Komsije su za nas iz starog kraja imale posebno znacenje i mjesto u zivotu. Znalo se govoriti da je dobar komsija vazniji od familije. S komsijama se srecemo svaki dan a s famijom tu i tamo. Koliko se kava popilo, proslavilo rodjendana i drugih slavlja, rijesilo zivotnih i svjetskih problema... Koliko su vremena nase djeca provela u komsijskoj kuci ili stanu i obratno.
Bilo je tako u nas godinama, sve do tamo negdje kraja osamdesetih. Kako je danas, ne znam. Nisam tamo pa ne zelim nagadjati jer ne mogu govoriti iz prve ruke. Mozda se stvari popravljaju ali sudeci po onome sto nam se dogodilo i kako su se neke od nasih nekadasnjih komsija ponijele, proteci ce jos puno vode Vrbasom prije nego ce se povjerenje povratiti. Ja to sigurno necu dozivjeti a ne vjerujem da ce moja djeca biti te srece.
Iz razgovora sa nasom rajom rasutom po svijetu a i iz nekih od priloga i komentara, naslucujem da vecina prognanih nije nasla onu vezu s novim komsijama kakvu je ocekivala ili na kakvu je navikla. U novim sredinama se drugacije zivi, mozda se ima manje vremena za ispijanje kava (bar je tako kod nas u Americi), a mozda smo se i mi promijenili pa ljudima prilazimo s vise opreza.
Sjecam se dana kada smo uselili u nasu kucu nakon godinu i pol zivota u zgradi u kojoj su zivjeli oni za koje drzava placa sve (oni koji zive u Americi znaju o cemu pricam). Sve ono sto smo imali (mali kuhinjski stol na klimavim nogama i cetiri metalne stolice, koristeni trosjed i dvosjed, par stolica, tri duseka za spavanje s metalnim okvirima i jos par stvari) je stalo u jedan mali kamioncic i kad smo to rasporedili po kuci, najveci dio kuce je zjapio prazan. Kada danas razmisljam o tim danima, mogu predpostaviti kako su se osjecale nase prve komsije, Regina i Gery, kada su nam dan po useljenju dosli u posjetu da nam pozele dobrodoslicu: u kuhinji se skupio mali stolic na nogama koje smo morali pridrzavati za vrijeme rucka a u dnevnom boravku su u jednom cosku bili trosjed i dvosjed (jedan presvucen skajem a drugi tkaninom koja se na nekoliko mjesta pocela derati, uz to ulegnut u sredini), drvena 'fotelja' presvucena skajem, mali stolic, te jos jedan manji stolic na kome je mjesto nasao 20 incni TV. Sve osim TV-a smo dobili od dobrih ljudi koji su nam na taj nacin olaksali prve dane u novoj domovini i mi smo im bili zahvalni (u svemu je veliku ulogu odigrao otac Alex o kojem sam nekoliko puta pisao). Da nastavim misao: mogu predpostaviti sta su u tom trenutku pomislili nasi prvi susjedi (ovo malo da odobrovoljim one iz zapadne varijante nekadasnjeg nam zajednickoj jezika), videci izbjeglice iz neke jebene Bosne, koje su imale hrabrosti da se 'ubace' u naselje u kojem godinama zivi tkz americka srednja klasa.
Medjutim, ti dani su vec odavno iza nas. Nase prve komsije, Regina i Gery, su se pokazali prava raja, pomazuci nam kad god nam je to bilo potrebno: od prvog kosenja trave, pomoci pri radovima u kuci, dragocjenim savjetima u slucaju stvari koje su nam bile nepoznate. Nije to bio onaj isti komsijski odnos kao u starom kraju ali nije ni onaj kakav sam ocekivao na osnovu prica drugih.
Od tih dana je proslo vise od trinaest godina. Mnogo toga se u medjuvremenu promijenilo (nasa djeca pozavrsavala srednje skole i fakultete i otisla trbuhom za kruhom, Regina i Gery dobili Gareta i Kayla, koji su u medjuvremenu posli u skolu, itd), ali dobrosusjetski odnosi su ostali isti. Gery i ja jedan drugog zafrkavamo kad god stignemo (ja njega kada ostavlja zapocete projekte nezavrsene danima ili cak mjeseci a on mene kada me vidi kako neke stvari radim na onaj nas starinski, bosanski nacin), jedan drugom pomazemo kada je to potrebno...
