Buenos dias

Poceo bih ovu moju pricu, a vjerujem da ce mnoge koji ovo budu citali podsjetiti na njih jer vjerujem da bi svi manje vise mogli napisati nesto slicno. Molim da se ne zamjeri na rukopisu jer nemam recenzenta.

Zapravo bi mogao napisati jedan podeblji roman, ali pokusacu na sto kraci nacin opisati moje razloge opstanka u Spaniji.

Dosao sam na Kanarska ostrva sticajem okolnosti a zahvaljujuci ratu koje nas je sve razbacao po svijetu. Posto sam ostao u vezi sa Majom Tatic (pjevala je u Skitnicama par godina) i njenim muzem Salihom (bivsi gitarista Senada od Bosne), a oni su dosli na Kanare '92, zvali su me da dodjem i pocnem svirati sa njima. Pokazalo se kao dobar izbor jer je bilo jos nekih solucija preko Zrinka Tutica ali ja sam se ipak odlucio za ovu jer sam poznavao ljude. Saradjivali smo jedno vrijeme a onda svak na svoju stranu (i oni su se u medjuvremenu rastali). Mjesec dana poslije mog dolaska dosla je i Biljana (moja nevjencana zena) u trecem mjesecu trudnoce. Pitao sam se kud bas sad u najgorem momentu ali eto ipak je sve ispalo u najboljem redu. Nasa Iva u oktobru puni 15 godina i pravo je zlato. Posla je bilo sva sreca te smo tako nekako stihijski opstajali i ne razmisljajuci kako vrijeme brzo prolazi. Ja svo vrijeme sviram i pjevam, sada kao solista i gura to jos uvijek nekako. Radio sam 7 godina sa Kuvalja Miodragom (Slado,Trn u oku) a zadnjih 6 godina radim sam. Zena radi u jednoj luksuznoj parfumeriji vec 8 godina, pa smo eto nekako "stali na noge". Sada si vec priustimo i dva puta godisnji odmor.

Zivot na Kanarima i nije tako los i adaptirali smo se prilicno dobro tako da cesto kazemo da smo vise Kanarci nego bilo sta drugo (posto vise i ne znam sta sam i odakle sam). Ljudi su ovdje prilicno susretljivi i u sustini dobri, a klima je kazu najbolja na svijetu (prosjecna godisnja oko 23 stepena C). Mi zivimo na turistickom jugu Gran Canarie u mjestu koje se zove San Fernando. Turizam koji je napravljen na kamenu i pjesku, je cijele godine a zima je narocito interesantna jer je blaga. Kisa pada par dana u godini, nesto vise u brdima. Ovo ostrvo zovu i kontinent u malom. Dolaze tu ljudi sa svih strana svijeta, cuju se svi svjetski jezici pa se i tu trebalo snaci. Potrebno je, s obzirom da radimo sa turistima, sluziti se sa najmanje tri jezika (engleski, njemacki i naravno spanjolski). Malo je ponekad konfuzija ali ipak nas manje vise svi razumiju. Ima ovdje i dosta nasih ljudi iz svih krajeva bivse Juge, snalazi se svijet kako zna i umije. Ima tu slikara, muzicara, zidara i.t.d. i sve su to samo poznanici, a pravi prijatelji, moje uze drustvo ostali su u B.Luci i drago mi je da smo ostali i dalje u dobrim odnosima i kontaktima. Vidimo se svake godine i pricama nikad kraja, kazu ja sam im povod za okupljanje. Popije se a i pojede pa me odmor svake godine kosta par kila koje poslije trebam skidati jer moram biti u dobroj kondiciji. Zapravo u slobodno vrijeme dajem i casove tenisa pa je i to jedan solidan izvor prihoda. Ovdje je vazno dobro se prodati.

Evo ovim bi zavrsio moju kratku pricu i dodao samo jednu izreku koja mi je mnogo puta pomogla " idemo dalje".

Dragan Ilic

P.S. Dragan je poslao i nekoliko fotosa koje sam slozio u album, uz moje komentare (nadam se da nisam napravio neku znacajniju gresku). A prilog je, jos jako davno, stigao preko Stefanaca a ja se eto malo ulijenio.