Subota ujutro je za mene uvijek bila najljepsi dio vikenda, osim one jedne subote u mjesecu, kad se radilo. Poranim, okrenem zenu da se ne ulezi, pa na plac. Tamo uvijek nekog sretnem, radnog kolegu, druga iz skole, bivsu simpatiju i ispricam se. Tri sata kasnije, sa najmanje cetiri cekera, a jos pola stvari sa spiska mi nisu mogle stati, dodjem kuci. Taman da skuvam kafu, napravim dorucak i onda probudim zenu. Znam, ovo zvuci ko reklama za idealnog muza, ali ja sam u stvari u tome uzivao. Banjalucka pijaca nije za mene bila samo obicna pijaca; Ona me je podsjecala na djetinjstvo i vrijeme dok sam stanovao u Palati.
Bilo je to u vrijeme kad smo kaldrmisanu nizbrdicu od Titove ulice do pijace, na lijevoj obali Crkvene (radnja Tehnometal) jos zvali Bezistan iako je on bio srusen nekoliko godina ranije, Crkvena bila nepokrivena na mjestu koji ce se kasnije zvati Bulevar, a ja mislio da je prava stvar biti u drustvu Nacija, Djoke Kinga, Cacana-Bajbage, Zebija-Guzare, Suleta-Londonca ko zna jos koga ko je prolazio kroz nase dvoriste. U stvari nisam ja tada nista mislio, nego je meni i mojim drugovima iz Palate: Misi, Brani, Dusku, Mikiju, Ilki, Eni, Emiru, Zlatku B bilo vazno ucestvovati.
Sa Nacijem smo ja i Miso isli u kradju somova. Ribarnica je tada bila u Gospodskoj, otprilike na mjestu Pivnice. Koristili smo guzvu, kad prodavacica ne gleda, zavukli ruku u bazen pun somica, zgrabili jednog i bjez’. Vani nas je cekao Naci, sa kanticom punom vode. Te somice smo kasnije pusatli u fontanu u Gradskom parku. Radili smo i jos puno drugih stvari koje jesu i nisu bile za djecu.
Ne znam koliko smo puta isli u kradju dinja i lubenica, ali se dobro sjecam zadnji put kad sam ja ucestvovao. Bilo nas je otprilike desetak, ko sve, ne znam. Jedino znam da je medju nama bio Djoko King. Tada su bostan prodavali seljaci a ne nakupci kao sto je to bilo kasnije. Bili su poredjani na lijevoj strani Crkvene, na travi, a pred njima dinje i lubenice, na gomili. Taktika je bila da se gomila opkoli, svako zgrabi po jednu dinju ili lubenicu deruci se: “Posto je ova?” Normalno seljak nije mogao sve da prati i u pogodnom momentu se dinja ili lubenica proturala kroz noge, iza ledja, gdje smo mi mali spremno cekali. Tog dana se predamnom iznenada stvorila dinja, koju sam zgrabio i poceo da bjezim. Neko je povikao:”Ukrade ti mali dinju!” Seljak je potrcao, dok su se ostali razbjezali i naravno stigao me, u par koraka. Oteo mi je dinju a onda pogledao na dole u noge. Kroz nogavicu kratkih hlaca, niz nogu se cijedio potocic koji se pretvarao u lokvicu na kaldrmi. Ja sam poceo da placem. Seljak se okrenuo i proderao: “Lopovi, majku vam j….., djete ste nasli!” Zatim se okrenuo meni, stavio mi dinju u ruke i rekao: “Uzmi sine nosi kuci.” Za onaj prvi dio nisam siguran, ali ovo “Uzmi sine nosi kuci” mi se kasnije godinama motalo po glavi, pa mora da je tacno. To je bio moj zadnji put. Nekih drugih posljedica, kao sto je nadimak, nije ostalo. Jedino me je Djoko King jos mnogo godina kasnije presretao na korzu i bez zlobe veselo pozdravljao: “Gdje si upisanko?”
A jos kasnije, kad bi na pijaci kupovao dinju, ne znam sta mi je bilo teze, da mi se ucini da cujem ono: “Uzmi sine, nosi kuci” ili da je pronesem onom uzbrdicom kod Bezistana, na putu kuci na Laus. Svaki put bi negdje nasred uzbrdice zastao, pogledom trazeci “ono” mjesto.
