Dragi blogeri.
Danas mi je uljepsao dan moj profesor Sirbegovic sa divnim tekstom na faceboku. Mi ucenici pamtimo sve profesore ali je lijepo kad i profesori poslije 40 godina pamte i svoje ucenike. DRAGO MI JE DA SU SVI U NJEGOVOJ PORODICI USPJELI I DA SU PORED KONTINENTALNE RAZDVOJENOSTI SVI ZIVI.
Njegova zadnja recenica "da im je tamo lijepo" ali da "Amerika nije zemlja za nas Balkance" me inspirisala da se opet javim.
Vec 15-tak dana sam u Sibeniku. Ponijela sam "Slobodnu Bosnu" od 29.04.2010 god. i na tanane je citam u ovom zelenilu, miru i tisini.
U Sarajevu se vodi medijska hajka o Mesi Selimovicu. Svojataju ga Srbi, svojataju ga Bosanci, ljudi si daju za pravo da ulaze u najintimnije djelove njegova zivota, da blate njegov brak sa drugom suprugom Darkom, sa kojom je dozivio najljepse trenutke u zivotu a to se iz svega sto je o njoj napisao da osjetiti. Vecinom diskutuju ljudi koji o Mesi ne znaju nista a mnogi nikad nista nisu ni procitali. Zbog toga te molim Milane ako ovaj tekst nece biti neprimjeren onima koji nisu za iskreno pisanje o svemu sto neko osjeca, a postoji mjesto gdje to moze i da objavi, da mi to ucinis
Polako se smiruju emocije sa putovanja po zapadu i nakon 15 dana boravka ovde naidjem na ovaj Mesin clanak koji me se toliko dojmio i nakon profesorove konstatacije osjecam potrebu da vam moram to prepisati. Tako skoro identicno sada i odavde i ja osjecam Bosnu.
Bosna je u meni kao krvotok
"Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mrznja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi. Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog zivotnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo i moje. Vidjena iz vana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teska, vidjena iznutra i s ljubavlju koju zasluzuje, ona je ljudski bogata, iako u sebi nesazdana potpuno.
NI S KIM NIJE ISTORIJA NAPRAVILA TAKVU SALU KAO S NAMA kaze jedna licnost u "Dervisu" o Bosancima. JUCER SMO BILI ONO STO DANAS ZELIMO DA ZABORAVIMO. ALI NISMO POSTALI NI NESTO DRUGO. STALI SMO NA POLA PUTA. ZABEZEKNUTI. NE MOZEMO VISE NIKUD. OTRGNUTI SMO A NISMO PRIHVACENI. KAO RUKAVAC STO GA JE BUJICA ODVOJILA OD MAJKE RIJEKE I NEMA VISE TOKA NI USCA. SUVISE MALEN DA BUDE JEZERO, SUVISE VELIK DA GA ZEMLJA UPIJE.
Rijetko je ko bolnije i dramaticnije odredjen istorijom kao Bosanac,"
Mi cemo zivjeti u praistoriji sve dotle dok nama vladaju mrznja i strah. Zivimo u tvrdjavama, licnim, grupnim, nacionalnim, drzavnim i mrzimo se, prijetimo jedni drugima i ubijamo se s vremena na vrijeme, prenoseci mrznju potomcima. Sto moze da ucini pisac, sve nemocniji u ovoj histeriji. Moze samo da ukaze na tu kob ljudsku, moze da obnovi prastaru nadu u neko drugacije vrijeme, vrijeme ljubavi. To su cinili juce, to cine danas, cinice nazalost i sutra. I s tom nadom, koja je sve zivlja, uvijek je aktuelna.
Ovo bi mogao biti dovoljan tekst da shvatimo i zasto nam ne ide, zasto tapkamo u mjestu, ne priznajemo dobrima da su dobri, losima ne govorimo direktno u lice da su losi, da se sposobnima divimo sto su sposobni i da sve to radimo i kao pojedinci i kao kolektiv.
U prilogu saljem sliku koja je svakodnevno u mom vidokrugu, ne odlazim cesto u Sibenik, jer ovde se zivi mirno i jeftino. Nisam vjerovala da mi tako prija nepostojanje potrosackog ludila.
