Snijeg, kako cujem pada na sve strane: u Mostaru 5 cm snijega, Pula 20cm, Rijeka pod snijegom, Zenica zatrpana, iz Norveske iste vijesti, jos samo da stigne vijest iz Australije (!) da i tamo pada snijeg pa da zakljucimo da je globalno zagrijavanje zaista uhvatilo maha.Kako nema svjezih slika iz Banjaluke (ocigledno je da sam i ono malo saradnika iz proslosti rastjerao svojim prilozima), evo nekoliko od prije ravno cetrdeset godina. U godini kada je grad zadesio veliki zemljotres, nije manjkalo ni snijega. Bile su to godine moga studiranja, u ona vremena kada se apsolvent moglo biti godinama. Iteresantno je kako nam novac ni tada nije bio problem, kao ni danasnjoj generaciji, iako se nije imalo previse. Dokaz su ove fotografije napravljene na ulicama Banjaluke: grupa studenata Elektrotehnickog fakulteta, kako vidimo moderno obucena, iako je vecina zivjela od malih stipendija i/ili pomoci roditelja. Mi se ovih dana cudimo mladoj raji koja po Bosni sjedi po kaficima a niko ne radi a i mi smo zivjeli isti zivot kada smo bili njihovih godina.
Zagledajuci fotografije malo pazljivije (stoje godinama u ladici a da mi nisu privukle paznju), zapazio sam nekoliko interesantnih detalja. Na jednoj se vidi zgrada Titanik koja je kasnije srusena, tu je i Ferhadija sa prepolovljenim minaretom, na jednoj se u daljini vidi dzamija Arnaudija, te Gospodska ulica sa onim poznatim drvenim stubovima i nastresnicama. Vise se ni ne sjecam kako sam uspio snimiti onih nekoliko panoramskih snimaka: ocigledno je da su napravljene sa jednog od nebodera na Bulevaru ali kako sam stigao na njegov krov, nemam pojma. Predpostavljam da ce neke od fotografija podsjetiti neke od posjetilaca bloga na dane iz djetinjstva jer se na nekim od njih vide zgrade i objekti o kojima su pisali. A red bi bio i da spomenem imena ‘glavnih aktera’ ove foto izlozbe, mada znam da nekima nece biti drago (a neki ne zasluzuju) da se nadju u ovom nasem (blogerskom) drustvu: Emira, Kico (zivi u Novom Sadu i godinama ne znam nista o njemu), Vinko, Cvijo (o njemu bas ne bih), pokojni Boro i autor licno.
Lijepe slike poslije zemljotresa; eto, vidite, i na rusevinama je bilo smijeha, grudvanja. Idemo dalje...
ReplyDeleteNasmijala me ona slika pred vratima, pretpostavljam Opstine:
pa skoro svi smo imali slike poslije vjencanja bas pred tim vratima, a vecinom nas je vjencavala popadincina kcer, teta Missa.
Iako je Foto Jakic zajedno sa mnogim novinarima snimio dosta toga oko zemljotresa i poslije, cak je i moja sestra sa cvijecem u ruci upala u objektiv negdje na Gradskom mostu, zureci da vidi kako je mama,
iako smo sakupljali u Sekretarijatu za informacije sve moguce clanke i fotografije oko Banja Luke i Bosanske krajine, mogu reci, tko god je poslao ove fotografije, h v a l a.
Pjesma me iznenadila,
C i c e r o
Te 1969 godine sam dobila i posao zahvaljujuci novinaru koji je umro 2005.
ReplyDeleteJednostavno je dosao u dvoriste, tamo blizo Vojne pekare, gdje sam sjedila na stolici, gledajuci u ribu u staklenoj zdjeli i ne znajuci sta da radim.
A novinar je jednostavno rekao: 'hajde, treba nam radnika, tvoja mama je rekla da znas raditi u kancelariji, a zavrsila si Gimnaziju...'
Cak me i postar tamo pronasao i donijeo mi neki sat/veker kao nagradu u nekoj nagradnoj igri.
Nisam stigla ni upitati: Kako ste znali da sam tu, u dvoristu??? (doduse, to je bila moja baza, godinama)
Vidim i sliku Trga palih boraca, Opstina u pozadini, a i prikolice u Parkicu; tu smo radili u pocetku za novinare . Sekretarijat za informacije, a nacelnik je bio Z. Kukrika.
Djole, Spale, Ruzdijic, Sanja, mnogo studenata...bio je 'okupiran' i tavan u Domu kulture; sjecam se i nekih 'tajnih' stepenica koje su vodile na tavan gdje su studenti rezali sve iz novina i pravili 'kliping'.
Sjecam se da smo bili 'isprepadani' i samim pojavama pojedinih nacelnika, ali je Djole uvijek govorio da se ne bojimo.
