Prelistavajuci nedavno albume starih slika naletih na nekoliko snimljenih davne 56-te u hodniku osnovne skole “Ivan Goran Kovacic” u Budzaku (Lazarevu!!!), koji je tog dana bio pretvoren u malo skolsko pozoriste. Kada sam na ovim stranicama spominjao glumce i ostale umjetnike (u skrivanju vlastite licnosti, a tu moram ubrojati i plivace, one koji se uvijek odrzavaju na povrsini, makar nikada nisu naucili plivati, vec se sluze drugim tehnikama), nisam se sjetio da sam jednom davno i ja pripadao toj bransi, istina vrlo kratko. Cudi me kako sam tu bitnu (sada se pokazalo) ljudsku sposobnost tokom godina zanemario pa se sada kao nesto ljutim na one koji su se ovim ‘pozivom’ bavili cijeli svoj zivot (a cine to u velikoj mjeri i danas) i time sebi priustili dobrobiti koje uz to idu.
Dakle, te tamo davne 56-te, kao osnovac, nadjoh se sticajem okolnosti na ‘daskama koje zivot znace’. U stvari nije to nista neobicno jer oni iz moje generacije vjerovatno znaju kako je to bilo tih godina u onom nasem socijalistickom obrazovnom sistemu: ako si dobar djak (a ja sam to nekad davno bio), guraju te svuda: pjevao sam u skolskom horu, recitirao na priredbama, nosio stafetu kao prvi nosilac sa svecane bine, cak igrao balet sa kcerkom direktora skole (srecom nikada nismo javno nastupili inace ne bih mogao ostati ziv od zajebancije). Tako me, kao odlikasa i najboljeg djaka u razredu, zapade uloga Ivice u poznatoj prici (bajci) za djecu Ivica i Marica brace Grim, koju smo svi u to doba znali (ko su junaci ove danasnje generacije u nasim krajevima ne znam, ali sumnjam da su pricice kao ova o Ivici i Marici jos aktuelne jer su sada popularni neki drugi ‘junaci’). Scenografiju za predstavu je uradio nas (pokojni) nastavnik likovnog Dusko Simic a u sjecanju mi je posebno ostala brvrnara ‘napravljena od kolaca’ u kojoj je zivjela opaka vjestica. Pored nacrtanih, bilo je tu i pravih kolaca (cak i onih sa licitarskim srcima), koje smo na kraju predstave podijelili i pojeli.
Igrao sam ja, tako, Ivicu, koji se sa sestrom Maricom nadje u sumi u kojoj su ih siromasni roditelji ostavili jer ih nisu mogli hraniti (!) pa tako lutajuci nabasase na zlu vjesticu (a i kakva bi vjestica mogla biti nego zla). Zavrsih ja u nekakvom kavezu (vjestica je imala specijane planove za mene) ali se sve nekako srecno okonca: vjestica zavrsi u peci koju je bila pripremila za mene a nas dvoje se nadjosmo sa roditeljima i jos nekim prijateljima (bio je tu i nekakav lovac) na kraju balade.
Gledajuci slike sa predstave, sjetih se tih bezbriznih djecackih vremena i mojih prvih (i jedinih) koraka na pozornici (ako za trenutak zanemarimo muzicku). Na kraju predstave sam dobijao pohvale sto bi trebalo znaciti da kao glumac nisam bio los. Razmisljajuci o tim vremena sada s ove vremenske distance, bi mi zao sto ovu sansu (svoj talent za glumu) nisam bolje iskoristio jer sada vjerojatno ne bih bio gdje jesam. Kasnije sam shvatio da je glumaca, mnogo boljih od mene, bilo jako puno jer to nase sudbine pokazuju. Bilo ih je svih zanimanja, fela, porijekla. Vecina ih nikad nije zavrsila nikakvu glumacku skolu, pa cak ni tecaj ali su opet glumili odlicno i to godinama. Mnogi su u glumi daleko premasili one nase glumacke zvijezde kojima smo se godinama divili. Glumili su tako dobro da vecina nas nismo znali s kim zivimo. Glumili su oni uloge velikih komunista, perspektivnih SKOJ-evaca, partijskih sekretara, boraca za bratstvo i jedinstvo, dobrih komsija, da nabrojim samo neke. Sretali smo ih svuda: na poslu, proslavama posvecenih pobjedama izvojevanim nad fasizmom, rodjendanima, docecima novih godina,u kavanama… Glumili su odlicno, bez greske, inace bi prepoznali da se radi o glumi. Glumili su godinama a da nikada nisu ni nogu stavili na ‘daske koje zivot znace’ a mnogi cak nikada nisu nogom krocili u Talijih hram. Neki od njih glume jos i danas, kada ih sretnemo pri dolascima u stari kraj, zaboravljajuci da vise ne trebaju glumiti jer je predstava zavrsena.