Lakse mi je sto sam ovo sve stavila na "papir", pardon ekran, iako ne ocekujem neke komentare i zbog toga sto su mnogima licni problemi i licne preokupacije svim i svacim prioritetne. A valjda je to i normalno.
Pozdrav Saima
Danas mi je uljepsao dan moj profesor Sirbegovic sa divnim tekstom na faceboku. Mi ucenici pamtimo sve profesore ali je lijepo kad i profesori poslije 40 godina pamte i svoje ucenike. DRAGO MI JE DA SU SVI U NJEGOVOJ PORODICI USPJELI I DA SU PORED KONTINENTALNE RAZDVOJENOSTI SVI ZIVI.
Njegova zadnja recenica "da im je tamo lijepo" ali da "Amerika nije zemlja za nas Balkance" me inspirisala da se opet javim.
Vec 15-tak dana sam u Sibeniku. Ponijela sam "Slobodnu Bosnu" od 29.04.2010 god. i na tanane je citam u ovom zelenilu, miru i tisini.
U Sarajevu se vodi medijska hajka o Mesi Selimovicu. Svojataju ga Srbi, svojataju ga Bosanci, ljudi si daju za pravo da ulaze u najintimnije djelove njegova zivota, da blate njegov brak sa drugom suprugom Darkom, sa kojom je dozivio najljepse trenutke u zivotu a to se iz svega sto je o njoj napisao da osjetiti. Vecinom diskutuju ljudi koji o Mesi ne znaju nista a mnogi nikad nista nisu ni procitali. Zbog toga te molim Milane ako ovaj tekst nece biti neprimjeren onima koji nisu za iskreno pisanje o svemu sto neko osjeca, a postoji mjesto gdje to moze i da objavi, da mi to ucinis
Polako se smiruju emocije sa putovanja po zapadu i nakon 15 dana boravka ovde naidjem na ovaj Mesin clanak koji me se toliko dojmio i nakon profesorove konstatacije osjecam potrebu da vam moram to prepisati. Tako skoro identicno sada i odavde i ja osjecam Bosnu.
Bosna je u meni kao krvotok
"Bosna je moja velika stalna ljubav i moja povremena bolna mrznja. Bezbroj puta sam pokusavao da pobjegnem od nje i uvijek ostajao, iako nije vazno gdje covjek fizicki zivi. Bosna je u meni, kao krvotok. Nije to samo neobjasnjiva veza izmedju nas i zavicaja, vec i koloplet naslijedja, istorije, cjelokupnog zivotnog iskustva vezanog za ovaj kraj, iskustva mog i tudjeg, dalekog, koje je postalo i moje. Vidjena iz vana i bez ljubavi, Bosna je gruba i teska, vidjena iznutra i s ljubavlju koju zasluzuje, ona je ljudski bogata, iako u sebi nesazdana potpuno.
NI S KIM NIJE ISTORIJA NAPRAVILA TAKVU SALU KAO S NAMA kaze jedna licnost u "Dervisu" o Bosancima. JUCER SMO BILI ONO STO DANAS ZELIMO DA ZABORAVIMO. ALI NISMO POSTALI NI NESTO DRUGO. STALI SMO NA POLA PUTA. ZABEZEKNUTI. NE MOZEMO VISE NIKUD. OTRGNUTI SMO A NISMO PRIHVACENI. KAO RUKAVAC STO GA JE BUJICA ODVOJILA OD MAJKE RIJEKE I NEMA VISE TOKA NI USCA. SUVISE MALEN DA BUDE JEZERO, SUVISE VELIK DA GA ZEMLJA UPIJE.
Rijetko je ko bolnije i dramaticnije odredjen istorijom kao Bosanac,"
Mi cemo zivjeti u praistoriji sve dotle dok nama vladaju mrznja i strah. Zivimo u tvrdjavama, licnim, grupnim, nacionalnim, drzavnim i mrzimo se, prijetimo jedni drugima i ubijamo se s vremena na vrijeme, prenoseci mrznju potomcima. Sto moze da ucini pisac, sve nemocniji u ovoj histeriji. Moze samo da ukaze na tu kob ljudsku, moze da obnovi prastaru nadu u neko drugacije vrijeme, vrijeme ljubavi. To su cinili juce, to cine danas, cinice nazalost i sutra. I s tom nadom, koja je sve zivlja, uvijek je aktuelna.