Dida Dane u ovim nasim komsijskim odnosima zauzima posebno mjesto. Dok je jos bio u snazi, komsije su mogle osjetiti ukus sjeze ispecenog kruha, vruceg bureka i zeljanice, a djeci su za srce prirasle cokoladice Zivotinjsko carstvo koje bi dida Dane redovito donosio iz Strip disktrikta i cuvao za njih dvojicu.
Ovog priloga ne bi ni bilo da nas u proslu nedelju, na Bajram, Regina i djeca ne iznenadise pri kraju rucka. Kako je dida Dane duze vremena bio odsutan (prije nesto manje od dva mjeseca je slomio kuk, zavrsio na operacionom stolu, a nakon toga mjesec i pol dana u rehabilitacionom centru), nase komsije navratise da ga obidju i donesose mali poklon, uz obaveznu flasu vina. Iskoristih taj trenutak na napravim ovaj snimak a kasnije mi pade na um da napravim prilog o tome jer sve je ovo dio nasih svakodnevnih zivota.
Kada bi me neko danas pitao da poredim onaj komsiluk od prije rata i ovaj danasnji, ne znam sta bih rekao: nekad smo se zaklinjali u komsije a znamo sta nam se dogodilo. Sa ovim danasnjim nema one prisnosti kao nekada ali cini mi se da mi oni ne bi uradili ono sto su mi (i mnogim drugim) uradili oni u koje smo se zaklinjali. A vama ostavljam da odlucite sta je za vas vaznije.
Dragi Co
ReplyDeleteTi stvarno imas poseban dar za isprovocirati me. Mozda je to zbog ovih dana koje zovem "dani tankih zivaca". Samo da znas proce to.
Tocno je da se fatam za svaku rijec, a sta sad, ne mogu protiv sebe. Ma pisi Ti brate kako hoces, po kljucu (malo ovako malo onako). Mozes i da Te "celi svet razume". Bitno je da razumijemo sta si zelimo reci. Jedino ne znam zasto stavljas navodnike kod zapadnih izraza (kako Ti kazes)...Vidjeti "izvjesca". E ovo je prilika i da Vjeki kazem da se onda nisam salila. Kad sam se s profesorom prepirala oko Deklaracije o jeziku, kad je on naravno zastupao zvanicni stav, a ja kontra, glavni argument mi je bio: A gdje su tu Slovenci i Makedonci? Gdje je tu ravnopravnost jezika ako oni moraju uciti SH, a mi privilegirani ne moramo znati njihove? Naravno da toga nije bilo u deklaraciji (a trbalo je) i naravno da su to bila misljenja jednog laika iz Tehnike. Inzistiranje da pisem o Cosicu smatrala sam nametanjem sumnjivih vrijednosti, i to meni, a bilo je toliko drugih ucenika cije je kriterije Cosic zadovoljavao. Pritom se moj profesor cudio da citam Akutagavu (a ko ti je taj?). Malo mi je neugodno pisati o ovome jer moj profesor vise nije ziv, ali sve ovo moze potvrtidi priateljica iz razreda koja sigurno cita blog i uporno nece da se javi ( Vera javi se ). Naravno, ako se sjeca. A kad su u pitanju komsijski odnosi to je ovisilo o stilu zivota. Ja sam u tom socijalizmu, za koji vecina kaze da se nista nije radilo, bogme radila kao crnac ( moj izbor ). Tako je radio i moj tata i moja mama i sestre i tetke. Naravno da u zgradi sa osam stanova, gdje su zene imale jako puno slobodnog vremana, nisam dopustala da mi se upada kako kome cefne. I ono malo slobodnog vremena sam provodila sa pozvanim drustvom, ili u kazalistu, na koncertu... A kava mi je uvijek bila draza u kavani (i Filip je na mene, naucila ga baka). Samo da znas, zagrebcani (bas zagrebcani) me cesto pozivaju u svoje stanove, sto ja u pravilu izbjegavam. Kad su me izbacili iz stana, moje komsije, pijuci kavu na deki ispod mog kuhinjskog prozora, komentirali:"neka su je izbacili, i nije bila nasa." Pricao mi to komsija Mato poslije u Zagrebu.
Dragi Co, da Ti na kraju kazem da sam ovaj Tvoj prilog sa zadovoljstvom procitala. Imam osjecaj da si bio dobre volje kad si ga pisao. Nekako je topliji i meksi nego obicno. To valjda od nas naprave dobri ljudi, bili oni komsije, prijatelji ili stranci.
Puno pozdrava Nada Š. D.