Poslije zemljotresa, onog za Novu godinu, trebali smo raditi negdje do 8 sati navecer. Odjednom je netko uletio kancelariju, a tad smo vec presli u jednu sobu/kancelariju u Domu kulture, ugasio svjetlo i rekao: 'Tisina' te odletio prema prozoru. Naravno i mi ostali smo poletili prema prozoru da vidimo sta se to vani dogadja:
Kad ono TV ekipa, malo pod gasom, sjecam se ljudi, negdje njih 4-5, vukli one svoje kamere, zzure, kablovi se vukli po onom vlaznom snijegu...a mi i dalje u mraku ne znamo sta se dogadja.
Upali se svjetlo, i mi nastavimo sa radom. Kad nakon jedno 45 minuta, svjetlo opet nestane. Opet netko rece: 'Tisina', a dolazi grupa ljudi, ...ebu i grebu majku onome ko ih prevari, psuju po onoj hladnoci, otresaju snijeg sa cipela.
Izadje netko iz nase kancelarije i ode u Bife da cuje sta se dogodilo (?), pa se vrati sa vijestima kako '...je netko zvao telefonom tv ekipu da snimi neku kucicu koja se urusila pod snijegom...', a tamo ni kucice ni ulice kako je opisano u telefonskom razgovoru.
Da li je pok. Slavko Zamola. odigrao svoju ulogu tu, ili je to bio pok. Djole...neznam.
C i c e r o
Slike su antologijske, a Emira je uvijek ista. Kako joj to uspijeva?
ReplyDeleteSlike su zaista vrijedne , dobro napravljene. Mozemo li reci da je ova pjesma za Emiru. Unutrasnja ljepota nikad ne prolazi.
ReplyDeleteOvo je moj odgovor na pitanje iz prethodnog komentara.
dubravka
Draga Dubravka
ReplyDeleteGledam spisak komentatora, sve zenske. Jedino se nadam da je onaj anonimni musko, vec i zbog sadrzaja komentara. Sigurno su muski zauzeti spremanjem bozicnih kolaca. Cuj nije fer oduzimati Renati pjesmu, jer ona je pozelila Stojnica. A i glagol biti je u proslom vremenu. Toliko je lijepih pjesama na svijetu pa nek' se urednik potrudi naci nesto specijalno za Emiru. Mogao bi i moj dragi, jer ona mu je posebno draga. E moja Emira umjesto da si Ti njih vodala da te slikaju, oni Tebe angazirali. Pa jos reci da muskarci nisu tasti. Neka vrijedilo je, Ti bar imas dobro oko. Ja znam da cu sad stalno prebirati po slikama, kao sto vec jesam i konstatirati: ovdje je zivio Abu, nasuprot ja, Tomas, Vjeko Slavikovsi i nastavnica Ihsija, lijevo Mira i Dubravka, desno Sabina, gore dalje moj Zlaja, a eno i Crne kuce. Ne znam, mozda nadjem i Natasu, Djurdjicu i Slobodana u onim vilama na Hisetama. Odjednom mi sad naumpadose i Beharici i Avdagici iz vremena deset godina prije prije ovih snimki.
Uuuuuuuuu, sta ce biti od mojih kolaca?
Megera
PS: preksinoc se valjala s unucima po snijegu i pravila andjela. Znas ono kad se "slikas" u snijegu a kretanjem ruku iscrtavas krila. Filip i ja smo pjevali Zeko i potocic.
Evo da ne bude kako Nada kaze da samo zenske komentiraju a da ispravim neke predpostavke. Mora da opet nisam bio dovoljno jasan. Ne znam na osnovu cega je Nada zakljucila da je Emira bila angazirana kao fotograf. Ili ja nisam dobro razumio.
ReplyDeleteI jos da primijetim da se polako udaljavamo od originalne ideje bloga da se stara raja druzi kao nekad u kavanama: ispade da smo sada svi anonimci. E sta bih sve napisao da se odlucim javljati kao anonimac. Nisam siguran da je to pravac u kome treba ici.
Dragi Co,
ReplyDeleteNa pocetku Bloga pisse sta je ideja bloga...
ovo samo da podsjetim.
Nismo anonimci! Pa i moj dragi glumac Kirk Daglas je imao drugo ime:
Issur Danielovitch.
Druge necu nabrajati.
To je samo kreativnost, a i izbjegavanje da netko potpisse 'svoj email mojim imenom i prezimenom'.
Koja hrabrost i musskost potpisati prilog tudjim imenom kao sto je onaj muski sto voli vino to uradio, a posebno sta bi doktori rekli na to...
BB 66
Za Renatu i Coa
ReplyDeleteIde Bozic a stvari se zakuhavaju. Cini mi se neprimjereno. Ili karte na stol ili neka se to vise ne spominje. Sto se mene tice karte mi se ne moraju pokazati, samo ne volim mucne situacije.
Nada Štefanac