Abu
Bilo je to u vrijeme kad smo kaldrmisanu nizbrdicu od Titove ulice do pijace, na lijevoj obali Crkvene (radnja Tehnometal) jos zvali Bezistan iako je on bio srusen nekoliko godina ranije, Crkvena bila nepokrivena na mjestu koji ce se kasnije zvati Bulevar, a ja mislio da je prava stvar biti u drustvu Nacija, Djoke Kinga, Cacana-Bajbage, Zebija-Guzare, Suleta-Londonca ko zna jos koga ko je prolazio kroz nase dvoriste. U stvari nisam ja tada nista mislio, nego je meni i mojim drugovima iz Palate: Misi, Brani, Dusku, Mikiju, Ilki, Eni, Emiru, Zlatku B bilo vazno ucestvovati.
Sa Nacijem smo ja i Miso isli u kradju somova. Ribarnica je tada bila u Gospodskoj, otprilike na mjestu Pivnice. Koristili smo guzvu, kad prodavacica ne gleda, zavukli ruku u bazen pun somica, zgrabili jednog i bjez’. Vani nas je cekao Naci, sa kanticom punom vode. Te somice smo kasnije pusatli u fontanu u Gradskom parku. Radili smo i jos puno drugih stvari koje jesu i nisu bile za djecu.
Ne znam koliko smo puta isli u kradju dinja i lubenica, ali se dobro sjecam zadnji put kad sam ja ucestvovao. Bilo nas je otprilike desetak, ko sve, ne znam. Jedino znam da je medju nama bio Djoko King. Tada su bostan prodavali seljaci a ne nakupci kao sto je to bilo kasnije. Bili su poredjani na lijevoj strani Crkvene, na travi, a pred njima dinje i lubenice, na gomili. Taktika je bila da se gomila opkoli, svako zgrabi po jednu dinju ili lubenicu deruci se: “Posto je ova?” Normalno seljak nije mogao sve da prati i u pogodnom momentu se dinja ili lubenica proturala kroz noge, iza ledja, gdje smo mi mali spremno cekali. Tog dana se predamnom iznenada stvorila dinja, koju sam zgrabio i poceo da bjezim. Neko je povikao:”Ukrade ti mali dinju!” Seljak je potrcao, dok su se ostali razbjezali i naravno stigao me, u par koraka. Oteo mi je dinju a onda pogledao na dole u noge. Kroz nogavicu kratkih hlaca, niz nogu se cijedio potocic koji se pretvarao u lokvicu na kaldrmi. Ja sam poceo da placem. Seljak se okrenuo i proderao: “Lopovi, majku vam j….., djete ste nasli!” Zatim se okrenuo meni, stavio mi dinju u ruke i rekao: “Uzmi sine nosi kuci.” Za onaj prvi dio nisam siguran, ali ovo “Uzmi sine nosi kuci” mi se kasnije godinama motalo po glavi, pa mora da je tacno. To je bio moj zadnji put. Nekih drugih posljedica, kao sto je nadimak, nije ostalo. Jedino me je Djoko King jos mnogo godina kasnije presretao na korzu i bez zlobe veselo pozdravljao: “Gdje si upisanko?”
A jos kasnije, kad bi na pijaci kupovao dinju, ne znam sta mi je bilo teze, da mi se ucini da cujem ono: “Uzmi sine, nosi kuci” ili da je pronesem onom uzbrdicom kod Bezistana, na putu kuci na Laus. Svaki put bi negdje nasred uzbrdice zastao, pogledom trazeci “ono” mjesto.
Abu
Kec ova ti je prava.
ReplyDeleteZnas da si me sa onim okretanjem natjerao da razmisljam.
Zakljucio sam, da je to ipak najbolji nacin protiv dekubitusa.
bruja
Opet bravo Kec,
ReplyDeletesamo nam pojasni gdje drzis taj "dnevnik iz nasih dana" pa ga listas ovako i dijelis sa nama kap po kap.
"Mali oficircic" sada "Upisanko" a ja ti dodajem i "Zlatni djecak" jer si se i sa njima druzio.
Pozdrav tebi i blogerima Sejo V.
E moj Sejo, kao sto vidis, nisi Ti jedini s kim sam se druzio.
ReplyDeleteKrajem sedamdesetih u Energomontu mi je “kolega” bio Ekana Taslidza, zamjenik pomocnika farbara; zanat koji je naucio na univerzitetu u Zenici.