Ovo bi mogao biti dovoljan tekst da shvatimo i zasto nam ne ide, zasto tapkamo u mjestu, ne priznajemo dobrima da su dobri, losima ne govorimo direktno u lice da su losi, da se sposobnima divimo sto su sposobni i da sve to radimo i kao pojedinci i kao kolektiv.
U prilogu saljem sliku koja je svakodnevno u mom vidokrugu, ne odlazim cesto u Sibenik, jer ovde se zivi mirno i jeftino. Nisam vjerovala da mi tako prija nepostojanje potrosackog ludila.
Lakse mi je sto sam ovo sve stavila na "papir", pardon ekran, iako ne ocekujem neke komentare i zbog toga sto su mnogima licni problemi i licne preokupacije svim i svacim prioritetne. A valjda je to i normalno.
Pozdrav Saima
Draga Saima
ReplyDeleteVjerovatno sam ja zadnja od koje ocekujes komentar nakon svega onog izrecenog u nasoj privatnoj prepisci.
Dilema oko javljanja na blog kod mene je jos uvijek prisutna, jer ne znam ide li se dalje, kako je zamisljen nastavak, a o svemu tome vlasnik bloga se ne izjasnjava. Iskreno, kad sam sve poslozila, nisam bas sigurna da sam ja, ovakva kakva sam, pozeljna na ovom blogu.
A ono o cemu Ti zelim komentirati vezano je uz margine Tvoga priloga.
Veliki umjetnik, znanstvenik, sportas... ne znaci uvijek i veliki covjek. Nasa, a vjerovatno i ine sredine, je posebno osjetljiva na te prelaske iz nacije u naciju. Ako je Mesa rekao da je Srbin onda to treba postovati. Ko smo mi da mu to osporavamo ili, ne daj boze, sudimo ? Ista je prica i sa Andricem.
O mome nadrazem, najvecem najgenijalnijem Balzaku se pisalo svasta. Te slavohlepan, te rastrosan, te snob... Vjerovatno puno toga i stoji, ali on je ipak najveci.
Neka meni Tvoje Vukoj..... na slici. Ups, moram biti fina.
Lijepo Te pozdravljam.
Nada Stefanac
Na blog nisam ‘navratio’ vec odavno, s razlogom. Nema nista novo (!), nista se ne desava(!) pa bi ‘navracanje’ znacilo samo gubljenje vremena. Cak nisam provjeravao da li ga jos itko posjecuje nakon onako ‘slavnog’ zatvaranja. Ne bih ni sada ‘navratio’ da ne bi ovog Saiminog javljanja, koja se, ma gdje da se nalazila, i ma cime da se bavila, uvijek vraca Bosni, toj nepresusnoj temi onih koji se ne mogu pomiriti s njenom zalosnom sudbinom. Iako je ovih dana prilicno dalako od Sarajeva i tamosnjih dogadjanja, Saima nikako da se okrene ljepoti oko sebe i potisne ruznu sadasnjost u drugi plan, kao vecina koja oko sebe vidi (ili zeli vidjeti) samo ono sto je lijepo, a ruzno ostavlja za one koji bolje ne znaju (ili mozda ne zasluzuju).
ReplyDeleteMesu sam citao davno, u neka mirna, bezbrizna vremena, kada se imalo vremena za sve. Nalazilo se tada, u ono srednjoskolsko i studentsko doba, para za pokoju knjigu, iako se nije imalo previse. “Dervis i smrt” je za mene jedno od najboljih knjizevnih djela koje sam u svom zivotu procitao (eto i ja sam nekad nesto citao, a ne bi se bas reklo) a u Mesinom oslikavanju Bosne ima puno istine. Da li bismo mi, nepismeni, trebali o tome pisati, nisam siguran: da nam se ne zamjeri, jer iz nekih prijasnjih kritika moglo se zakljuciti da je pisanje privilegija samo odabranih, onih koji odredise da je njihovo da pisu, a da drugi trebaju da se zadovolje samo citanjem. A ja se eto, upskos svemu, usudjujem da prokomentiram ovaj Saimin prilog.