Ovu moju ‘pricu’ o Ivici i Marici sam protkao s nekoliko fotografija pa se mozda poneko prepozna. Imena starijih glumaca sam zaboravio a od mladjih se dobro sjecam da je Maricu igrala jedna Maca (bila je godinu dana starija od mene, stanovala u kuci odmah do skole, kasnije radila u Cajaveca, dozivjela porodicnu tragediju za vrijeme ovog zadnjeg rata). Tu su i dvije kolegice iz razreda istog prezimena, Kezic: Janja (cujem da je otisla u casne sestre) a drugoj se bas ne sjecam imena (cini mi se da se zvala Mirjana). Ovaj djecak u pionirskoj uniformi je iz familije Nanuta, koji je ubrzo odselio u Njemacku i nisam ga nakon toga dugo vidio. Zeljko bi mi ovdje mogao pomoci: i on je na kraju stigao u Ameriku i ponekad posjeti blog pa bi se mogao prisjetiti ovih dana. Proslo je od toga doba jako puno vremena i nije ni cudo da sam mnogo toga pozaboravljao ali ove glumce iz zivotnog pozorista cu tesko zaboraviti.
Dakle, te tamo davne 56-te, kao osnovac, nadjoh se sticajem okolnosti na ‘daskama koje zivot znace’. U stvari nije to nista neobicno jer oni iz moje generacije vjerovatno znaju kako je to bilo tih godina u onom nasem socijalistickom obrazovnom sistemu: ako si dobar djak (a ja sam to nekad davno bio), guraju te svuda: pjevao sam u skolskom horu, recitirao na priredbama, nosio stafetu kao prvi nosilac sa svecane bine, cak igrao balet sa kcerkom direktora skole (srecom nikada nismo javno nastupili inace ne bih mogao ostati ziv od zajebancije). Tako me, kao odlikasa i najboljeg djaka u razredu, zapade uloga Ivice u poznatoj prici (bajci) za djecu Ivica i Marica brace Grim, koju smo svi u to doba znali (ko su junaci ove danasnje generacije u nasim krajevima ne znam, ali sumnjam da su pricice kao ova o Ivici i Marici jos aktuelne jer su sada popularni neki drugi ‘junaci’). Scenografiju za predstavu je uradio nas (pokojni) nastavnik likovnog Dusko Simic a u sjecanju mi je posebno ostala brvrnara ‘napravljena od kolaca’ u kojoj je zivjela opaka vjestica. Pored nacrtanih, bilo je tu i pravih kolaca (cak i onih sa licitarskim srcima), koje smo na kraju predstave podijelili i pojeli.
Igrao sam ja, tako, Ivicu, koji se sa sestrom Maricom nadje u sumi u kojoj su ih siromasni roditelji ostavili jer ih nisu mogli hraniti (!) pa tako lutajuci nabasase na zlu vjesticu (a i kakva bi vjestica mogla biti nego zla). Zavrsih ja u nekakvom kavezu (vjestica je imala specijane planove za mene) ali se sve nekako srecno okonca: vjestica zavrsi u peci koju je bila pripremila za mene a nas dvoje se nadjosmo sa roditeljima i jos nekim prijateljima (bio je tu i nekakav lovac) na kraju balade.
