Počela je sezona blogerskih sastanaka pa je Nataša predložila da se sastanemo Nada, ona i ja. To je bio ponedjeljak popodne u Maksimiru, gdje su se upoznale Nataša i Nada. Ja sam Nadi donijela Sinajkin cvijet (bibernica) na dar, a Nataši jedan hoby dar od kamenja. Dan i nije bio za šetnju jer je bilo hladno, oblačno i nekako deprimirajuće vrijeme. Međutim nama nije smetalo da smo provele 4 sata u šetnji, prici i kratkom odmoru uz čaj i kolače.
Maksimir je jednako privlaćan u svako godišnje doba. Lišće je tek počelo mjenjati boju i nije još opalo. Jezero je bilo puno pataka i labudova (manje). Na jednoj livadi srednja generacija igrala je nogomet a po pješackoj stazi trcali su "nadobudni" svih uzrasta. Bilo je i mladih mama sa kolicima u šetnji.
Nada je ponijela foto aparat i zamolila jednog simpaticnog stranca da nas uslika. Ja sam malo pozirala imitirajući manekene a namjera mi je bila pokazati koliko je široko stablo. U Maksimiru smo u restoranu popile čaj a onda nastavile šetnju Maksimirskom ulicom tražeći slasticarnu.
Na kraju sastanak smo zasladile divnim kolačem. Pričale smo o svemu i svaćemu. Pocele smo Banjalukom i odlaskom iz nje, nastavili pricom o djeci, sadašnjem životu, putovanjima u prošlosti, izletima, a naravno i o BLOGU. Dogovorili smo se da malo animiramo blogere koji su se ućutali da se ponovo jave. Ako sam nešto preskočila Nada i Nataša neka dopune.
Srrdacno vas pozdravljam.
Enisa
Maksimir je jednako privlaćan u svako godišnje doba. Lišće je tek počelo mjenjati boju i nije još opalo. Jezero je bilo puno pataka i labudova (manje). Na jednoj livadi srednja generacija igrala je nogomet a po pješackoj stazi trcali su "nadobudni" svih uzrasta. Bilo je i mladih mama sa kolicima u šetnji.
Nada je ponijela foto aparat i zamolila jednog simpaticnog stranca da nas uslika. Ja sam malo pozirala imitirajući manekene a namjera mi je bila pokazati koliko je široko stablo. U Maksimiru smo u restoranu popile čaj a onda nastavile šetnju Maksimirskom ulicom tražeći slasticarnu.
Na kraju sastanak smo zasladile divnim kolačem. Pričale smo o svemu i svaćemu. Pocele smo Banjalukom i odlaskom iz nje, nastavili pricom o djeci, sadašnjem životu, putovanjima u prošlosti, izletima, a naravno i o BLOGU. Dogovorili smo se da malo animiramo blogere koji su se ućutali da se ponovo jave. Ako sam nešto preskočila Nada i Nataša neka dopune.
Srrdacno vas pozdravljam.
Enisa
Drage blogerice!
ReplyDeleteVidim da vam je lijepo i pored ruznog i deprimirajuceg vremena. Vec duze vrema se dogovaram sa Natasom za jedan vikend u Zagrebu, ali ja sam u zadnje vrijeme "rasprodana". Poslije povratka iz B.Luke javiti cu se Natasi, pa mozda u novembru bude jos koji lijep vikend za kavicu i kolace.
Puno pozdrava iz kisne dezele
Mirjana
Draga Mirjana, bit ce mi veoma drago da dodjes, samo kako mene nece biti u Zagrebu od pocetka novembra pa sve do kraja godine, planiraj posjetu za januar. Moglo bi tada biti i ljepse, mozda zabijeli snijeg, a Medvednica je tada predivna. Januar je dugacak, bez sadrzaja, depresivan, pa ce nase druzenje, s puno prisjecanja, ali i mnogo novih dozivljaja, a sigurna sam i sala uljepsati te januarske dane.