Jedan dan, pred Palasom, naletim ja na Ekanu; stoji sa dvojicom ljudi u odijelima. Zove on mene i predstavlja nas: “Ovo je moj najbolji drug, inzinjer, mi sjedimo u istoj kancelariji. Inace mi smo prijatelji jos iz djetinjstva. Inzinjeru, ovo je inspector za krvne delikte, a ovo inspector iz drzavne bezbjednosti”, a onda nastavlja, “Sad cu ja brzo, pa cemo negdje na veceru.” Ona dvojica me znacajno gledaju, vjerovatno se pitajuci kako to da me ne znaju.
Pozdrav Abu
Dragi Abu
ReplyDeleteOcito je bio privilegij poznavati Te. Zao mi samo sto se ne javi i neka curica iz onog vremena. Znam, rekao si da se tada nisi bas druzio sa curicama, ali nisi ih mogao potpuno zaobici. Ja sam imala srecu da sam s Tobom dijelila iste prostore, pa Tvoja sjecanja pobude i moja. I ovaj put je to onaj prostor okruzen celulozinim zgradama, izmedju Titove i Lastriceve. Tad je taj dio Crkvene bio natkriven. Jos je postojala ona prizemnica sa drvenim trijemom iza zgrade u kojoj je bila Planika. Tu je cesto dolazio ludi Jozo. Za to vrijeme i taj prostor vezano je ovo moje sjecanje. Jutro je zimsko, nedeljno. Snijeg pada u gustim krupnim pahuljama. Slagah mami da idem na sankanje na onu nizbrdicu izmedju bezistana i Crkvene. Da budem uvjerljivija ponijela sam sanke. Dala sam ih drugarici i rekla da se sanka dok sam ja u kinu. Odjurila sam u Palas na matineju. Film "Plakacu sutra" sa Susan Hajward. Film je bio krasan i ja sam tuzna izlazila iz kina, kad na nekih dvadesetak metara ispred sebe ugledah moju mamu. Lijepa zena, svijetlog tena, kestenjaste, kovrcave kose. Na njoj kaput na glokn od sivoplavog velura i cizmice iste boje. A snijeg i dalje pada. Slika bi bila prekrasna da nije bilo onog ubojitog pogleda od kojeg bi i zmija pobjegla. Svi su mi grijesi odmah pobrojani: lagala sam, gledala sam film koji jos nije za moj uzrast, a najteze je bilo odgovoriti na pitanje otkud mi pare. Najteze zato sto sam morala cinkati tetku (onu sto nije bila skrta), koja mi je uvijek krisom cusnula po neku novcanicu. I tetka je dobila svoj dio jezikove juhe, ali je srecom ustrajala u tome da me i dalje daruje tajno.
Kako je mama saznala da sam u kinu? E pa lijepo, moja drugarica nije mogla izdrzati skoro dva sata na zimi, pa je lijepo vratila sanke mojoj mami. A mama, uvijek spremna na poucak, jos jednom pripomenula da su u lazi kratke noge.
Pozdrav Nada Š. D.
Mala lepa slika. Pravi ABU standard. Izgleda da se banjalucke zivotne price dobro cuvaju u Australiji. A gde je Vjeko sa svojim monolozima?
ReplyDeleteMnogo pozdrava 5. kontinentu,
Novobeogradjanin
Spomenuli smo nekoliko banjaluckih karaktera, pa je red da spomenemo i Mujicu. Mujo je obicno hodao sa cigarom u ustima. Iznenada bi samo prevrnuo donju usnu i cigara bi se nasla u ustima. Tako bi stajao neko vrijeme, sa gorucom cigarom u ustima, a onda bi je vratio nazad. Svaki put kad bi na Kastel dosao novi circus Mujo je okolo hodao demonstrirajuci svoju vjestinu i nudeci svoje usluge.
ReplyDeleteJedan dan, vjerovatno je bila nedjelja ili poslijepodne, uglavnom nije bilo svijeta, trazi me majka, a gdje drugo nego na pijaci. Stoji ona na platou, iznad trznice, na vrhu stepenica, a ja dole na pijaci. Izmedju nje i mene samo Mujo na sred stepenica. Majka se odozgo dere: “Pa gdje si ti?” Mujo rasirio ruke prema njoj i odgovara: “Evo mene ljubavi, gdje si ti?” Moja majka je to toliko puta prepricala da vjerujem da bi i sada, kad se jedva mene sjeti, sjetila epizode sa Mujom.