Gledajuci slike sa predstave, sjetih se tih bezbriznih djecackih vremena i mojih prvih (i jedinih) koraka na pozornici (ako za trenutak zanemarimo muzicku). Na kraju predstave sam dobijao pohvale sto bi trebalo znaciti da kao glumac nisam bio los. Razmisljajuci o tim vremena sada s ove vremenske distance, bi mi zao sto ovu sansu (svoj talent za glumu) nisam bolje iskoristio jer sada vjerojatno ne bih bio gdje jesam. Kasnije sam shvatio da je glumaca, mnogo boljih od mene, bilo jako puno jer to nase sudbine pokazuju. Bilo ih je svih zanimanja, fela, porijekla. Vecina ih nikad nije zavrsila nikakvu glumacku skolu, pa cak ni tecaj ali su opet glumili odlicno i to godinama. Mnogi su u glumi daleko premasili one nase glumacke zvijezde kojima smo se godinama divili. Glumili su tako dobro da vecina nas nismo znali s kim zivimo. Glumili su oni uloge velikih komunista, perspektivnih SKOJ-evaca, partijskih sekretara, boraca za bratstvo i jedinstvo, dobrih komsija, da nabrojim samo neke. Sretali smo ih svuda: na poslu, proslavama posvecenih pobjedama izvojevanim nad fasizmom, rodjendanima, docecima novih godina,u kavanama… Glumili su odlicno, bez greske, inace bi prepoznali da se radi o glumi. Glumili su godinama a da nikada nisu ni nogu stavili na ‘daske koje zivot znace’ a mnogi cak nikada nisu nogom krocili u Talijih hram. Neki od njih glume jos i danas, kada ih sretnemo pri dolascima u stari kraj, zaboravljajuci da vise ne trebaju glumiti jer je predstava zavrsena.
Ovu moju ‘pricu’ o Ivici i Marici sam protkao s nekoliko fotografija pa se mozda poneko prepozna. Imena starijih glumaca sam zaboravio a od mladjih se dobro sjecam da je Maricu igrala jedna Maca (bila je godinu dana starija od mene, stanovala u kuci odmah do skole, kasnije radila u Cajaveca, dozivjela porodicnu tragediju za vrijeme ovog zadnjeg rata). Tu su i dvije kolegice iz razreda istog prezimena, Kezic: Janja (cujem da je otisla u casne sestre) a drugoj se bas ne sjecam imena (cini mi se da se zvala Mirjana). Ovaj djecak u pionirskoj uniformi je iz familije Nanuta, koji je ubrzo odselio u Njemacku i nisam ga nakon toga dugo vidio. Zeljko bi mi ovdje mogao pomoci: i on je na kraju stigao u Ameriku i ponekad posjeti blog pa bi se mogao prisjetiti ovih dana. Proslo je od toga doba jako puno vremena i nije ni cudo da sam mnogo toga pozaboravljao ali ove glumce iz zivotnog pozorista cu tesko zaboraviti.
Jos jedna prica iz osnovne skole
ReplyDeleteDramska sekcija pod ravnanjem nastavnice Olge sprema igrokaz kojemu sam zaboravila naslov. Mozda ga se sjeti jedna blogerica. Uglavnom radilo se o tome da je grupa pionira brala kamilicu i predavala je u zem. zadrugu. Sta je tu radila baba Jaga zaboravih. Sve uloge se lako raspodjelile, ali nitko nece biti baba. Nastavnica bira korpuletnije cure. Senada bi radije igrala neku princezu u nekoj bajci. Isti argument potezu i ostale ljepotice. Kako ja sebe nisam vidjela u ulogama bajkovitih princeza, a i recitatorski renome mi bio vec dokazan na glavnom republickom radiju (za potvrdu mog ega), nije mi bio problem kandidirati samu sebe za tu ulogu. Nastavnica bezvoljno prihvata moju sugestiju, skepticno klimajuci glavom...presitna sam joj za babu medju djecom. Predstava se odigrala u kino dvorani. Publika je bila sastavljena od djece i odraslih mjestana. Dijalozi izmedju glavnog pionira (Pavao Sedlacek) su izazivali urnebes medju gledateljstvom. Pavo je bio briljantan, pa sam i sama morala okretati glavu u stranu da publika ne primjeti kako se smijem. Zakrabuljenu rubcem na glavi ispod koga su virile sjedine od neupredene vune nitko me od odraslih nije prepoznao. Upiti su letili prema nastavnici, a ona je rado s puno ponosa otkrivala moje ime.