ReplyDeleteGledam ovu nasu fotografiju iz Maksimira, pa mi je neobicno da smo toliko utopljene, a stabla jos uvijek puna zelenog lisca. Sve tri smo zapazile da je ove godine lisce mnogo kasnije pocelo zutjeti. Jos mi je neobicnije sto sam se prije 10-tak dana kupala u moru. Oktobar na moru je bio predivan; suncan, topao, bez pretjeranih guzvi. A more, vegetacija, mirisi, boje - tu ljepotu tesko da bih znala opisati. Eto, napisah ove zadnje recenice da zagrijem dusu u ovom vlaznom i tmurnom nedjeljnom jutru.
Draga Enisa, nemam potrebu dodavati, sve si rekla. Bilo nam je lijepo, napricale smo se, smijale, nisam znala da si duhovita, a nisam se trebala cuditi - geni.
Drago mi je da sam upoznala Nadu u zivo, a poznajem ju, kroz njene brojne priloge i komentare.
Pise lijepo, tecno, s izostrenim zapazanjem, odlicnom memorijom i dubokim osjecajima.
Pozdrav blogerima, Natasa
Vidis Ti Vjeko sta Natasa kaze. A Ti meni: vristim, galamim, grmim. Sav se jadan treses od straha. Ccccc...
ReplyDeleteMa ispricasmo se nas tri kao da se znamo sto godina, a i s Niskanom sam tek drugi put. Doduse cujemo se svaki dan telefonom. Veliko je ovo druzenje. Pisma lete u Sarajevo, Ameriku, Australiju. Ovo maksimirsko cu dopuniti s jos dva tri detalja. Mladi Englez koga sam zamolila da nas fotografira bio je vrlo susretljiv i simpatican. Ispricao nam je da je pola Englez, a pola Francuz i da zivi u Zagrebu. Upita ga Niskana koja mu je polovica francuska, koja engleska. Odgovor: od struka na dolje Francuz, na gore Englez. Cudna neka kombinacija. To sto zivi ovdje ide u prilog mojoj tezi da je Zagreb vrlo ugodan za zivljenje. Sve vise mladih stranaca sa zapada dolazi zivjeti ovdje.
U vec spomenutoj slasticarni kimnusmo glavom bivsem banjaluckom profesoru. E to ide u prilog drugoj mojoj tezi da je Zagreb mali grad. Kad ovo kazem pred fetivima cudno me nekako gledaju. Sjecam sa ja i price iz Londona kad je jedna iz Brazila rekla da je London mali grad, a bar sedam puta je veci od Zagreba.
Prekljucer preko puta placa u Dubravi u prvi sumrak ide prema meni naocit gospodin, visok, malo vremesan. Na njemu siva trenirka, tenisice, ruksak na ledjima, stapovi za nordijsko hodanje u rukama. Pardoniram ga ( ne bih da nije onakav kako ga opisah)...tt,tt,tt...i ja bih...Gospodin se raspricao kako odrediti visinu stapova, koji tip odabrati, od kojeg materjala i obavezno nabaviti u inozemstvu, jer su tri do cetiri puta jeftiniji. Na kraju me upita za moje vrijedno (tako rece) ime i prezime i dade mi svoju vizit kartu. Kaze: nazovite, dat cu vam literaturu.
Kakve ovo ima veze sa Maksimirom? Ima, ima. Kad, nekako s proljeca, dobijete prilog iz Maksimira, s Jaruna ili Bundeka, blogerice ce se baviti nordijskim hodanjem.
Sutra je 26. U jednom od zadnjih komentara na Nebodercima spomenula se rodjendanska torta. E pa Masnice, bilo to 26,27 ili 28, neka Vas sreca prati u zivotu.
Cin, cin !
Nada Š. D.
SRETAN RODJENDAN
ReplyDeleteUkrajinki, Renati, Massnici
Uh, koliko vas ima, nadam se da nisam neku zaboravio.
