Zvjezdana

Ne znam hoce li ovaj prilog ugledati svjetlo bloga, suska se nesto po kuloarima... Ja sam ipak odlucila poslati, pa kaj bu....bu.

Sati je 23,30 i vratila sam se sa druzenja s mojom prijateljicom Zvjezdanom koje si nas dvije priustimo kad nam dozvoljavaju poslovne obveze. Odemo ponekad na neki koncert, u kazaliste, pogledamo neku zanimljivu izlozbu. Nekad samo prosetamo, a najcesce zavrsimo na torti od sira u Kaptol centru. Namjera danas mi je bila prvo se docepati neke ledene rakije, ali mi se dobro raspolozenje brzo povrati pa odustadoh. Raspolozenje mi popravi mala crna haljina, savrsena. Isprobah je, haljina 38, a ja 36. Ja presretna sto je ne morah kupiti.

Dakle zavrsismo na jednoj od terasa centra Kaptol. Noc prekrasna, topla. Cak se odnekud i cvrcak javlja. Mjesta koliko hoces, sav Zagreb je na moru.
Nas dvije pohlepne, narucismo po dvije torte, onu od sira i ledenu vocnu. Bilo je odlicno, ali previse.

U teskim ratnim i poratnim godinama zagrebackim, u vrijeme besposlice, tesko bih prezivjela bez mojih zagrebacko-banjaluckih prijatelja Dubravka i Riste, kao i bez novopecenog rijecanina Ese.
Na Ristinu preporuku docepah se projekta pozeske trznice, projektant Zvjezdana. Za vrijeme te saradnje ne znam jesmo li popili i jednu kavicu ( ja sam uvijek negdje zurila ), ali se negdje kroz pricu pripomenulo da rad rukom nece jos dugo prolaziti. Majko moja sta cu sad ? Jos me hvata i bijes, jer kad sam ja jos u BL godinama htjela na racunalo sefovi nedadose, kao brze cu ja to rukom, a sad ni para ni znanja. Eso predlozi da njegova firma kupi racunalo, pa cu ja to radom otplatiti. Dodje cudoviste, a ja ga ne znam ni upaliti.

Sjetim se da je Zvjezdana, za mene zapravo stranac, spominjala tecajeve autocada, pa je nazovem, da, ako vec moram papreno platiti, bar odaberem pravi.
Pita me Zvjezdana, a tad smo jos bile na vi, bili ja da me ona uci'? Ma kako ne bih, samo koliko ce to kostati ? Nista, kaze ona.
Dva mjeseca je dolazila tri puta tjedno. Stanuje kod autobusnog kolodvora, a ja sam tad bila u Vrapcu. Vozila se tramvajem Drzicevom, pa Branimirovom, onda preko Zrinjevca, pa cijelom Ilicom do Crnomerca. Tu bi presjela na autobus za Vrapce. Ja bih ponekad spremila hurmasice, a Miro kajmak baklavu.

Nauci se nekako i taj autocad.

Od tad traje jedno divno prijateljstvo. Nekad se i podjapamo zbog posla, ali sve to ide u staz druzenja. Postoji samo jedno nepisano pravilo... ona smije plakati za svaku sitnicu, a ja moram biti sabrana i uvijek hrabriti tu, u biti, vrlo hrabru zenu.

Saljem fotku sa ovog zadnjeg druzenja....konobar, vrlo susretljiv decko je bio fotograf.

Pozdrav Nada Š. D.