Draga moja Saima.
Vrijeme je maturalnih obljetnica, te sam htjela pisati nesto o tome. Hocu, necu, i na kraju: necu. Tvoj tekst me ipak vratio temi, samo ovaj put iz drugog kuta.
Vratila me zapravo Tvoja misao kako su nas uvjeti pod kojima smo odrastali odredili da budemo takvi kakvi jesmo.
PRVI SASTANAK
Moj razred se prvi put sastao kad je obljetnica nosila visoki broj. Imalo je to svoju prednost. Vec tada smo bili rasuti po republikama Jugoslavije, zemljama Evrope, Afrike i Azije i zato se se nismo vidjali. Sad smo svi u blagom soku.
Zene ko puske, a muska celjad koje smo se u vrijeme zavrsavanja skole sjecali kao ni djece ni muskaraca, sad odjednom pravi. Ma imas sta vidjeti. Ostvareni zivoti. Zakljucio je to jedan od nasih razrednika nakon prozivke i nasih kratkih prica o sebi.
Svi se naravno prikazujemo u najboljem izdanju, a cini mi se da tada i nismo imali sta ruzno ispricati.
Cjelodnevno druzenje, prekinuto samo kratkom poslijepodnevnom pauzom potrebnom da bi se presvukli i jos vise zasjali, zavrsavamo vecerom u hotelu Bosna. Stize i kolega koji kasni nekih osam sati.
I dok smo nakon vecere, stalno izmjenjujuci raspored sjedenja, cavrljali, na moje veliko iznenadjenje pridje mi taj kolega, njezno me zagrli i jos njeznije pogleda.
"Ljepotice moja (ovo uzmite s velikom rezervom), da samo znas kako sam cesto mislio na tebe".
Ispricao mi je da mu se zena zove kao i ja, da se bavi znanstvenim radom na jednom SA institutu, a da ga je najvise usrecilo kad mu je kcer dobila prvu nagradu na nekom literarnom natjecaju Radio Sarajeva.
Nikad prije, a ni poslije nisam srela tako ambicioznog covjeka. Bio je dijete sa sela, krsan, grubih crta, prodornih plavih ociju. Vec od prviog razreda, na pocetku svake skolske godine nametljivo se javljao da odgovara i tako, dok je gradivo jos bilo lagano, kupio petice, i to samo iz strucnih predmeta. Za one ostale snaci ce se vec nekako. Ne znam je li i jednu knigu procitao. I mada je medju nama stalno vladao neki antagonizam, cesto sam mu pisala lektire i pismene zadace iz SH. Radila sam to i drugima, ali njemu bih znala reci da ce on sigurno jednog dana biti inznjer, ali nikad nece znati ni citati, ni pisati.
E, to je razlog sto me se moj kolega cesto prisjecao. Sada se bavi naukom, pa treba nesto i napisati, a njemu bas ne ide. Rekao mi je to te veceri.
I ja njega sad gledam grugim ocima. Drago mi je sto je ostvario svoje ambicije, ali mi je zao sto je propustio nesto, sto bi mu, ako nista drugo, a ono pomoglo da bude jos uspjesniji.
Nada Stefanac
Vrijeme je maturalnih obljetnica, te sam htjela pisati nesto o tome. Hocu, necu, i na kraju: necu. Tvoj tekst me ipak vratio temi, samo ovaj put iz drugog kuta.
Vratila me zapravo Tvoja misao kako su nas uvjeti pod kojima smo odrastali odredili da budemo takvi kakvi jesmo.
PRVI SASTANAK
Moj razred se prvi put sastao kad je obljetnica nosila visoki broj. Imalo je to svoju prednost. Vec tada smo bili rasuti po republikama Jugoslavije, zemljama Evrope, Afrike i Azije i zato se se nismo vidjali. Sad smo svi u blagom soku.
Zene ko puske, a muska celjad koje smo se u vrijeme zavrsavanja skole sjecali kao ni djece ni muskaraca, sad odjednom pravi. Ma imas sta vidjeti. Ostvareni zivoti. Zakljucio je to jedan od nasih razrednika nakon prozivke i nasih kratkih prica o sebi.
Svi se naravno prikazujemo u najboljem izdanju, a cini mi se da tada i nismo imali sta ruzno ispricati.
Cjelodnevno druzenje, prekinuto samo kratkom poslijepodnevnom pauzom potrebnom da bi se presvukli i jos vise zasjali, zavrsavamo vecerom u hotelu Bosna. Stize i kolega koji kasni nekih osam sati.
I dok smo nakon vecere, stalno izmjenjujuci raspored sjedenja, cavrljali, na moje veliko iznenadjenje pridje mi taj kolega, njezno me zagrli i jos njeznije pogleda.
"Ljepotice moja (ovo uzmite s velikom rezervom), da samo znas kako sam cesto mislio na tebe".Ispricao mi je da mu se zena zove kao i ja, da se bavi znanstvenim radom na jednom SA institutu, a da ga je najvise usrecilo kad mu je kcer dobila prvu nagradu na nekom literarnom natjecaju Radio Sarajeva.
Nikad prije, a ni poslije nisam srela tako ambicioznog covjeka. Bio je dijete sa sela, krsan, grubih crta, prodornih plavih ociju. Vec od prviog razreda, na pocetku svake skolske godine nametljivo se javljao da odgovara i tako, dok je gradivo jos bilo lagano, kupio petice, i to samo iz strucnih predmeta. Za one ostale snaci ce se vec nekako. Ne znam je li i jednu knigu procitao. I mada je medju nama stalno vladao neki antagonizam, cesto sam mu pisala lektire i pismene zadace iz SH. Radila sam to i drugima, ali njemu bih znala reci da ce on sigurno jednog dana biti inznjer, ali nikad nece znati ni citati, ni pisati.
E, to je razlog sto me se moj kolega cesto prisjecao. Sada se bavi naukom, pa treba nesto i napisati, a njemu bas ne ide. Rekao mi je to te veceri.
I ja njega sad gledam grugim ocima. Drago mi je sto je ostvario svoje ambicije, ali mi je zao sto je propustio nesto, sto bi mu, ako nista drugo, a ono pomoglo da bude jos uspjesniji.
Nada Stefanac
No comments:
Post a Comment