Pozdrav svima
Moja Nado, tada u Palati su se dovozila drva za zimu od kojih smo gradili kule. U jednoj od kula odlucim ja da otvorim doktorsku ordinaciju. Kao i svaki dobar doktor, sjecam se i moga prvog pacijenta, zvala se Bisera. Taman sam je poceo spremati za pregled, kad sam iznenada osjetio neki val topline iza usiju, nesto snazno me je “njezno” izvuklo za usi i polozilo u blato, pored drva. Kad sam se napokon ohrabrio da progledam, iznad mene je stajala Biserina mama…
ReplyDeleteOd tada sam pazio gdje ordiniram, nikad vise na otvorenom i u drvima. Tridesetak godina kasnije udjem ja u radnju u cajevcevoj zgradi, mislim da se zvala “Tresnja”, kad tamo ona, moj prvi pacijent. Sretose nam se pogledi, a ona se zacrveni, izgledala je kao da je sve te godine samo na mene mislila, a ja ko blecak jos pitam, da li me se sjeca. Promuca ona nesto kao DR ili RD i ostavi me na kasi da cekam njenu koleginicu…
Pozdrav
Dragi blogeri
ReplyDeleteKad sam se vec "docepala kompjutera" molim Abua ako moze da se sjeti malo poblize moje Bisere.Bile smo komsinice i prijateljice ali i onda i danas i kao sestre.
Ona je imala tetku Berku i tetka Marjana u Palati. Bila je kod njih cesto , a tetka Berka je bila najbolja snajderica koju sam ja znala.Kad si spomenuo majku pomislila sam da je to ona.Majka joj je bila u trecem mjesecu trudnoce kad je bombardovana BL i kad je otac poginuo.Majci je bila sve, a ona njoj i majka i otac i andjeo cuvar.
Bila je najbolji djak svoje generacije u Ekonomskoj skoli.Fizicki je bila ista Brizit Bardo u vrijeme njene pojave.Puno je momaka ludovalo za njom.Zabavljala se sa jednim Vladom iz Masinske tehnike.Bili su lijep par ali i
jedan od hiljade zabranjenih bosanskih ljubavi.
Sad zivi u Svedskoj ima divnu djecu i unucad i liniju kao prije 40 god.Znam da kad dodje kod cerke, posjecuje ovaj blog.Nadam se da ne cita Mehmedalija.Ubit ce me.Ali ovde su sve banjalucke lijepe istorije.Mozda je ovo moja Bisera, a ako nije ja sam je ispricala.
PS: Tetkinog sina smo svi zvali Cico, i voljela bi znati je li to Cico iz Zagreba.
Pozdrav Saima
Moja Saima, pusti to, jos cemo nekoj krivoj Biseri udariti na obraz. Nego povodom onoga “Blago onima koji imaju nekoga vani” evo Ti mala pricica.
ReplyDeleteSetamo moja zena i ja u Cairnsu (Australija). U susret nam dolazi covjek, ima samo jednu japanku. Cuje nas kako pricamo pa nam se obraca. Drago mu je da smo Bosanci, njegovi zemljaci. Pitam ga gdje je izgubio japanku. “Nisam izgubio, nas’o sam jednu!”... Idem ja, a nesto mi se mota po glavi; moj brate i za njega neko u Bosni kaze:”Imam ja rodjaka u Australiji.”
Poslije me zena pita: “Jesi li video sta mu pise na majici?”
“I HAVE FAT TOOL”
Abu
Nedavno je u "Oslobodjenju" zavrsio feljton o Aleksi Santicu.Svaki nastavak sam cekala sa nestrpljenjem.Koliko ljudske topline u tom covjeku.Koliko divno napisanih pjesama o tom vremenu u kojem su ljudi imali toliko postovanja jedni prema drugima.
ReplyDeleteTi me dragi Abu podsjeti sa tvojim komentarom na Aleksinog strica.Kad je izisla pjesma o Emini i stric je procitao, pozva Aleksu sebi i rece;"Kako cu joj ocu izici na oci?"Ostade "Emina " i dan danas.Neponovljiva balada o ljubavi.
Tako i ja napisa o mojoj Biseri, a sa njenim muzem od prvog dana "vodim mali rat " da jednom na glas prizna da je dobio glavni zgoditak na lutriji.Ali nece Bosnjo pa nece.Nek ostane i ovaj moj mali komentaric o dobroj osobi.
pozdrav Saima
Čitajući ove tekstove nemogu da neodgovorim.