Zazalila sam ja poslije zbog te uloge. Naime u mjestu je zivio jedan zlocesti decko Fahro. Prgav, prost, nasilan...zaobilazila sam ga u sirokom luku. Nakon predstave je jos dugo letao za mnom podrugljivo vicuci "baba Jaga". Kako je Senada bila pametna, ipak se ljepse bilo odazivati na "Trnoruzcu".
Puno, puno godina poslije pita me tata poznajem li covjeka u rovu. Odmahujem glavom. Fahro iz...Ponovo osjetih onu istu nelagodu iz djecijih dana. Tata je objasnio da mu Fahro pomaze iskopati rov za vodovodne cijevi, da je ona lijepa kuca preko puta njegova, ima dvoje krasne djece... Sve sam mu grijehe odmah zaboravila. Nisam se s njegovima druzila. Uljudno smo se pozdravljali, ponekad neku prozborili, ono nase mjesto nismo spominjali. Bilo mi je malo smijesno kako, onako po vojnicki, drila svoju djecu na plazi. Znao je valjda kakav je on bio...u svakom slucaju djeca su mu bila divna. Iskreno sam se radovala njegovoj preobrazbi.
Proteklo je jos puno godina, a onda se Fahro uhvatio u kolo sa zabradjenim susjedom s kojim se do tog vremena nije druzio. Poboljsana slika njegova ponovo se oboji tamnim tonovima. Zanimljivo je da se u isto vrijeme prestao druziti sa susjedom Milosem, kolegom mu po zvanju, a isto iz Bosne. Ni susjeda Milosa vise nema dolje, ali ja bih ga rado imala za susjeda, bez glume.
Kad idem u BL, a idem samo kad moram, ja na losu glumu odgovaram zvizducima. Napravili su si grad onakvim kakvog su si prizeljkivali, ponose se cistocom i demokratijom. Svatko moze doci, napraviti performans i otici. Usput ce dobiti i poneku pusu. Kad je meni poznanica pozvana na veliko obiteljsko slavlje nasla za shodno reci da obozava Slobu samo zato sto nikad nije rekao Srbija, nego mu uvijek puna usta Jugoslavije, bez trunke finoce joj rekoh:"Daj bogati ne se.."
Nada Š. D.
Dragi Co
ReplyDeleteHtjela sam na kraju svog prethodnog komentara reci da je vrijeme za ponovno citanje bajki, moglo bi Ti zatrebati. Fotke s predstave su prekrasne, kao i ona Davorova. S Mirom sam komentirala kako me podsjeca likom na naseg Davora u tim godinama. Zanimljivo da se sin jos jednog clana Usamljenih, mog pokojnog bratica (ritam gitara) isto zove Davor. A nismo se dogovarali. Mene su mnogi pitali, s obzirom na Mirino bavljenje glazbom, je li to po Davorinu Popovicu? Nije.
Pozdrav Nada Š. D.
Krajem pedesetih godina i ja sam učestvovala u školskoj priredbi. Mi smo igrali "Šegrta Hlapića" a glavne uloge imali su Muftić Đevad - Garo i Mastela Danica. Imali su veliku tremu i u jednom momentu Garo je napravio lapsus. Umjesto da kaže: "Ti si mala uplašena ptićica" on je rekao: "Ti si mala upišana ptićica" što je izazvalo burni smijeh i pljesak. Dugo se još o tome pričalo.
ReplyDeletePozdrav Enisa
Mojoj djeci sam pricala price oko baba Jage, ne znajuci da to pripada ruskoj ili ukrajinskoj bajci.
ReplyDeleteI neki dan sam ispricala pricu oko baba Jage jednoj nepoznatoj zeni, da je malo utjesim, da i baba Jagi nije bilo lako pronaci sebe u selu.
