbinu, spas morali trazili u ‘dobrovoljnom’ preseljenju. Godine provedeni u radnim organizacijama (od kojih su neke bile ponos u bivsoj domovini i njihov doprinos razvoju preduzeca i grada sada uzivaju neki drugi koji sa tim gradom nisu imali nikakve veze.

Vec duze vremena me muci ova nepravda (a vjerujem i vecinu onih koji su dozivjeli istu sudbinu) i vec dugo razmisljam sta se moze uciniti da se ona ispravi. O onome sto nam se desilo sam pricao sa vise ljudi ovdje u Americi, razgovarao sa profesorima kod mene na fakultetu (koji su po profesiji svi pravnici), te sa nekim drugim osobama koja su na razne nacine vezani za pravo i svi su mi oni rekli da postoje pravne osnove da mi prognani Banjalucani budemo obesteceni za vrijednost koju smo ulozili u nasa bivsa preduzeca i za sve one gubitke prihoda koja nam je nova vlast otela. Osnova za tuzbu ima vise, a ja cu navesti samo neke, jer o ovom nisam imao namjeru da pisem do ne sakupim sve relevantne cinjenice ali me prilog o zahtijevima zaposlenih u Boski natjera da se ipak oglasim.

Da podjem redom i da prvo navedem nepobitne cinjenice:

Veliko broj zaposlenih Banjalucana je bio protuzakonito otpusten s posla iz vec dobro poznatih razloga (svima nama su poznate odluke o prestanku radnog odnosa zbog neodazivanje na mobilizaciju koju je proglasila samoproglasena-nelegalna vlast).Svi oni koji su napustili Banjaluku su morali placati razne potvrde da bi dobili dozvolu da se ‘dobrovoljno’ isele (koje i koliko je placano se vrlo lako moze utvrditi).Prevoz, koji je organizirao crveni krst tadasnje vlasti je takodje trebalo platiti, sto su neki cinili prodavajuci sve sto su posjedovali, najcesce u bescijenje.Svi oni koji su bilo otpusteni i morali napustiti grad pod pritiscima su izgubili licne dohotke koje su oni koji su nastavili raditi primali sve to vrijeme.Radni staz, tj, ulaganja u penzioni fond je takodjer izgubljen za one koji nisu imali dovoljno godina da bi kasnije mogli podnijeti zahtjeve za penziju. Ogromna sredstva koja su dobijena prodajom pojedinih preduzeca su ulozena u svrhe od kojih svi protjerani nemaju ama bas nikakve koristi a postoje sumnje da se dio sredstava prelio u dzepove onih na vlasti (o ulaganjima u objekte sadasnje vlast da ne govorim).

Svemu gore navedenom treba dodati tri veoma bitne cinjenice koje na sve ovo receno bacaju posebno svjetlo:

1. U bivsoj Jugoslaviji nije bilo velikih preduzeca u privatnom vlasnistvu vec je ogroma vecina zaposlenih udruzivala rad i znanje za dobrobit i razvoj preduzeca i cjelokupne drustvene zajednice. Dakle, govorim o drustvenom vlasnistvu koje bi oni od struke mogli mnogo bolje definirati od mene.

2. U Banjaluci nije bilo ratnih dejstava i sva desavanja u njoj se ne mogu opravdati oruzanim sukobima izmedju zaracenih strana jer je samo jedan strana posjedovala oruzje i provodila politiku zastrasivanja prema dobro utvrdjenom plan. Po tome je Banjaluka bila specificna u odnosu na vecinu gradova bivse Jugoslavije u kojim se vodio pravi rat izmedju zaracenih strana.

3. Protjerivanje nesrpskog stanovnistva (i onih koji nisu orihvatili politiku nove vlasti) je unaprijed planirano i sprovedeno od strane tadasnje vlasti u gradu i samoproglasenoj drzavi.

Dokaza sve tri cinjenicu ima na hiljade i one uopce nisu sporne. Svako od nas protjeranih je bio svjedok ovih zbivanja i za njih nisu potrebna dodatna objasnjenja. Medjunarodna zajednica takodjer poznaje stvarno stanje a jedan od dokaza su i presude nekolicini na medjunarodnom sudu u Hagu na dugogodisnje zatvorske kazne upravo zbog organiziranja i sprovodjenja u djelo najmasovnijeg etnickog ciscenja u Evropi poslije drugog svjetskog rata (dovoljno je da samo spomenem presudu Radomiru Brdjaninu).

Ako se slozimo sa gore navedenim i ako pokusamo odvojiti malo vremena da ozbiljno razmislimo o onome sto je gore recenom, trebalo bi nam biti jasno da smo mi protjerani Banjalucani pokradeni planiranom politikom vlasti naseg grada i tadasnje samoproglasene drzave koji su iskoristili rat u Bosni da se, izmedju ostalog, obogate na racun rada onih koji su morali napustiti grad pod prijetnjom gubitka neceg vise vrijednog od novca i nekretnina.