ReplyDeleteSad sam se ponovo sjetio ludog Joze. Sjećam se kako je znao stojati ispred Šukrije u dubokim gumenim čizmama i nekom ofucanom vojničkom šinjelu. Išli smo ga gledati. Klinci sa Bulevara.
Alija je pravio svoja ostrva na Vrbasu, čistio Crkvenu, skupljao sličice životinjskog carstva, a mi se kupali ispod Kastela i propitivali ga za brojeve sličica. A on je skupljao staklo iz Crkvene na hrpice i kasnije ga negdje odnosio. U onom svom poznatom cekeru koji je postao dio njega.
Sad kad spomenu Đoku Kinga sjetim se i njega. Ponekad ga vidim u gradu na biciklu, sjed, kožna jakna. Faca ista kao prije 40 godina. Kad su napravili tunel ispod Bulevara bio je najhrabriji i smio je proći od sadašnje Gimnazije do pijace. A mi mu se divili.
Đoka je stanovao, ako se to zvao stan, na mjestu gdje je sad prolaz kroz banku, nekadašnju Banjalučku, u jednoj ruševnoj kući, ako se je to mogla zvati kuća, na prvom spratu. Stalno je tu privodio neke "gospođe", a mi djeca virili.
Pored te njegove nazovi kuće bila je kuća gdje je živila porodica Lepir. Pored kuće od Lepira bila ja Popova kuća. Bila je prazna. U stvari tu je ponekad svraćao Rajko. Popov sin. Dvorište ograđeno visokom drvenom ogradom. Daske ofarabane pregorilim uljem. U dvorištu garaža i u njoj stari mercedes. Pored garaže drvo duda i na njemu djeca sa Bulevara sagradila kućicu. Sad je tu samo asfalt i ništa više.
Dinje i lubenice su sa pijace krali i oni "opasni" iz Kadijine raje. Sa Pobrđa. A i oni iz Pekezove raje sa Bulevara. Na isti način.
Kad je Bulevar asfaltiran danima smo igrali fudbal na asfaltu. Dnevno bi prošlo do deset auta. A mi se ljutili što se moramo skloniti da auto prođe.
Sjedili bi na ogradi mostića što je išao preko Crkvene i jeli draču koja je rasla u dvorištu medicinske škole, na obali Crkvene, sad je tu Gimnazija, i pljuckali je u Crkvenu.
Svu draču su posjekli kad su nastavili tunel od Bulevara do tranzita. S lijeve obale Crkvene bila je stara bolnica koja je srušena u potresu. Preskakali smo ogradu po noći i hvatali svitce koje smo kasnije čuvali u teglama.
Sankali smo se na nizbrici Kastela, na bočnom ulazu od Crkvene, a ponekad prekoputa na nizbrdici od sadašnje Mašinske šlole do pijace. Oni hrabriji su se sankali na Pobrđu od groblja naniže. A samo jako "hrabri" na nizbrdici od groblja do Pećine.
Na onoj zaravni pored Kastela, više mjesta gdje su se prodavale lubenice, bilo je strelište za malokalibarsku pušku, a mete su bile pored onoga prolaza kroz zidine Kastela. Tu je gađao Vrcić Jozo koji je 1971 otišao na službu u Sarajevo. Taj je svu djecu sa Bulevara učlanio u Streljački savez, ta smo kao klinci išli u streljanu koja je bila u Batinom prolazu u nekom podrumu. Kad završimo sa streljanom išli smo do željezničke stanice, sad se to zove stara autobuska, i gledali vozove. Svi smo se pitali može li voz da izvali odbojnike na kraju pruge koji su se nalazili između dva platana, prekoputa prodavnice Višnja. Sad se tu nalazi apoteka Višnja. Tamo gdje su bili ti odbojnici sad je pješački prelaz i niko nema pojma da je tu završavala pruga.
Šišali smo se preko puta Ferhadije. Pored brice bila je radnja ribolovačkog pribora. Malo niže bio je jorgandžija i burekdžija. Jedna veoma uska radnja. Možda metar širine. Odatle dole prema pijaci rasksnica sa onim okruglim ostrvcetom, a na njemu zasađeni tulipani. Odatle prema Kastelu kućica sa radioklubom. Ne sjećam se koji je bio YU4EBL ili YU4BYZ, ali smo se mi, budući Čajevčani, tu učili prvim koracima.
Dal me neka nostalgija vuče...