Potres 69.

Od potresa koji je zadesio grad Banjaluku 27. oktobra 1969. je proslo evo vec punih 40 godina. Ovi mladji, rodjeni nakon ovog datuma, koji je na izvjestan nacin odredio sudbinu Banjaluke, vjerojatno se cude zasto mi stariji jos uvijek pricamo o tome kao da se sve desilo nedavno. I zasto je taj dogadjaj toliko vazan ako se poredi sa tragedijama koje se diljem svijeta dogadjaju zadnjih godina, sa hiljadam i desetinama hiljada mrtvih.

Istina je da je broj poginulih nemjerljiv sa, na primjer, brojem poginulih uzrokovanih elementarnim nepogodama zadnjih godina (iako je svaka ljudska zrtva neprocjenjiva) ali je za nas, banjalucane, taj potres dosao iznenada, bez najave, i unio u nase zivote nesigurnost koja je nama, u ono doba, bila nepoznanica. Zivot na onim nasim prostorima je u to doba tekao relativno mirno, bez velikih stresova: sve nam se cinilo nekako normalno, nije bilo velikog bogatstva, ali nije bilo ni velike bijede, imalo se dovoljno za jedan lagodan zivot, nije se trcalo za parama. E u taj jedan takav zivot se umijesala sila s kojom se nije moglo boriti i koja je nametnula svoja pravila i zakone.

Od tih dana je Banjaluka pocela gubiti onu svoju dusu: manje zbog toga sto su je neki napustili zauvijek, a vise zbog toga sto su u grad pocela stizati nova lica, koja su donijela neke druge zivotne vrijednosti od onih koje su gajili njeni starosjedioci. Ovih novih je bilo toliko da je grad s njihovim dolaskom rastao mnogo brze nego sto bi to bio slucaj da potresa nije bilo. Uz to je tadasnja vlast pozurila da porusi sve ono sto je imalo bilo kakve veze sa prosloscu, kao da se te proslosti stidjela: nicala su nova naselja, gradili se novi objekti, grad se okivao u beton. Tako se grad malo po malo otimao iz zagrljaja starosjedilaca a da toga u to doba nismo bili svjesni.

Njegova potpuna transformacija je zavrsena jednom drugom tragedijom koja, za razliku od one prve, nije dosla iznenada, iz njedara zemlje, vec je bila pomno planirana i izvedena silom kojom smo se svi ponosili.

Danas, 40 godina od tog nesretnog potresa, imamo ovo sto je pred vama: ovaj blog, dio naseg grada (istina virtualni), na kojem se sastajemo da progovorimo par rijeci kada za to uhvatimo vremena izmedju svakodnevnih obaveza koje nam ne ostavljaju puno vremena za razgovor.

Ovog priloga (i podsjecanja na ove ruzne dogadjaje) vjerojatno ne bi ni bilo da mi Renata ne posla nekoliko fotografija iz porusenog grada. Bio je red da ih objavim da Renatin trud ne bi bio uzaludan, a uz to dodah i jednu svoju fotografiju iz tih dana. Na slici su cetiri bivsa druga ispred rusevina Titanika, od kojih jedan (vjerojatno najbolji od nas) nazalost vise nije medju nama, drugi stize u Ameriku da evo trosi svoje slobodno vrijeme da piskara po Internetu, treci se na vrijeme opredijeli za dobitnu kombinaciju, a cetvrti nadje nacina da ukroz ona ruzna vremena opstane u gradu i sredini koja je sada namijenjena samo odabranima. A nekada smo, u ona naivna vremena kojih se danas kroz priloge mnogi prisjecaju, mislili da cemo ostariti zajedno, u gradu u kojem je bilo dovoljno mjesta za sve.