Drugi sastanak

Draga moja Saima.

Obecasmo si prosli put da cemo se redovitije sastajati. Dogadjaji koji su slijedili odgodise nas sastanak cak punih sedam godina nakon zavrsetka rata. Odbijam ici i ako me privlaci jedna lijepa prica koju sam cula u medjuvremenu. Kolegica me uvjerava da bih ipak trebala doci jer me netko zeli vidjeti.

Popustih iz znatizelje. Zasto bas on?

Kolega iz Zapresica i ja kasnimo na razredni sat. Cekali su nas s prozivkom. Nema vise dnevnika, pa profesor proziva nasumce, prvo zene. Po obicaju treba kratko ispricati svoj zivotopis. Njih dvije prije mene cvrkucu: moj muz, moja djeca s titulama, moj stan, moja kuca, moje racunalo.... Kad mene prozva, rekoh da nisam spremila gradivo. Neka mi sad da jedinicu, pa mozda slijedeci put izaidjem na popravni.
Zbunjeni profesor inzistira : Reci bar gdje si.
U Zagrebu, odgovorih i sjedoh. Tonovi malo splasnuse.

Otisli smo nakon toga poloziti cvijece na grob razredne kolegice. Na putu do groblja i natrag do restorana zmirim. U restoranu se naoruzah Vojkanom i Perom s ljeve i desne strane. Tako mogu biti sigurna i nepovrjediva.
Opet mi prilazi onaj moj iz prve price. Pitam gdje je?
" U Sarajevu ", kaze.
" Bas u Sarajevu ?"
" Bas ".
Laknulo mi, mogla sam ga nastaviti voljeti.
Pojavi se i onaj sto je kao dosao zbog mene, ali me samo zagrli i poljubi i ode daleko od mene. Nista mi nije jasno.
Uz dobru sopsku salatu i casu crnog cavrljam s mojim Lijevim i Desnim, a kolegicama preko puta upucujem komplimente.
Jedna od njih je bila najljepsa, a druga najpametnija u razredu. Cuje to moja kuma, koja je sjedila malo po dalje, pa vice:
" A ja, a ja ? "
Rekla sam joj da ona ima najbolje noge. Buni se sto joj to nisam prije rekla. Ma zenska glavo sta mene briga za tvoje noge, rekao mi je to Arif na proslom sastanku.

U toj prici dotakosmo se i onog mog sto je iz SA. Pita nas kolega znamo li kako je postao ministar.
Osmijeha koji plijeni, i pogleda koji zraci toplinom, ali nemust u izrazavanju isprica nam kako je otac onog mog iz SA nakon srednje skole odveo na njivu i dao mu da radi teske poslove.
" I tako je on postao ministar ", zakljuci kolega. Zbunjeno smo ga gledali, i ja tek nakon nekog vremena svatih da je ispricao jednu prekrasnu haiku pricu. Svako malo odlazim do prozora i gledam Vrbas. Nikad mi se prije nije cinio tako mocan i zelen.

Kad su nastupili pjanski sati, odvazih se i odoh do onog sto je dosao zbog mene. I protestiram, naravno.
Objasnjava mi da sam preblizu omrazenom mu profesoru zbog cijeg je cjepidlacenja izgubio pravo na skolovanje.
I onda prica drustvu : " Moja Nada, moja dama, ucila me plesati. Nije se sramila mene seljaceta u opancima.
I kad god plesem sa svojom zenom sjetim se tebe. Ne samo da se sjetim, nego i kazem zeni : Da nije bilo moje Nade, mi sad ne bismo plesali."
Nisam znala da mu je to toliko znacilo, ali to mi je jedan od najljepsih komplimenata u zivotu.
Obecah sama sebi da cu bar jos jednom zaplesati s njim.
Prigovori mi tu vece jedan kolega da sam se pri dolasku sa svima poljubila osim s njim, a kolegica me spotala sto ne pozovem onog sto kruzi oko mene ko maca oko vruce kase. Nisam se pravdala.

Znaju oni.

Nada Stefanac