Eto i ja sam jedan od onih, otrgnutih od matice, kao posljedica ucinka onih koji su mrznju prenosili s koljena na koljeno (a da nama o tom nikada nisu pricali). Iako se ne bih mogao ubrojiti u grupu onih koji je se osjecaju izgubljenim ili neprihvacenim u novoj sredini, niti pak u grupu onih koji su tezili da postanu nesto drugo, slozio bih se s cinjenicom da ogromna vecina onih koji sada traze srecu diljem svijeta, ne moze da se otrgne od Bosne, i zivi negdje na pola, ni tamo ni ‘vamo. Da li je to specificno samo za nas Bosance, ne znam, jer nikada o tome nisam pricao sa izbjeglicom ili doseljenikom iz Afrike, Indije, ili Kine. Mozda i oni osjecaju slicno, samo sto o tome nismo nigdje citali pa ne znamo. Mozda i neki njihov Mesa pise isto, samo nas to nikada nije zanimalo, jer je nama nasa subina najvaznija.
Kako se neko osjeca velikom mjerom zavisi kakva mu je bila sudbina. Oni koji su otisli trbuhom za kruhom sigurno drugacije osjecaju od onih protjeranih. Oni, koje je komunizam gusio, jedva su docekali da ga se rijese i da odu negdje gdje ce se osjecati slobodni, bez stega i ogranicenja bivse sredine. Oni koji su bili sretni s onim sto su imali, a bili natjerani da sve to ostave, sada zale za tim lijepim vremenima i nikako se ne mire sa sudbinom koja ih je zatekla.
A da je sudbina Bosne, i ostalih nasih krajeva, zalosna, to je sigurno. Jer ono sto se kod nas u ciklusima dogadja moze se naci samo jos u jako nerazvijenim sredinama, do kojih ljudska evolucija kasni desetljecima. A mi smo, bar geografski, dio Evrope ali i pored njene blizine idemo u nazad, bez nade u bolje sutra.
Da li o tome treba pisati ili ne, pitanje je. Neki (vecina) smatraju da ce se sve rijesiti ako budemo pisali samo o lijepim stvarima, zatvarajuci oci pred sadasnjoscu i nedavnom prosloscu. Primjera za ovakvu tvrdnju ima bezbroj. Ima i onih koji se trude da se kaze istina, da se zlo ne presucuje, ne da bi se svetilo, niti da bi se sirila mrznja, vec da se laz i mrznja ne bi prenosili tajno, s koljena na koljeno. Koji je pristup ispravan pokazat ce buducnost.
A za kraj da odgovorim Nadi koja postavi pitanje o blogu: ide li se dalje ili ne? Odgovor bi bio: i da, i ne. Nastaviti (ili bolje receno, ponovo poceti) s starim konceptom, nema smisla. Ponavljati se ili duplicirati stvari, izgledalo bi naivno i smijesno: odrasli smo ljudi, nismo djeca. Takvih mjesta na Internetu ima nekoliko pa bi pravljenje neke konkurencije izgledalo kao kada se djeca posvadjaju pa nastoje jedno drugome napakostiti. A i ne treba se vracati unazad, to smo vec jednom prosli. Treba ici naprijed.
ReplyDeletePisati o nekim drugim temama, ljudima i dogadjajima koji su imali, imaju, i imat ce uticaja na nase zivote, vjerojatno ima smisla. Ideja mi se vrti u glavi vec poodavno, samo trebam sam u sebi prelomiti i odluciti sta mi je raditi. Jos uvijek vazem izmedju uzivanja u lijepom vremenu (prckajuci u vrtu ili povrtnjaku, slusajuci muziku), citatanja, ili jednostavno ljencarenja na jednoj strani , ili pak pisanja o ljudima, dogadjajima i stvarima o kojima neki ne zele cuti (iz razno-raznih razloga), sto za sobom povlaci sate sjedenja ispred monitora kompjutera sto bas nije preporucljivo. Ako uz to dodam i sve neprijatnosti koje uz to idu (ljudi ne vole da se o nekim stvarima razgovara otvoreno, posteno, bez zadnjih namjera), dilema je jos veca.
Dakle, Nado, ako imas nesto o cemu zelis pisati, posalji, bit ce objavljeno. Evo Saima je bila uporna pa se rezultat vidi. A mozda se i ja kasnije prikljucim.
