Ševa ili "Djeca pjevaju Banjaluci" - drugi put

Interesantno je kako par rijeci mogu da probudi sjecanja na neke dogadjaje koji, cini se, na prvi pogled nemaju nikakve veze. O ovome o cemu danas pisem vjerojatno ne bih nikad pisao da ne bi komentara izvjesne Biljane prije nekoliko dana na prilog “Djeca pjevaju Banjaluci”. Ne znam zasto ali taj komentar me podsjeti na mog bivseg druga iz djetinjstva i na nekoliko dogadjaja iz nasih zivota, od tamo pocetka pedesetih do danasnjih dana.

Kao djeca, bili smo najbolji drugovi. On, istina, tri godine mladji od mene, ali to nam nije smetalo. A uz to smo bili i prve komsije: kuca do kuce. Cim se ujutro probudimo, nakon dorucka, najcesce smo bili zajedno: bilo da se igrao nogomet, bilo da se radilo o ‘ratovanju’ kauboja i indijanaca, bilo da je to bila zmira. A znali smo zajedno ici i u kradju voca, i to kod njegovog djeda.

Bodo, tako smo ga mi zvali, je bio izvanredan talenat za nogomet: svi stariji su ga u komsiluku zvali Seki jer je svojim lucidnim nogometnim potezima podsjecao na tada veoma popularnog nogometasa Crvene Zvezde (i nase reprezentatcije) Dragoslava Sekularca. Kada bi igrali na male, nas dvojica smo uvijek bili u istoj ekipi. I naravno, pobjedjivali, najvise zahvaljujuci Bodinim majstorijama (iako ni ja nisam bio za odbaciti).

Bio je Bodo vragolan, znao je praviti male podvale, a posto sam ja bio stariji (i u komsiluku uzivao ugled dobrog djeteta), Bodin tata je bio najsrecniji kada bi znao da je on sa mnom u drustvu. Bila je to nekakva garancija da ce sve biti u redu jer ja sam taj koji ce paziti da Bodo ne uradi nesto sto ne bi trebalo.

Sjecam se jednog dogadjaja iz osnovne skole (bili smo vec malo stariji), kada je Bodo napravio malu budalastinu (kazu, iskocio je iz razreda kroz prozor) pa je kuci nosio papir napisan rukom direktora skole (oni koji su tamo davnih 50-tih isli u skolu Ivan Goran Kovacic, sjetice se strogog direktora Nenada Licine), da ga njegov otac potpise. Na putu od skole kuci, nagovori me Bodo da ja potpisem taj papir umjesto njegovog oca (kada sada bolje razmislim, mogao je to i sam uciniti ali nam to eto tada nije palo na pamet) ali kasnije istina izadje na vidjelo kada je Bodin tata dosao na roditeljski sastank. Bodo rece ko je papir potpisao pa tako i ja zavrsih kod direktora ali mi moj akt oprostise jer su shvatili da je moja krivica bila ta sto sam zelio da pomognem najboljem drugu. A za mene je sve to bilo jako ozbiljno jer mi u to doba takve stvari (a ni danas) nisu padale na um.

Ali nije ovaj dogadjaj razlog zasto sam se sjetio svog bivseg druga. Sjecanja su vezana za nas prvi (i jedini) zajednicki ‘mizicki nastup’ neke davne godine u kampu izvidjaca u Molunatu kod Dubrovnika. Kada danas razmisljam o tom dogadjaju nikako se ne mogu sjetiti kako se to desilo da nas dvojica odlucismo da se takmicimo u pjevanju u sklopu jedne od vecernjih priredbi koje je rukovodstvo kampa organiziralo da nam ljetovanje bude interesantnije. Ne sjecam se da smo prije toga ikada zajedno pjevali (a morali smo, jer kako bi se mogli pripremiti za taj ‘nastup’) ali to vece na priredbi nas dvojica otpjevasmo 'Ševu', pjesmicu popularnu u to vrijeme. Mozda ce se neki iz starije generacije sjetiti melodije i teksta ("Jednog divnog dana, dok sam set’o sumom, zacuo sam sevin, taj divni zvonki glas…") koji mi se evo vrte u glavi kao da je to bilo jucer. Da skratim, Bodo i ja smo pobijedili i za nagradu dobili nekakve slatkise (sjecam se napolitanki…). Cini mi se da su to bili prvi poceci moje (kratke) ‘muzicke karijere’ o kojoj u to doba nisam mogao ni sanjati.

