Trista metara koji se pamte - Solajina b.b.

Gledam na internetu slika, dvije djevojke idu ulicom. Iza njih standovi sa jeftinom kineskom robom i bizuterijom, u pozadini stolice kafica. Po zgradama prepoznajem, moja ulica. Ona vec nekih dvadesetak godina tako izgleda. Ne slao ja takvu sliku na Blog. Zato nema slike, ko se sjeca, sjeca, ko se ne sjeca sta cu mu ja, neka zamisli…

Ulica Sime Solaje, od Pozorista do Doma Kulture, ili drugom stranom od narodne Banke do kina Kozara, kako god okrenes nema vise od trista metara i isto toliko uspomena ...

Dva kipa sa rupama od metaka i ostecena fasada, tragovi onoga rata, Narodna Banka.
Mi se scucurili i kroz resetke na prozoru gledamo u podrum. Soba puna para. Nekoliko zena, sjedeci na samrlicama, uzimaju pare sa velike gomile, broje ih, nesto pisu i stavljaju na manju gomilu. E, da je nama toliko para…kolaci kod Sukrije, cevapi na stanici, kino, nova lopta i teniske, kaubojske hlace, romobil i ako nesto ostane stripova…

Bila je tacno naspram Doma Kulture, unutra skroz mala i neugledna, sa izlogom u kome su se po jutarnjem suncu znojile sampite i krempite. Nije to bila neka slasticarna, svakako ne u rangu Sukrije i Rahmana, onako vise za vojsku nedjeljom. Poslije utakmica u Parkicu smo redovno navracali na bozu i spricer. Ne sjecam se da je ikad neko od nas pojeo kolac. Od milja smo je zvali Trovacnica…

Odmah do Trovacnice haustor. U haustoru, obucar, Aero klub a kasnije STK Borac. Obucaru sam nosio oceve cipele, na popravak i da im “udari” spic plehove. U Aero klubu padobranski kurs.Viktor Kupljanik nas uci sklapanju padobrana i pripreme da postanemo padobranci. Poslije tu doseli STK Borac. Moj drug iz razreda Esko Kusmic me pozva jednom na trening i tako pocnem ja ping-pong, ping pong…

Na gornjem spratu Doma Kulture citaonica i teta Rada a toplo da je to milina. Stripovi, Davy Kroket, Princ Valijant, Flash Gordon i djecije novine, uredno ukoriceni i poredani po godinama, a sve na dohvat ruke. Zimski raspust, vani snijeg a mi skroz mokri i bez clanske karte ko padobranci, upadamo jedan po jedan, dok je teta Rada zabavljena poducavanjem engleskog. Samo bi nas pogledala preko naocala i nastavila sa radom. U cetvrtom osnovne napokon dobivam Asimil i teta Rada me poducava engleski.

Dom Kulture, ulaz iz Solajine. Zvuk dobro nastimanog klavira dolazi kroz otvoren prozor i necije solo pjevanje. Prijatan zenski glas odzvanja na trotoaru. Na stepenicama ulaza sjede mladici i djevojke, smiju se i dozivaju, Zvukovi mladosti se prostiru Solajinom sve do Pozorista i…zvizduk. Zvizduk na koji bi i Bizetova Karmen pala, cak bolji nego “Ko nekad u osam”, zvizduk Muzicke Skole. Navecer, dok sa svojim kofercicima, zurno prolaze korzom: Titovom odjekuje zvizduk.

Potajno ga uvjezbavam…Ne mogu docekat’ da krenem u srednju skolu. Napokon dodje i taj dan…siber, crtaca tabla, rajsna, redispera, tus, crni prsti, Panco…, ali nema zvizduka. Tehnicka skola, sve bih ja njoj oprostio, odlazak na korzo sa crtacom tablom, pa cak i crnu kutu sa zutim ablemom na crvenoj cohi, ali zvizduk, kako zvizduk da joj oprostim…? Sta mi je drugo preostalo, ljubomoran, trzao sam muzicare na korzu njihovim, ukradenim, zvizdukom.

