Neka lipog svita

Petak ujutro, ja sam kod kuce. U mojoj firmi slabo ide pa ne radimo petkom. Svejedno ne bi isla jer me je uhvatila gripa. Pregledala sam blog i nove komentare.
Ponekad nam se desi da pustimo misli i osjecaje na slobodu i hvala blogu da nas trpi. Kazem nas jer sam i ja u toj grupi.

Poslije bloga sam pogledala moj e-mail i nasla poruku moje drugarice iz tkalackog kluba,koja me je ponukala da napisem ovaj prilog. ( pala mi je napamet ona stara nena is Sehera o kojo sam pisala,kad je rekla :”neka lipog svita”
Vec dugo razmisljam da posaljem na blog nesto vise o tkanju kao hobiju i prilici za razmjenu iskustava i druzenju. O tome kako ovdje u mojoj okolini funkcionise mjesna zajednica (community center).
Htjela sam da to bude lijepo predstavljeno ali nikako da to uradim. Zato pisem sad ovako direktno,skidajuci slike sa nekog starog CD od prije dvije ili tri godine.

Evo ovdje je e-mail

from Suzanne

thought it might interest you too.

Big hug

Suzanne

Ona je nasla clanak u lokalnim novinama o izlasku Biljane Plavsic iz zatvora.
Zasto bi to nju bilo briga.

Prije nekih desetak i vise godina otisli smo da vidimo neku izlozbu u lokalnom kulturnom centru, najvise zbog nekoliko Aninih crteza. Ana je tad isla u sedmi razred osnovne skole. Na izlozbi je bilo i nekoliko rucno tkanih komada platna, salveta i stoljnjaka. To me je zaineteresiralo, malo sam porazgovarala sa osobom koja je bila tamo. Rekla mi je da se na jesen mogu uclaniti i oni ce mi pokazati kako se to radi.

U to doba sam ucila francuski u vecernjim satima, puno drugih obaveza ali sam odlucila da probam. Klub se zove Dorval Weavers’Guild (La guilde des tisserands de Dorval). U zgradi culturnog centra imaju jednu veliku salu sa desetak tkalackih stanova. Svaki mjesec, treci utorak odrzava se sastanak gdje se odlucuje sta ce se praviti, materijal, boje i slicno. Obicno se pripremi osnova za vise osoba, koje tkaju jedna poslije druge. Na tim prvim sastancime ja sam razumjela mozda tri rijeci od onih hiljadu koje se izgovore u toku dva sata. Francuski koji se govori u narodu nije isti kao onaj sto se uci u skoli. Vremenom sam sve naucila i upoznala clanice kluba.
To su vecinom penzioneri, obicno zene, jednom smo imali jednog mladog gospodina koji bio pravi majstor.
Tu sam upoznala i Suzanne koja je bolovala od raka proje dvadeset godina, nekako se izlijecila i od tada uziva svaki trenutak svog zivota. Zeljela je da zna onako iz prve ruke kako je to kod nas u Bosni bilo. Ja sam joj malo ispricala jer sam smatrala da je to vise iz neke naucene ljubaznosti, nego sto nekog zaista zanima sta je bilo Bosni od 4 miliona ljudi koliko ih zivi samo u Montrealu na ostrvu.
Ona je meni pricala kako je njen otac bio vojnik u Evropi u drugom svejtskom ratu.

U Kanadi, u vrijeme kad je ona zavrsila osnovnu skolu, djevoka je imala tri stvari da bira. Da se uda i bude domacica, ili ako hoce da ide dalje u skolu moze da bira izmedju uciteljice ili medicinske sestre. Nista od toga se njoj nije svidjalo pa je otisla u americku mornaricu i radila na comunikacijama.

Pocele smo ponekad odlaziti na kafu i razgovor u obliznji kafic. Jednom mi je rekla da ima iznenadjenje za mene. Poklonila mi je srebreni novcic sa vuckom koji je nabavila u vrijeme Sarajevske olimipjade. Voli sport, voli knjige , u penziji je ali jos uvijek prevodi engleski-francuski i obartno za advokatske kuce. Radi dobrovoljno u starackom domu, bacanje lopte u pijesku, organizovanje koncerata i slicno.
Ovaj e-mail me je stvarno dirnuo. Sadrzaj clanka i sjecanje. Ona ipak razumije sta je tamo bilo.
A nama ostaje kako je receno u zadnjim komentarima na blogu da nadjemo mir tu gdje jesmo, da se sjetimo lijepih stvari, a one ruzne i onako same dodju i moramo se i s njima botiti svako na svoj nacin.
Posto nemam lijepo sredjen prilog saljem malo slika na temu tkanja. Na jednoj slici cete vidjeti mene u drugom redu na desnom kraju. Suzanne je druga desno od mene.
Za slikanje smo nosile svaka svoj rucno tkani sal. Zena u sredini koja nosi sal sa cvjeticima je zrtva drugog svjetskog rata. Dosla je s roditeljima iz Poljske kao mala djevojcica. Od silnih strahota koje je prosla ostala je gluhonijema. S njom se komunicira pisuci na komadicima papira. Dosta je gruba kad tka, tako da joj uvijek ostavimo zadnji dio jer pokida dosta konaca. Ali eto nasao se nacin da joj se omoguci da uziva u tkanju i druzenju

U ovoj grupi dijelimo ljubav prema lijepim stvarima, ljubav prema tekstilu, raznoraznim vlaknima, radoznalost kako se vlakna proizvode, kako se boje.
Na karju smo ponosne s malim komadom tekstila u kojem je ulozeno puno strpljenja i puno sati rada.

Puno pozdrava svima od dubravke

P.S. - Link na web stranicu kluba