Co
ReplyDeleteMene si samo Ti uspio naljutiti svojim komentarima i to vise puta, al Te ne mogu pustiti tek tako. Zasto je to tako rece Ti prica koju si Ti sigurno zaboravio, ali je ja pamtim jer je odredila moj zivot.
Ljeto je 1967, Usamljeni osvajaju grad. U stanu smo moje tetke, tamo iza Crne kuce, slavimo rodjendan moga Zlaje. Bubnjar i ja se zaljubljujemo na prvu, i to zestoko, a Ti nam prebiruci tiho po zicama gitare tiho pjevas Adamoovu Elle. Sutradan, uplasena silinom osjecaja, pobjegoh u drugi grad, al' moj me bubnjar nadje. Od tada trajemo. Uprkos svim nedacama ( ne samo ratnim ) koje nas prate od pocetka devedesete pa do danas. U teskim trenutcima u sjecanje prizivam te prve trenutke nase ljubavi, a Ti si uvijek tu, njezno prebires po gitari.
A zasto me naljutis ? Zato sto pridajes znacaj nekim bezveznim stvarima. Netko Ti je rekao da si tehnicko lice, neobrazovan, nepismen, itd, itd. Ma koji Netko. Jednom se javi s ocitom namjerom da potkopa blog. Bilo je takvih namjera jos, i nazalost uspjeli su. Gdje bih ja stigla ( a bome i Saima )da sam uzimala srcu sve ono s cim su me castili? Stara prdusa, arogantna, samodopadna, rascupana, neumivena, neosjetljiva baka svojih unuka...i jos hrpu toga. Ja, naprotiv, nakon toga jos zadovoljnija, jer oni jasno odaju cilj, a bome i svoj profil.
Co, nije mi cilj da Te nagovaram, samo mi je zao da to uzimas k srcu. Sigurno, kao i svi, imas puno ozbiljnijih problema s kojima se moras nositi.
Pozdrav.
Nada Stefanac
Sretna sam što Blog opet "fercera" kako bi rekao Đuro.Još mi jedraže što je Saima pisala o Meši Selimoviću koga sam ćitala ovdje u Zagrebu i bila fascinirana.Iako sam bila odlićan učenik nisam volila lektiru i njeno pisanje bilo mi je velika tlaka ,više zbog toga što sam bila detaljna sa puno literature i onda se izgubim tražeći najbolje kritike.Zato sam kasnijih godina većinu ponovo ćitala.Prvo sam proćitala"Derviš i smrt" i bila oduševljena mudrostima,koje sam poćela zapisivati u jedan rokovnik.Kada sam shvatila da bi morala zapisati pola knjige odustala sam.Te mudrosti su toliko univerzalne da vrijede za svako rijeme i ljude ma gdje živjeli na zemaljskoj kugli.
ReplyDelete"Četrdeset godina starosi čovjeka je ružno doba-čovjek je još mlad da bi imao želja a već star da ih ostvaruje"još piše u mom rokovniku i s vremena na vrijeme proćitam.
Prošli mjesec bi Meša imao 100 godina.Zato je ponovo u žiži interesovanja.Nedavno sam na TV u slušala M.Jergovića koji je prićao o Meši u superlativima.Mogu se ONI svađati "ćiji je"Meša koliko hoće.Nije me briga,jer ja znam da je moj.(mogu to napisati ,jer moj muž ovo ne čita)Pozdrav svima Enisa
Evo mene opet,jer nisam napisalasve što mi je bilo na pameti.Na Googlu sam ukucala:Miljenko Jergović o Meši Selimoviću i pronašla pod ozznakom VREME-Srce i zavićaj"divan prilog
ReplyDeleteMuharema Bazdulja o Meši Selimoviću.Preporućujem da ga proćitate.Proćitajte i Mešine knjige.Oplemeniće vam dušu.Prije nekoliko godina u BiH birao se književnik stoljeća.Izbor je bio:Ivo Andrić ili Meša Selimović.Izabran je Andrić i "Prokleta avlija"Bila sam razoćarana,ali ja isto tako volim i Ivu Anrića .Pozdrav Enisa
Cure,zimski san je prošao!Probudite se!