Bilo kako bilo, Bodo i ja nikada nakon toga nismo zapjevali zajedno a zivot nas je jednog dana razdvojio kada su njegovi roditelji dobili stan preko Vrbasa. A i interesi su nam bili razliciti: ja sam jedno vrijeme pjevusio po igrankama (Kasino, Dom kulture, basta KAB-a, dvorana i basta Cajaveca, bar hotela Palas itd) a Bodo je zaigrao nogomet u banjaluckom Naprijedu ali, cini mi se, bez nekog veceg uspjeha. Ocekivao sam da ce postati prava fudbalska zvijezda (jer je to svojim talentom zasluzio) ali cini mi se da ga je njegova nezgodna narav u tome sprijecila.

Bodu sam vidjao sve rjedje, tu i tamo, kada bi navratio do bake i dide u stari komsiluk ali nismo se vise druzili a jos manje upustali u neke ozbiljnije razgovore.

Dodje rat, Banjaluka posta uporiste srpskog nacionalizma, krenu drug na druga. Pocese mobilizacije, odlasci prvo na Hrvatsko pa kasnije na bosanska ratista. Neke komsije pocese okretati glavu, neki se ‘obukose’, a neki drugi opet pocese napustati grad jer se nije imalo kuda. Jednog dana, vracajuci se na Starcevicu iz posjete bolesnoj mami sa Predgradja, ugledah svog najboljeg druga iz djetinjstva, u uniformi, kako se polako, nogu za nogom, vraca sa ratista s dvije puske oko vrata: jednom onom obicnom, a jednom onom specijalnom, poznatom iz opsade Sarajeva (znate vec o cemu pricam). Moj bivsi drug me nije primijetio (izgledao je nekako umoran, zamisljen), a ni ja se nisam htio javljati jer ne znam u sta bi se razgovor mogao pretvoriti. Ali osta gorak okus u ustima. I pitanje: zasto?

Prodje 6-7 godina od tog susreta, mnogo se toga u medjuvremenu izdogadjalo (mama umrla - na silu, jer nije mogla prihvatiti ono sto se oko nje dogadja, kao i vecina starijih u to doba -, godina izbjeglistva u Zagrebu, odlazak u USA) i ja se po prvi put nakon odlaska iz rodnog grada nadjoh ponovo u njemu, ovaj put, istina, kao ‘turista’ ili kako danas vole da nas ‘od milja’ nazivaju, dijaspora. Bi tu nekih lijepih susreta (sa starom rajom), bi i onih malo manje lijepih, ali sve u svemu, nije mi bas puno toga ostalo u sjecanju. Jedno vece srete me jedan od Bodinih i mojih bivsih komsija (bio je mladji od obojice ali se kao dijete stalno petljao u nasem drustvu) pa me nakon kraceg ubjedjivanje gotovo odvuce u (obliznju) kafanu, negdje tamo kod Lesnine (imena se ne sjecam jer mi hodanje po kafanama nije bio hobi), da se vidim s Bodom. Kaze, on tamo navraca gotovo svako vece, sigurno cemo ga tamo naci. Ne znam sta mi bi da ga slijedim (jer Bodu nisam vidio vec cijelu vjecnost, nisam se sa nim posteno druzio od onih dana kada je odselio sa Predgradja, a i nisam imao neku posebnu zelju da ga ponovo vidim) ali na kraju zavrsismo u basci gotovo praznog restorana. Kad tamo, za jednim stolom, s bocom piva ispred sebe, moj bivsi najbolji kolega iz djetinjstva, sjedi sam. Usamljen. Zamisljen, i ne posebno sretan sto me vidi. Pozdravismo se, on ne bas raspolozen za razgovor, ja jos manje. Nemamo sta jedan drugome reci. Naruci mi pivo i onako, vise iz kurtoazije upita kako sam, gdje sam, sta radim. I odjednom spomenu moju rodnu kucu i okucnicu. “Zasto je onako zapustena?”, rece, “Sramota je to”. Ja ne razumjeh, koga je sramota, mene ili njega, ili nekog drugog? Zasto sramota? Zato sto je zapustena ili zato sto je napustena? Ili mozda zato sto je oteta? Ne razumijeh a ne pokusah da opasku razjasnim. Razgovor zapinje, ne ide. Bodo usta, rece da ide kuci, i htjede da mi naruci jos jedno pivo. Ja odbih, nije mi bilo ni do prvog.

Ode Bodo svojoj kuci koju mu niko nije oteo niti mu je iko pokusao oteti. A meni osta u usima njegovo pitanje zasto je dvoriste u kojem smo se nekad veselo igrali do kasno u noc sada zaraslo u korov kao prasuma pa se niko ne usudjuje da u njega udje ni u sred bijela dana i zasto je to sada sramota? I ko je za to kriv?

Evo, dok ovo pisem, u usima mi jos uvijek odzvanja ona pjesmica koju smo nekada davno nas dvojica pjevali (suma bjese gusta, trava bjese niska, i seva poce pjevat, tu divnu pjesmicu…) kao najbolji drugari u neka druga, ipak bih rekao, bolja vremena.