Samo letimicnim pretrazivanjem Interneta se moze naci ogroman broj informacija (izvjestaji sa terena, presude raznih sudova, svjedocenja itd) o onome sto se desavalo u nasem gradu ali i raznim aktivnostima vezanim za nadoknadu stete ostecenim u zbivanjima u nasem gradu za vrijeme rata u BiH. Na primjer, OHR je donio zakon da se svima onima koji su nezakonito otjerani s posla mora isplatiti odredjena steta ali velika velicina to ili nije iskoristila ili nije bila upoznata s tom mogucnoscu. Cak i oni koji su ostetu dobili se slazu da je cifra mizerna i da ne predstavlja adekvatno obestecenje za pretrpljene gubitke. Vlasti RS, na osnovu presude suda u Banjaluci, su takodjer duzne da nadoknade stetu onima kojima su oduzimali pokretnu i nepokretnu imovinu za potrebe ratnih snaga samoproglasene drzave. Ista vlast je takodjer duzna da isplati ostetu Islamskoj vjerskoj zajednici za porusene dzamije u Banjaluci (ponovo odluka suda u Banjaluci). Sve su to sudske odluke koje idu u prilog cinjenici da su vlasti u gradu Banjaluci planski proveli etnicko ciscenje i da su na taj nacin planirali pljacku svih onih koje su protjerali iz grada.

Jos veca pljacka drustvene imovine je nastala nakon rata prodajom pojedinih preduzeca za ogromne pare stranim kupcima ili domacim ‘privrednicima’. Gje su i kako su ti novci koristeni vjerojatno postoji dokumentacija. Za mene bi, na primjer, bilo veoma interesantno objasnjenje od kojih novaca je napravljena i luksuzno opremljena zgrada vlade RS, te dodatni objekti oko nje kada znamo da vecina velikih firmi radi minimalnim kapacitetima, da i oni koji 'rade' nalaze razne nacine da izbjegnu svoje porezne obaveze, da je veliki broj nezaposlenih, itd? Zanima me koliki smo novaca mi protjerani ulozili u te objekte radeci godinama u bivsoj nam domovini?

Posto nisam imao namjeru pisati o ovim stvarima dok ne prikupim vise informacija, mnogo toga u ovom prilogu je ostalo nedoreceno. Medjutim, bez obzira na to, moram napomenuti da sam vec poduzeo neke aktivnosti u vezi navedenog a ubuduce cu se mnogo ozbiljnije posvetiti ovom problemu. Nadam se da ce vecina protjeranih shvatiti o cemu govorim i da cu naici na podrsku mnogih koji su dozivjeli istu sudbinu. Ako shvatimo sta nam je ucinjeno i ako se organiziramo, imamo velike sanse da bar djelimicno budemo obesteceni za kradju koja nam je ucinjena. Mislim da ne trebam spominjati slucaj Jevreja u drugom svjetskom ratu i ratne ostete koju je Njemacka platila i jos uvijek placa za ono sto im je pokradeno. Dok se kod Jevreja radilo o privatnoj svojini, u nasem slucaju je stvar malo drugacija, na sto su oni koji su sve planirali i izveli racunali ali to sa pravne strane ne bi trebalo biti nikakav problem. Bivsa Jugoslavija je bila specificna po svom drustvenom vlasnistu ali to ni u kom slucaju ne oslobadja krivice one koji su pljacku planirali i sproveli (i jos uvijek sprovode) u djelo.

Dakle, dragi blogeri, rekao sam da ce ovaj prilog biti malo drugaciji od ostalih pa bih vas zato zamolio da o njemu dobro razmislite, da ga procitate nekoliko puta i da se aktivno ukljucite u akcije koje bi se u buducnosti trebale poduzeti. Ocekujem da cete o ovome sto ste procitali razgovarati sa vasim rodjacima, prijateljima, poznanicima, koji su istoj situaciji kao vi i da cete se angazirati na ovom kako bi svi skupa pomogli da se prikupe potrebne informacije i dokazi, kako bi se pripremila dokumentacija koja bi se koristila priliko podizanja tuzbe. Mnogo je posla pred nama jer je potrebno sve navedeno (i mnogo toga sto ce se pojaviti ubuduce kada se na ovome pocne raditi) uobliciti u odgovarajucu tuzbu protiv vlasti u Banjaluci i RS. Ova tuzba bi vjerojatno spadala u grupu koja je ovdje u Americi poznata pod nazivom Class Action Lawsuits. Za takvo nesto potrebna nam je pomoc pravnika koji bi cijelu akciju trebali usmjeravati. Predpostavljam da medju protjeranim ima i dosta pravnika i da ce se naci nekolicina koja bi bila spreman da se na ovom slucaju angazira. Poznato mi je da na mnogim americkim pravnim fakultetima postoje posebne organizirane grupe koje se bave pripremom i pomoci u slucajevima kada osteceni nisu u mogucnosti da angaziraju profesionalne advokate. Siguran sam da bi se takodjer mogli naci sponzori koji bi finacirali rad na slucaju kao sto je ovaj samo se mora uciniti napor da se stvari pokrenu. Uz pomoc elektronskih medija moguce je uticati na javnost da se rijec o ovom o cemu pisem prosiri i na taj nacin dobije sira podrska (moralna i materijalna).

Eto, naveo sam gore neke cinjenice i razmisljanja nadajuci se da cu pokrenuti one koji su u ovom ratu pokradeni na veoma perfidan nacin a da za to nitko nije odgovarao niti je itko duzan da opljackano vrati. Napominjem da ovdje u potpunosti iskljucujem naciju i da govorim o stvarnosti koja se desila nama, protjeranim Banjalucanima, koji sve ove godine radije kukamo kada se sretnemo bez pokusaja da pokusamo da se organiziramo da se nepravda zakonski ispravi. Nasa neaktivnost normalno odgovara onima koji su sve ovo planirali. Bojim se da su poznavali nas mentalitet i da su predpostavljali da necemo traziti nazad ono sto nam po svim normalnim zakonima pripada. Bit ce interesantno koliko ce biti reakcija na ovo sto sam napisao. Vrijeme ce pokazati da li su oni bili u pravu.