PS: Samo nemoj pisati na engleskom. I pored tecaja cetvrtog stupnja tu sam tanana.
Mi bosanci ocekujemo od komsija da budu drugovi i prijatelji. Volimo da znamo sta i koliko imaju i kakvog su zdravstvenog stanja i sve njihove slabosti. Spremni smo da pomognemo i razumijemo ih dok imaju manje i nisu sretniji i uspjesniji od nas. U protivnom smo zavidni, ljubomorni, zlobni. Nema vece satisfakcije nego kad ti dojucerasnji, uspjesni komsija, drug i prijatelj, u koga si sa zaviscu gledao, izgubi taj status i postane mizeran. Svi mi to znamo a ipak, kad se nama desi, pitamo “Zasto?”
ReplyDeleteOvdje u Australiji dobre komsije se pozdravljaju, ne posjecuju se, ne vire preko ograde i postuju privatnost; Drugim rijecima, gledaju svoja posla. Ako su bas dobri, onda jedan drugom ponekad pokose travu i pokupe postu (bez otvaranja).Drugovi su samo u obdanistu, skoli, ili zatvoru. Prijatelji? To je ovdje rijetkost i pazljivo se izgovara.
Pozdrav Abu
A, belaja. Samo sto nam urednika neki dan ustolici u funkcionera, on odma’ progovori ...“jebena Bosna”.
ReplyDeleteBruja, ne moras vise da hebenas.
Nego kad sam vec tu ‘ajmo nas dva dole, kod tebe... Mico, Mico ...
Moja baka(mamina mama)bila je njemica,udovica sa pet kceri. Zivjeli su u novoj varosi od ranih 20-tih godina proslog stoljeca. Bila je vrijedna zena, u neprestanom nastojanju da spoji kraj s krajem. Sa politikom nije imala nikakve veze.
ReplyDeleteI dosao je II svjetski rat. Mladi komsija ilegalac, komunista zaglavio u zatvoru. Njegova familija je dosla zamoliti baku da ide kod gradskih vlasti moliti za njega da ga puste.Kako joj je njemacki bio maternji jezik, naravno da je isla da pomogne komsijama. I bio je pusten.
Zavrsio rat, mladi covjek u uniformi, prolazi pored kuce, srece baku i pita: ”A zar vi niste u logoru?”
Godina je 1958. Moji roditelji su se razveli. Djeci iz susjednog dvorista sa kojima sam se igrala, odjednom je bilo zabranjeno da se druze sa mnom. Da su znali koliko sam suza prolila, mozda bi drugacije postupili, a mozda i ne bi.
Godina 1993. Spremamo se na odlazak(sigurni da je privremen. Imamo krasne komsije,koji nas posjecuju kad padne mrak i zaklinju se u prijateljstvo. Ostavljamo par kutija najdrazih i najvrijednih sitnica kod njih na cuvanje. Vrijednost je uglavnom sentimentalne prirode. Deset godina kasnije,kad je muz isao u BL,zamolim ga da od njih donese, mislim da je bio jedan ibrik lijepe izrade, kad tamo-trebalo njihovoj djeci. Dobro, nije to nista. To su samo stvari. Ali sta je sa zadanom rjecju?
U Puli u godinama izbjeglistva, suprotna prica. Da mi je neko pricao kakvi su ljudi u Istri, a da nisam dozivjela sto jesam, ne bih vjerovala. Nismo trazili pomoc,a dobili smo na svakom koraku. I dobre komsije i prijatelje. Srce mi je ostalo u Istri. Niko nas nije pitao za nacionalnost, kako bi se znao “ravnati”.
U Australiji dozivjesmo upravo ono kako je to Abu opisao. Sasvim u redu.Vec smo navikli. I nema sta da boli.
Da ne bi bas sva sjecanja na komsije iz rodnog mi grada bila takva kako ih opisah, duzna sam spomenuti komsije iz Jakiceve, gdje smo zivjeli 12 godina. Stara zgrada sa 9 stanova. Mi najmladji ljudi u zgradi,dosli sa dvoje djece i izrodili jos dvo je. Mozda zato sto smo bili mladi,otvoreni i puni zivota, zadobili smo simpatije “starosjedelaca”. Kad god je bila kakva proslava u kuci, svi bi nam dolazili. Kad su se djeca radjala,svi su dosli. Kad sam se vratila sa operacije zuci, opet su svi bili tu. I danas mislim da je to bio moj najljepsi dio zivota.
Bozana