Zagrebacki autobuski kolodvor, petak,srpanja dvije tisuce i neke. Moram u Banja Luku a ne ide mi se. Na salterima sa lijeve strane guzva, bez i malo reda. Ne pada mi na pamet da se guram, a izgleda morat cu!? Iznenada mi pogled luta na suprotnu stanu. “Medjunarodni Promet” salter Zagreb – Banja Luka. Ne mogu da vjerujem, niko ne ceka za kartu. Ko da me sunce ogrija, prosto mi drago sto je Banjaluka u drugoj drzavi… A sjecam se nekad pedesetak autobusa, svakog petka, Zagreb-Banjaluka...
ReplyDeleteNostalgicar
Drage australske blogerice
ReplyDeleteJavite je li sve u redu.
Nada Š. D.
Sve je u redu, iako je bilo naporno.
ReplyDelete"Vidjet" cemo se jos.
Pozdrav
Natasa i Karmen
Pozdrav Blogericama sa Maksimira, a pozdrav i Raji,
ReplyDeleteNemoj Raja da krivo shvatis, vole one Tebe, kriva je voda izvorska, tamo iz Ciganluka.
Obala strma, a glina sivo-zelena. Lako se spustiti do izvora, ali se tessko popeti. Kako god okrenes uvijek prljav od gline dodjes kuci.
Ne daju one na svoje iako je taj izvor presusio. Mozda Nada zna gdje je skrenuo tok izvora?
Eno, vidim ih kako nesto copaju po granama, ma sta je sada?
Prave cackalice da uplasse Co-a ako ne bude objavljivao lijepe priloge oko onih velikih krempita koje su vece i od Ninovih krempita, e, pa pazi Co. cackalice su spremne.
Sve sam prste usecerila jeduci onu gornju koru...
a ima secera i po obrazima...Ojoj, blokirala sam i tastaturu secerom, e Blogerice, Blogerice,
Duva u Beogradu, neeee?
Meni je malo zima, izbacio me Vrbas srecom, zivu...cekaj dok se osusim i ugrijem, eto mene na krempitu!
Renata
Kada je stigao Saimin prilog o susretu u Sarajevu predpostavljao sam da ce ih biti jos. I nisam se prevario: stize i ovaj iz Zagreba. Bi mi drago da se nasa raja okuplja a posebno sto je blog imao svoju ulogu u tome.
ReplyDeleteVec jako dugo mi se vrti ideja u glavi o susretu onih koji se druze na ovim stranicama. Banjalucani se zadnjih godina druze na svim stranama svijeta, vecinom po drzavama u kojima ih je rat rastjerao. Eh kako bi bilo lijepo kada bi se naslo vremena (i nesto novca ali to bi trebao biti manji problem) da se ova ekipa koja se okupila oko ovog bloga okupi na dan-dva, nije vazno gdje, da se uzivo isprica, uz muziku koju voli, da se sjeti onih lijepih dana, da na za trenutak zaboravi na onaj ruzni period I one koji su za to zasluzni.
U jednom trenutku sam pomislio da bismo bar mi koji smo ovdje u Americi to mogli napraviti ali kako vrijeme odmice sve sam manje optimista. Evo i ovdje na blogu su pocele razmirice, svako vuce na svoju stranu, iako nam je sudbina ista. Mnogi, aktivni u pocetku su se povukli, ni traga ni glasa od njih. Valjda su se umorili, mozda su prezauzeti, ili im prilozi nisu po volji! Ali bez obzira na to nadam se da cu u narednim danima biti u prilici da na ovom blogu objavim nove priloge o druzenjima, pa makar to bilo dvoje, troje… Drago mi je cuti da se raja, koja se upoznala preko bloga, druzi, i da o tome pise. Dakle, raja, pisite i ne osvrcite se na pojedine komentare, jer kao sto vec rekoh, sto ljudi, sto cudi. Jer onima koji su nam radili o glavi je upravo cilj da nas zavade, jer znate onu staru: zavadi pa vladaj.