Dragi Co,
vidis kako nas je lako navuci da pogledamo slike iz mladosti i odmah ova zima nije vise tako hladna. Evo i ja cu dodati neke slike jedne generacije koja je tad bila u trecem razredu elektro skole. Tehnicka skola je izgledala citava izvana, a unutra su svi pregradni zidovi bili poruseni. Mladji razredi su bili premjsteni u Prijedor.
Za trece i cetvrte razrede su priredjeni vagoni i u januaru je pocela skola. Ja sam to prvo polugodiste bila otpremljena u Sarajevo, a poslije sam se vratila nastavila u vagonima.
Saljem ove slike vjerovatno napravljene iste zime (ali dok nije bilo snijega) pokraj rusevina Titanika i poslije u proljece kod ograde parka.
Dva blogera, Eso Kusmic i Abu se mogu prepoznati na lijevoj i desnoj strani prvog reda. Te godine, prije zemljotresa Zlaja je nabavio svoj prvi foto aparat, ruska marka Kijev. Bio je ponosan i uvijek ga hvalio da je imao izvanredno dobru optiku. Slikao je sve sto
je stigao, familiju, drugove iz skole i sam je pravio slike.
vidis kako nas je lako navuci da pogledamo slike iz mladosti i odmah ova zima nije vise tako hladna. Evo i ja cu dodati neke slike jedne generacije koja je tad bila u trecem razredu elektro skole. Tehnicka skola je izgledala citava izvana, a unutra su svi pregradni zidovi bili poruseni. Mladji razredi su bili premjsteni u Prijedor.
Za trece i cetvrte razrede su priredjeni vagoni i u januaru je pocela skola. Ja sam to prvo polugodiste bila otpremljena u Sarajevo, a poslije sam se vratila nastavila u vagonima.
Saljem ove slike vjerovatno napravljene iste zime (ali dok nije bilo snijega) pokraj rusevina Titanika i poslije u proljece kod ograde parka.Dva blogera, Eso Kusmic i Abu se mogu prepoznati na lijevoj i desnoj strani prvog reda. Te godine, prije zemljotresa Zlaja je nabavio svoj prvi foto aparat, ruska marka Kijev. Bio je ponosan i uvijek ga hvalio da je imao izvanredno dobru optiku. Slikao je sve sto
je stigao, familiju, drugove iz skole i sam je pravio slike.Slijedece godine u proljece sam se i ja pocela pojavljivati na njegovim slikama. Bez obzira na tuzni izgled rusevina okolo njih, djeca su bila vesela jer su ponovo svi bili zajedno i mladosti ne treba puno.... Tu je i jedna slika pred barakom iza skole sa profesorom koji je tu zimu prezivio u prikolici kao i mnogi drugi.
puno pozdrava iz Montreala
Dubravka
Draga Dubravka
ReplyDeleteSto se tice zime, a snijega pogotovo, meni je to lijepo samo prva dva dana. Uostalom ima Emira jednu prekrasnu pjesmu koja bi bila izvrstan komentar. Dobro, ne spada ona u ovu kategoriju lajavica, Megera, a ni prznica pa drzi jezik za zubima.
Nego potres...tema neiscrpna, samo smo je zagrebali. To o zivotu po prikolicama, barakama, starim autobusima, to je posebno poglavlje. Imam negdje fotku iz 1971. Bozic u starom autobusu kod bake Juste. Bilo je to u jednom dvoristu u Marticevoj. Nego, sad se blizi i godisnjica onog novogodisnjeg. Bila sam tad na cetvrtom katu jedne zgrade u Zmaj Jovinoj. Lijepo se vidi balkon na jednoj od onih Coovih fotki. Sve spremno za proslavu u Domu kulture, a onda zagrmi. Potres k'o potres,ruzan da ne moze biti ruzniji, ali meni se tada dogodilo nesto vrlo lijepo.
Pozdrav Nada Š. D.
Draga Dubravka, dok su se sminkeri studenti okolo slikali u najnovijim modelima kaputa “Beko”, kupljenim od pomoci za postradale, mladja raja je osvjetljavala obraz, rasciscavajuci rusevine i snijeg po gradu. Kao sto to obicno biva i jedna nevolja prati drugu, ta zima je bila najgora koju pamtim. Iz ostecene skole smo se preselili u baraku. Bili smo i kratko vrijeme u jednom od vagona, koji su bili smjesteni u dvoristu skole i pretvoreni u ucionice. Posto je neko prelozio pec u vagonu I doveo je do usijanja, ponovo su nas kao nepouzdane vratili u baraku. Nastava je bila u tri smjene, a nasa je pocinjala u pet popodne. Prije skole smo imali radnu obavezu, rasciscavanja snijega i leda po gradu. Led je bio u nekoliko slojeva, jer je novi snijeg padao, a stari se nije topio. Za “topli obrok” smo dobijali bureke iz Ekspres restorana, u glavnom one koji su ostali neprodani vise dana. Proslo je vise od dvadeset godina, prije nego sam opet probao burek. Poslije skole smo gluvarili, grijali se u Snack baru, na cosku parka ili onome na uglu Gospodske i Marticeve. Poslije njihovog zatvaranja islo se na novu zeljeznicku stanicu, kod “Zeljeznog konja” na grah corbu ili koljenicu. Ja bih se obicno vracao kuci oko cetiri ujutro, taman da probudim oca za posao. U isto vrijeme lijevi I desni sa slike su nalazili vremena da odigraju pokoju partiju ping-ponga u domu za nezbrinutu djecu “Rada Vranjesevic” u parku Mladen Stojanovic. Uoci same Nove Godine je zadrmao jos jedan potres, pa su sve proslave otkazane, a hrana se podijelila djeci. Kao da i to nije bilo dosta, pojavile su se epidemije gripe i zutice, tako da smo imali jos jedan prekid skole od dva mjeseca. Mnogi ljudi su zivjeli u kamp prikolicama i vagonima bez pravih sanitarnih uredjaja. Sjecam se jednom, profesor fiskulture izvodi naseg kolegu, koji je imao rupicastu majicu, ispred stroja i govori nam: “Ovakve majice necu da mi nosite na casovima!” Usput ga cijelo vrijeme dotice hemijkom olovkom po tijelu. Slijedece nedjelje opet on prozove istog ucenika i kaze mu da skine majicu. Po tijelu su bile tackice od hemijske olovke. Profesorov komentar je bio: “Znao sam da se neces okupati.” Nije ni pomislio da nas kolega, iz Titanika, stanovao u kamp prikolici. To je bilo vrijeme kad smo se ozbiljno pocinjali brijati, ali sta nam je vrijedilo kad su gimnazijalke i medicinarke otisle na more. Korzo se i dalje odrzalo, normalno oslabljeno, pod drvenim nastresnicama u Godspodskoj ulici.
ReplyDeletePocetkom sedamdesete su poceli pristizati krediti za postradale, a Banjalucani su imali bescarinsko pravo uvoza, pa je nastala nevidjena trka i kupovina ves masina i ostalih kucanskih stvari u Trstu. Pocela je trka za materijalnim dobrima. Uskoro ce iz okolnih mjesta poceti dolaziti “novi” mjestani Banjaluke. Pocesto se tada moglo cuti: “Imam neko djete, iz mog sela, kad bi mu se nasao posao…Bi’ce janje, prase, nema problema, ako treba platit cemo!?” Demografija Banjaluke se naglo mijenjala i nas grad vise nikad nece biti isti.
E Kec slatko se nasmija. Sta kazes rupice na majici. E momo, momo.
ReplyDeleteSvim blogerima zelim Sretan Bozic i Novu 2010 godinu
bruja