Tog vrlo toplog kasnoaprilskog dana, u rano poslije podne, baka me svecano obukla: crne lakirane cipele, one s remencicem, bijele heklane dokoljenke, crvenoplavozelena suknjica na "falde" i bijela bluza sa slinganom kragnom. Bez masne u kosi ne bi islo. I baka je obukla tamno plavu haljinu, isto sa bijelom slinganom kragnom, sto je znacilo da ide posebnom gostu. U cekeru je vec bila slozila secer, kafu, himber za Mizu, jos samo da napuni bocu s vodom za nas. Dozvah Mihu, njemu kosa jos mokra od zalizivanja frizure, i po najvecoj vrucini krenusmo na Veseli Brijeg. Djurdjevdan je. Baka nam usput sapcuci naredjuje da ne smijemo nista piti niti jesti. Ako budemo zedni dat ce nam onu nasu vodu, a jest' cemo kad se vratimo kuci. Nije pristojno da zagledamo po kuci, niti da sta diramo.
Pitanje je koliko se Miza przila po najvecem suncu, uglavnom, docekala nas je na ulazu u selo. Dal' zato da ne zalutamo il' da pokaze svijetu da su i njoj dosli gosti iz grada. Pustih bakinu ruku i prihvatih se Mizine, sto baka poprati prijekornim pogledom, ali otcuta.
Oci su mi k'o fildjani, ne promice im da ovaj put Mizine dimije imaju boje, iste kao na mojoj suknji, samo na cvijetice. Cini mi se da se samija jos vise bijeli, a one male sarene kuglice sto vise sa rubova su jos veselije. I jos je tu nesto, ali ne znam sto.
Pred njenom kucom malo zastadosmo, valjda da nas vidi jos poneko.
Ne sjecam se vise Mizine kuce osim da je bila mala, jako mala. Zidovi unutra plavi. Na podu sofra, manja nego kod Majke iz Ljubije. Dvije stolice sigurno tu nisu bile od ranije. Nakratko se Miza izgubi i donese stokrlu. Mihu ocito nije ocekivala. Nudi nas burekom, bice, kaze, i janjetina, samo sto nije. Donijece netko njen. Ja bih sve to, premda su me kod kuce sibom tjerali da pojedem komadic mesa. Ali baka je neumoljiva: "Neka, Miza, neka. Vec jesmo."
"Bar kahva?" pita Miza bojazljivo bojeci se da ce opet biti odbijena.
"Imas ti Miza rakije? Bas sam za jednu." U trenu se ona ponovo izgubi i donese iz vana bocu slive i tanjur sa gurabijama. Baka se nije ni snasla, a ja sam vec jednu strpala u usta. Samo me osinu pogledom.
Vidim na Mihi i on bi, al' se ne usudjuje. Sjedi k'o ukopan na onoj stokrli, sa nogama oslonjenim na precku.
"Dobra ti ova rakija" hvali gosca, a ja se nekako ne mogu sjetiti da sam je ikad vidjela s casom bilo cega osim vode.
Mi djeca sutimo, a njih dvije razgovaraju ovako: dvije rijeci jedna, pa nakon stanke dvije druga. Nesto o vrucini i puno naroda. Onda svaka, pognute glave, utone u u svoje misli. Nakon nekog vremena opet dvje po dvje rijeci. Baka na svojoj stolici a Miza na podu. Miho, malo opusteniji, ljulja se na skripavoj stokrli. Vani se cuje sve veci zamor, ali kao roj musica zaustavljen na osvijetlenom staklu, stoji na otvorenim vratima. Cuje se ali ne remeti mir Mizine sobe. Meni se ucinilo u jednom momentu da su njih dvije zaspale i k'o metak istrcah van. Umijesah se u mirise zgotovljene janjetine i gomilu svijeta. Osjetih neku vrelinu, neku slast zabranjenog. Potraja to samo minut, dva, toliko koliko je trbalo da me ljutita baka scepa za ruku i odvuce natrag. Posjet je bio zavsen. Miza nas prati do kraja sela. Pozdravljamo se, a ona me pomilova po kosi. Nikad me ni prije, ni poslije toga nije dodirnula. Tad uocih ono sto mi je na pocetku susreta bilo drugacije: Narukvica. Srebrna. Kao cipka. Siroka.....Nakon puno godina, u Zagrebu, zasrebri se njeno ime:
BELENZUKA.
Hvala gospodinu Hrvoju.
Nada Š. D.
Zagreb, 2. listopada 2009.
No comments:
Post a Comment