Ne znam da li se u Banjaluci jos koristi zvizduk i da li se Buco, Ivo, Mira, Atif, Semara, Zuja, Tanja…sjecaju svoga? Ovdje u Melburnu se zvizdi samo za taxijem. Ima doduse jedan srednjovjecan par koji jos uvijek njeguje zvizduk, onaj isti, ukraden od muzicara…

Do Muzicke skole u prolazu izmedju Solajine i Titove, Insaniceva pekara. Svako jutro, na putu za skolu, svjeze slane kifle. Navecer somuni koje punimo parizerom i mortadelom. Potres, 69-te stari Insanic pece kruh i dijeli svijetu besplatno. Kasnije, obavezno svracanje, sa korza, na kifle sa kajmakom kod njegovog sina Fareta…

Osam ujutro. Konobar postavlja stolove, karirane stoljnjake i staklene pepeljare. Pored stepenica pazljivo sastavlja dva stola. Na njima domine u drvenoj kutiji i dva spila karata. Stalno izviruje da mu ih ko ne mazne. Deset ujutro, gosti vec zasjeli, dolazi kafa u djezvama. Prvi na prozivci, uvijek prisutan, stolar Jovo. Mali debeljuca, u tamnom odijelu i sesirom na glavi, stari navijac Borca i zafrkant. Imao je pricu o svakoj starijoj banjalucanki koja bi prosla Za njega se pricalo da nije propustio utakmicu od Borcevog osnivanja. Vlado Zeljkovic, kao da je upravo dosao sa scene Jazavca pred sudom, sa onom cuvenom kapom. Cesto bi samo spavao za stolom, sa glavom naslonjenom na stomak. Jozo Bakotic, zvani Jozo Glumac, moj komsija iz Djinica Palate, sa sesirom ala Krleza i sakoom lezarno prebacenim preko ramena. Glumio je u jednom od prvih posljeratnih filmova “Slavica” jos 1947 godine. Njemu i njegovoj zeni Kristi sam svakodnevno, dok sam zivio u Palati, kupovao kruh i mlijeko. Tu pred Mostarom, cim bi me spazio zapjevao bi: “Poso Ranko u sumicu, da ulovi jednu pticu…” Na kraju bi zacvrkutao kao pticica. Dobri cika Jozo, jako sam ga volio. Slavko Zamola, koji ce tek kasnije postati glumac. Njegov sin Bambus je bio nasa raja, ali nije igrao s nama lopte. Adem Cejvan, mlad, razbarusen, u tenisicama i spreman da pokaze svoje fudbalske poteze. Ne da nije bio talentovan, visa sila ga je sprjecavala da pokaze svoju virtouznost. Uvijek je bio raspolozen i pjevusio. Sa vrata gostione bi smrknuto posmatrao konobar Vaskrsije, sto bi moja punica rekla: “Boze moj nikad osmjeha.” Crna, ravna kosa, debeli brkovi, oziljak na licu, cackalica medju zubima, krpa lezarno prebacena preko ramena, pozamasan stomak i za pojasom najveci budjelar koga sam ikad video; Mnogi su podcijenili njegovu brzinu. Nedjeljom se Vaskrsija mogao vidjeti kako sprinta Alejom ili prema kinu Kozara u potjeri za vojnicima.

Mostarsko drustvo, pred njima cevapi i pice, praceni Vaskrsijom uvijek spremnim da uleti sa novom turom, bi po cijeli dan igrali domine ili karte. U povratku sa redovnih utakmica u Parkicu, vracajuci se umorni sa loptom, mi bi svaki put zastali pred Mostarom. Prijateljsko zacikivanje, Borac i po malo zavist su uvijek bili prisutni. Mi zamisljali kako ce divno biti jednoga dana kad odemo u penziju, pa svaki dan pred Mostarom igramo karte i jedemo cevape. Oni su imali druge probleme…
Jedan dan ce Vlado Zeljkovic upitati moga brata:
Ej Solunac (tako su ga zvali zbog mrsavosti), koliko ti je godina?
Devet, odgovara mali.
E moj Solunac, da su meni tvoje godine, a ova pamet…?
E cika Vlado, da su meni moje godine a vasa pemzija…?
Dok je Murat bio kafana za penzionere i sahiste, a Aleksinac ugoscavao one koji nisu bili izbirljivi u picu, Mostar je tih ranih sezdesetih bio stjeciste majstora glume ostalih zanata.

Krajem sezdesetih Nale, Krle, Fuad, Ljubo, Sale, Cita i ostali pocinju da rasciscavaju prostor do pozorista. Mi pomazemo sretni sto smo u blizini velike raje. Svi sa nestrpljenjem ocekujemo rezultat. Muzika, Meteori, Vandali, igranke, guzve, ponekad i tuce, ali definitivno mjesto gdje su se stvari desavale. To je bila Basta KABa

Pozdrav Abu