Pedesetih i sezdesetih kino Kozara je bila odredisna tacka, svih banjalucana. Mjesto gdje su svi navracali, barem jednom mjesecno, a ja bogami, visio sam tamo, skoro svaki dan. Kako i ne bih, kad sam stanovao u cetverospratnici, koja je sagradjena 1961-godine.
Banja luka je imala tada cetiri kina: Kozara, Cajevac, Palas i Vrbas.
Banja luka je imala tada cetiri kina: Kozara, Cajevac, Palas i Vrbas.
Kozara je bilo najvece kino. Pred banjaluckim kinima u to vrijeme odigravao paralelan zivot, zivot van filma. Pored mnogobrojnih banjalucana, tu se zašto ne reci, okupljala i banjalucka manguparija. Tapkarosi, sverceri, dzeparosi, kockari, sibicari. Tuce su bile ceste, izmedu zicara i normalnih momaka, a ponekad je to izgledalo dosta mucno, kukavicki, podlo, ruzno. Gledajuci te momente, u dobroj mjeri sam izostrio, svoj refleks i osjecaj za opasnost. I danas sa velikom sigurnoscu mogu procitati osobu koja mi prilazi.
Ali bolje je pricati o ljepim stvarima.
Tada je kino Kozara bilo domacin, najvecim svjetskim filmskim projekcijama. Nije bilo filma, koji se nije prikazivao u Kozari. Navracali su tu i Kirk Daglas i Hemfri Bogart i Dzoni Wajsmiler, Erol Flin i Brizit Bardo. Tu se odvijala bitka kod OK Korala, kad su Vajat Erp i Dok Holidej pokokali cjelu bandu. Tu je Tarzan davio lavove, a njegov Cita navijao, tu je Joja pobio pola svapske divizije, iz svog mitraljeza, tu je Herkules lancima porusio stubove, a Kleopatra je vaskrsla i dosla u Banjaluku, da se pokloni banjalucanima.
Sredinom sesdesetih kino Kozara je dobilo i ljetnu bastu, najljepsu koja se mogla napraviti. Nazalost, prošle godine sam se i licno uvjerio, da više ne postoji.
Pored kina Kozara je bila i OS. Petar Kocic.
Imala je dva krila, sa sest velikikih ucionica, a hodnik u kom je bila zbornica spajao je ta dva krila. U potkrovlju je bio kabinet, za tehnicki odgoj, a iza skole mala kuhinja, za ucenike. Ispred skole skolsko dvoriste, poplocano ciglom i dugacko skroz, skroz, do ulice Sime Solaje. Kasnije je tu izgradjena trospratnica, pa je dvoriste prepolovljeno, a danas ga i nema, jer su poslije zemljotresa tu nasadli neku baraku.
Sjecam se svog prvog skolskog dana, davne 1958 godine. Uciteljica Bilbija Draga nas zabavlja, a Serbula Marija place ko kisa. Za razliku od nje, Bacevina Sejad se pretvorio u vodu, od igranja na odmorima. Ja i moj prijatelj Kuca, sjedimo, u zadnjoj klupi, ko dva kipa, ma ne mrdamo nikud. Nit smo gladni nit nam se pisa. Ne idemo ni na mali, ni na veliki odmor, a kamoli na WC.
Saljem Vam i sliku iz 1961 godine. II-c OS.Petar Kocic uciteljica Vukovic Sofija, a odmah do nje na slici Zeljko-Kuca i ja.
Evo i bonus.
Milorad Brujic
Bila sam u kuci sama pa sam odvrnula muziku i pjevala Dejvi ,Dejvi Kroket ko luda iako sam antitalentirani glas.Kako sam se lijepo osjecala.Sad sjedim i razmisljam ko si ti Bruja.Vanzemaljac, kao i Abu ako ovo sve sto pises, pises iz glave.
ReplyDeleteNabijam sebi kompleks jer ovo sve mi izlazi pred oci tacno ovako kako je opisano ali sama se toga ne bih sjetila ni u peti.Jesi li nekad vodio neki dnevnik pa ga sad koristis.
To banjalucko doba prostrto kako kazu kao na dlanu.
U Sibeniku sam kod jednih rodjaka malo uletila na blog i procitala tvoju pjesmu sa Kube.Znam da sam bila odusevljena i da odavno nisam procitala nesto "bosanskije".Sad trazim taj tekst i komentare ali nema ga.Ovde na OBN privatnoj televiziji ima emisija "Udri muski" koja se gleda i slusa na mnogim prostorima bivse domovine.Rado bi im poslala tu pjesmu ako se slazes.Zvat cu onda Coa da mi napise kako je naci.
Pozdrav Saima
Draga Saima
ReplyDeleteHvala Ti na ljepim rijecima.
Nista ne pisem iz nekog dnevnika i ne pada mi na pamet da svaki dan sebi uzmem za obavezu nesto pisati sto sam dozivio. To je meni kao Bosancu isuvise velik posao.
Pisem na osnovu sjecanja i poslao sam jos nekoliko priloga koji su po mom misljenju dobri, ali ili nisu stigli ili Co nije odobrio"receziju"
Pjesmicu o Kubi napisao sam za dvadeset minuta, ako ces mi vjerovati.
Inace nisam vanzemaljac, nego nesvrstani bosanac. Po rodjenju banjalucanin. Po nacionalnosti lav, a po religiji Kanadjanin.
Jasna stvar da ce mi biti drago da se ta pjesmica recituje javno i tu imas moj pristanak. Mozes je naci na Nebodercima. Onim sto ih je Ranko D. pokrenuo.
Evo da se javim da se ne kaze da sam se ucutio. Brujine priloge sam primio ali zbog nedostatka vremena (Co je zaposlen, i to u drzavi gdje je tesko zabusavati) a i da budem korektan i prema onima koji su svoje priloge poslali jos ranije, nisu stigli na red. A stici ce, jer Co ne cenzurira autore, osim ako se ne radi o neosnovanom vrijedjanju, ili lazima, ili pak o temama koje nemaju ama bas nikakve veze s idejom vodiljom ovog bloga.
ReplyDeleteKoristim priliku da pozdravim Co-a.
ReplyDeleteJasna stvar da treba imati neki red i redosljed. I ja radim u drzavi gdje je tesko zabusavati pa potpuno razumijem dragocjenost vremena.
Nisam ni sumnjao u korektnost ali sam se malo nasalio pa i u navodnike stavio recenzija. U svakom slucaju dobio sam povratnu informaciju da su radovi stigli. Ono o potresu bi volio da ipak ne dodje nakon godisnjice nego na vrijeme. Znas Co svi smo mi malo nestrpljivi i mislimo da smo genijalci i da smo najbolji i da moramo biti prvi na redu.
Evo da iskoristim ovu priliku da pohvalim blog i demokratsko razmisljanje urednika. Ne bavim se politikom i ne zelim da nekog "provinciram" sa svojim razmisljanjima. Mislim da bi tezeste nekih koji malo odlutaju sa mislima trebalo ipak da bude Banjaluka i sve sto je vezano za Banjaluku.
Svima ugoditi je vrlo tesko, a rad sa ljudima je najtezi rad.
Pozdrav svima.
bruja