Prica ide oko male kucice; vjerovatno je napravljena od drveta, sjecam se slike iz slikovnice, a vrata su bila postavljena naprijed...e, onda se komsiji nije svidjelo sto su vrata prema jugu;
baka je promijenila vrata prema sjeveru, ali opet je nekome smetalo;
baka je postavila vrata prema zapadu, pa opet nije valjalo, pa prema istoku....pa, onda opet nije valjalo, dok se baka nije dosjetila!
Na kraju price baba Jaga je imala kucicu na kokosijim nogama, pa kad netko dodje u goste i prigovori oko vrata ona samo naredi nogicama da okrenu kucicu i gost zadovoljan.
volim baku Jagu zbog njene dosjetljivosti.
vasa...
bas nesto razmisljam oko glumackih uloga, pocevsi od djetinjstva; jeste neki, natjerali ste me da razmisljam oko proslosti koje nema, koju ne mogu promijeniti, i eto, u sadasnjosti razmisljam o proslosti. Bas ste neki, ccccccccccc.
ReplyDeleteImali smo mi naseg malog cuku, Mikija, crnkastog, kratkih nogu. Nije bio kao Reks ili Dora, bio je tri puta manji od tih vucjaka, ali je svuda isao sa Malom Rajom.
Velika Raja i njega ostavljala i gubila se negdje prema gradu...a cuko za Malom Rajom.
Jednog jutra ga nije bilo. Nestao, krep'o od otrova.
Oplakali smo ga posteno i bili ogorceni nakomsinicu sto je postavila otrov.
U skoli sam pricala kako imam psa, ali nisam pricala da je krepao. Negdje sam bila II ili III osnovne skole, i jednog dana me neka djeca, ne iz mog komsiluka, pocela zadirkivati i pratiti kuci u zzelji da vide moga psa. Ja se sve nadala da ce oni skrenuti u neku od ulica, a oni za inta sve za mnom do ulaza u nassu zgradu, pa jos uz stepenice, sve u zelji da vide mog cuku, a ja ne popustam. Imam psa i kvit!
U stanu je bio stari stric koji me nije mogao mnogo braniti, bio je nekako sa greskom sto bi Nada rekla,
Djeca ostanu na stepenistu a ja usla u stan zovuci mog psa, nevidljivog naravno...Onaj stric me cudnovato gledao, znajuci da nemamo psa, ali moj pas je toliko zalajao, a ja jos otvorila vrata i napuckala ga na onu djecu. To je bio lavez da se culo ono av, av, av, av do Afganove zgrade.
Ti malci me visse nikad nisu zadirkivali.
Uloga je bila odigrana do kraja.
Jedne godine sam bila Stara godina, hajde, neka i to bude, i ta uloga je odigrana posteno uz sijede kose, maramu, stap.
Kroz nas rat, onaj od 1991 pa nadalje, sam imala ulogu ponosne mame, nije se smjelo pokazati da si tuzzan, da brines, da se bojis...
Jednom, sa bljestavog suncanog dana sam usla u tamni hodnik, kad tamo sve vojnici, masinke u rukama, a ja nosim dijete na rukama a oni stoje na svakoj stepenici...samo sam podviknula: "nemoj da galamite, dijete mi spava."
I jos me jedan upitao 'je li musko? Nek je ziv i zdrav!' i bi tissina dok sam prolazila. Kcerka je nosila kolica, a kako sam se osjecala to ja znam.
-------
Ne treba glumu kritikovati, ne mozes nista, bas kao kad stanes u kravlju pitu i uprljas se, moras gledati kako ces to do kraja da zavrsis.
Svaka nassa zivotna faza je vrsta glume i neki su bolji, neki lossiji glumci, ali smo svi na daskama...
Zato, kad glumite onda glumite kao da vas nitko ne gleda, bas kao i kod plesa, plesi kao da te nitko ne gleda...zivi svoj zivot i ne osvrci se na publiku.
Za onog mog Mikija, tj. nasseg Mikija, vasa